Prvi dio suđenja Ratku Mladiću, odnosno izvođenje dokaza Tužiteljstva, okončano je 28. februara 2014. godine kada je proglašen kraj dokaznog postupka optužbe. Rasprava po pravilu 98bis, o zahtjevu odbrane da se optuženi Mladić oslobodi po onim tačkama koje, po njima, optužba nije dokazala, održana je 17,18.i 19. marta. U raspravi je odbrana Ratka Mladića odbacila sve dokaze koje je izvelo Tužiteljstvo, kao što je uostalom advokatska praksa u svim slučajevima pred Haškim tribunalom, koji se odnose na najviše nivoe odgovornosti. Iz odbrane su najavili “svoju istinu”, te ustvrdili da će u nastavku procesa pobiti sve dokaze koje je prezentiralo Haško tužiteljstvo. Osporili su Mladićevu odgovornost za genocid u Srebrenici i svu odgovornost za te zločine prebacili na Radovana Karadžića.
Odbrana Ratka Mladića, nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske, optuženog za najteže zločine počinjene u BiH tokom rata – u 11 tačaka optužnice tereti se za genocid počinjen u sedam bh. općina 1992. godine, genocid u Srebrenici 1995, progone, teror nad Sarajlijama i uzimanje međunarodnih promatrača za taoce – smatra da bi ga trebalo osloboditi od odgovornosti za pojedine zločine u određenim tačkama optužnice, jer, po njima, nije izvedeno dovoljno dokaza koji bi potkrijepili osuđujuću presudu. Pravilo 98bis, na osnovu koga su i podnijeli svoj zahtjev, ne poznaje djelimično smanjivanje tačke optužnice već se odnosi na cijelu tačku optužnice.
200 radnih sati i 146 svjedoka
U svom zahtjevu Dejan Ivetić, Mladićev advokat, detaljno se osvrnuo na nekoliko navoda iz optužnice među kojima i incident na obali rijeke Jadar, gdje su pripadnici Vojske Republike Srpske 13. jula 1995. godine strijeljali 16 Bošnjaka zarobljenih nakon pada Srebrenice, o čemu je u dokaznom postupku optužbe svjedočio jedini preživjeli sa pseudonimom RM-314. Zatim na granatiranje sarajevskog naselja Širokača u kojem je ranjena Fadila Tarčin, koja je svjedočila o tome, te na razaranje vjerskih objekata u Bijeljini, Kalinoviku, Palama i drugim općinama koje su tokom rata bile pod kontrolom VRS-a, a o čemu je, kao ekspert Tužiteljstva Haškog tribunala, svjedočio Andras Riedlmayer.
Odbrana tvrdi da je iskaz svjedoka RM-314 “pun nepodudarnosti, protivrječan dokumentarnim dokazima, te mu se ne može vjerovati”, kao i u slučaju granatiranja Širokače, jer je, po Ivetiću, iskaz svjedokinje Tarčin “u protivrječnosti sa drugim dokazima”, zbog čega po njemu taj incident treba izbaciti iz optužnice.
Riedlmayerova ekspertiza o razaranju kulturnih i vjerskih objekata se, po odbrani, zasniva na “anonimnim informacijama i nepoznatim izvorima, iz druge ili treće ruke, koje ne ispunjavaju minimum neophodan za utvrđivanje krivične odgovornosti” tako da je Tužiteljstvo, po njima, “ostalo bez argumenata”. Tužiteljstvo, kako je istakao Ivetić, nije utvrdilo “ko je i sa kojom svrhom” uzrokovao štetu na “muslimanskim vjerskim objektima”.
Za izvođenje svojih dokaza Tužiteljstvo je upotrijebilo više od 200 radnih sati i izvelo 146 svjedoka. Dokazni postupak odbrane, kojoj je ostavljeno vrijeme za pripremu dokaznog postupka, počet će 13. maja 2014. Međutim, listu svjedoka i dokaza Mladićevi advokati trebaju dostaviti do 28. aprila 2014. godine. Podsjetimo, Ratko Mladić je uhapšen 26. maja 2011, a suđenje protiv njega počelo je u Haagu 16. maja 2012. godine.
Napad na Žepu i Srebrenicu
Prvi dio suđenja Ratku Mladiću, odnosno izvođenje dokaza Tužiteljstva, okončano je 28. februara 2014. godine kada je proglašen kraj dokaznog postupka optužbe. Rasprava po pravilu 98bis, o zahtjevu odbrane da se optuženi Mladić oslobodi po onim tačkama koje, po njima, optužba nije dokazala, održana je 17,18.i 19. marta.
U raspravi je odbrana Ratka Mladića odbacila sve dokaze koje je izvelo Tužiteljstvo, kao što je uostalom advokatska praksa u svim slučajevima pred Haškim tribunalom, koji se odnose na najviše nivoe odgovornosti. Iz odbrane su najavili “svoju istinu”, te ustvrdili da će u nastavku procesa pobiti sve dokaze koje je prezentiralo Haško tužiteljstvo. Osporili su Mladićevu odgovornost za genocid u Srebrenici i svu odgovornost za te zločine prebacili na Radovana Karadžića.
Mladićev branilac je istakao da je upravo Karadžić autor i Direktive 7. Na svom suđenju Karadžić je tvrdio da Direktiva nije sačinjena u njegovom kabinetu, a njegova suradnica Mira Mihajlović, koja je bila svjedokinja njegove odbrane, to je potvrdila (iako je malo prije toga rekla da su odluke donošene na sastancima iza zatvorenih vrata kojima ona nije prisustvovala). Karadžić je izjavio: “Direktiva 7 kreirana je negdje drugdje. Nije potpisana u kabinetu i nema pečat predsjednika”, a Mihajlovićka je potvrdila: “Ovo definitivno nije naš dokument. Ima pečat Glavnog štaba Vojske Republike Srpske”. No, na direktno pitanje sudije odgovorila je da se radi o potpisu Radovana Karadžića.
U martu 1995. Karadžić je, kao predsjednik RS-a, izdao Direktivu 7 kojom naređuje Vojsci Republike Srpske da “život bošnjačkom stanovništvu Srebrenice i Žepe učini nepodnošljivim kroz vojnu akciju i uskraćivanje humanitarne pomoći”. Prema toj direktivi VRS je trebala “pažljivo odmjerenim i promišljenim vojnim akcijama stvoriti nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti bez ikakve nade za opstanak i život za stanovništvo u Srebrenici i Žepi”. Bio je to uvod u napad VRS-a, koji je uslijedio na Žepu i Srebrenicu 1995, kada je u Srebrenici počinjen genocid nad oko 8.000 Bošnjaka.
Svjedočenje Mladića na suđenju Karadžiću
No, Mladićeva odbrana tvrdi kako je on kao komandant VRS reagirao i iz Direktive 7 “izbacio dijelove koji bi mogli biti usmjereni ka činjenju zločina u Srebrenici”. Ovim se samo još jednom pokazalo da između dvojice optuženih – Radovana Karadžića i Ratka Mladića – i njihovih branilaca postoje teški i nepremostivi raskoli, ali i sukobi u kojima odgovornost prebacuju jedan na drugog. Što je bilo više no jasno nakon svjedočenja Mladića na suđenju Karadžiću, i to nakon što je Karadžić instistirao da se Mladić pojavi kao svjedok njegove odbrane, a ovaj došao pod prisilom i odbio da išta govori.
Drugo ključno osporavanje Mladićeve odbrane je genocid počinjen u sedam općina BiH. Podsjetimo, međupresudom Karadžiću, nakon što je Tužiteljstvo završilo sa izvođenjem dokaza, Vijeće je donijelo odluku da iz Karadžićeve optužnice izbaci zločin genocida u sedam općina. Prošle godine, 11. jula, tačnije na dan godišnjice genocida u Srebrenici, Vijeće je na žalbu Tužiteljstva odlučilo da to vrati u optužnicu.
Mladićeva odbrana je na raspravi, doduše indirektno, odgovornost za genocid u tim općinama prebacila na Karadžića. Naime, objasnili su kako oni smatraju da se Mladić ne može dovesti u vezu s genocidom u BiH iz prostog razloga što je sva odgovornost za donošenje odluka bila na “političkom rukovodstvu koje je zagovaralo etnički čiste prostore.”
Treće osporavanje Mladićeve odbrane bilo je pranje ruku od zločina tzv. paravojnih formacija, od Škorpiona do Arkanovih tigrova. I za ovo je odbrana preusmjerila odgovornost na političare, te ustvrdila da se Mladić borio protiv tih tzv. paravojnih formacija.
Interesantno je da je Mladić zločin počinjen nad žrtvama pronađenim u masovnoj grobnici Tomašica prebacio na policiju, odnosno konkretno na MUP RS-a, iako se u Mladićevim dnevnicima eksplicitno navodi ovaj zločin i spominje 5.000 leševa. Također, značajno je da je Mladić i veliki dio drugih zločina, za koje se tereti, u svom podnesku prebacio na MUP RS-a zbog čega je njegov advokat na raspravi naglasio kako je MUP RS-a pokušao lažirati dokaze i odgovornost prebaciti na VRS i Mladića!?
