Dugo neka rogobatna izjava nije odjeknula tako da čovjeka lijepo zaboli glava, onako temeljito i dubinski, baš onoliko koliko je (bio) glup stav hrvatske predsjednice (Zdravo djevo, kraljice Balkana) Kolinde Grabar Kitarović, izrečen prošlog tjedna u Varšavi. Postoji, naime, nešto što se zove Inicijativa triju mora, a radi se o oživljenoj ideji poljske inteligencije s početka 20. stoljeća, da se povežu zemlje sa Crnog, Baltičkog i Jadranskog mora. Tada je Poljska sebe vidjela kao centar toga prostora, neku, uvjetno kazano, Francusku Istočne Evrope, a današnje brojke govore da je to teritorij koji zahvata skoro četvrtinu Evropske unije, ali u bruto društvenom proizvodu učestvuje samo oko 10 posto.

Sirotinjo, i bogu si teška. Elem, reče Kolinda, da se umili Rumunima, što li, i ostade živa, da postoji “dosta sličnosti između Hrvatske i Rumunjske, jer su obje imale iskustvo života iza željezne zavjese.” To osim što je glupo, nije tačno, jer da smo načisto: da je Hrvatska, odnosno tadašnja Jugoslavija bila iza željezne zavjese, Kolindin id(e)ol(og) dr. Franjo Tuđman bi nestao poput miliona onih koji su završili karijere po gulazima i zatvorima, i ne bi stigao objaviti sve te svoje knjige o bespućima povijesne zbiljnosti. Da ne kažemo da ga danas ne bi znali kao prvog predsjednika Republike Hrvatske.

Hrvatska, odnosno bivša Jugoslavija, razlikovala od zemalja s kojima se danas mora porediti. Hrvatski je BDP, barem nominalno, prije sloma Konzuma, te nacionalne blamaže, kad smo već kod tri mora, nešto veći od rumunskog, nešto manji od mađarskog (što nema mora, ali pripada), a duboko manji od pribaltičkih Litve i Latvije, a o Sloveniji da ne govorimo. Kolinda, dakle, pripada onoj kafileriji desnih populista koji za svoga mandata nisu učinili ništa da se živi bolje, ali su zaoštrili nacionalne tenzije. Odnosi Hrvatske sa Slovenijom i BiH nikad nisu bili gori, ali koga briga. Važno je da se vrte morske inicijative. I da se lupeta.

Crvena cvekla ćapće

Za železno zaveso/stare babe/ puljo rdečo peso. Tako glasi stih pjesme legendarne ljubljanske grupe Pankrti, a znači – iza željezne zavjese, stare babe, kopaju cveklu. Pa kaže dalje pjesma: govno nastaje iz cvekle, stružemo rđu sa željezne zavjese, u mraku se krije željezna zavjesa, još i mrtvi konji više ne idu u nebesa. Hja, reklo bi se, malo proročanski – pjesma je nastala baš u doba o kojima Kolinda govori, i implicira to da je Jugoslavija bila iza željezne zavjese, ali kao i svaka dobra persiflaža, poetizira, dajući stvarima drugo značenje od formalnog. A formalno, barem tako tvrdi historiografija, Jugoslavija nije pripadala zemljama iza željezne zavjese, jer se pod tim pojmom ubrajaju zemlje koje su doba komunizma provele pod direktnom ruskom dominacijom. Tačka. I ni slova više.

A da je u trouglu zemalja s kojima Hrvatska dijeli istočnu granicu stvorena jedna vrsta željezne zavjese – o tome nema nikakve sumnje. I sve bi to Kolinda Grabar Kitarović, ta diva društvenih mreža u neukusnim kostimima iz kasnih osamdesetih mogla vidjeti, samo kad bi htjela. Kad bi je, recimo, između Slavonskog i Bosanskog Broda prerušena u kumicu koja na zagrebačkom Dolcu tuši cveklu i zelje, izbacili na zimi u tri ujuro iz autobusa, a ona pocupkivala čekajući da se hrvatski carinik smiluje i pusti je u zemlju.

Samo kad bi htjela, ta diplomatska heroina, čije su reference da je trudna obigravala sve eurobirokratske kancelarije u Bruxellesu, a da joj je dok je odrađivala staž u State Departmentu dijete na sisi ćapćalo, mogla bi sjesti u prevozno sredstvo, i odvesti se na hrvatsko-slovenačku granicu, samo četrdesetak kilometara od belog Zagreba grada, pa vidjeti ljude koji prolaze kroz dva kontejnera, gdje ih čekaju revni hrvatski, a potom slovenački carinici, kako bi ih, opet pustili, u svetu zemlju, Evropsku uniju.

Snaga Evrope u balkanskoj interpretaciji

Vidjela bi Kolinda, ali ćorav, između ostalog, plače i zato što očiju nema, posljednje ostatke željezne zavjese. Koju na neki dijaboličan način, bez obzira što administrativno ne pripadamo istom prostoru, čuva zajedno s Vučićem, i Bakirom Izetbegovićem. U trouglu u kojem se svako pleme iz petnih žila trudi dokazati da je bolje od ovog drugog, a nema ama baš nikakvog argumenta za to.

Sva “snaga” tih država i policija mogla se osjetiti prije nekoliko dana kad je slovenačka granična policija zabranila građaninu Zagreba, 16-godišnjaku, porijeklom iz Sirije, inače odličnom učeniku da pređe preko njihove teritorije i ode zajedno sa svojim razredom vidjeti Rim. Dječak je imao sve uredne papire, vize, potvrdu o tome da je đak škole, pratnju razrednika, sve što treba, ali nije mu dozvoljeno da prođe kroz Sloveniju. Tako je jedno dijete, koje je sasvim sigurno preživjelo veliku traumu bijega od rata, vidjelo svu snagu evropskih propisa kad bivaju ostavljene da ih interpretiraju balkanski đilkoši u uniformama.

To je, draga naša draga Kolinda, prava željezna zavjesa. A ne ono u čemu je gospođa predsjednica kao gimnazijalka iz Rijeke, koja je bila valjda najliberalniji grad u cijeloj Istočnoj Evropi, živjela. Nije lijepo falsificirati, sve dok ima ljudi koji se sjećaju. A još je gore ne raditi svoj posao. Kad se sve zbroji i oduzme – ista ona stražarska, busenarska, logika iz devedesetih koju su svaki na svoj način isijavali Tuđman, Milošević i Izetbegović, još uvijek vlada ovim prostorom. I ima svoju najbolju interpretatoricu u hrvatskoj predsjednici.  

Tužno, nekako. Baš kao depresija od crvene cvekle. Iza željezne zavjese.