“Vreme je da prestanemo da kao noj zabijamo glavu u pesak, da pokušamo da budemo realni, da ne dopustimo sebi da izgubimo ili nekome predamo ono što imamo, ali i da ne čekamo da će nam u ruke doći ono što smo odavno izgubili”, napisao je nedavno, pozivajući srpsko društvo na “unutrašnji dijalog” o Kosovu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Međutim, kao i obično, ostalo je nejasno što taj poziv na “dijalog” konkretno znači: o čemu je sve predsjednik Vučić spreman da pregovara, što je spreman da ponudi, ali i na kakvo to suočavanje sa realnošću poziva srpsko društvo.

Savjetnik predsjednika Kosova Hašima Tačija, prištinski advokat Azem Vlasi, podsjeća da su izjave predsjednika Vučića često dvosmislene i da im je cilj da zbune kako srpsku, tako i međunarodnu javnost.

“Vučićev poziv na ’unutrašnji dijalog’ o Kosovu ima dvije poruke: u jednoj, namijenjenoj srpskoj javnosti, govori se o tome da je došlo vrijeme da se napusti stara retorika, da se odustane od pretenzija prema Kosovu, da se prizna da Srbija od 1999. nema nikakve nadležnosti nad Kosovom, što praktično predstavlja priznanje kosovske državne nezavisnosti”, kaže Azem Vlasi. “Drugu poruku Vučić upućuje Briselu i Vashingtonu: svjestan da bez promjene stava o Kosovu ne može računati na članstvo u EU, predsjednik Srbije kaže kako je njegova zemlja spremna da iskorači iz dosadašnje pozicije po pitanju Kosova i da tako nastavi put ka evropskim integracijama. I to je u redu. Međutim, i dalje ne razumijem rečenicu iz Vučićevog teksta koju ste citirali…”

Koju rečenicu?

VLASI: Šta znači “da ne izgubimo ili nekome ne predamo ono što imamo”?! Ako Vučić time hoće da kaže da je konačnim nestankom Jugoslavije i formiranjem sedam novih država – uključijući povratak državnog suvereniteta Crne Gore i proglašenje nezavisnosti Kosova – Srbija ipak u dobitku jer je zadržala Vojvodinu, onda je takav stav prihvatljiv. Međutim, ako misli na to da će Srbija uspjeti da otme dio Kosova (na sjeveru) gdje ima uticaj, onda to iskazuje teritorijalne pretenzije prema Kosovu, što je potpuno neprihvatljivo. Tim prije što je geopolitička karta prostora bivše Jugoslavije dovršena.

Kosovo je danas nezavisna država, sa granicama koje je imala i u vrijeme SFRJ kao federalna jedinica. Te granice su priznate Rezolucijom 1244 Savjeta Bezbjednosti UN; prihvatio ih je “Ahtisarijev plan”, na osnovu kojeg je proglašena nezavisnost Kosova; njih garantuje Ustav Kosova; priznao ih je i Međunarodni sud pravde 2010, koji je, na zahtjev Srbije da se ocjeni Deklaracija o proglašenju nezavisnosti Kosova, nedvosmisleno utvrdio da proglašenje nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom i sa Rezolucijom 1244 SB UN. Najzad, kao državu, Kosovo je u ovim granicama priznalo 110 zemalja članica UN, što znači da Priština o granicama, o teritoriji i o državnom statusu Kosova ne misli ni sa kim, pa ni sa Srbijom, dalje razgovarati. Naprosto, to je završena stvar.

Priština, dakle, odbacije i prijedlog šefa srpske diplomatije Ivice Dačića o podjeli Kosova?

VLASI: Apsurdno i neprihvatljivo pitanje podjele Kosova uistinu nikada nije ni bilo tema. Doduše, nije isključeno da je Beograd, u okviru “unutrašnjeg (srpskog) dijaloga” o Kosovu, podijelio uloge za lansiranje raznih ideja, uključujući i ovu koju ste naveli. U toj podjeli, Ivica Dačić, taj neposredni izdanak Miloševićeve “političke škole” teritorijalnih i etničkih razgraničenja kao navodnih rešenja, očito je preuzeo zadatak da ponovo lansira staru ideju, čije se autorstvo pripisuje Dobrici Ćosiću. Ponavljam: država Kosovo ima definiranu teritoriju i granice, tako da o Dačićevim “idejama” na kosovskoj strani nikada nećete naći ozbiljnog sagovornika. Najzad, podjela Kosova podrazumijevala bi i podjelu Srbije.

Kakvu sad podjelu Srbije?

VLASI: Ako Srbija pretenduje na dio sjeverno od Mitrovice, onda i Kosovo ima pravo da traži Preševsku dolinu, u kojoj živi preko 90 procenata Albanaca. Pa, bili smo u istoj državi, u Jugoslaviji… Ovako bismo mogli u nedogled. Zato kažem da pitanje podjela i mijenjanja postojećih granica ne bi trebalo pominjati, budući da će nas to uvaliti u još veće probleme.

Inače, podjela Kosova koju predlaže Dačić i za kosovske Srbe bi bilo loše rješenje. Naime, od ukupnog broja Srba na Kosovu, kojih ima izmedju 90 i 100 hiljada, čak 60 procenata živi u drugim dijelovima Kosova, južno od Mitrovice, a tek 40 posto njih je sjeveru.  

Ko stoji iza novog prijedloga o podjeli Kosova? Rusija?

VLASI: Generalno, Moskva je zainteresirana za prisustvo u našoj regiji, za rivalstvo sa zapadnim zemljama, pa i za nestabilnost u državama regije koje imaju dobre odnose sa Zapadom. Ipak, ne vjerujem da Rusija ulazi u detalje poput ideje o podjeli Kosova. Lično mislim da bi Rusija možda i željela da Srbija prizna Kosovo, što bi onda učinila i ona sama, čime bi Zapadnoj Evropi i SAD “zatvorila usta” u vezi Krima, te Abhazije i Južne Osetije u Gruziji. Ipak, za sada ima dosta dokaza da Rusi žele nestabilno Kosovo kao nefunkcionalnu i problematičnu državu u regiji.

Da, ali odlukom da ne prizna Kosovo kao državu, kome Rusija više šteti – Srbiji ili Kosovu?

VLASI: Više šteti Srbiji, jer je na taj način drži u prošlost, u zabludama o “srpskom Kosovu”. Ako pažljivo pratimo stav i politiku Kremlja po pitanju srpskih pretenzija prema Kosovu, jasno se može uočiti da službena Moskva verbalno podržava isključivo retoriku službenog Beograda, ali ne i neko konkretno djelovanje Srbije na Kosovu. Uprkos svemu, u Srbiji i dalje ima mnogo onih koji vjeruju da će Rusija jednoga dana Srbiji vratiti Kosovo.

Ne samo Rusija! Mnogi u Srbiji su vjerovali da će im, pobjedi li na predsjedničkim izborima u Americi, Donald Tramp “vratiti Kosovo”. Sjetite se beogradskih bilborda “Trampe, Srbine!”. Je li potredsjednik Majk Pens, prilikom nedavne posjete Podgorici, konačno pokazao da su, povratkom Amerike na Balkan, takva nadanja bila uzaludna?

VLASI: Posjeta potpredsjednika Pensa dokaz je da se Amerika ne samo vraća na Balkan, nego i da ostaje tu gdje je bila poslije raspada SFRJ, kada je presudno utjecala na uspostavu mira i na izgradnju odnosa među novonastalim državama. Ovom važnom američkom odlukom sprečavaju se ambicije Rusije da proširi svoju zonu utjecaja na Balkanu, čime bi se poremetili odnosi između zemalja regiona, prije svega u smislu bezbijednosti. Naime, Srbiju bi ruska dominacija u regionu dodatno okuražila, Beograd bi postao još arogantniji prema susjedima, što bi, naravno, poremetilo i onako poremećene odnose u regiji.

Nije sporno da je cilj svih država bivše SFRJ dobar odnos sa Rusijom; istovremeno, euro-atlanske integracije i članstvo u EU za sve nas bi trebalo da bude trajni interes.

Mislite da je to i interes Srbije?

VLASI: Srbija hoće i EU i Rusiju, ali neće u NATO. U Beogradu govore o vojnoj neutralnosti, naivno vjerujući da je Srbija isto što i Titova Jugoslavija. A nije! Uzimati vojne avione, tenkove i raketne sisteme od Rusije i biti “vojno neutralan” teško se može razumijeti, zar ne? Na kraju, ako već nema konkretnih prijetnji na svojim granicama, zašto Srbija danas nabavlja rusko oružje?

Srpski istoričar Milivoj Bešlin tvrdi da se Srbija priprema za “drugo poluvrijeme”, ali… Pojedini beogradski opozicioni krugovi kritikovali su poziv predsjednika Vučića na dijalog i predlažili da se “problem Kosova” ostavi u stanje “zamrznutog konflikta”. Šta to konkretno znači?

VLASI: Mislim da su to oni krugovi za koje Vučić kaže da “zabijaju glavu u pesak”. Umjesto da uvaže nove istorijske realnosti i da doprinesu da Srbija ide naprijed, ti ljudi radije sanjaju o “Kosovu unutar Srbije”, iako veoma dobro znaju da je, nestankom Jugoslavije, trajno izgubljena svaka šansa da dvije države ostanu u bilo kakvim formalno-institucionalnim vezama. Naročito nakon zločina koje je Miloševićev režim počinio nad kosovskim Albancima. Uprkos svemu, vidimo da nacionalistički krugovi u Beogradu i dalje vjeruju da će im u nekoj drugoj prilici Kosovo biti “vraćeno”. Kako? Pa, silom, naravno. Kakvo Kosovo? Kosovo bez Albanaca. A neće! Ti ljudi nikada ne govore o pomirenju sa Albancima, o dogovoru da se zadrže neke albansko-srpske veze, makar i zbog manastira do kojih im je, navodno, mnogo ostalo.

Zašto je to tako, što mislite? Nedavno ste rekli da je situacija u Srbiji “kao u vrijeme Miloševića”…

VLASI: U Srbiji su na vlasti dominantno ljudi koji su na političku scenu izašli u vrijeme Miloševićevog režima. Iako dugo na ključnim pozicijama u državi, ničim nisu pokazali otklon od politike Miloševićevog režima, koji je srpskom društvu i danas kamen oko vrata. To se naročito odnosi na Kosovo. Kada posmatram situaciju u Srbiji, stičem utisak da je gotovo zabranjena javna kritika Miloševićevog vremena i politike. Istovremeno, uočljiva su otvorena nastojanja vrhova vlasti da se Milošević rehabilitira i da se njegovo ime javno obilježi. Nažalost, prave opozicije sadašnjem režimu u Srbiji nema, baš kao što je nije bilo ni devedesetih.

Ima je, baš kao što ju je bilo i devedesetih.

VLASI: Nažalost, njihov je uticaj zanemarljiv… Iz vrhova današnje beogradske vlasti stižu predlozi da svi koji su učestvovali u ratovima devedesetih van teritorija Srbije, kao “borci za Srbiju i srpstvo”, dobiju državna priznanja i ostale privilegije. Oni koji su vršili masovne zločine na Kosovu, koji su pobili oko 12.000 Albanaca i u proljeće 1999. prognali oko million Albanac iz svojih domova, oni koji su uništili i opljačkali njihovu imovinu, zvanično se proglašavaju zaslužnim borcima i herojima, predlaže se da im se podignu spomenici! Takvih “boraca” je, kako se službeno navodi, oko pola miliona. Pola miliona! Svi oni su, ponavljam, ratovali na teritoriji bivše SFRJ, budući da Srbija, kako je poručivao Slobodan Milošević, tih godina “nije bila u ratu”.

Dalje, u Srbiji su poništeni rezultati antifasizma Drugog svjetskog rata; rehabilitirani su kvislinzi i zločinci poput Draže Mihailovića i Nikole Kalabića, dok je rehabilitacija predsjednika kvislinške vlade Srbije, progonitelja Jevreja i antisemite Milana Nedića u toku; u našoj regiji jedino u Skupštini Srbije sjede poslanici nekih ekstremno desnih, profašističkih formacija… I Vi me onda pitate zašto sam rekao da je u Srbiji situacija kao u vrijeme Miloševića! Pa, pogledajte samo najavljenu “Deklaraciju o zajedničkom objedinjenom nacionalnom delovanju i definisanju nacionalnih minimuma i principa za opstanak srpske nacije i srpskog naroda”?

Pojedini srpski intelektualci taj su dokumen nazvali “Memorandumom 2”.

VLASI: Prvo, na sličan način i u sličnim okolnostima nastao je famozni “Memorandum” SANU iz 1986. godine. Svi potonji zločini su, u svojoj političkoj i ideološkoj matrici, bili oslonjeni na taj “nedovršeni dokument”. Bojim se i da je najava ove nove deklaracije dokaz koliko je kod dobrog dijela srpske političke elite izražena težnja za vraćanje na stanje koje je prethodilo raspadu Jugoslavije, krvavim ratovima i stradanjima. U tom smislu, Vučićev “dokument” može se posmatrati kao nastavak politike Slobodana Miloševića. Riječ je o politici “svi Srbi na okup”, koja je navodno “jedini spas” za Srbiju. Ono što nije postignuto ratovima devedesetih, sada se nastoji ostvariti političkim manipulacijama, kamuflažama ili diplomatskim sredstvima.

Kakvim manipulacijama?

VLASI: Na sve načine se pokušava prećutati i negirati odgovornost Srbije i Srba za ratove devedesetih. Štaviše, odgovornost za sukobe svaljuje se na druge; istovremeno, stvara se slika o tome da su se, kao narod “ugrožen” od drugih, Srbi u to vrijeme “samo branili”. Po istoj matrici, u Beogradu je danas dominantan narativ o novoj “ugroženosti” srpskog naroda u cijeloj regiji; zato ih je, eto, neophodno odbraniti nekakvom novom zajedničkom “delaracijom”. Miloševićev režim je, setićete se, one ratove poveo pod izgovorom da su Srbi ugroženi svuda – na Kosovu, u BiH, u Hrvatskoj, a sam Milošević je, kao “novi srpski vožd”, tada predstavljen kao “zaštitnik svih Srba”. Nažalost, danas se na isti način prestavlja – Aleksandar Vučić.   

To je jasno. Ali, zar najavljena Deklaracija nije u koliziji sa pozivom predsjednika Srbije na “unutrašnji dijalog” o Kosovu?

VLASI: Jeste, naravno. Doduše, možda je pomenutu deklaraciju Vučić sračunao kako bi amortizirao negativna politička raspoloženja Srba zbog svog “popuštanja” kada je riječ o Kosovu? Bilo kako bilo, svrha ove deklaracije je pokušaj Srbije da nastavi da se miješa u unutrašnje stvari država u kojima su Srbi manjina.

 “Deklaracija nije motivisana velikosrpskim nacionalizmom; njen cilj je očuvanje srpskog jezika i kulture”, kaže šef kabineta predsjednika Srbije Nikola Selaković. Milorad Dodik, sa druge strane, tvrdi da deklaracija “neće biti pretnja nikome, niti velikosrpski projekat”, ali i da se neće baviti samo jezikom i kulturom, nego i radom na ujedinjenju Srbije i Republike Srpske. Kome vjerujete?

VLASI: Vjerujem Dodiku, naravno. Deklaracija je, ponavljam, motivirana velikosrpskim nacionalizmom i težnjom da se svi Srbi drže “na okupu”. Priča o “očuvanju srpskog jezika i kulture” samo je farsa, čista kamuflaža.

Zašto?

VLASI: Zato što, prvo, nije jasno kako su i od koga srpski jezik i kultura ugroženi, pa ih je neophodno zaštititi “deklaracijom”. Istina je, dakle, u ovome što kaže Dodik: teritorijalno proširenje Srbije, tako što će se Bosni i Hercegovini oduzeti polovina njene terotorije. To je krajnji cilj!

“Verujem da ćemo (Srbija i Republika Srpska) biti jedno. U teritorijalnom i državnom smislu”, rekao je Dodik 4. agusta u Beogradu.

VLASI: Pa, to je cilj! Ako već Srbija mora da prizna da je izgubila Kosovo, onda će to nastojati da kompenzira tako što će sebi pridodati barem polovinu BiH. Kao i onomad Milošević, i Dodik sada tvrdi da takva suluda namjera “nije prijetnja nikome”. Slijedeći Dodikovu logiku, jedino Srbi imaju pravo da uzmu što hoće i koliko hoće, dok drugi imaju obavezu na to pristati. Zanimljivo bi, vjerujem, bilo videti srpske reakcije ako bi neko od Bošnjaka iz Srbije zatražio da se Sandžak pripoji Bosni ili da izjavi da su Sandžak i Bosna – jedno.  

Uprkos svemu što sam naveo, pojedini zapadni diplomati i dalje tvrde da je Srbija “faktor stabilnosti Balkana”…

Je li?

VLASI: Srbija, ponavljam, vodi dvoličnu politiku kada je riječ o stabilnosti regije. Na jednoj strani, zapadnoj diplomaciji se predstavlja kao faktor stabilnosti, iako to odlučno dematira svojim krajnje problematičnim odnosima sa susjedima. Kada to kažem, prije svega mislim na to da Beograd uporno koketira sa Dodikom, iako on otvoreno i dosljedno radi na negiranju i razbijanju BiH kao države. Jeste li ikada čuli da se politički vrh Srbije, na čelu sa Vučićem, javno ogradio od Dodikovog djelovanja protiv susjedne BiH? Nikada! Pored toga, u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori, dokazano je mješanje iz Srbije i iz Rusije. Srbija je bila umiješana i u događaje u Sobranju Makedonije, što je također dokazano. Negiranje državnosti Kosova od strane Srbije konstanta je politike vlasti, čime Beograd održava tenzije i nestabilnost na Balkanu. U svom Ustavu, Srbija Kosovo i dalje tretita kao dio svoje teritorije, što predstavlja otvorene teritorijalne pretenzije i prijetnje.

Sa druge strane, zanimljivo je da svih ostalih šest država nastalih od SFRJ nemaju međusobnih problema niti pretenzija jedna prema drugoj i da su uspostavile dobro uređene međusobne odnose. Što hoću da kažem? Srbija je jedini remetilački faktor u regiji. Tačka!

Predsjednik Vučič nedavno je kazao da je “istorijski dogovor” Srba i Albanaca ključ stabilnosti Balkana. Doduše, nešto slično je rekao i o odnosu Srba i Bošnjaka, pa…

VLASI: Albanci žive u pet država regije: u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji, u Srbiji (Preševska dolina), u Crnoj Gori, u Grčkoj (Qamerija). Dobri odnosi među ovim zemljama biće od koristi i Albancima, ma u kojoj od tih država da žive. U tom smislu, nije mi jasno šta znači “istorijski sporazum” Srba i Albanaca. Umjesto njega, mislim da je neophodan “istorijski sporazum” Kosova i Srbije, koji podrazumjeva međusobno priznanje i uspostavu normalnih međudržavnih odnosa. Tek bi to značilo “istorijsko pomirenje” Srba i kosovskih Albanaca. Ova dva naroda imala su duge probleme i sada bi trebalo da žive u miru i saradnji, pomireni i u dvije postojeće države.

Često se čuje da bi odnos Srbije i Kosova mogao biti sličan odnosu “dvije Njemačke” nakon Drugog svjetskog rata. Šta mislite o tome?

VLASI: Mislim da je usporedba sa “dvije Njemačke” potpuno neumjesna. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, Njemačka je, poražena i kažnjena zbog nacizma i Hitlerovih zlodjela, podijeljena od strane saveznika. Ipak, njemački narod je i tada i sada jedan. Kada je okajala svoje grijehe i postala normalna država, Njemačka se vratila u normalno stanje: ujedinila se kao država jednog jedinstvenog njemačkog naroda. Albanci i Srbi su Albanci i Srbi, ne Njemci podijeljeni u dvije države. To je velika razlika. Pored toga, ne znam koja bi uloga u priči o “dvije Njemačke” kome pripala. Ako bi, recimo, Srbija pristala na to da preuzme ulogu Istočne Njemačke, a Kosovo Zapadne Njemačke, možda bi bilo interesantno porazgovarati o toj ideji. Međutim, bojim se da se ni tada problem ne bi valjano riješio, budući da Albanci svakako ne bi pristali da Srbiju pripoje Kosovu. Kosovo, naime, nema tu vrstu teritorijalnih pretenzija u odnosu na Srbiju.

Što je sa Vladom Kosova? Deset poslanika Srpske liste trebalo bi da uđe u novu Vladu Kosova. Je li to dobra vijest ako se zna da Srpsku listu kontroliše Beograd?

VLASI: Iako Beograd ima takvih ambicija, Srbija ni na koji način ne može kontrolisati Vladu Kosova. Srbi čine pet procenata stanovništva Kosova i, od 120 zastupnika u Skupštini Kosova, zauzimaju samo deset mjesta. Vjerujem, pritom, da će predstavnici Srpske liste dobiti dva ili tri ministra u novoj Vladi i, budu li zastupali interese svoje zajednice, mogu joj itekako biti od koristi. U slučaju da budu zastupali politiku Srbije, bojim se da će to biti veoma loš potez, i to isključivo na njihovu štetu. Drugim riječima, na Kosovu neće biti imitacije “Republike Srpske”, iako se Beograd tome nada. Samo dobri i fer odnosi Kosova i Srbije mogu biti od koristi kosovskim Srbima.

I, kada bi Vlada Kosova mogla da bude formirana?

VLASI: Za formiranje Vlade Kosova potreban je određeni kompromis parlamentarnih grupa. Trenutno, dvije rivalske političke grupacije ukopane su u svoje pozicije iz inata jedna drugoj, a na štetu državnih interesa. Svi smo ovdje navikli da nam u određenim momentima pomogne neko sa strane. Valjda će i sada tako biti. U tom smislu i očekujem da će Kosovo uskoro dobiti novu Vladu.