Stari  Grci su, u vrijeme kada je Antička Grčka bila kulturna kolijevka civilizacije, retoriku izučavali kao posebnu disciplinu. Onaj ko bi ovladao umijećem govora zauzimao je posebno mjesto u društvu, a često su upravo ti ljudi postajali vođe. Znati govoriti bila je posebna vještina, jednaka vještini mačevanja, a nisu rijetke situacije u kojima je upravo znati govoriti značilo preživjeti.

Danas je, na žalost, čini se, od čitave te kulture govora, ostala jedino praksa da se govori. Nije bitno šta, i nije bitno zbog čega, a često nije bitno ni kako, jedino što je bitno jeste da se govori. Govore brzo, glasno, pokušavaju svojom bukom nadglasati misli onih koji čuju samo što žele i što im treba, onih koji od te buke ne mogu vidjeti ono o čemu se šuti; ono bitno, ono od čega sve počinje.

Šta se govori

U vremenu kad su nam dostupne različite platforme za komunikaciju i iznošenje vlastitog stava i mišljenja, teško da postoji tema koja se u jednom trenutku nije pokrenula. Ali, stvari i postoje da se o njima govori; da im se pokušaju naći razlozi i svrha, ili da se od njih odustane ako, razlažući ih, uvidimo da nisu ono što smo mislili. Ipak, rijetko je problem to o čemu se govori, puno problematičnije može da bude način na koji se govori, tačnije šta se govori.

Sakriveni iza ekrana, u komforu svoja četiri zida, zaštićeni od tuđih negodovanja, verbalnog konflikta, nužde da branimo svoje stavove ili ih argumentujemo, zaštićeni od mišljenja drugih (jer je jedino bitno postalo to da kažemo šta god pomislimo, ne i da govorimo – razlika je suštinska) često kažemo ono što nikada ne bi kada bi se našli ispred osobe od krvi i mesa, ili to uradimo na puno grublji i nepromišljeniji način. Pretpostavljam da rijetko ko govori ono što ne misli, osim kada namjerno želi izazvati svađu i podići tenziju, ali je to uglavnom lahko prepoznatljivo.

Postoje dvije vrste ljudi čija riječ je svima dostupna i koji svoje misli i svoje spoznaje dijele sa svijetom, šaljući ih u prostor i tako otvarajući mogućnost da postanu ili predmetom poruge ili predmetom divljenja. Jedina veća uvreda od toga da neko pogazi sve iza čega stojite, vjerovatno bi bila da niko ni ne primijeti kako ste nešto rekli

Postoje dvije vrste ljudi čija riječ je svima dostupna i koji svoje misli i svoje spoznaje dijele sa svijetom, šaljući ih u prostor i tako otvarajući mogućnost da postanu ili predmetom poruge ili predmetom divljenja. Jedina veća uvreda od toga da neko pogazi sve iza čega stojite, vjerovatno bi bila da niko ni ne primijeti kako ste nešto rekli. To je kao u onim noćnim morama kada iz sveg glasa vičete: “U pomoć!”, ali niko vas ne čuje, jer ne možete to da naglas izustite. To su oni koji javno pišu ili govore, i oni koji sjede za računarima, bez lica i imena, i postaju samoprozvani recezenti tuđih riječi, i to ne čak ni riječi, već misli.

Oni koji sami izaberu da se njihov glas čuje, ne bi smjeli izgovoriti niti napisati ni jednu riječ prije nego dva puta razmisle da li stoje iza nje, a ponekad nije ni to dovoljno. Nekada moramo promijeniti perspektivu iz koje posmatramo stvari i prvo biti sigurna da to što kažemo neće uvrijediti nekoga, onako kako niko nikoga ne bi smio vrijeđati. Čak i kada govorimo i pišemo o ljudima i stvarima o kojima se nema ništa dobro reći, ni onda kada bi to najviše željeli, moramo paziti šta govorimo, jer koja je razlika između “nas” i “njih” ako svoj narativ pretvorimo u govor mržnje, u trivijalnosti i proste fraze koje možemo čuti od “njih”.

Druga grupa ljudi koju sam pomenula su oni koji mogu da pišu i govore šta žele, kad god žele, i gdje god žele, iz dva razloga; prvi je taj što su najčešće anonimni, a drugi to da, na žalost, ne snose odgovornost za ono što kažu, pa gotovo da ne moraju imati bilo kakvu svijest o svojim postupcima

Etika je nešto što učimo u srednjoj školi i nešto što nikada ne bi trebali prestati učiti. Etika je ono što nas razlikuje, što nam daje vrijednost, što nam postaje moralni kompas u trenucima kada mislimo da drugačije ne može. I, upravo je ta etika ono čega se treba držati svaka osoba čije riječi mogu uticati na druge. Jer, nikada ne znamo šta kome može da bude okidač ili motiv. Baš zato retorika i jeste umijeće; znati govoriti a pri tome govoriti istinu i utjecati na druge.

Druga grupa ljudi koju sam pomenula su oni koji mogu da pišu i govore šta žele, kad god žele, i gdje god žele, iz dva razloga; prvi je taj što su najčešće anonimni, a drugi to da, na žalost, ne snose odgovornost za ono što kažu, pa gotovo da ne moraju imati bilo kakvu svijest o svojim postupcima. Vratiću se na to kako svako ima pravo na svoje mišljenje i kako je argumentovana i inteligentna rasprava o bilo čemu često produktivna pa i poželjna. Čak i kada komentari i sugestije nisu onakvi kakvi bi željeli da budu, čak i kada nas povrijede jer se ne slažu sa nama, dobro je da postoje, i naša dužnost je da ih prihvatimo. Ali, velika je razlika između takvog načina komuniciranje i toga da sjednemo i zbog vlastite sujete ili mržnje ili prosto iz zlobe, samo jer je nešto drugačije, jer nije naše, jer je istinito pa nas je povrijedilo, počnemo vrijeđati i omalovažavati. Istina, možemo to, i mala je šansa da ćemo odgovarati za to, ali postoji jedna stvar koja nas dijeli od toga da li ćemo poništiti sve tuđe ili ćemo prije toga ipak stati i razmisliti – etika.

A, poznavati retoriku i poštovati etiku su vještine, kojima, ako ih uspijemo steći, itekako povećavamo šansu da postanemo osoba koja će da govori mudro, da govori lijepo, da govori istinito, i koja se nada kako će je neko čuti i odlučiti da slijedi njen primjer. I zato, nikada riječi koje kažemo nisu samo riječi. One, onog trenutka kada ih izgovorimo, postaju energija koja ulazi u tuđi prostor, a čim uđe u tuđi prostor ona ga nepovratno mijenja.