Neposredno nakon posjete Srbiji članova Predsjedništva BiH, zvanična Moskva je podržala odluku Skupštine Republike Srpske o raspisivanju referenduma. “Slabu efikanskost pravosudnog sistema u BiH priznale su i političke sile u samoj BiH i međunarodna zajednica. Postoji pristrasnost u odnosu na jedan narod – bosanske Srbe na državnom nivou”, navodi se u izjavi portparola ruskog Ministarstva spoljnih poslova Aleksandra Bikantova, objavljenoj na sajtu Ministarstva. Rusko ministarstvo smatra da bi “u suprotom, izbjegavanje razgovora o suštinskim pitanjima sa RS, kao i jednostrano miješanje visokog predstavnika za BiH, samo destabiliziralo situaciju u BiH”.

Ekspresno je uslijedila reakcija Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske: “Neophodne su korjenite reforme pravosuđa BiH. Naši argument su neoborivi, a veoma smo zahvalni Rusiji koja je otvoreno podržala referendum. Stav Moskve se mora poštovati! Ohrabruju nas ovakvi stavovi Rusije, koja je uvijek otvoreno branila poziciju Srpske i, istovremeno, vodila objektivnu i principijelnu politiku prema BiH.”

Vojna suradnja Rusije i Srbije

Posljednje dvije ruske političke akcije – veto u Vijeću sigurnosti UN-a na britanski prijedlog rezolucije o Srebrenici i podržavanje Dodikovog referenduma za ukidanje Suda i Tužiteljstva BiH nisu samo refleksije američko-europskog sukoba s Rusijom, nego i direktno rusko miješanje u unutrašnje odnose BiH, što najdirektnije vodi ka njenom destabiliziranju i razbijanju.

“Stav Rusije se mora uvažavati!”

Zvanična Srbija pokušava (nekadašnjom) politikom nesvrstavanja i paktiranjem sa svima osigurati prije svega svoju ekonomsku stabilnost i izbrisati hipoteku države odgovorne za ratove i ratne zločine počinjene krajem devedesetih na području nekadašnje Jugoslavije. Međutim suštinski, ali i formalno, Srbija je najbliža Rusiji i ruskoj politici. Još 2013. godine Srbija je pristupila, u svojstvu posmatrača, vojnom savezu pod okriljem Rusije – Organizaciji za kolektivnu bezbjednost i suradnju (ODKB) poznatom i po nazivu Istočni NATO. ODKB je organizacija koja se zasniva na sigurnosnoj-vojnoj suradnji, a od 1992. godine povezuje niz članica, zemalja bivšeg SSSR-a: Bjelorusiju, Kazahstan, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Iako je Srbija proglasila svoju “neutralnost” (verificiranu odlukom Skupštine), to nikoga u međunarodnoj zajednici ne obavezuje, jer neutralnost u modernom svijetu ne poznaje jednostrano proglašavanje, odnosno da bi imala određeni značaj i snagu mora biti prihvaćena od drugih zemalja i to određenim međunarodnim sporazumima. Vojna vezanost Srbije za Rusiju ne proističe samo od, blago rečeno, animoziteta Srbije prema NATO-u zbog bombardiranja Srbije za vrijeme kosovske krize, nego i zbog niza političkih, ideoloških, nacionalnih i povijesnih veza, pa i religijskih.

Ruska štampa, među kojom i Gazeta, 2013. godine, nakon (posmatračkog) pristupanja Srbije ODKB-u, objavili su da je “uključenje Srbije veliki geopolitički uspjeh Rusije” jer se time prvi put njen vojni savez proširio na zemlje van bivšeg Sovjetskog Saveza. Analitičari u Rusiji su isticali da je Srbiji u interesu jače povezivanje s Rusijom, pa i ulazak u punopravno članstvo ODKB, kako bi mogla snažnije da zastupa svoje stavove o Kosovu. Ruski general Leonid Ivašov otisao je i dalje komentirajući kako status posmatrača za Srbiju “može da bude samo prvi korak” jer bi joj članstvo u ODKB-u pojačalo poziciju na Balkanu. Glas Rusije prenio je mišljenje Konstantina Sivkova koji je pozvao na instaliranje ruskih vojnih baza po Srbiji, ocjenjujući da bi to ojačalo suverenitet Srbije.

Sprečavanje ulaska BiH u NATO

Pripadnici Vojske Srbije i Oružanih snaga Rusije su 2014. na poligonu kod sela Nikinci u Vojvodini izveli prvu

Recep Tayyip Erdoğan. Ni u vrijeme najvećeg
prepucavanja na međunarodnoj sceni oko
britanskog prijedloga rezolucije o Srebrenici
nije zabilježena niti jedna ozbiljna reakcija
turske zvanične politike u vezi sa tom
rezolucijom

zajedničku vojnu vježbu u povijesti ovih dviju zemalja, nazvanu “Srem 2014”. Bila je to ujedno i najveća kopnena vojna vježba ikada održana u Srbiji. Ove godine Rusija i Srbija organiziraju čak dvije zajedničke vojne vježbe u Rusiji.

Niti će Srbija ikada postati članica NATO-a zbog veza sa Rusijom, niti će Rusija i Srbija dozvoliti da BiH postane članica NATO-a, što je BiH dovelo u poziciju da postane talac ruske politike koja se realizira preko Srbije, odnosno Republike Srpske. Milorad Dodik je već odavno najavio i referendum o ulasku u NATO (za koji nema nikakve sumnje kako će proći s obzirom na dugogodišnje održavanje i podgrijavanje tenzija o “mrskom” NATO-u koji je bombardirao “nedužni srpski narod”) i sasvim je jasno zašto je Rusija podržala najavljeni referendum u vezi sa Sudom i Tužiteljstvom BiH, koji nije ništa drugo do slabljenje BiH, udaranjem na njene državne institucije. Pitanje je šta je sljedeće? Državne finansijske institucije? Policijske agencije? Vojska?

Nesumnjivo da će stav Rusije igrati veliku ulogu i kada Srbija (možda) ispuni uvjete za prijem u Evropsku uniju. Za sada Srbija ima interes da se “polako” približava EU, (kao i Americi od koje je, na primjer, dobila značajna sredstva za opremu i obuku vojske i policije) što ne ugrožava ruske interese, a apriori zbog zapadne finansijske podrške i EU fondova zbog teške finansijske situacije u kojoj se nalazi – prema najnovijim istraživanjima vanjski dug Srbije je 98 odsto BDP-a, a 9,6 odsto budžeta odlazi na otplatu dugova.

Srbijansko taktiziranje pristupa EU, balansirano dobrim odnosima sa Rusijom, direktno utiče i na BiH: Dodik je do sada na sve načine usporavao EU pregovore i jačao svoja predstavništva u svijetu. Jedan od najočitijih primjer je Dodikov manevar i opstrukcija tzv. Mehanizma kordinacije BiH sa EU gdje BiH godinama tapka u mjestu. Težnje ka nezavisnoj državi Republici Srpskoj i neriješeno “srpsko Kosovo” ključni su elementi blokiranja euro-atlanskih integracija BiH, ali i to što Rusija Srbiju i Republiku Srpsku doživljava kao “svoje teritorije” pomažući im u akcijama koje idu na štetu Zapadnog Balkana, a time i BiH, ali i namećući ih. Primjer za to je reakcija Moskve na Dodikov referendum u šta se Rusija ni po čemu nije trebala mješati, no neposredno nakon što je Vučić, nakon razgovora sa američkim državnim sekretarom i američkom kancelarkom, zatražio od Dodika da još jednom o tome razmisli što je pokolebalo Dodika, uslijedio je vjetar u leđa iz Moskve. Rusija je time iznijela jasan stav o tome da želi na Balkanu zadržati svoj uticaj, šaljući poruku i Dodiku i Vučiću i Americi i Njemačkoj.

Ruski veto i stav Turske

Veto Rusije na britansku rezoluciju o genocidu u Srebrenici samo je potvrda kontinuirane ruske politike prema BiH. Rusija je, ustvari, bila glavni (pro)motor da se Srbija uključi u rušenje britanske rezolucije. Šta je cilj ruskog veta? Očito da se Zapadu, još jednom, pokaže da su Srbija i RS interesna zona Rusije i da će Zapad strategijski imati problem u tom dijelu Evrope. A što je potvrđeno stavom oko referenduma.

Interesantno je u svemu i ponašanje Turske u vrijeme svjetskog nadmudrivanja u Vijeću sigurnosti UN-a oko prijedloga britanske rezolucije. Da li bi nakon Srbije Turska bila suočena sa rezolucijom o genocidu, koju navodno već priprema jedna od članica VS UN-a, a koja se odnosi na (navodni) genocid nad Armenima? Ni u vrijeme najvećeg prepucavanja na međunarodnoj sceni oko britanskog prijedloga rezolucije o Srebrenici nije zabilježena niti jedna ozbiljna reakcija turske zvanične politike u vezi sa tom rezolucijom.

S druge strane, Srbija je od početka imala jasan stav o rezoluciji koja na kraju zbog ruskog veta nije usvojena, a srbijanski premijer je otišao u Srebrenicu i – postao žrtva i na 11. juli, dan genocida u Srebrenici, odnosno postao top vijest regionalnih i svjetskih medija. Zaboravljeno je šta je bio povod njegovog dolaska, ko i kako je ubio žrtve koje su taj dan kopane… Kamen na Vučića, nakon što su tenzije danima prije toga podgrijavane porukama iz Beograda i Moskve o rezoliciji i genocidu, bio je teži i veći zločin od genocida počinjenog 1995. I veliki poen za srpsku politiku.

Francuski premijer Manuel Valls uputio je pismo Vučiću ukazujući na neprihvatljivost napada na njega u Srebrenici 11. jula i podsjećajući da je Francuska snažno osudila taj incident i pozvala sve narode regiona da se odlučno okrenu budućnosti: “Želio bih da iskoristim ovu priliku da Vam uputim poruku solidarnosti i dubokog suosjećanja. Pozdravljam Vaš hrabar gest da odete na komemoraciju koja je održana u Srebrenici i Vaše stalno zalaganje za nastavak politike približavanja i stabilizacije sa Vašim susjedima uprkos provokacijama ekstremista sa svih strana. Francuska ostaje uz Srbiju u njenim projektima za budućnost i u suočavanju sa izazovima kroz koje prolazi sa hrabrošću.”

Vučiću je pisao i britanski premijer David Cameron u kojem hvali Vučićevo liderstvo, navodeći svoje uvjerenje da će srpske reforme dati rezultate, te pozdravljajući napore srpskog premijera da unaprijedi odnose na Zapadnom Balkanu, ističući njegovu ulogu u dijalogu sa Prištinom, i hrabru i ispravnu odluku da učestvuje na komemoraciji u Srebrenici. Uz to, najavljen je novi fond i program podrške, koji pokreće Velika Britanija, a koji će biti realiziran u suradnji sa Vladom Srbije.

Pripadnici Vojske Srbije i Oružanih snaga Rusije su 2014. na poligonu kod sela Nikinci u Vojvodini izveli prvu zajedničku vojnu vježbu u povijesti ovih dviju zemalja, nazvanu “Srem 2014”. Bila je to ujedno i najveća kopnena vojna vježba ikada održana u Srbiji. Ove godine Rusija i Srbija organiziraju čak dvije zajedničke vojne vježbe u Rusiji.

Očigledno je Vučić morao otići u Srebrenicu, upravo po zahtjevu ovih vlada koje mu sada  odaju priznanje i podršku, a posebno je interesantno pismo britanskog premijera koji otvara i ulogu samog Vučića u vezi britanske rezolucije, ali i daje mu šansu da nastavi pregovore sa Zapadom. S tim u vezi i poziv iz Amerike Vučiću da u septembru dođe u posjetu, na tragu je ovih pisama.

Zamjena teza

Dok se svijet bavio “herojstvom” Aleksandra Vučića zbog njegovog odlaska u Srebrenicu, Milorad Dodik je najavio (a Skupština usvojila) referendum o Sudu i Tužiteljstvu BiH. Time je Dodik ostvario svoje dugogodišnje prijetnje da će to uraditi jer su Sud i Tužiteljstvo BiH “antisrpski”. Podsjetimo na istup Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije, kada je u Generalnoj skupštini UN-a Haški tribunal nazvao antisrpskim, javno sabirajući hiljadugodišnje kazne izrečene Srbima u Haagu. Znači li to da je jedini nezavisni sud u Srbiji?

To što je propala državna strategija BiH za progon ratnih zločinaca upravo zbog Dodika, nikome ništa. I što godinama u ladicama Tužiteljstva BiH stoje nezavršene istrage Haškog tribunala u kojima je 95 odsto visokopozicioniranih Srba u BiH, nikome ništa.To što Srbija i dalje raspisuje potjernice i hapsi građane BiH, nikome ništa. To što se najveći broj zločinaca, čak i presuđenih, krije u Srbiji, nikome ništa. To što je Srbija

jedina država na svijetu presuđena za (nesprečavanje) genocida, nikome ništa.To što Srbija negira genocid u Srebrenici i nakon svih međunarodnih presuda i rezolucija, nikome ništa. To što Srbija blokira zajedno sa Rusijom put BiH u NATO i EU, nikome ništa. To što Rusija podržava Dodikove referendume kojima se razbija BiH, nikome ništa. To što Srbija s Rusima vojno vježba u Nikincima, 19 kilometara od granice sa NATO-om, odnosno Hrvatskom, ma nikome ništa. To što je moguć ukrajinski scenarij u BiH, opet nikome ništa. To što se razbija BiH preko RS-a i što srbijanska politika budućnost BiH veže za Kosovo, opet ništa. To što Rusija nije potpisala Dejtonski sporazum, a ruši ga, to izgleda ne obavezuje Zapad da zaštiti BiH…

Posjeta članova Predsjedništva BiH Srbiji nakon incidenta u Srebrenici, ili kako su je mediji pokazali: dolazak Bakira Izetbegovića i druga dva člana Predsjedništva u zvaničnu posjetu Vučiću, šetnja Kalimegdanom, građani koji su prilazili, tamburaši, partija šaha… Šta je bila svrha toga?

S obzirom na sve, odlazak Bakira Izetbegovića u Beograd do sada je njegov najmudriji potez. Vratili su time Izetbegović (i druga dva člana Predsjedništva BiH) snagu Vučiću koji je još uvijek jedini “zapadni igrač” u Srbiji, i jedini koji ima kakvu-takvu snagu da nešto uradi u Srbiji. Američka, britanska i francuska pisma sa najvišeg nivoa upućena Vučiću to potvrđuju. Zašto bi Izetbegović, kao bošnjački član Predsjedništva, bio gromobran za akcije Rusije, Srbije, pa i Zapada, a koje su svjetska geopolitička pitanja i koja se vežu za buduće svjetske odnose? Može li Izetbegović, ili bilo koji bošnjački lider, uticati na ruski veto i podršku referendumu neke buduće srpske separatističke akcije u BiH? Ili na politiku Srbije, koja je još uvijek i pod kontrolom SPC-a, SANU-a, visokih oficira bivše JNA i obavještajnih grupa koje su realizirale zločinačke planove krajem devedesetih.

Politički boomerang

Nakon incidenta u Srebrenici Izetbegović je (u tom pravcu su išle i Vučićeve dobro osmišljene izjave o Izetbegoviću) trebao postati glavni krivac za zastoj regionalne suradnje koju pokušava uspostavi EU, sve sa ruskom dominacijom u Srbiji i dijelu (Republici Srpskoj) BiH. No, odlazak članova Predsjedništva BiH u Beograd vratio je Vučiću političku snagu, koju su slabili i nacionalisti i desničari (na čelu s Nikolićem) likujući što je Vučić posramljen u Srebrenici, jer su bili protiv njegovog odlaska. Tokom incidenta u Srebrenici zapadni gosti mirno su sjedili na tribini kao da se ništa ne dešava. Kasnije je Bill Clinton, koji je predvodio američku delegaciju, prokomentirao da se ne bi ništa desilo da je Vučić “malo kasnije došao”.

Očigledno da “izleti” Vučića kao “špic igrača” srbijanske politike veoma često ne korespondiraju sa desnicom u Srbiji, u prvom redu sa Nikolićem. Iako, možda, postoji dogovor unutar Srbije da Vučić izigrava “zeca” u možda i najbitnijoj trci za Srbiju, teško će Srbija, odnosno Vučić, moći izdržati trke na više frontova – da zbog finansija šarmira Zapad, a ostane vezan za Rusiju.

Dvostruke, trostruke ili višestruke igre Srbije su veliki teret i za samu Srbiju, ponajprije za Vučića koji je Srbiji jedini preostao kao personifikacija nekog zapadnog puta i demokratije sa srbijansko društvo. Nažalost, niko osim njega ne poziva na razgovor i sporazume u regionu, ma šta ko o tome mislio i bez obzira da li je Vučić u tome iskren. Upravo bi Vučiću najveća politička pobjeda bila uspostava dijaloga i akcija između Bošnjaka i Srba, ali i drugih u regionu. Možda Vučić toga i nije svjestan, ili fingira cijelu stvar kada poziva na dijalog. Ali je očigledno da građani  u regionu žele  mir i razumijevanje.

Da li je uopće moguće uspostavljati razgovor i dijalog u ovakvim trajnim uslovima i  svjetskim uticajima s obzirom na različite interese, sasvim je drugo pitanje. Ali je činjenica da nema dijaloga bez srbijanske suštinske podrške BiH. Ako Vučić toga nije svjestan, onda će mu se se upravo njegova politika vratiti veoma brzo i to kao  smrtonosni politički boomerang. Razvaljivanje države BiH i istovremeno pozivanje na dijalog i suživot, jednostavno jedno drugo isključuje. Članovi Predsjedništva BiH, a prvenstveno Izetbegović, možda su “ubrizgali” i posljednju političku injekciju Vučiću i Srbiji kada je u pitanju BiH.

Srbijansko taktiziranje pristupa EU, balansirano dobrim odnosima sa Rusijom, direktno utiče i na BiH: Dodik je do sada na sve načine usporavao EU pregovore i jačao svoja predstavništva u svijetu. Jedan od najočitijih primjer je Dodikov manevar i opstrukcija tzv. Mehanizma kordinacije BiH sa EU gdje BiH godinama tapka u mjestu

Treba podsjetiti da su analitičari izbrojali preko 11 “atentata” na Vučića, te niz ugrožavanja, od prisluškivanja do prijetnji. Vučić voli da se “slika” i znao je da je dolazak Predsjedništva BiH u Srbiju podrška upravo njemu. Šta to znači za BiH? Pa, upravo je šetnja Knez Mihajlovom, kuliranje uz muziku i partija šaha jedino moguće u ovom trenutku kada je u pitanju BiH i interesi velikih sila. Zašto bi BiH, pa i Bakir Izetbegović bio žrtva (bjelo)svjetskih politika na koje on (kao ni oni koji vole BiH) skoro da i nemaju nikakvog uticaja? Zašto bi BiH ili Izetbegović odgovarao za srbijansko i(li) Vučićevo paktiranje i sa Rusijom i sa Zapadom. Velike svjetske utakmice se odigravaju preko BiH. Zapad je garant Dejtonskog ugovora, ali trenutno se odigrava vrlo opasno razbijanje BiH, što je istina, kao što je istina da su EU i SAD u svjevrsnom “hladnom ratu” sa Rusijom, i BiH ne treba da plaća cijenu uništenja zbog toga što Zapad nema rješenje za rusku politiku na Balkanu.