Odveć poznata kao država koja više voli da potpisuje međunarodne sporazume nego da ih poštuje, Bosna i Hercegovina postala je 7. aprila i država koja više voli da usvoji Zakon koji vodi u zaduženje od 76 miliona eura nego Zakon koji vodi ka 100 miliona eura projektnih sredstava. Pored toga što zadržala status države koja više voli da potpisuje međunarodne sporazume nego da ih poštuje, pokazala je svijetu i EU da nije država od koje neko može očekivati da će poštovati obaveze. Ponovio je to i Janez Kopač, direktor Sekretarijata Energetske zajednice (zajednica zemalja EU, Zapadnog Balkana, Ukrajine i Moldavije), koja je 1. aprila BiH uskratila pristup projektnim sredstvima, jer ni nakon 11 godina BiH nije usvojila nikakav zakon o gasu.

Umjesto da je usvajanjem Zakona o regulatoru, prijenosu i tržištu električne energije i plina ispoštovala obavezu prema EZ, BiH je po drugi put kažnjena iz istog razloga. Podsjetimo da je zbog neusvajanja ovog Zakona BiH već bila pod sankcijama EZ, pretprošle godine, i da su te sankcije ukinute nakon obećanja ministara Šarovića, Džindića i Đokića da će do 31. marta pomenuti zakon biti usvojen. Cijelu stvar zakočilo je Federalno ministarstvo energetike i ministar Nermin Džindić, koji je, eto, predlagač nedavno usvojene Odluke Vlade FBiH kojom se povećava nabavka cijene plina za 16 odsto. Gas, plin, reklo bi se, dva nepoveziva pojma.
 
I pad je let

Ima u Bosni i Hercegovina zakona za usvajanje, na kilograme, pogotovo kada su ti zakoni “prepreke” za nova zaduženja. Ljepše je zadužiti se i novac potrošiti bez ikakvog smislenijeg pravdanja MMF-u, no pisati projekte i aplicirati Energetskoj zajednici – zaključili su to i delegati u Domu naroda PSBiH iz Federacije Bosne i Hercegovine. Zato su 7. aprila s kolegama iz RS-a usvojili po hitnom postupku Zakon o akcizama BiH, koji je samo dan ranije oboren na sjednici Predstavničkog doma PSBiH. Rezultat je povećanje cijene nafte za 15 pfeniga po litru. Iako će razlika izdataka biti uložena u nove autoputeve, šira stručna javnost smatra da bi bilo bolje da Zakon o akcizama nije ni usvojen, jer će uz sankcije Energetske zajednice dodatno ugroziti životni standard građana. Kakve će reperkusije ova bh. parlamentarna igranka imati u različitim privrednim sferama još nikome nije jasno, ali je odveć poznato da povećanje cijena nafte u BiH utiče na apsolutno svaki segment života – od privrede do uslužnih djelatnosti.

“Uz ovakvu vlast, građani BiH nemaju sređene tržišne odnose na području plina u BiH i izloženi su monopolu koji im može zaračunavati što god želi. Nema konkurencije i  nema benefita koje tržište donosi potrošačima”, utvrdio je to i Janez Kopač, direktor Sekretarijata Energetske zajednice, u razgovoru za Al Jazeeru.

Ljepše je zadužiti se i novac potrošiti bez ikakvog smislenijeg pravdanja MMF-u, no pisati projekte i aplicirati Energetskoj zajednici – zaključili su to i delegati u Domu naroda PSBiH iz Federacije Bosne i Hercegovine. Zato su 7. aprila s kolegama iz RS-a usvojili po hitnom postupku Zakon o akcizama BiH, koji je samo dan ranije oboren na sjednici Predstavničkog doma PSBiH. Rezultat je povećanje cijene nafte za 15 pfeniga po litru

Šteta za građane Bosne i Hercegovine i ukupni životni standard ne može se izbjeći ni nastavkom aranžmana sa MMF-om, za koji je pored usvojenog Zakona o akcizama još potrebno usvojiti i Zakon o osiguranju depozita. Uslovi za oba aranžmana trebalo je da budu ispunjeni do istog datuma, 31. marta, ali podsjetimo da je MMF produžio rok jer ukupni aranžman do kraja 2019. treba da u BiH donese 553,3 miliona zaduženja. Ipak, tok rasprave o aranžmanu s MMF-om izgledao je kao da taj novac nikom nije potreban. Delegat Hrvatske seljačke stranke u PD PSBiH Mario Karamatić postavio pitanje koje novinari nisu: Kome je uopšte potrebno povećanje akciza?

“Kažu iz Vlade RS-a, njima ništa ne znači sporazum s MMF-om, da ima dovoljno novaca. S druge strane, iz Vlade Federacije kažu da to uopće nije nešto posebno bitno. Međutim, svi smo svjedoci neviđenog pritiska, pa i ovih poslovničkih akrobacija kako ponovo uputiti zakon da bude nov, da se dođe do toga” rekao je Karamatić. U svakom slučaju Karamatić nije protiv izgradnje autoputeva, i to je jasno.

Bez obzira što aranžman s MMF-om ipak ništa ne znači nikome, kako se skoro dalo zaključiti u pokušajima hladnih reakcija domaćih političara nakon prvog neusvajanja Zakona o akcizama, jedan od onih koji je naviše treptao, češkao se i klimao glavom uz prateće verbalno izricanje ravnodušnosti, skoro da je potpuno otvoreno proglasio bankrot.

Pola krije, pola Reformska agenda daje

“Zbog ovakvog ponašanja srpskih predstavnika u Sarajevu, putevi, auto-putevi, zdravstvo, poljoprivrednici, neće dobiti ono što je planirano. Upadamo u ozbiljan problem, jer gubimo rokove, što znači da ukoliko sada želimo nešto, moramo da provedemo najmanje dvije godine za novo dogovaranje. Za dvije godine izgubiti taj novac, to zaista predstavlja pitanje odgovornosti”, poručio je predsjednik RS-a Dodik. Sve i da nije, jasno je da se Republika Srpska umjesto planiranih 115 miliona maraka za cijelu godinu, već do sada zadužila za 207 miliona maraka, što je van svakog razumnog objašnjenja osim ako ono nije bankrot.

Odgovornost u slučaju neusvajanja zakona o gasu na državnom nivou svakako leži u Federaciji Bosne i Hercegovine, i to bi u vještim interpretacijama predsjednika Dodika mogla biti i najsretnija okolnost, no nikakvu kritiku Dodik nije uputio. A mogao je, i ona bi u njegovim najvitalnijim popnacionalističkim snovima bila čak i potpuno opravdana. Samo da je njemu uopšte stalo do sredstava koja se moraju potrošiti na održive, racionalne i realne projekte.

Šteta za građane Bosne i Hercegovine i ukupni životni standard ne može se izbjeći ni nastavkom aranžmana sa MMF-om, za koji je pored usvojenog Zakona o akcizama još potrebno usvojiti i Zakon o osiguranju depozita. Uslovi za oba aranžmana trebalo je da budu ispunjeni do istog datuma, 31. marta, ali podsjetimo da je MMF produžio rok jer ukupni aranžman do kraja 2019. treba da u BiH donese 553,3 miliona zaduženja. Ipak, tok rasprave o aranžmanu s MMF-om izgledao je kao da taj novac nikom nije potreban

Desetine miliona eura ipak je lakše opravdati MMF-u nego Energetskoj zajednici, jer ovim prvim ćemo ih svakako vraćati, a za ove druge potrebno je uložiti više truda nego u razgovore i prazna obećanja. Jedino nije jasno kako se u cijelu priču o reformskoj politici i Reformskoj agendi Bosne i Hercegovine, koja kao uslov za nove tranše zaduženja postavlja donošenje mnogih zakona, uklapa i odbijanje bespovratnih sredstava zbog nemogućnosti i nesposobnosti da se za 11 godina usvoji jedan zakon.

No, treba razmišljati pozitivno. Popraviće se oni, ali sada rok popravljanja nije pred izbore, nego pred ulazak u EU. I treba ih razumjeti: izbori su blizu, a Evropska unija je tako daleko, svaki dan sve dalje i dalje. Jer Europska unija u suštini i nije pretjerano zainteresovana da nas opskrbljuje novcima u mjeri u kojoj ne mora, kao što ni naši političari nisu zainteresovani da dobiju novac u mjeri u kojoj ga ne mogu pronevjeriti ili staviti pod monopol, kao što je pod monopol stavljen gas.