“Men often ask me, why are your female characters so paranoid? It’s not paranoia. It’s recognition of their situation” — Margaret Atwood.

(Muškarci me često pitaju zašto su mi ženski likovi tako paranoični? To nije paranoja. To je odraz njihovog položaja.)

Ima nešto privlačno u podudarnostima koje – ako još imaju onaj simbolički – nadrastaju slučajnosti i zadobijaju gotovo fatumski značaj. Jedna od njih bi mogla biti i emitovanje serije po knjizi Sluškinjina priča koje je najavljeno za kraj aprila ove godine. Naime, iako su pregovaranja za snimanje davno otpočela, realizacija se nije desila do 2017. i “vladavine” Donalda Trumpa. A obzirom da je brzo postalo jasno da nova politička stvarnost postaje sve sličnija onoj opisanoj u knjizi, u tom se počelo nalaziti dublje značenje. Sluškinjina priča, napisana još 1984. i našla se na listi besteselera zajedno sa drugim distopijskim romanima, poput Orwellova 1984 (još jedna podudarnost!).

Ograničavanje prava na abortus

Odluke koje je Trump donio već na samom početku mandata, među njima i potpisivanje Zakona kojim bi se ograničilo pravo na abortus, u realnosti su dovele do Washingtonskog marša i drugih protesta žena diljem svijeta. Radi se o istom Zakonu koji je 1984. (sic!), donio Reagan i tadašnja je politička i društvena klima i nadahnula Margaret Atwood da osmisli roman Sluškinjina priča. Na jednom mjestu, prisjećajući se tog vremena, Atwood kaže da se radilo o svojevrsnom društvenom “nazadovanju” u feminističkom smislu, na osjetnom uzmicanju od feminizma drugog vala. Prema tome, čini se logičnim da Trumpova odluka koja se tiče ženskih prava i globalno jačanje utjecaja desnih i konzervativnih političkih struja, reaktualiziraju feminističku distopiju Sluškinjine priče.

Prisjetimo se fabule romana. Pripovjedačica, Fredova, u prvom licu pripovijeda stvarnost u kojoj živi kao sluškinja kod čovjeka imenom Fred, otud joj i ime. Životna funkcija joj se ogleda u sposobnosti za reprodukciju i misija joj je da Fredu i njegovoj zakonitoj ženi rodi dijete. Kako priča odmiče, čitateljica otkriva da se radi o bliskoj budućnosti u kojoj je vlast u USA osvojila ekstremna, puritanska kršćanska struja. Ženama je već na početku oduzeta moć koju su imale (zaleđeni su im bankovni računi, dobile su otkaze na poslu, itd.), a dalje im je zabranjeno da imaju ikakvu društvenu funkciju u društvu.

Pripovjedačica nam, osim što nam pripovijeda priču koja teče u sadašnjosti, retrospektivno daje epizode prijašnjeg života. Taj život neodoljivo podsjeća na stvarnost koju danas živimo i u kojoj je Fredova vodila “normalan” život, imala  muža, dijete i posao. A onda se sve preko noći preokrenulo...

Sva njihova aktivnost se odnosi na tradicionalne “ženske” uloge: brigu za domaćinstvo i djecu, odgoj i rađanje. Prema tome, kategorije za žene dijele se na: Supruge, Sluškinje, Tetke, Marte i Ekonosupruge. Supruge su žene dužnosnika koje nemaju sposobnost reprodukcije i kojima Sluškinje rađaju djecu. Marte su domaćice koje kuhaju i brinu se o kućanstvu, Tetke se brinu i “treniraju” Sluškinje, dok su Ekonosupruge supruge muškaraca koji su nižeg statusa na društvenoj ljestvici. Dakle, klasni sistem je također očuvan i o njemu svjedoče i uniforme koje žene nose i prema kojim se razlikuju. Pripovjedačica nam, osim što nam pripovijeda priču koja teče u sadašnjosti, retrospektivno daje epizode prijašnjeg života. Taj život neodoljivo podsjeća na stvarnost koju danas živimo i u kojoj je Fredova vodila “normalan” život, imala  muža, dijete i posao. A onda se sve preko noći preokrenulo...

Čini mi se da je ova mogućnost “promjene preko noći” nešto čega trebamo biti svjesni, bez obzira koliko nam se činilo da sadašnji političko društveni trenutak neće nikada proći. Ta svijest o promjeni, ma koliko se činila strašnom – ako se radi o promjeni koja vodi u katastrofu – također budi nadu. U eseju objavljenom u New York Timesu, Atwood piše kako je roman počela pisati u zapadnom Berlinu koji je te 1984. još bio podijeljen zidom. I bez obzira koliko se stanovnicima s obe strane zida to stanje činilo “u kamen upisano”, Atwood kaže da je oduvijek bila svjesna prolaznosti i činjenice da se utvrđeni poredak može bukvalno promijeniti preko noći, te da promjena “može biti brza kao munja”.

Noćna mora historije

Podsjetilo me to na Milana Kunderu koji je negdje napisao kako je vjerovao da se više nikada u životu, nakon što je pobjegao u Francusku, neće vratiti u Čehoslovačku. Danas znamo da željezne zavjese odavno nema, a Milan Kundera još je uvijek živ i mogao je svjedočiti političkim i društvenim promjenama kroz koje je Češka prošla od perioda u kojem je to zapisao kao neumitnu istinu. I ne treba pri tome nikakva naročita mudrost, potrebno je samo svari staviti u historijsku perspektivu.

Nedavno sam prisustvovala predavanju beogradskog izdavača Dejana Ilića koji je, baš na ovom fonu i naglašavajući nezaustavljivu logiku promjene, brojao države u kojima je, u svojih pedesetak godina, do sada živio. Od raspada SFRJ, do današnje Srbije, živio je u čak pet država. U ovom kontekstu, ne čini se uopće nemogućim da se sutra probudimo u nekoj drug(ačij)oj državi – nekoj distopiji, naravno, ako zaključimo da je već ne živimo.

Prisjetimo se fabule romana. Pripovjedačica, Fredova, u prvom licu pripovijeda stvarnost u kojoj živi kao sluškinja kod čovjeka imenom Fred, otud joj i ime. Životna funkcija joj se ogleda u sposobnosti za reprodukciju i misija joj je da Fredu i njegovoj zakonitoj ženi rodi dijete

Žanr u kojem je napisan roman označava se kao spekulativna fikcija. Iako se na prvu čini da se radi o stvarima koje se nikad nisu desile, spekulativna fikcija uvijek ima uporište u realnosti i govori o stvarima koje su se već desile, ili bi se mogle desiti. Atwood za sebe kaže da je još od srednje škole opsjednuta naučnom fantastikom, utopijama i distopijama, ali nije željela pisati žanrovsku prozu. Tvrdi da u knjigu nikad ne bi stavila nešto što se već nije desilo u onome što je James Joyce nazvao “noćnom morom historije”, niti je htjela da piše o nekoj tehnologiji koja još nije dostupna.

Glavna briga te 1984. bila joj je da li će čitatelji moći povjerovati da se liberalna demokratija doista mogla transformisati u teokratsku diktaturu. A takve diktature su već postojale i društvo koje opisuje u knjizi je najsličnije puritanskim zajednicama iz 17. vijeka koje su, zapravo, u osnovi moderne konstitucije Amerike. Da stvar bude šokantnija, radnja je smještena u Cambridge, u samoj blizini Harvarda, simbola napretka i prosvjete koji se stiču kroz edukaciju. A znakovito je i da je Harvard prije nego što je postao univerzitet služio kao sjemenište. A tu njegovu funkciju mnogi zaboravljaju, ili je čak ni ne znaju.

Također, za model porodičnog uređenja, Atwood je uzela biblijsku priču o Jakobu, njegove dvije žene, Raheli i Lei i služavkama koje su im rađale djecu. Muškarac je imao četiri žene i dvanaest sinova, ali nijedna od majki sluškinja nije smjela polagati pravo na njih. U svemu ovome uspostavljamo paralele sa realnošću u kojoj živimo, ne samo biblijskom i kroz historiju smo svjedočili, ili još svjedočimo, i javnim pogubljenjima, kamenovanjima, sramoćenjima, spaljivanju žena na lomači, prisilnim porođajima i oduzimanju djece, kao i polijevanju kiselinom, genitalnim sakaćenjima i drugim stvarima koje se u romanu čak ni ne spominju. Dakle, izvjesno je da nijedan od motiva koje je Atwood koristila nije izmišljen, samo se radi o svojevrsnom autoričinom imaginarnom konstruktu i načinu na koji je već postojeće motive uklopila u novu cjelinu i sliku svijeta koju nam je ponudila.

Ljudska priroda

Nadalje, historija nam pokazuje da se ženama najlakše i najefektnije manipuliše kad se preuzme kontrola nad njihovim tijelima. Atwood podsjeća kako se žene nastoje potčiniti jer zbog svoje reproduktivne uloge imaju presudnu ulogu za održanje čovječanstva. Masovna silovanja i ubistva žena nisu slučajna karakteristika ratova i genocida, već predstavljaju strategiju uspostavljanja kontrole nad ženama i njihovom djecom.

U tom kontekstu nije slučajno što se prve promjene koje je donio Trump, kao i one za koje se zalažu druge nazadnjačke struje, odnose upravo na žensko reproduktivno zdravlje i njihovu moć da same upravljaju svojim tijelom i potomstvom. Na udaru su, pored prava da okončaju trudnoću, takođe i prava porodilja, a i troškovi imanja djeteta u USA sve su veći. U najbližem susjedstvu, Hrvatskoj, imamo primjere satanaziranja čina abortusa i sve veći broj ljudi koji mu se javno protive. U BiH, s druge strane, pitanja vještačke oplodnje i usklađivanja prava porodilja između kantona, nikad nisu riješena. Da ne govorimo o tome da nikad nismo ni izašli iz patrijarhalnog, nazadnjačkog mentaliteta prema kojem se žena smatra uspješnom samo ako se ostvarila u ulozi majke i cijeni u odnosu na broj djece koju je rodila.

Atwood podsjeća kako se žene nastoje potčiniti jer zbog svoje reproduktivne uloge imaju presudnu ulogu za održanje čovječanstva. Masovna silovanja i ubistva žena nisu slučajna karakteristika ratova i genocida, već predstavljaju strategiju uspostavljanja kontrole nad ženama i njihovom djecom

Ipak, i u ovakvoj viziji svijeta trebamo ostati pravedni i životno vjerodostojni, te ne praviti esencijalističke polarizacije između muškaraca i žena u kojima muškarcima pripada negativni, a ženama pozitivni pol. Atwood kaže da je u knjizi željela da predstavi sve tipove žena, pa je tako predstavila i Marte i Tetke i Supruge. Žene u njenoj knjizi su zle jedna prema drugoj, i iako postoje ženska solidarnost, uvažavanje i ljubav, one su te koje održavaju teokratski poredak u istoj mjeri kao i muškarci. Neke od njih su fanatične idealistkinje koje slijepo vjeruju u sistem i koje čine veće zlo ženama nego što im ga čine muškarci. Mi danas na političkoj sceni imamo veliki broj žena desničarki koji se svesrdno zalažu za povratak tradicionalnih vrijednosti i oduzimanje reproduktivnih i drugih prava ženama. Bez njih bi muškarcima, zapravo, bilo nemoguće da uspiju.

Žene u njenoj knjizi su zle jedna prema drugoj, i iako postoje ženska solidarnost, uvažavanje i ljubav, one su te koje održavaju teokratski poredak u istoj mjeri kao i muškarci. Neke od njih su fanatične idealistkinje koje slijepo vjeruju u sistem i koje čine veće zlo ženama nego što im ga čine muškarci

Zbog ovakvog prikaza ženske, tj. ljudske prirode, njena je knjiga u nekim navratima proglašavana čak i antifeminističkom. Preovladalo je pak njeno svrstavanje u feminističku distopijsku fikciju, dok se zadnjih mjeseci zbog stvari koje smo naveli proglašava i proročkom. Sama Atwood kaže da joj, bez obzira što se služila spekulativnom fikcijom, namjera nije bila da bilo šta proriče, niti je iskreno vjerovala da bi se neke stvari o kojima je pisala mogle obistiniti. Njena namjera je bila samo da neke postavke, u ovom slučaju one koje se tiču žena, dovede do krajnih posljedica. Pri tome je prije željela da pokaže užas svijeta za koji se nadala da se neće desiti, nego da bude što uspješnija u njegovom predviđanju.

Bilo kako bilo, danas je čitateljicama još lakše da povjeruju da je svijet iz Sluškinjine priče moguć nego što je to bilo, na primjer, prije dvije ili deset godina. Ne znam da li su Trump i drugi moćnici koji odlučuju o sudbini svijeta danas, čitali ovaj roman, ili su makar gledali neku od njegovih dosadašnjih adaptacija. Ako i jesu, pitanje je koliko se takvim profilima predstavljena distopija doista čini kao distopija, a koliko kao lična utopija. Međutim, ako se sjetimo primjera i iz bliže historije i povjerujemo u neminovnost političke promjene, sasvim je lako povjerovati da se neka promjena MORA desiti. I pri tome više nije najvažnije pitanje KADA će se desiti, koliko je bitno pitanje KAKO, i o kakvoj promjeni će se raditi? Da li ćemo kao u drugoj polovini osamdesetih opet skrenuti ulijevo, ili ćemo se survati u ponor jasnije i utvrđenije, desno definisane distopije, u kojoj ženama neće preostati ništa više osim da žive lične, sluškinjine priče?