Kad si sam, kad je sve tužno ti se sjeti nje, Makedonija ti pruža ljubavi sve... Taj refren, iz kolektivnog pamćenja nas rođenih u SFRJ, nekako je dugo, suštinski i simbolički, odolijevao svim nasrtajima: i nakon raspada zajedničke zemlje, i poslije početkom dvijehiljaditih kad je postalo jasno da zemlja koja ima tu nesreću da joj je komšiluk jedini gori od BiH, neće ostati pošteđeni (oružanih) sukoba. Od tada, a tome je više od petnaest godina (2001.), traje politička neizvjesnost u Makedoniji, od koje, kako neko duhovito reče, svako od susjeda nešto traži. Grci – ime, Bugari – identitet, Srbi – crkvu, a Albanci – teritorij. U takvim okolnostima, teško je opstati.

Sumanuto građenje spomenika

Vlast je, kad su makedonci u pitanju, u posljednjih desetak godina bila u rukama VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog koji je vladao klasičnom balkanskom kombinacijom nacionalizma, nepotizma, korupcionaštava, uz jake (često nedozvoljene) policijske ovlasti. To je kod obrazovanijeg dijela populacije stvorilo jednu vrstu zazora i straha, a kod njegovih pristalica jačalo nacionalističku euforiju, koju je raspirivao (sasvim realan) strah od Albanaca, koji su visokom stopom nataliteta i provjerenom metodom otkupa komšijskih kuća, etnički malo po malo zaokruživali svoj teritorij.

Za to vrijeme, Gruevski je u Skoplju pravio kulise: za projekat Skopje 2014., koji je najlakše objasniti kao sumanuto građenje spomenika svemu i svakome (stotine skulptura u rasponu od Aleksandra Makedonskog do Michaela Jacksona) u neo-antičkom stilu vlast je priznala troškove od 210 miliona eura. Opozicija tvrdi da je ta cifra potrošena na beton i metal trostruko veća. Albanci, čiji su glasovi podijeljeni u tri partije (plus jedan dio koji glasa za SDSM Socijaldemokratski savez Makedonije, najvjerovatnije u urbanim cjelinama), malo reže na biste i konjanike, a malo na svojoj teritoriji izljevaju spomenike svojim junacima, imitirajući komšije.

Sve u svemu pravi galimatijas, koji je doveo do možda najdublje političke krize u zadnjih deceniju i po.

Vlast je, kad su makedonci u pitanju, u posljednjih desetak godina bila u rukama VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog koji je vladao klasičnom balkanskom kombinacijom nacionalizma, nepotizma, korupcionaštava, uz jake (često nedozvoljene) policijske ovlasti. To je kod obrazovanijeg dijela populacije stvorilo jednu vrstu zazora i straha, a kod njegovih pristalica jačalo nacionalističku euforiju, koju je raspirivao (sasvim realan) strah od Albanaca

Izbori u januaru su donijeli ove rezultate: unatoč željama i očekivanjima liberalnijih snaga, relativnu većinu od 120 mjesta u Parlamentu, od pedeset i jednog glasa osvojio je VMRO. Socijaldemokrati su, unatoč žalbama i pritiscima, osvojili 49 glasova, a ključ formiranja Vlade stajao je (i još uvijek stoji) u rukama Albanaca. Demokratska unija za integraciju (DUI) ima 10 mjesta, pokret Besa pet, a Alijansa za Albance tri i njihov je kapital neupitan.

Pogotovo nakon dogovora da neće sarađivati s Gruevskim, s kojim je DUI dugo bio u vladajućoj koaliciji. Pojedini analitičari tvrde da je odluka o izbjegavanju VMRO-a, učinjena u dogovoru s Amerikancima, jer je Gruevski dotle ogrezao u kriminal, da je to dozlogrilo i poslovično nezainteresiranom Zapadu, čije preferencije idu u smislu da ga se treba izolovati i izvesti pred lice pravde.

Špekulacije o ratu

Kolega, pjesnik i inetelektualac, jedan od najboljih i najvažnijih ljudi na makedonskoj javnoj sceni, na pitanje kako gleda na najnovije događaje u Makedoniji, odgovara:
“Odurno je sve skupa, ali traje već godinu dana, pa smo se i navikli.”

Nakon što je predsjednik Gjorgji Ivanov, čovjek kojeg je na to mjesto postavio VMRO odbio dati mandat predsjedniku SDSM-a da sastavi vladu – jer je za Gruevskog jasno da to nikako ne može napraviti – pojavile su se, sve glasnije, špekulacije o ratu. VMRO je na ulice izveo demonstrante, a Gruevski, u strahu od bilo kakve promjene situacije dogovor SDSM-a i Albanaca zove – državnim udarom. Njegov strah je jasan: pomjeri li se bilo šta s mrtve tačke, on nepovratno odlazi tamo gdje mu je mjesto.  

Pravda se time da ne želi dati zemlju onima koji njenu sudbinu dogovaraju drugdje. Albanci su po “svoje mišjenje” otišli u Tiranu, gdje je albanski premijer Edi Rama sazvao sastanak albanskih partija iz Makedonije (na kojem, istina, nije prisustvovao Ali Ahmeti, predsjenik DUI-a), i na kojem je, kako se smatra, dogovorena platforma koja traži redefinisanje postojećeg ustroja Makedonije. S tog sastanka je procurilo da su zahtjevi Albanaca da se zemlja federalizira i podijeli u dvije federalne jedinice, da se mijenjaju ime zemlje, zastava i grb, te da albanski postane službeni jezik na cijeloj teritoriji zemlje, a ne samo u Skupštini (Sobranju) i gradovima gdje su Albanci zastupljeni sa više od 20 posto. Predsjenik SDSM-a Zoran Zaev zahtjeve ne smatra spornim i želi se dogovarati.   

Nakon što je predsjednik Gjorgji Ivanov, čovjek kojeg je na to mjesto postavio VMRO odbio dati mandat predsjedniku SDSM-a da sastavi vladu – jer je za Gruevskog jasno da to nikako ne može napraviti – pojavile su se, sve glasnije, špekulacije o ratu

Miris makedonskog gravčeta na tavče, u posljednje vrijeme neodoljivo podsjeća na bosanski lonac. Ili, da izađemo iz kulinarske metaforike, a možda i ne moramo, takvo je jelo nemoguće skuhati bez baruta. Gruevski, svjestan da je izoliran, tražit će pomoć od Moskve, kojoj se u posljednje vrijeme značajno primakao, a EU će deklarativno podržati makedonske socijaldemokratske snage, ali nikako neće riskirati dobre odnose s Albancima koje su, barem dosad, podržavali Amerikanci. Grci će nastaviti svoju politiku blagog destabiliziranja Makedonije, Bugarska će, vjerovatno, podržati onu stranu koja bude vukla Rusima, a Srbija će slijediti onu liniju nečinjenja ustupaka Albancima, zbog koje je i izgubila Kosovo.

Sve u svemu, kome god u ruke zapadne odlučivanje o sudbini Makedonije, mora znati dvije stvari: da je u politici momenat trgovine najvažnija stvar, i da svako zaklinjanje u brigu za narod (da bi se sakrio kriminal), vodi u sve dublje podjele, u kojima ostaje sve manje prostora da se sve završi mirno.

A sve je bolje od rata. Od toga da veliki spomenici diljem Skoplja postanu nadgrobni.