Sjećam se, bilo mi je dvanaest kada sam odlučila da počnem pisati dnevnik. Smatrala sam da sam u tom trenutku već dovoljno zrela da ono što mi se događa vrijedi zabilježiti. Naravno, iz ove perspektive, to su bile prilično bezazlene stvari, ipak, to je vrijeme kada sam počela odrastati, tačnije razvijati svoje stavove i počela razmišljati o onome što me okružuje. Koliko mi je samo toga prolazilo kroz glavu, a tek sada shvatam za koliko toga nisam ni znala, niti mogla zamisliti šta sve utiče na ljudski život.

Bezbrižno djetinjstvo

Nekada pomislim kako je možda sreća što pripadam jednoj od posljednjih generacija djece koja su svoje djetinjstvo provela na ulicama i parkovima, u mahalama, poprilično bezbrižno, bez razmišljanja ko je ko, i zašto je to tako. Danas je situacija dosta drugačija. Djeca žive drugačije živote, odrastaju u izmijenjenim okolnostima koja sa sobom nose određeni teret, tjeraju ih da brže odrastu, stavljaju ih pred različite izazove, ali im i pružaju uvid u dešavanja, tačnije; djeca bivaju bombardovana raznim informacijama i terminima koji često znaju biti izvan njihovih okvira razumijevanja.

Ipak, čini se da u životu stvarno sve ima dvije strane. Kada smo već u situaciji da sve manje imamo mogućnosti da zaštitimo djecu, onda barem trebamo pokušati naći način da sve te silne informacije koje dolaze do njih, pretvorimo u pozitivnu priču. Tako su se dvije djevojke, Marina i Lamija, dosjetile kako da djevojčice koje ulaze u pubertet uvedu u svijet odraslih, tačnije; pokušaju da ih suoče sa stvarima sa kojima će se susretati i objasne im na koje načine da se nose sa njima.

Njena sestra je gej, i ona nije sigurna kako to funkcioniše, ali joj je potpuno jasno da između nje i njene sestre, ili bilo koga drugog, ne postoji nikakva razlika

Njihov cilj nije da usmjeravaju djevojčice, pa i dječake, kako da misle ili šta da misle, već da im pokažu da upravo imaju mogućnost izbora; ali da je ključno, prije nego donesu bilo kakvu odluku, promisliti o dobrim i lošim stranama. I svakako, šta god da izaberu, moraju u svakom trenutku imati na umu činjenicu da smo svi mi drugačiji i da je svačiji izbor jednako valjan i jednako zavrijeđuje poštovanje, dok god time ne ugrožava ljude oko sebe.

Dakle, riječ je o knjizi, tačnije, priručniku, “Furam feminizam”, namijenjenom za djevojčice ali i za dječake, od nekih dvanaest-trinaest godina, koji ulaze u pubertet i suočavaju se sa stvarima o kojima nemaju, uglavnom, gotovo nikakvo znanje, pa one zbog toga mogu biti prilično stresne za jednu mladu osobu. Da bismo odgojili dobre ljude koji su u stanju da čine dobro i da budu sretni u vlastitoj koži, moramo im dozvoliti da se suoče sa svijetom i da što prije spoznaju stvarnost u kojoj žive. Ne samo da ih ne možemo sačuvati od svega što ih čeka na putu odrastanja, već je i potpuno pogrešno to uopšte pokušati.

Tinejdžerske teme

Nije slučajno što su autorice izabrale upravo dvanaestogodišnju djevojčicu za glavni lik, koja se čitateljicama i čitateljima obraća u prvom licu kroz zapise iz dnevnika. Ona ustvari vodi blog u obliku dnevnika u kojem piše o svojoj svakodnevnici i novim spoznajama i situacijama sa kojima se susreće iz dana u dan. Djevojčica piše o najčešćim tinejdžerskim temama koristeći sleng pa se na taj način uspijeva približiti svojim vršnjacima i vršnjakinjama kojima je priručnk i namijenjen.

Teško mi je bilo, nakon što sam pročitala knjigu, sjetiti se nečega čega se autorice nisu dotakle. Pri tome, njihova naracija je vrlo jednostavna, ali se ne smije podcijeniti. Možda način na koji pišu može zavarati nakon prvog čitanja; ipak, one uspijevaju, na vrlo suptilan način, bez ikakve namjere da manipulišu ljudima koji se tek počinju razvijati, ukazati sa čime se sve mogu susresti i kako pristupiti stvarima bez predrasuda, ali sa potpunom sviješću o njima. Pa tako, djevojčica u svome dnevniku govori o tetovažama i pirsinzima koje je vidjela kod starijih djevojaka i koje izgledaju “jako kul”, ali shvata da obilježiti tijelo nije prolazni trend, već odluka koja nas prati kroz čitav život, pa, i ako se odlučimo na to, trebali bi imati valjan razlog.

Djevojčica u svome dnevniku govori o tetovažama i pirsinzima koje je vidjela kod starijih djevojaka i koje izgledaju “jako kul”, ali shvata da obilježiti tijelo nije prolazni trend, već odluka koja nas prati kroz čitav život, pa, i ako se odlučimo na to, trebali bi imati valjan razlog

Njena sestra je gej, i ona nije sigurna kako to funkcioniše, ali joj je potpuno jasno da između nje i njene sestre, ili bilo koga drugog, ne postoji nikakva razlika. Naravno, djevojčica se suočava i sa prvom menstruacijom i promjenama na koje ona, tačnije hormoni, utiču, kako na njeno tijelo, tako i na njenu psihu i emotivna stanja. Čitajući njena iskustva, djevojčice će shvatiti da je to potpuno normalan prirodni proces koji nije uvijek zabavan, ali sigurno nije ništa čega se treba bojati ili što treba kriti. Svakako, šta bi bio pubertet bez prvih simpatija. Postoji li osjetljivija tema u toj dobi? Čisto sumnjam. Djevojčica svoje vršnjakinje vodi kroz razvoj njenog i simpatijinog odnosa pokušavajući sama dokučiti gdje su granice i šta je ono što joj odgovara, jer, siliti se na bilo šta, ne može proizvesti ništa dobro u čovjeku.

Poštovanje i ljubav

U jedno sam sigurna, bila bih sretna da sam imala ovaj priručnik sa svojih dvanaest godina. Da sam mogla čitati o stvarima koje mi se događaju, saznavati šta je to kroz šta prolazim, i imati mogućnost da čujem objektivan odnos prema svemu tome vjerovatno bih mnogo ranije stekla potrebno samopouzdanje. Ako želimo da odgojimo zrele, odgovorne i pametne ljude, ne smijemo im uskraćivati znanje, ne smijemo ih sakrivati od stvarnosti, ili im, što je česta situacija, braniti da odrastu. Trebamo ih naučiti da razlikuju dobro i zlo, da se poznaju, osluškuju svoje tijelo, svoje potrebe, razvijaju svoj um i da sami sebe poštuju.

Na kraju ove knjige autorice su se dosjetile da bi bilo dobro ubaciti i tzv. pojmovnik koji objašnjava osnovne i najčešće pojmove feminizma, svakako, na način prilagođen dvanaestogodišnjakinjama. Ono što smatram jako bitnim, jeste da napomenem da ova knjiga nikako nije namijenjena samo djevojčicama. Jer, kada se ljudi susretnu sa pojmom “feminizam”, uglavnom smatraju da je to ženska “briga”. Pogrešno! Ako ne učim dječake od malena, dok se razvijaju i pronalaze, da su žene i muškarci jednaki, da svi zaslužuju poštovanje, i da postoje stvari na svijetu koje se dešavaju a nisu u redu, ne možemo očekivati da će postati dobri muškarci. Ne muškarci, ljudi. Jer, poštovanje i ljubav je ljudska osobina, a ne spolna odrednica.

I za kraj, nadam se da će ova knjiga postati obavezna literatura u kući svake tinejdžerke i tinejdžera, jer, naučimo na vrijeme djevojčice da ne postoji ništa što ne smiju ili ne mogu samo zato što žive u “muškom” svijetu.