Žele li državljani Bosne i Hercegovine svoju državu?

: Dr. Dejan Jović

U Zborniku radova koji je objavio Fakultet političkih nauka iz Beograda pod nazivom Dvadeset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma – trajni mir ili trajni izazovi?, dr. Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih nauka iz Zagreba i Beograda, u svom tekstu, između ostalog, navodi opcije koje stoje pred Bosnom i Hercegovinom u slučaju promjene u međunarodnom sistemu, odgovara na pitanja na koji je način i zašto dejtonski poredak doveo u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine, i to prije svega u njegovu unutarnjem aspektu, te objašnjava zašto Bosna i Hercegovina ima jamstvo svog opstanka koje druge države nemaju, zbog čega je, po njemu, strah od njena raspada neutemeljen
Dvadeset godina nakon Dejtonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je održala mir, ali u njoj postoji snažan osjećaj nezadovoljstva unutarnjom strukturom, koja je određena u Dejtonu. Ovo poglavlje objašnjava zašto je Dejtonski sporazum konstruirao Bosnu i Hercegovinu kao zemlju punog izvanjskog, ali značajno ograničenog unutarnjeg suvereniteta. Ograničenje unutarnjeg suvereniteta je odgovor na činjenicu da Bosna i Hercegovina u procesu raspada SFRJ (1991-1992.) nije uspjela sačuvati stabilnost, te je njen raspad – koji je vodio u rat (1992-1995.) – bio prijetnja regionalnoj i međunarodnoj sigurnosti. Taj rat je doveo u pitanje i uspostavljanje unilateralnog poretka, te su Sjedinjene Američke Države morale intervenirati kako ne bi izgubile status hegemona.

Bosna i Hercegovina je tek djelomično zamišljena kao država, a drugim dijelom kao okvir unutar kojeg se događa međunarodna intervencija kako bi se spriječila obnova neprijateljstava. Zbog toga su, čak i 20 godina nakon 1995., opstanak i struktura Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri ovisne o karakteru međunarodnog sistema, odnosno o produženju hegemonijske pozicije Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu. U članku se analiziraju opcije koje stoje pred Bosnom i Hercegovinom u slučaju promjene u međunarodnom sistemu. Također, analiziraju se i razlozi zbog kojih su veće unutarnje promjene nemoguće. U Bosni i Hercegovini nema dovoljnog konsenzusa između glavnih domaćih aktera, a proces konstituiranja jednog zajedničkog identiteta (bosansko-hercegovačkog Mi) ograničen je zbog nemogućnosti da se koristi ideja Drugog. Istovremeno, značajnije promjene – pa i one koje bi vodile većoj stabilnosti ili integraciji – ograničene su jer Bosna i Hercegovina nije zamišljena kao država s unutarnjim suverenitetom.

Izvanjske intervencije

Položaj Bosne i Hercegovine, kao i njena stabilnost i unutarnje uređenje, u velikoj mjeri zavise o odnosu snaga u međunarodnoj zajednici i o karakteristikama međunarodnog sistema. Njen je opstanak omogućen izvanjskom intervencijom, koja je Dejtonskim mirovnim sporazumom u real-političkom smislu i uspostavila bosansko-hercegovačku državu, prvi put nakon njena proglašenja nezavisnosti od Jugoslavije. Unutarnja političko-institucionalna struktura Bosne i Hercegovine, kao i odnosi moći u njoj, također su dizajnirani izvana. Ni proglašenje nezavisnosti, ni međunarodno priznanje koje je odmah nakon njega uslijedilo, nisu uspjeli uspostaviti ne samo stabilnu nego ikakvu stvarnu (možda samo nominalnu, odnosno simboličku) Bosnu i Hercegovinu.

Štoviše, sam čin referenduma o nezavisnosti – do kojeg je također došlo na izravan poticaj izvana – destabilizirao je tu državu, koja je (što se danas uglavnom zaboravlja) ipak funkcionirala na načelu konsenzusa i velike etno-koalicije od prvih višestranačkih izbora (18. novembra 1990.) do referenduma o nezavisnosti (29. februara i 1. marta 1992.). Dejton, stoga, predstavlja najsnažniji i najvažniji temelj državnosti same Bosne i Hercegovine. U manjoj ili većoj mjeri, i mnoge druge države, njihova stabilnost, a u nekim slučajevima i opstanak, ovise o strukturi međunarodnog sistema.(1)

Položaj Bosne i Hercegovine, kao i njena stabilnost i unutarnje uređenje, u velikoj mjeri zavise o odnosu snaga u međunarodnoj zajednici i o karakteristikama međunarodnog sistema. Njen je opstanak omogućen izvanjskom intervencijom, koja je Dejtonskim mirovnim sporazumom u real-političkom smislu i uspostavila bosansko-hercegovačku državu, prvi put nakon njena proglašenja nezavisnosti od Jugoslavije
Bosna i Hercegovina nije jedina država koja je konstruirana izvana, ili pretežito izvana. Ali, ona je to u većoj mjeri nego mnoge druge države. To je rezultat inicijalnog neuspjeha pokušaja samokonstituiranja Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina nije uspjela preuzeti suverenost od raspadajuće Jugoslavije, nego se i sama raspala u istodobnom i u najvećem dijelu međuzavisnom procesu. (2) Ne treba zaboraviti – iako se upravo to često čini – da se istodobno s raspadom SFRJ kao države događa i raspad gotovo svih njenih republika, odnosno novoproglašenih samostalnih post-jugoslavenskih država. To se odnosi i na Srbiju (slučaj Kosova), na Hrvatsku (slučaj Krajine), a djelomično i na Makedoniju (slučaj kratkotrajne i ubrzo zaboravljene Iliride).

U sva tri slučaja (hrvatskom, srpskom i bosanskohercegovačkom), secesionizam pojedinih teritorija, kao i međuetnički sukob koji je potom uslijedio, izazvao je međunarodnu intervenciju, koja se dogodila na različite načine i s različitim ishodom. U slučaju Bosne i Hercegovine, najznačajniji rezultati te intervencije izraženi su u Dejtonskom mirovnom ugovoru. Dejton, stoga, predstavlja ključan događaj završetka one faze ratova u post-jugoslavenskom prostoru koja se ticala zemalja jugoslavenskog jezgra, koje je prije svega omeđeno granicama područja na kojem se kao primaran jezik pojavljuje srpsko-hrvatski u svim njegovim varijantama.

Trenutak Europe, a ne Amerike

Intervencija NATO-a u vezi s Kosovom 1999. izlazi izvan ovog okvira i ima posebne – iako u velikoj mjeri s ratom iz prve polovine 1990-ih povezane – uzroke. Dejtonski sporazum je akt međunarodnog sustava, a time i rezultat okolnosti (konteksta) kao i duha vremena u kojem je stvoren. Kao i svaki sličan akt međunarodnog sustava, i ovaj je imao šire pouke i posljedice, jer je demonstrirao odnose snaga u trenutku kad se dogodio. Koje su to pouke i posljedice? Prvo, da Europska unija ne može ispuniti svoju samoproglašenu zadaću, a to je da bude garancija mira i stabilnosti na cijelom europskom kontinentu. Ako je prilikom prve međunarodne intervencije u post-jugoslavenske ratove – a to je bilo u slučaju rata u Sloveniji – EU (tada još EZ) proglasila da je nastupio “trenutak Europe, a ne Amerike“ (kako je u julu 1991., tom prilikom rekao tadašnji luksemburški ministar vanjskih poslova, Jacques Poos), Dejton je postao simbol sa sasvim obrnutom porukom. Bio je to, ipak, momenat za Ameriku, a ne za Europu.

Europska intervencija u ratu između Jugoslavije i Slovenije u ljeto 1991. bila je uspješna – zastavila je taj rat i omogućila kasniju mirnu tranziciju vlasti u toj post-jugoslavenskoj državi. No, za razliku od toga, Europa nije uspjeha zaustaviti rat u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini. Štoviše, moglo bi se reći da je u slučaju Bosne i Hercegovine potakla neprijateljstva i doprinijela njenom raspadu. Činjenica da je sam Dejtonski sporazum potpisan u Parizu, te da je uključivao i istaknute europske lidere, nije uspjela promijeniti bit poruke o američkoj sigurnosnoj i političkoj supremaciji. Dejton je vrh vrhova politike unipolarnog trenutka.(3) On je, također, i hladan tuš na ambicije Europe da preuzmu ulogu jamca i konstruktora sigurnosti u Europi. Tu ulogu je EU ne samo priželjkivala nego i očekivala kad je 1989. proslavljala pad stare i početak nove paradigme na kojoj se trebao temeljiti novi međunarodni poredak.

Dejtonski sporazum je akt međunarodnog sustava, a time i rezultat okolnosti (konteksta) kao i duha vremena u kojem je stvoren. Kao i svaki sličan akt međunarodnog sustava, i ovaj je imao šire pouke i posljedice, jer je demonstrirao odnose snaga u trenutku kad se dogodio
Umjesto američke i sovjetske hegemonije koja se reflektirala i na odnose snaga na europskom tlu, Europa je sebe vidjela i kao tvorca i okvir kolektivne sigurnosti u tom novom poretku.(4) Nadala se da će joj Amerika prepustiti sve, pa i sigurnosne funkcije, kako bi se mogla integrirati i u tom smislu. Post-jugoslavenski ratovi, a naročito onaj u Bosni i Hercegovini, pokazali su sve nedostatke tada suviše optimistične Europe. Američki povratak u Europu – odnosno, odluka da je se ne napusti – dodatno je učvršćena Srebrenicom, tragedijom u kojoj su važne uloge imali Ujedinjene nacije, te nizozemski vojnici (dakle, Europljani). Nakon Srebrenice, teško je osporavati potrebu za dodatnim i povećanim – a ne smanjenim – američkim sigurnosnim angažmanom.

Drugo, Dejton pokazuje da je pitanje sigurnosti, pa i ratova, i dalje visoko na dnevnom redu međunarodne politike, unatoč liberalnom optimizmu koji je sigurnost smatrao pitanjem koje je de facto riješeno, i to što zbog ideološke prevlasti liberalno-demokratskih modela, a što zbog širenja Europske unije i NATO-a na cijelu Srednju i najveći dio Istočne Europe. Demokratizacija zemalja u susjedstvu ne rješava problem sigurnosti. Štoviše, u slučaju post-jugoslavenskih zemalja, moglo bi se reći da je upravo demokratizacija, u obliku u kojem je izvedena, dovela do nestabilnosti koja je potom vodila u rat. Ta demokracija nije imala liberalni i reformistički, nego konzervativni a ponegdje i revolucionarni karakter.(5)

Međutim, kakva god bila, ona je poremetila postojeći poredak, što je uznemirilo prije svega manjine.(6) Strah manjina bio je jednim dijelom konstruiran kroz procese sekuritizacije manjinskog pitanja, te je također nastajao i na mitskim interpretacijama, revizionističkim pokušajima i dekonstruiranju narativa o prošlosti koji je vrijedio do kraja Hladnog rata. Ali, to ne znači da ti strahovi nisu imali, negdje više a negdje manje, snažnog utemeljenja u stvarnosti. Separatizam manjina – ili svih onih koji su strahovali da će postati neželjena manjina u novim državama kojima su (sasvim u skladu s majoritarnom demokracijom) vladale etničke većine – bio je najčešći odgovor na te strahove. Separatizam je, potom, “potvrdio” ono što su šovinistički orijentirani pripadnici većinskih nacija cijelo vrijeme i tvrdili – da su pripadnici manjina sigurnosni problem i da ih tako treba i tretirati.

Dejtonski sporazum – koji je bio moguć samo zbog američke odluke da treba intervenirati, i to na različite načine, uključujući i kroz podršku Hrvatskoj u njenom provođenju akcija Bljesak i Oluja – poslao je poruku: kad se radi o unutarnjim konfliktima, a naročito onim međuetničkim, koji uključuju emocije i prijete da pretvore neku državu u polje kaosa i nasilja, opravdano je intervenirati. Suverenitet država pri tome ima drugorazrednu važnost, i može ga se (ako treba) i zanemariti.

Suverenost i sigurnost

Treće, Dejtonski je sporazum pokazao da odluke o priznanju neke države nisu dovoljna garancija za sigurnost te države. Sigurnost se ponekad mora osigurati, pa i nametnuti izvana, a za to je potrebno, također, prekršiti načela suvereniteta neke zemlje, odnosno, ponekad, i međunarodno pravo. Paradoksalno je, ali ne manje istinito, da je dejtonska intervencija narušavala suverenitet Bosne i Hercegovine, a istodobno je konstituirala tu istu zemlju. Oduzimala joj je suverenitet, da bi ga rekonstruirala, ali ne i u potpunosti vratila (barem ne za sada). Umjesto toga, SAD su – u okviru “međunarodne zajednice”, koja u slučaju ove intervencije ima veći legitimitet i veći značaj nego u slučaju kasnijih intervencija protiv SR Jugoslavije u pitanju Kosova, te u Iraku – povećale sigurnost, ali ne tako da obnove suverenost Bosne i Hercegovine u svim njenim aspektima.

SAD su se odlučile – a u Dejtonskom su sporazumu to i izvele – da ojačaju i garantiraju vanjsku suverenost Bosne i Hercegovine, ali da relativiziraju, marginaliziraju pa i u nekim slučajevima oduzmu unutarnju suverenost Bosni i Hercegovini. I teorijski i u praksi, to je zanimljiva pozicija. Izvanjska intervencija u obliku Dejtonskog sporazuma zabranjuje raspad Bosne i Hercegovine ili njeno prisajedinjenje (kao cjeline ili u dijelovima) ijednoj drugoj zemlji, ali istovremeno onemogućuje unutarnji suverenitet, konstruirajući eksperimentalnu situaciju koja je po mnogo čemu sui generis, ali nije bez presedana. Unutarnja suverenost smanjena je i ograničena zato da bi se povećala sigurnost.

Post-jugoslavenski ratovi, a naročito onaj u Bosni i Hercegovini, pokazali su sve nedostatke tada suviše optimistične Europe. Američki povratak u Europu – odnosno, odluka da je se ne napusti – dodatno je učvršćena Srebrenicom, tragedijom u kojoj su važne uloge imali Ujedinjene nacije, te nizozemski vojnici (dakle, Europljani). Nakon Srebrenice, teško je osporavati potrebu za dodatnim i povećanim – a ne smanjenim – američkim sigurnosnim angažmanom
U klasičnim pristupima teorijama države, kao i u realističkim teorijama sigurnosti, ta dva pojma – suverenost i sigurnost – predstavljaju pojmove koji su međusobno povezani i nalaze se u pozitivnoj korelaciji. Što je više suverenosti, to je više sigurnosti – to je, otprilike, klasična pozicija u vezi s ovim pitanjem. Suverenost i sigurnost su paralelni procesi: istodobno rastu ili se istodobno smanjuju. Međutim, u suvremenom svijetu događa se potpuni obrat u tom odnosu, i to na način da je sada češće slučaj da smanjenje suverenosti, ne samo da ne dovodi do smanjenja sigurnosti, nego upravo obratno: do povećanja sigurnosti.

Stvaranje sponzorsko-klijentelističkog odnosa, koji je česta pojava za neke od zemalja koje su, ili u ratu, ili strahuju od rata (npr. Izrael, Albaniju i sl.), znači istodobno i reduciranje suverenosti (prije svega de facto), i povećanje sigurnosti. Ulazak u sistem kolektivne sigurnosti, kao što je NATO, a dijelom i EU, znači to isto, čak i s elementima de iure smanjenja suverenosti. Na drugoj strani, zemlje koja su zbog striktnog pokušaja očuvanja suvereniteta došle u situaciju izolacije (npr. DNR Koreja) imaju samim time i problem sigurnosti.

Suverenitet kao “apsolutna moć” (dakle, totalitaristički shvaćen suverenitet) Sjeverne Koreje ne čini tu zemlju sigurnijom, nego je – upravo obrnuto – izlaže rizicima koji bi bili manji kad bi njena suverenost postala relativna kategorija. Dejtonska formula polazi od tih principa, kao i od pokušaja da se i u slučaju Bosne i Hercegovine ponovi već oprobana formula izvanjskog nadziranja i ograničavanja suvereniteta kako bi se postigao – i održao – mir i jamčila elementarna sigurnost na svim nivoima: individualna, nacionalna, regionalna i globalna. Ne treba zaboraviti, naime, da je kriza u Bosni i Hercegovini imala utjecaj na sigurnosnu situaciju daleko izvan same te zemlje. Dovoljno je pogledati samo utjecaj kojeg je imala na mobiliziranje priličnog broja terorista i/ili “boraca za slobodu”, koji su gotovo u pravilu izjavljivali da su se mobilizirali na strani, npr. al-Qaede, zbog Bosne i Hercegovine.

Nedostatak konsenzusa

Izazovi koje je bosansko-hercegovački rat postavio pred SAD prijetili su da dovedu u pitanje njezin status hegemona unutar unipolarnog poretka. Kakav je to hegemon koji ne može, ili ne želi, spriječiti rat u jednom dijelu Europe? Dakle, za intervenciju je bilo više nego jasnih razloga – i s pozicije liberalističkog i s pozicije realističkog pristupa pitanjima sigurnosti. Postavljamo sada dva nova pitanja: 1. na koji je način i 2. zašto je dejtonski poredak – doveo u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine, i to prije svega u njegovu unutarnjem aspektu? Odgovorit ćemo na oba ova pitanja, redom.

Prvo, SAD su s pravom zaključile da je problem Bosne i Hercegovine prije svega povezan s pitanjem unutarnje suverenosti, odnosno s nedostatkom ikakvog konsenzusa o fundamentalnim pitanjima opstanka Bosne i Hercegovine. Taj nedostatak konsenzusa bio bi već sam po sebi problem, ali bi proizveo samo neuspješnu (failed), krhku (fragile) i/ili slabu (weak) državu, da je ostalo na tome. No, nije ostalo na tome, nego su strane u sukobu (identificirane kao etničke grupe, odnosno – prema vokabularu koji je u upotrebi u Bosni i Hercegovini: konstitutivni narodi) potom pokrenule val nasilja i time onemogućile čak i direktne razgovore unutar samih elita o mogućem političkom rješenju.

Separatizam manjina – ili svih onih koji su strahovali da će postati neželjena manjina u novim državama kojima su (sasvim u skladu s majoritarnom demokracijom) vladale etničke većine – bio je najčešći odgovor na te strahove. Separatizam je, potom, “potvrdio” ono što su šovinistički orijentirani pripadnici većinskih nacija cijelo vrijeme i tvrdili – da su pripadnici manjina sigurnosni problem i da ih tako treba i tretirati
Nasilje je, naravno, problem – ne samo za zemlju u kojoj se dogodi, i za njene građane (koji imaju pravo na zaštitu) – nego i za druge. U Bosni i Hercegovini imali smo izravno i neizravno uključivanje jedine dvije susjedne države (SR Jugoslavije i Hrvatske), a prijetila je i mogućnost prelijevanja (spillover-a) tog sukoba u šire regionalne okvire. Problem je bio, prije svega, unutarnjeg karaktera, ali je trebalo spriječiti da on postane izvanjski problem. Pritom, iako se vanjski suverenitet de facto dovodio u pitanje praktičkim nepoštivanjem granica, do novembra i decembra 1995. ti su problemi manje-više riješeni, i to – pokazat će se – uspješno i trajno.

U trenutku kad je pisan Dejtonski sporazum ni Hrvatska ni SR Jugoslavija više nisu čak ni de facto, a naročito ne de iure dovodile u pitanje vanjski suverenitet Bosne i Hercegovine.(7) Hrvatska je pokazala kooperativnost time što je akciju Oluja u augustu 1995. zadržala u okvirima svojih granica, te nije prelazila na područje Bosne i Hercegovine. SR Jugoslavija je prihvatila isključivanje delegacije bosanskih Srba iz razgovora u Dejtonu, a već je ranije uvela sankcije zabrane ulaska u zemlju vodećim političarima Republike Srpske (npr. Biljani Plavšić). Ako je itko dovodio u pitanje vanjski suverenitet Bosne i Hercegovine, to nisu bile susjedne zemlje, nego secesionistički orijentirani vođe zaraćenih strana – prije svega Srba iz Bosne i Hercegovine.(8)

Regionalna sigurnost i mir

Međutim, ostao je problem unutarnjeg suvereniteta. SAD su taj problem razriješile gordijski: presijecanjem unutarnjeg suvereniteta, odnosno njegovim ograničavanjem. Vanjski je suverenitet osnažen, a unutarnji oslabljen. U smislu vanjskog suvereniteta, Bosna i Hercegovina i danas ima iza sebe čvrste garancije koje su dane njenom opstanku, te je zato zemlja čiji bi raspad imao vjerojatno goleme posljedice za poziciju i ulogu SAD-a, ali i cijele “međunarodne zajednice” u Europi, a ne samo na Balkanu. Moglo bi se čak reći da malo koja zemlja u Europi danas ima takve – ili ikakve druge – garancije za svoj opstanak.

Drugo pitanje kojim ćemo se ovdje baviti jest: zašto je Dejton to učinio? Zašto je ograničio unutarnji suverenitet? To je učinjeno zato što su upravo unutarnji odnosi u Bosni i Hercegovini percipirani kao glavni problem, ne samo za njenu stabilnost, opstanak i mir, nego i za regionalnu sigurnost i mir. Nakon dugotrajne humanitarne katastrofe, nakon povratka ekstremističkih ideologija i praksi na političku i javnu scenu, te nakon što je umjesto mira došlo do rata, te su unutarnje bosansko-hercegovačke tenzije prijetile i kompromitacijom glavnih načela na kojima se temelji novi poredak u Europi.(9)

Dejtonski je sporazum pokazao da odluke o priznanju neke države nisu dovoljna garancija za sigurnost te države. Sigurnost se ponekad mora osigurati, pa i nametnuti izvana, a za to je potrebno, također, prekršiti načela suvereniteta neke zemlje, odnosno, ponekad, i međunarodno pravo. Paradoksalno je, ali ne manje istinito, da je dejtonska intervencija narušavala suverenitet Bosne i Hercegovine, a istodobno je konstituirala tu istu zemlju
Ograničavanje suvereniteta, naročito unutarnjeg, česta je pojava nakon ratova. Ona je oblik kazne za države koje su sebi ili drugima učinile zlo, pa makar i time što nisu bile u stanju zaštititi vlastite građane. Dužnost je svake države u međunarodnom poretku da održi mir i stabilnost na svom tlu. Ako država to propusti učiniti, ona je već po tome krivac ili sukrivac za izbijanje rata, a time i za njegove posljedice. U nekim slučajevima, kao što je bio slučaj SFR Jugoslavije, neuspjeh u sprečavanju rata je doveo do delegitimiranja te države kao subjekta u međunarodnim odnosima.

Ključan moment u kojem se promijenila politika relevantnih zapadnih sila prema pitanju opstanka SFRJ nisu bili referendumi o nezavisnosti ili o konfederaciji, koji su održani u Sloveniji (u decembru 1990.) i Hrvatskoj (u maju 1991.) nego rat koji je počeo u avgustu 1991., a naročito opsada i uništenje Vukovara, te granatiranje Dubrovnika. Sami referendumi nisu doveli do promjene pozicije međunarodne zajednice prema pitanju opstanka Jugoslavije. Ni Slovenija ni Hrvatska nisu priznate kao nezavisne države odmah po održavanju referenduma. Upravo obratno, međunarodne intervencije – u obliku posjete američkog državnog sekretara Jamesa Bakera Jugoslaviji u junu 1991., te odluke europske trojke da te dvije republike zamrznu važenje tih deklaracija na tri mjeseca u okviru Brionskog sporazuma koji je postignut u julu 1991. – imale su za cilj da se spriječi raspad Jugoslavije temeljem dvije unilateralno proglašene odluke o nezavisnosti.

Ali, kad je postalo jasno da Jugoslavija nije u stanju zaštititi svoje građane koji su izloženi nasilju, a još više kad se prvi put počelo sumnjati da ona sama sudjeluje u provođenju nasilja nad svojim građanima, tada je dovedena u pitanje i svrsishodnost njena opstanka. Države nemaju smisla ako ne osiguravaju mir na svom teritoriju. One su – sa stanovništa glavnog cilja međunarodne politike: očuvanja globalnog mira – ne samo neefikasne, nego i štetne, ako se na njihovu teritoriju događa građanski rat ili se pojavljuju izvori nasilja koji ugrožavaju ili prijete ugrožavanjem stabilnosti i mira. Takve države de-legitimiraju same sebe, pa im se ponekad, kao u slučaju Jugoslavije, oduzima ranije dano priznavanje vanjske suverenosti. Odluka o međunarodnom priznanju se, praktički, povlači.

Samoproglašene nezavisnosti

Treba podsjetiti da su prvi prigovori i upozorenja u tom smjeru jugoslavenskoj državi bili upućeni već u pitanju odnosa prema Kosovu i kosovskim Albancima u kasnim 1980-im godinama, o čemu svjedoče memoarski zapisi tadašnjeg ambasadora SAD-a u Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna.(10) Ali, dok se u tom slučaju radilo samo o diplomatskom pritisku na jugoslavenske vlasti kako bi one prestale provoditi nepotrebno nasilje nad svojim državljanima na Kosovu, u slučaju napada na Vukovar i Dubrovnik u oktobru i novembru 1991. se radilo o daleko brutalnijim oblicima nasilja, pa je i reakcija bila drastičnija. Osim toga, već je početkom 1991. postalo vidljivo da jugoslavenska država ne želi, ne može i/ili neće spriječiti nasilje u Jugoslaviji. Iako je znala za ilegalni uvoz oružja u Hrvatsku (npr. iz Mađarske – o čemu svjedoči afera Špegelj iz decembra 1990.), te je deklarativno tražila razoružavanje paravojnih formacija koje su na taj način naoružane, jugoslavenska država nije bila u stanju provesti taj svoj zahtjev.

Ideja vojnog vrha JNA iz marta 1991. o uvođenju izvanrednog stanja kako bi se to učinilo, nije naišla na odobravanje. To je dovelo, kao što u svom doktorskom radu piše Harry Hayball do daljnjeg naoružavanja hrvatskih Srba koji su nakon te odluke saveznog političkog vrha iz marta 1991. zaključili da se više jednostavno ne mogu osloniti na JNA i Jugoslaviju po pitanjima garancija za vlastitu sigurnost. Time što je jugoslavenska država propustila spriječiti naoružavanje Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ona se može smatrati odgovornom (ili u najmanju ruku: suodgovornom) za rat koji je uslijedio. Država koja ne može spriječiti nasilje koje netko drugi provede nad njenim državljanima, jednostavno nema smisla. Ona ne zaslužuje opstanak, i njen suverenitet ne može biti jamčen.

SAD su se odlučile – a u Dejtonskom su sporazumu to i izvele – da ojačaju i garantiraju vanjsku suverenost Bosne i Hercegovine, ali da relativiziraju, marginaliziraju pa i u nekim slučajevima oduzmu unutarnju suverenost Bosni i Hercegovini. I teorijski i u praksi, to je zanimljiva pozicija. Izvanjska intervencija u obliku Dejtonskog sporazuma zabranjuje raspad Bosne i Hercegovine ili njeno prisajedinjenje (kao cjeline ili u dijelovima) ijednoj drugoj zemlji, ali istovremeno onemogućuje unutarnji suverenitet, konstruirajući eksperimentalnu situaciju koja je po mnogo čemu sui generis, ali nije bez presedana
Posljedica toga bilo je oduzimanje međunarodnog priznanja Jugoslaviji kao državi, čime je ona i de iure prestala postojati. To je bilo učinjeno – pravno spornom, ali politološki ne sasvim nelogičnom – formulacijom koju je dala Badinterova komisija, prema kojoj je Jugoslavija zemlja “u stanju raspadanja”.(11) Da je bila u stanju regulirati unutarnje tenzije na način koji ne bi doveo do nasilja, ona bi opstala, a samoproglašene nezavisnosti njenih pojedinih teritorija ne bi se materijalizirale. Ali, da bi se to dogodilo, bio je potreban konsenzus sviju strana, a takvog dogovora nije bilo – kao što ga danas nema ni u Bosni i Hercegovini.

Drugi način izbjegavanja sukoba je primijenjen u slučaju raspada SSSR-a i Čehoslovačke, a odnosi se na odluku predstavnika najvećih etničkih grupa (Rusa i Čeha u ova dva slučaja) da žele samostalnu državu, a ne održanje postojeće federacije. Te dvije najveće etničke grupe su, zapravo, bile razlog prestanka postojanja višenacionalnih federacija kao što su bile SSSR i Čehoslovačka. Ni takve odluke nije bilo u slučaju Jugoslavije (gdje Srbija nikad, pa ni 2006. nije proglasila nezavisnost, nego je jednostavno ostala nezavisna time što su svi ostali članovi nekadašnje federacije proglasili vlastitu nezavisnost – na kraju i Crna Gora 2006.), a nema je ni u bosansko-hercegovačkom slučaju. Upravo obrnuto: najveća etnička grupa (Bošnjaci) želi opstanak Bosne i Hercegovine i odbija ideju o vlastitoj, ali manjoj, samostalnoj državi.(12)

Izvanjski dvostruki “kišobran”

Kazna oduzimanjem ili ograničavanjem suvereniteta dogodila se nakon Drugog svjetskog rata i drugim državama koje su proglašene krivcima za ratove – npr. Njemačkoj, Japanu, Austriji, ali i cijeloj Europi kao cjelini, te svim njenim državama (iako ne svima u istoj mjeri), pa čak i onima koje su evidentno bile primarno žrtve strane agresije. Primjerice, čak je i Poljska, koja je nedvojbeno bila žrtva njemačke agresije, i koja je potom bila zemlja s najvećim brojem stradalih u Drugom svjetskom ratu (osim SSSR-a) u Europi, postala zemlja s ograničenim suverenitetom. Isto se dogodilo i Jugoslaviji, koja je potom tek djelomično izmakla sudbini Poljske, ali nikada nije bila do kraja suverena, nego je njena politika bila značajno ograničena strukturom međunarodnog poretka u Europi.

Smatralo se, s pravom, da činjenica da Europa nije uspjela održati mir i stabilnost na svom tlu, delegitimira svaku njenu želju za većom samostalnošću. Mir i stabilnost u Europi u Hladnom je ratu bio utemeljen na intruzivnoj intervenciji SAD-a i SSSR-a, kojom je Europljanima ograničeno “pravo” da sami pokrenu još jedan svjetski rat. Taj se izvanjski dvostruki “kišobran” – na zapadu Europe američki, a na istoku sovjetski – pojavio ne slučajno, nego upravo stoga što su te dvije supersile, pobjednice u Drugom svjetskom ratu, zaključile da Europljanima ne treba vjerovati, niti im treba prepustiti suverenost. Treba ih nadzirati, jer bez takvog nadzora neće biti mira ni stabilnosti.

Izazovi koje je bosansko-hercegovački rat postavio pred SAD prijetili su da dovedu u pitanje njezin status hegemona unutar unipolarnog poretka. Kakav je to hegemon koji ne može, ili ne želi, spriječiti rat u jednom dijelu Europe? Dakle, za intervenciju je bilo više nego jasnih razloga – i s pozicije liberalističkog i s pozicije realističkog pristupa pitanjima sigurnosti
Taj je nadzor u njemačkom slučaju uključivao direktno odlučivanje, suspendiranje domaćeg zakonodavstva i podjelu jedne države prvo na četiri okupacijske zone, a potom na dvije države praktički pod protektoratom dva izvanjska nadzornika. Čak i danas, 25 godina nakon kraja Hladnog rata, Europska unija predstavlja “sigurnosnog crva”, iako je politički “patuljak” i ekonomski “div”. Čak i danas njena sigurnost zavisi, u najvećoj mjeri, od politike Sjedinjenih Država i njene prisutnosti kroz NATO. U sigurnosnom smislu, Europa je i dalje pod snažnim utjecajem politika koje se provode u Washingtonu, a u zadnje vrijeme i u Moskvi.

Treba, također, naglasiti da je Dejtonski sporazum revidirao inicijalni liberalni optimizam o moći demokracije, odnosno o demokraciji kao rješenju za pitanja rata i nestabilnosti. Ograničenje demokracije, a ne demokracija, predloženo je u ovom slučaju kao rješenje. S obzirom da se unutarnja suverenost može interpretirati i kao pravo naroda na samoodređenje u smislu demokratskog odlučivanja, ovdje se radilo i o ograničenju unutarnjeg suvereniteta Bosne i Hercegovine. Slična formula ranije je već predložena u slučaju Hrvatske, čije je priznavanje bilo uvjetovano, između ostalog, i zaključivanjem mira s JNA, mijenjanjem ustava kako bi on omogućio autonomiju Srbima u Hrvatskoj u kotarevima Glina i Knin, te – sasvim na tragu ovog principa intruzivnih intervencija – formiranjem zaštićenih zone UN-a (UNPA zone) kojima je (i u kojima je) unutarnji suverenitet Hrvatske bio de facto suspendiran. U slučaju Hrvatske, tek su uz pomoć podrške izvana (ponajprije od strane Sjedinjenih Država, 1995.) ta ograničenja uklonjena, ali je ograničenje suvereniteta i dalje ostalo, prije svega u pogledu obaveze suradnje s Haškim sudom.

Meka intervencija

Ulazak u NATO i EU jest, također, instrument “mekog” ograničavanja suvereniteta, iako se – u odnosu na “tvrda” ograničavanja kojima je Hrvatska bila izložena od 1991. nadalje – može smatrati povećanjem suvereniteta.(13) Slična je formula – na još izravniji način – primijenjena i na Srbiju, u slučaju Kosova, koje je 1999. de facto izdvojeno iz suverenosti Srbije (i SR Jugoslavije) i stavljeno pod izravni nadzor izvanjskih aktera. Bio je to povratak realističkog pristupa pitanjima sigurnosti. Pojavio se hegemon koji nameće rješenja – ili samostalno, dakle kao država, ili kroz institucije i strukture međunarodnog sistema (NATO, UN i EU) – te konstruira državu izvana, određujući presudno karakter i oblik unutarnjih odnosa u njoj. Ta je realistička formula primijenjena i u “mekoj intervenciji” u slučaju Ohridskog sporazuma u Makedoniji 2001. godine.

Što se, međutim, događa danas, 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma? Je li došlo vrijeme za promjenu statusa quo? Koje su pretpostavke takve eventualne promjene? S obzirom da smo već rekli da je Bosna i Hercegovina konstruirana izvana, neće iznenaditi zaključak da njena budućnost, a time i mogućnost ikakvih promjena, ovise u prvom redu o strukturi međunarodnog sistema i o ponašanju izvanjskih aktera. Bosna i Hercegovina ne može sama promijeniti svoju unutarnju strukturu. Ne može promijeniti ni svoj status kao subjekta međunarodnih odnosa (izvanjski suverenitet), odnosno – ne može se ujediniti s nekom drugom državom ili državama, niti može mijenjati granice s njima. Ne može se ni raspasti, ni integrirati više od onoga što je predviđeno Dejtonskim sporazumom. Ne radi se, dakle, ni samo ni primarno o nedostatku volje domaćih aktera – iako te volje doista nema – nego o okvirima i limitima suvereniteta koji su postavljeni u Dejtonu, i to namjerno i s razlogom kojeg smo objasnili u prethodnom dijelu ovog članka. Njena politička struktura i vanjska politika – naročito u odnosu na susjedne zemlje, Hrvatsku i Srbiju – građena je i vođena izvanjskom rukom.

Nasilje je, naravno, problem – ne samo za zemlju u kojoj se dogodi, i za njene građane (koji imaju pravo na zaštitu) – nego i za druge. U Bosni i Hercegovini imali smo izravno i neizravno uključivanje jedine dvije susjedne države (SR Jugoslavije i Hrvatske), a prijetila je i mogućnost prelijevanja (spillover-a) tog sukoba u šire regionalne okvire
Bosna i Hercegovina ima jamstvo svog opstanka koje druge države nemaju, te je u tom smislu strah od njena raspada neutemeljen sve dok postoji sadašnji ili neki sličan međunarodni poredak, tj. dok postoji američka hegemonija nad Bosnom i Hercegovinom i onim dijelom Europe kojoj ona pripada. Ako, međutim, Europa odustane od proširenja i na Bosnu i Hercegovinu, njena će uloga slabiti, pa će biti potrebna direktnija involviranost SAD-a kako bi se spriječila promjena okolnosti strukture međunarodnog sistema koja presudno utječe na stabilnost Bosne i Hercegovine. Moguće je da bi i neka nova struktura međunarodnog poretka koji bi se odnosio na Bosnu i Hercegovinu – npr. neki “trokut“ Washington – Moskva – Ankara mogao dati jednako snažne garancije za opstanak, ali to tek treba dogovoriti ako se za to odluče relevantni akteri.

Upravo zbog toga što znaju da politička pozicija Bosne i Hercegovine ovisi o izvanjskim akterima i o strukturi međunarodnog sistema, građani Bosne i Hercegovine kao da ni ne pokušavaju nešto promijeniti. Došlo je do pasivizacije i povećanja ravnodušnosti (indifferentism-a) u samoj Bosni i Hercegovini, a pokušaji djelovanja u korist promjena, npr. građanski protesti iz 2014., bili su po snazi marginalni, te su ostali bez rezultata. Dijelom je to i očekivano. Kao i druge države nastale nakon kraja Hladnog rata na razvalinama triju socijalističkih federacija, tako ni u Bosni i Hercegovini najveći broj ljudi niti je očekivao da će ikada živjeti u nekoj drugoj zemlji a ne u Jugoslaviji, niti je to priželjkivao.

Etnički složene države

Države post-jugoslavenskog prostora, osim možda Slovenije, nisu nastale zato što je postojala neka autonomna i izrazita želja za nezavisnošću, nego zato što je nezavisnost bila ili najmanje loša, ili čak – nakon početka rata – jedina moguća opcija u situaciji u kojoj se jugoslavenska država urušila i kad je postala neuspješna u zaustavljanju rata. Ta unutarnja volja za državnošću nikad nije bila ni sasvim jasna, ni snažna, pa ni dovoljna da bi omogućila stvaranje Bosne i Hercegovine kao države sa unutarnjim suverenitetom. Da li se to promijenilo u ovih 20 godina? Žele li državljani Bosne i Hercegovine svoju državu? Žele li konstituirati bosanskohercegovački politički narod? Imaju li želju – a onda i volju – da povećaju unutarnju homogenost kao uvjet stvaranja i očuvanja identiteta?

Ili će se odlučiti da identitet grade kroz praksu naglašavanja razlikovnosti u odnosu na Srbiju i Hrvatsku – što automatski dovodi i do produbljivanja, a ne smanjivanja, homogenosti u unutarnjim odnosima. Etnički složene države ponekad nemaju boljeg prijatelja od (stvarnog ili zamišljenog, iskonstruiranog) Neprijatelja, a najbolji je onaj koji je na granicama. Strah od Neprijatelja može imati konstruktivnu ulogu za opstanak neke države ako povećava unutarnju koheziju. Međutim, u slučaju Bosne i Hercegovine nije moguće istodobno razvijati razlikovnost u odnosu na – Srbiju i Hrvatsku – i povećavati unutarnju kohezivnost, jer se tretiranjem te dvije države kao neprijatelja stvaraju neprijatelji unutar zemlje.

Zbog specifičnog geopolitičkog, etnodemografskog i povijesnog položaja Bosne i Hercegovine, ona nema opciju unutarnjeg homogeniziranja putem stvaranja čvrstih granica identiteta u odnosu na dva susjedna. No, znači li to da se ne može osmisliti neka druga politika, koja unutarnju koheziju ne bi izvodila primarno iz sekuritiziranja vanjske politike prema Hrvatskoj i Srbiji, niti iz sekuritiziranja etničkog pitanja u samoj Bosni i Hercegovini? Zašto je nemoguće – ako je nemoguće – konstituirati bosanskohercegovački narod? I kakva je, uostalom, budućnost Bosne i Hercegovine ako se ne konstituira njen demos? Odgovor na ovo pitanje je kompleksan i jednim se dijelom nalazi u strukturi poretka koji je konstruiran za Bosnu i Hercegovinu izvana.(14)

U smislu vanjskog suvereniteta, Bosna i Hercegovina i danas ima iza sebe čvrste garancije koje su dane njenom opstanku, te je zato zemlja čiji bi raspad imao vjerojatno goleme posljedice za poziciju i ulogu SAD-a, ali i cijele “međunarodne zajednice” u Europi, a ne samo na Balkanu. Moglo bi se čak reći da malo koja zemlja u Europi danas ima takve – ili ikakve druge – garancije za svoj opstanak
Možda je, doista, Dejtonski sporazum spriječio unutarnju integraciju Bosne i Hercegovine, kao što su slične vanjske intervencije sprečavale integraciju, primjerice, njemačkog naroda nakon Drugog svjetskog rata. Ali, bilo bi lakše argumentirati želju za promjenom Dejtona kad bismo bili uvjereni da bi u slučaju povlačenja međunarodnih aktera iz Bosne i Hercegovine došlo do integracijskih, a ne dezintegracijskih trendova, ili barem kad bi došlo do nekog novog aranžmana unutarnjih odnosa koji bi se temeljili na ravnoteži snaga, čak i ako nema integracije. Da bi se međunarodni akteri povukli, potrebno je pokazati više želje za integracijom ili za nekim alternativnim modelom koji vodi miru i stabilnosti, a toga nema. Ni danas, 25 godina nakon početka raspada SFRJ, nismo sigurni da li Bosanci i Hercegovci svih triju etnija žele opstanak Bosne i Hercegovine, ili je doživljavaju kao nametnutu i neželjenu državu.

Hoće li eventualni odlazak međunarodnih aktera iskoristiti za separatizam, koji je, nažalost, historijski povezan s nasiljem pa ne predstavlja tek jednu legitimnu političku doktrinu, nego otvara i emocionalna pitanja povezana s prethodnim ratovima? Hoće li povratak demokracije i suvereniteta Bosni i Hercegovini značiti, primjerice, da ćemo uskoro nakon toga imati referendum(e) o nezavisnosti nekih njenih dijelova? Hoće li ti referendumi voditi u nasilje? Strah od slobode – koja bi mogla voditi u nasilje – jest u samoj biti oklijevanja kojeg međunarodni akteri pokazuju kad se radi o budućnosti Bosne i Hercegovine. Možda je došlo vrijeme da se testira politička volja građana Bosne i Hercegovine za opstankom i suverenizacijom (procesom povratka suvereniteta u Bosnu i Hercegovinu) te zemlje.

Ili demokracija ili mir

Prvi korak bi mogao biti, primjerice, prijedlog da se postigne konsenzus oko neke zajedničke povelje o državnosti Bosne i Hercegovine, koja bi potom mogla biti potvrđena na referendumu. Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine iz 1992., naime, ni po kojim se standardima ne može smatrati free and fair, jer je održan u stanju neposredne ratne opasnosti kad nije bilo moguće slobodno i bez opravdanog straha od nasilja zagovarati opcije “za” i “protiv”. Bio je to iznuđeni referendum, koji je poslužio ostvarivanju vanjskog suvereniteta, ali je pritom ugrozio unutarnji. Ako se želi obnova unutarnjeg suvereniteta, možda treba krenuti od prvog koraka – od novog referenduma o tom pitanju, kako bi se doista utvrdila volja građana Bosne i Hercegovine. Ako te volje nema, onda bi i povratak unutarnjeg suvereniteta u Bosnu i Hercegovinu bio riskantan, a možda čak i opasan. U tom slučaju, status quo je najbolja opcija ako nam je cilj stabilnost i mir. Ako želimo demokraciju, mogli bismo ponovno ugroziti mir i stabilnost. Dakle, nalazimo se ponovno na mjestu gdje smo bili i 1992: ili demokracija ili mir.

Drugo, ali povezano, pitanje odnosi se na same međunarodne aktere. Žele li oni ostati jamci vanjske suverenosti i kontrolori unutarnjih odnosa u Bosni i Hercegovini? To, također, nije sasvim jasno. Imamo osjećaj kao da je Bosna i Hercegovina danas, 20 godina nakon Dejtona, zaboravljeno mjesto. Ona svakako – i to srećom po nju – trenutno nije visoko na listi prioriteta američke politike, koja je i inače za vrijeme Baracka Obame pokazivala da su joj prioriteti drugdje i da će “predvoditi iz pozadine”. Imperijalne sile se, kao što znamo iz prošlosti, često povuku same, naročito ako smatraju da postoje problemi unutarnje suverenosti u kojima više ne žele ili ne mogu arbitrirati.

Takvi su slučajevi britanskog povlačenja iz Indije, s Bliskog Istoka i Kipra. Nažalost, u svim ovim slučajevima – i mnogim drugim – došlo je do nasilja neposredno nakon britanskog odlaska. Lakše je ući na neku teritoriju nego s nje (časno i bez rizika) izaći. Ideja da bi Europska unija mogla zamijeniti SAD kroz proces daljnjeg proširivanja danas se čini manje realnom nego što je bilo u viziji iz 1995., kad je Dejtonski sporazum napisan. Osobno sam zagovornik brzog i bezuvjetnog pristupa svih zemalja Zapadnog Balkana Europskoj uniji – a u slučaju Bosne i Hercegovine bi najbolje bilo da se to dogodi odmah.(15)

Upravo zbog toga što znaju da politička pozicija Bosne i Hercegovine ovisi o izvanjskim akterima i o strukturi međunarodnog sistema, građani Bosne i Hercegovine kao da ni ne pokušavaju nešto promijeniti. Došlo je do pasivizacije i povećanja ravnodušnosti (indifferentism-a) u samoj Bosni i Hercegovini, a pokušaji djelovanja u korist promjena, npr. građanski protesti iz 2014., bili su po snazi marginalni, te su ostali bez rezultata
Bosna i Hercegovina je simbol multietničnosti koja se našla na udaru ekstremizma i nasilja. Ona je simbol onoga što je bila Europa, i zbog čega je i formirana Europska unija, koja nije samo ekonomski i politički nego i antiratni projekt. Zagovornik sam i toga da se glavni grad EU premjesti u Brčko, ili barem da se neke od centralnih funkcija EU-a obavljaju iz Bosne i Hercegovine. Međutim, u današnjim okolnostima Europska unija nema hrabrosti za takve odluke. Upravo obrnuto, kao da se – pod valom izbjegličke krize, te iz razloga stvaranja bipolarnog ili multipolarnog poretka na europskim periferijama – dodatno zatvorila za nju. Dakle, ta ideja danas izgleda utopijskom, iako je zapravo izrazito realistička, odnosno izvire iz potrebe za strategijskim i real-političkim promišljanjem odnosa između oslabljene Europske unije, Sjedinjenih Država koje oklijevaju angažirati se na Balkanu, te Rusije i Turske koje su trenutno u sukobu, ali obje imaju ambicije na Balkanu.

Preostaje treća mogućnost – koja je barem donedavno izgledala realnijom. Radi se o uspostavi nekog konzorcija velikih sila koji bi – u slučaju da SAD sam više ne želi, te da se EU ne želi proširiti na Bosnu i Hercegovinu – mogao preuzeti ulogu vanjskog jamca i stabilizatora te zemlje. No, odnosi u trokutu Washington-Ankara-Moskva izrazito su se pogoršali zbog tenzija u tursko-ruskim odnosima. Prije samo godinu dana, izgledalo je da prijateljski odnosi Rusije i Turske (sjetimo se samo ideje o Turskom toku) mogu imati konstruktivnu ulogu u stabiliziranju Bosne i Hercegovine, u kojoj Srbi gledaju prema Rusiji a Bošnjaci prema Turskoj. Međutim, danas je obrnuto: loši odnosi na liniji Ankara-Moskva mogu imati negativne posljedice i u Bosni i Hercegovini.

Tvrđava Europe

Stabilnost Bosne i Hercegovine i danas, 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma, zavisi više o strukturi međunarodnog sistema, nego o samoj Bosni i Hercegovini. Ali, istodobno postoji i problem volje za integriranjem u samoj zemlji. Zbog toga što nema unutarnjeg konsenzusa – a ni želje da se on stvori – i dalje izgleda da su potrebni vanjski nadzornici. To mogu biti ili ovi dosadašnji (tj. primarno SAD), ili neki drugi (npr. EU ili neki konzorcij velikih sila koji bi protegnuo model ravnoteže snaga na samu Bosnu i Hercegovinu). No, s obzirom na ovisnost Bosne i Hercegovine o strukturi međunarodnog sistema, najveću bi opasnost predstavljao eventualni interregnum između dva tipa sistema. U situaciji u kojoj bi stari model nadziranja kolabirao, a novi se još ne bi stvorio, bilo bi moguće proizvesti promjene koje bi sigurno – s obzirom na nedostatak unutarnjeg konsenzusa – povećale sigurnosne rizike.

U vezi s Bosnom i Hercegovinom postoje mnoge nepoznanice, i zbog promjena u međunarodnom sistemu i zbog unutarnjih odnosa. Kako će, primjerice, globalni terorizam, pitanje izbjegličkih migracija, globalni odnosi i odnosi između Rusije i Turske, pitanje budućnosti Balkana, proširenja EU-a i budućih politika Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, utjecati na njenu stabilnost? Svaki od tih faktora ima potencijal da utječe na samu Bosnu i Hercegovinu – kao što to imaju i neki drugi faktori: npr. povećanje ksenofobije i islamofobije u Europi, eventualna obnova nacionalizma u drugim zemljama, te izgradnja neke “tvrđave Europe” u kojoj ne bi bilo mjesta za samu Bosnu i Hercegovinu.

No, nepoznanice postoje i unutar zemlje. Jednim dijelom, te su nepoznanice proizvod brojnih tabua koji i dalje postoje u javnom diskursu. Razumljivo je da javni diskurs u Bosni i Hercegovini mora biti posebno osjetljiv na pitanje političke korektnosti, s obzirom na to da su ratom iz 1990-ih stvorene mnoge rane, koje je bolje, na prvi pogled izgleda, ne dirati. Iz dobre namjere, stoga, teme koje su od fundamentalne važnosti za budućnost Bosne i Hercegovine kao da se prešućuju i izbjegavaju. Međutim, pitanje je – u kojem trenutku se treba osloboditi straha od slobode, i kad će postati moguće polako otvarati ventile kako bi se nagomilana zatvorena pitanja polako i pažljivo prebacila iz sfere privatnih frustracija u sferu javnog dijaloga i konstruktivnog – a ne destruktivnog – “suočavanja s prošlošću”.

Pijetet prema žrtvama u Bosni i Hercegovini i prema žrtvi Bosne i Hercegovine ne bi trebao biti izgovor da se izbjegava sloboda, imaginacija i kreativnost, nego možda čak i poticaj za jednu novu odgovornu politiku kojoj bi cilj trebao biti da se pokuša izaći iz okvira uobičajenog, da se napusti dogmatizam i šablonsko mišljenje koje je usmjereno na ponavljanje istog i tvrdnju da ništa nije moguće učiniti, čak ni u sferi mišljenja. Ako se ne želi ponavljanje istog (a to isto je u bosanskohercegovačkom slučaju bilo tragično), onda treba napustiti i staru praksu prešućivanja osjetljivih tema iz razloga “političke korektnosti”.

Konzervativizam može osigurati mir i stabilnost, ali ne i progres. A konzervativizam je dominantna ideologija i praksa u post-jugoslavenskom prostoru nakon raspada SFRJ, pa i u Bosni i Hercegovini.(16) Ali, izvanjski faktori su danas također postali akteri statusa, a ne revizionistički akteri. Oni, također, nemaju ni odvažnosti ni želje da mijenjaju stanje na terenu. Štoviše, čini se da su skloni upravo dejtonski model predložiti kao uzor u slučajevima drugih raspadnutih država, npr. u slučaju Sirije.

S pozicije mira i stabilnosti, Dejton je doista bio iznimno uspješan projekt. No, pitanje je – postoji li spremnost za preuzimanje rizika kako bi se stabilnost koja postoji povezala s idejom povratka suvereniteta, unapređenja demokracije a time i stvaranja slobodnijeg društva, utemeljenog u ideji individualne i kolektivne autonomije, te građanske jednakosti i solidarnosti. Ključ budućnosti Bosne i Hercegovine, kao uostalom i svih drugih zemalja u ovoj regiji, jest u slobodi. Sloboda traži preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke. Bosna i Hercegovina, jednim dijelom zbog Dejtona, ali drugim i zbog nedostatka volje za integracijom, ostaje nominalno suverena zemlja s jasnim vanjskim suverenitetom, ali također i zemlja ograničenog unutarnjeg suvereniteta. Ako se to ne izmjeni, ona će ostati “nedovršena država”.

Za utjehu joj ostaje činjenica da se danas čini da su i mnoge druge europske zemlje nedovršene (npr. ne mogu jamčiti punu kontrolu granica, ili se u njima pojavljuju separatističke tendencije, nacionalizam šovinistič kog ili ksenofobnog tipa i nasilje), a i da je sam projekt europskog jedinstva danas bosniziran. Jednako je vjerojatno, naime, da će doći do europeizacije Bosne i Hercegovine, kao što je vjerojatno da će doći do bosnizacije Europe. Zapravo, ako je vjerovati teoretičarima globalizacije, ta dva procesa: integrativni i dezintegrativni, nadnacionalni i nacionalistički, idu najčešće zajedno, i nije moguće do kraja isključiti bilo koji od njih. No, to je već tema za neki drugi članak.

(Tekst objavljujemo uz odobrenje autora)

1.    O tome više u neorealističkoj teoriji međunarodnih odnosa, koja naglašava važnost međunarodnog sistema za ponašanje država. Vidjeti: Kenet Volc, Teorija međunarodne politike, Alexandria Press, Beograd, 2008; John J. Mearsheimer, “Strukturalni realizam”, u: Dejan Jović (ur.), Teorije međunarodnih odnosa: Realizam, Politička kultura, Zagreb, 2013, pp. 87–104; Žaklina Novičić, “Kenneth Waltz i neorealizam”, u: Dejan Jović (ur.), Teorije međunarodnih odnosa: Realizam, Politička kultura, Zagreb, 2013, pp. 264–288.
2.    O tome, pogledati zapisnik 13. sjednice Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, održane 9. marta 1992, objavljene u Kosta Nikolić (ur.), Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990–1992: tematska zbirka dokumenata, Institut za savremenu istoriju i Fond za humanitarno pravo, Beograd 2011, str. 175–203. Naročito diskusije tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Alije Delimustafića, koji dramatično upozorava na raspad svakog autoriteta vlasti u Bosni i Hercegovini, te napominje kako su njome zavladali kriminalci. Delimustafić od predsjednice Savjeta, Biljane Plavšić, traži da pozove JNA da uvede red u Bosnu i Hercegovinu, te upozorava da će, ako se to ne učini, doći do sveopćeg rata kojeg će predvoditi paravojne grupe koje su već organizirali kriminalci. On navodi brojne primjere pljački, ubojstava i razbojništva koje su već počinile te grupe, uključujući i u Sarajevu. Delimustafićeva diskusija na toj sjednici je izvanredna ilustracija stvarnog stanja u kojem se Bosna i Hercegovina našla nep
osredno nakon održavanja referenduma o nezavisnosti. Ona je već tada bila u potpunosti raspadnuta zemlja, a linije podjele nisu bile samo etničke, kao što ni motivi paravojnih formacija nisu bili samo politički ili etnički. Bosna i Hercegovina je doživjela isto što i Jugoslavija: raspala se, stvarajući kaos, kojeg su paravojne grupacije iskoristile za pljačku i ratovanje.
3.    Vidjeti u: Charles Krauthammer, “The Unipolar Moment”, Foreign Affairs, Vol. 70, No. 1, 1990, pp. 23–33 i Charles Krauthammer, “The Unipolar Moment Revisited”, The National Interest, Vol. 70, Winter 2002, pp. 5–17.
4.    Veza između europske sigurnosti i globalne sigurnosti je čvrsta i izravna. To je nasljeđe dva svjetska rata, koji su započeli upravo u Europi. Tokom Hladnog rata, obje tadašnje supersile (SAD i SSSR) su smatrale da je sigurnost Europe uvjet globalne sigurnosti, te su se same angažirale u postizanju i garantiranju europske sigurnosti. I SAD i SSSR su za sebe smatrale da su – između ostalog – i europske zemlje. Dijelom je tako i danas, što se vidi kroz pojmove kao što su euroatlantizam (SAD) i Euro-Azija (Rusija). U tom smislu, postoje određene stalne tenzije između politike tih dviju polueuropskih zemalja i ideje uspostavljanja i osamostaljivanja Europske unije, naročito kao sigurnosne zajednice.
5.    O karakteru 1989. u Jugoslaviji i post-jugoslavenskim zemljama, vidjeti u mom članku “1989: godina koja nam se nije dogodila” (Dejan Jović, “1989: godina koja nam se nije dogodila”, objavljeno 7. decembra 2014. na portalu Politička misao. Dostupno: http://politickamisao. com/1989-godina-koja-nam-se-nije-dogodila/. Pristup: 20. decembra 2015).
6.    Dejan Jović, “Strah od postajanja manjina i sukob u prethodnoj Jugoslaviji”, Reč, 65/11, 2002.
7.    Što se tiče Srbije, odnosno tadašnje SR Jugoslavije, ona je de facto bila snažno involvirana u rat u Bosni i Hercegovini, ali je de iure čak i 1992. odbila zahtjev dviju separatističkih teritorija: Republike Srpske Krajine i Republike Srpske da imaju predstavnike u Skupštini (a time vjerojatno i u Vladi) SR Jugoslavije kao “države onih naroda koji žele Jugoslavije”. O tom odbijanju, kao i o upućivanju bosanskih Srba da svoj politički identitet traže prije svega u Bosni i Hercegovini – sve dok ona postoji – vidjeti u zapisniku s proširene sjednice Predsjedništva SFRJ od 2. marta 1992, (Kosta Nikolić (ur.), Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990-1992: tematska zbirka dokumenata, Institut za savremenu istoriju i Fond za humanitarno pravo, Beograd 2011, str. 87–158), naročito u diskusijama Borisava Jovića. Formiranjem UNPA zona u Krajini (odnosno: Hrvatskoj), SR Jugoslavija je smatrala da je problem hrvatskih Srba riješen, te je odbacivala njihove prijedloge za političkim predstavljanjem u novoj jugoslaenskoj dvočlanoj federaciji. O tenzijama između Beograda i predstavnika Srba u Hrvatskoj (Krajini) i Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj), vidi u Harry Hayball, Serbia and the Serbian rebelion in Croatia, 1990-1995, neobjavljena doktorska disertacija obranjena na Goldsmiths koledžu, London, 2015. i Nina Caspersen, Contested Nationalism: Serb Elite Rivalry in Croatia and Bosnia in the 1990s, Bergham Books, New York i London, 2010. To, naravno, ne znači da Srbija nije bila de facto involvirana u rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, npr. kroz financiranje primanja profesionalnih vojnika novoformiranih vojski RSK i RS, te kroz političku i diplomatsku zaštitu i predstavljanje. Također, držanje otvorenim pitanja priznanja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bilo je također jedan oblik prijetnje teritorijalnom integritetu i suverenitetu tih država. SR Jugoslavija priznala je Bosnu i Hercegovinu tek 14. decembra 1995, a Hrvatsku u avgustu 1996.
8.    O pitanju separatizma, također, postoje značajne dvojbe i događa se evolucija tokom samog rata. Pod utiskom Kutiljeirovog plana iz 1992., delegacija bosanskih Srba izložila je predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu prijedlog o formiranju triju (etničkih) država unutar Bosne i Hercegovine, koje bi bile unutar BiH povezane na konfederacijski način, ali bi također mogle formirati i konfederacijske veze s Hrvatskom, odnosno Srbijom. Taj prijedlog nije prihvaćen, ali su dijelovi tog plana ipak realizirani – npr. kroz Vašingtonski sporazum iz 1994 (koji predviđa i konfederacijsko povezivanje Federacije BiH s Hrvatskom), te kroz Dejtonski sporazum koji jamči specijalne odnose entiteta s matičnim državama hrvatskog i srpskog naroda. Vidjeti zapisnik sa sastanka Franje Tuđmana sa članovima Predsjedništva BiH Nikolom Koljevićem i Franjom Borasom u Zagrebu, 8. januara 1992. (Kosta Nikolić (ur.), Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990-1992: tematska zbirka dokumenata, Institut za savremenu istoriju i Fond za humanitarno pravo, Beograd 2011, str. 61–83).
9.    O karakteru rata u BiH kao primarno građanskom ratu, vidjeti u: Mirjana Kasapović, 2015. “Bosna i Hercegovina 1992-1995: građanski rat, izvanjska agresija ili oboje?”, Politička misao, Vol. 52, No. 2, 2015, pp. 37-61. Također, vidjeti u: Karlo Basta, 2015. “Bosna (ni)je poput Jugoslavije: struktura frustracija i dinamika samoodređenja u multinacionalnim državama”, Politička misao, Vol. 52, No. 1, 2015, pp. 164-190. – o karakteru samog ratovanja, odnosno o sastavu Armije Bosne i Hercegovine i nemogućnosti izgradnje integrativnih mitova na temelju interpretacije ratovanja u 1990-im.
10.    Warren Zimmermann, Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers, Times Books, New York, 1999.
11.    Za kritičku analizu Badinterovih odluka, vidjeti u: Brad R. Roth, “Nekonsenzualna disolucija država u međunarodnom pravnom poretku: inovacija Badinterove komisije u retrospektivi”, Politička misao, Vol. 52, No. 1, 2015, pp. 48-78. i Peter Radan, The Break-up of Yugoslavia and International Law, Routledge, London, 2001.
12.    Za neka kolebanja oko ovog pitanja, vidjeti u: Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma: o bošnjačkom identitetu u post-jugoslavenskom dobu, BZK Preporod i Synopsis, Sarajevo.
13.    To povećanje suvereniteta u odnosu na stanje između 1991. i 2013. jest i glavni razlog zbog kojeg su čak i suverenisti prihvatili ulazak u NATO i EU. O preobraćenju nacionalista (suverenista) u eurofile, vidjeti u mom članku (Dejan, Jović, 2011. “Turning Nationalists into EU-Supporters: The Case of Croatia”, u: Jacques Rupnik (ur.), The Western Balkans and the EU: The Hour of Europe, Chaillot Papers 126, Institute for Security Studies, Paris, pp. 33–46.
14.    Ovo pitanje već je postavljeno u jednom mom prethodnom članku, objavljenom 2003. godine (Dejan Jović, “Kakva budućnost za Bosnu i Hercegovinu”, Reč, 72/18, decembar 2003., pp. 47–57.). Međutim, izgleda da je ono ostalo vrlo aktualno i 13 godina nakon objavljivanja tog članka, što samo pokazuje koliko je teško mijenjati odnose u Bosni i Hercegovini, i koliko je malo političke imaginacije i volje za raspravljanjem o alternativama.
15.    Za tu poziciju, vidjeti: “Ukrainian Crisis and EU Enlargement in Western Balkans”, objavljeno na blogu BIEPAG grupe, 21. marta 2014. Dostupno na: http://www.suedosteuropa.uni-graz.at/biepag/node/60. Pristup 22. decembra 2015. Također: “Instead of Enlargement, Restern Balkans in Consolidation”, objavljeno 29. jula 2015. na: http:// europeanwesternbalkans.com/2015/07/29/instead-of-enlargement-restern-balkansin-consolidation/. Pristup 22. decembra 2015.
16.    16 Bosna i Hercegovina je u tom smislu imala sreću da nije sama stvarala svoju zastavu ili pisala riječi himne, pa je time izbjegla ono što Srbija, Hrvatska i Crna Gora nisu: nema, primjerice, krunu na zastavi, a u himni joj se ne spominju junaštva, ratovi i Bog(ovi). God for her.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*