Proslavljanje Dana Republike Srpske i svega što je na tom veselom skupu izgovoreno probudilo je domaće i regionalne duhove prošlosti, kako se u srpskom simboličkom simulakrumu naziva period devesestih. Iz tog perioda u današnji vraćen je i Momčilo Krajišnik. Posljednja velika zvijezda koju ni haški kazamat i izdržavanje kazne za ratne zločine nije moglo smesti s puta stvaranja i očuvanja Republike Srpske. U jednom sujevjernom društvu i u opštem vjerovanju o postanku srpskog nacionalnog duha, reklo bi se – sam duh Republike Srpske. U trci za drugi mandat, i predanom očuvanju Srba i srpstva u otadžbini i rasejanju, prizvao ga je sam Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije.

Sve što dođe, mi smo mu naredni

Susret Momiča Krajišnika, prvog predsjednika Skupštine bosanskih Srba – Srpske Republike BiH (potom i Narodne skupštine RS), i u slobodno vrijeme bivšeg lidera presuđenog za ratne zločine nad nesrpskim stanovništvom od 1992. do 1995. godine, i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića u zgradi Predsedništva Srbije iznenadio je ne samo širu medijsku, aktivističku i političku scenu regije, nego i Krajišnika samog. Dovoljno da na novinarsko pitanje je li susret predložio on ili predsjednik odgovori sa: “Nije Milošević, ja sam”, i da potom na sopstveni lapsus reaguje tek kada mu novinari ukažu šta je rekao. Da bi im onda, kao i ostatku javnosti, jasno pokazao da je na ovakvim sastancima boravio samo u Slobino doba – i oko desetak puta. I da su se, zaista, ovakvi sastanci najviše i dešavali kada je on bio na funkciji s koje je mogao otići Miloševiću na razgovor.

Prije osude, ili kritike na njegovu izjavu, predsjedniku Asocijacije “Stvaraoci Republike Srpske” moraju se, kao stvaraocu, priznati dvije činjenice. Prva, da je predsjednik Nikolić zaista 9. januara javno ponudio Republici Srpskoj da ga zovu kao svjedoka na bilo kom procesu, pred bilo kojim međunarodnim sudom, koliko god da bude star. Borca za Republiku Srpsku, i njenog stvaraoca Krajišnika to je moglo okuražiti da, zvan-nezvan, ponudi Nikoliću svu moguću iskustvenu i pravnu podršku, za bilo koji sudski proces protiv Republike Srpske, na koji se ima odazvati jer je dao riječ. Tvrdu, i jaku kao kamen, o čijoj jačini najbolje može reći Vojislav Šešelj. Iako je predsjednik RS-a Milorad Dodik najavio da se Republika Srpska neće braniti ni pred kakvim sudovima, niti će se povinovati njihovim odlukama – jer nije ni nastala odlukom nekog sudskog vijeća.

Drugo, da ga je tradicionalni srpski inat (ili je inat ekskluzivno bosanski?) nagnao da se dva dana nakon Nikolićeve ponude za svjedočenje, zaputi u Beograd, i tamo Nikoliću prozbori dvije-tri o tome ko je i kako stvarao Republiku Srpsku. Da mu tradicionalno mirno, hrišćanski, staloženo i umjereno – kako je i stvorio Republiku Srpsku – objasni da mu je doba da prestane o Republici Srpskoj govoriti iz svoje beogradske udobnosti.

"Naš Momčilo"

S druge strane, na tom sastanku su – osim Krajišnika – prisustvovali i Momčilo Vuksanović, predsjednik Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, te akademik Slobodan Remetić. Razgovaralo se o – ni manje ni više – o zaštiti ljudskih prava srpskog naroda u zemljama regiona, i zaštiti ćirilice i srpskog jezika. Nikolić je predložio da se u saradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti održi naučni skup o srpskom jeziku i pismu, i prihvatio da bude pokrovitelj tog skupa.

Na tom sastanku su – osim Krajišnika – prisustvovali i Momčilo Vuksanović, predsjednik Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, te akademik Slobodan Remetić. Razgovaralo se o – ni manje ni više – o zaštiti ljudskih prava srpskog naroda u zemljama regiona, i zaštiti ćirilice i srpskog jezika. Nikolić je predložio da se u saradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti održi naučni skup o srpskom jeziku i pismu, i prihvatio da bude pokrovitelj tog skupa

Reklo bi se da se jedini “naš Momčilo” tamo nije obrukao, nego došao sa obrazom i darom – “Oktobarskom spomenicom Republike Srpske 1991”, koju je Nikoliću predao ispred Asocijacije “Stvaraoci Republike Srpske”. Simbolika ovog sastanka, iz lingivističkog ugla, kaže da u silnoj borbi za očuvanje srpskog jezika i ćirilice, ni grupa najvažnijih političkih pregalnika srpskog nacionalnog interesa od 1992. do 1995. godine, pored silnih udruženja, saveza, savjeta i senata nije mogla pronaći srpskiju i ćiriličniju riječ od “asocijacije”.

Međutim, mnogo bitniji je politički uklon simbolike u kome predsjednik Srbije – pred samu najavu drugog predsjedničkog mandata – na zvanične predsjedničke prijeme zove presuđenog ratnog zločinca, koji pritom sebe predstavlja krovnim stvaraocem Republike Srpske. I kome to predstavljanje potvrđuje i sam predsjendik Republike Srpske, odlikujući ga za trud i zalaganje povodom Dana Republike. Na ovu simboliku upozorili su i Fond za humanitarno pravo i Inicijativa mladih za ljudska prava (YiHR) Srbije, saopštavajući da ovaj sastank predstavlja početak kampanje u kojoj će dominirati ratnohuškačka politika.

“Nakon svih dešavanja koja su pratila obeležavanje Dana Republike Srpske, koja predstavljaju vrhunac revizije istorije i negiranja zločina, Nikolić ide korak dalje i sastaje se s Krajišnikom, koji je osuđen za ratne zločine kao jedan od političkih lidera bosanskih Srba tokom rata”, piše u saopštenju YiHR-a.

Jezik medija – jezik roda moga

S druge strane simboličkog značenja stoje označene činjenice da je u ovih mjesec dana Republiku Srpsku branilo i veličalo i kuso i repato u političkim vrhovima Srpske i Srbije, i da je Krajišnik otišao Nikoliću kao stvaralac koji će ojačati kulturne veze srpskog naroda. U istom srpskom simboličkom simulakrumu nastaje istina da nastaje vrijeme složnih Srba, ujedinjenih u očuvanje srpskog vitalnog nacionalnog interesa – jezika, naroda, kulture i religije.

Reklo bi se da se jedini “naš Momčilo” tamo nije obrukao, nego došao sa obrazom i darom – “Oktobarskom spomenicom Republike Srpske 1991”, koju je Nikoliću predao ispred Asocijacije “Stvaraoci Republike Srpske”

Neosporiv dokaz je fenomen da su se u istom prostoru okupili i vlast i opozicija Srpske i Srbije, i patrijarh, i kraljevska porodica, i svi čija se nešto pika – a da se nisu međusobno posvađali ni tog 9. januara, ni nekoliko dana poslije. Pored svog tradicionalnog i kulturološkog srpskog običaja svađe, kojemu nije bitno ni je li praznik, slava, svetac, crveno slovo, skupština ili televizija. Ovoga puta – najavljeno je to na velika vrata i svima, poptuno jasno i otvoreno – Srbi se neće svađati međusobno – nego udruženo.

Stoga ne čudi što su domaći i regionalni analitičari i novinari u medijski diskurs vratili kovanice i sintagme poput “zveckanje oružja”, “povratak devedesetih”, “masovna mobilizacija”, “sigurnosna prijetnja”, “ugrožavanje suvereniteta”, jer nisu prvi. Činjenica da ukupna medijska slika ne odudara od ukupne političke slike, osnovni je dokaz da masovno komuniciranje ne odstupa od političkog komuniciranja.

Izostali su dobri stari beskorisni razgovori na kojima se neko okuplja da bi, “uz uvažavanje i poštovanje, koje je temelj razumnom dijalogu, zajedničkim naporima u granicama realnih moći i mogućnosti ispitali načine i došli do zajedničkog rješenja koje će služiti svima i biti zajedničko dobro”. Nastao je period u kome niko više neće da pregovara ni sa kim ko ne dijeli iste ciljeve, političku podlogu, narativnu matricu, ideološku determinisanost. Prije svega, nacionalno-etničku etnokonfesionalnu političku kulturu.

Masovna ćeranija sa Valentinom Inzkom

Što pokazuje i masovna ćeranija sa Valentinom Inzkom, koju osim Dodika podržava i Mladen Ivanić, i Branislav Borenović, i Vukota Govedarica, i Dragan Čavić, i Nedeljko Čubrilović. Otvoreno, najavljen je svaki prekid komunikacije Ivanića i Čubrilovića sa Inzkom, dok se ne izvini što je proslavu neustavnog Dana Republike Srpske označio ravnom proslavi neustavnog dana obljetnice Nezavisne države Hrvatske – 10. travnja. Obustavu razgovora najavili su i ostali, ali je činjenjica da Ivanić, Čubrilović i Dodik predstavljaju trenutno tri najvažnije institucije u bosanskih Srba. Pogotovo Ivanić, koji će u momentu slanja Upitnika Evropskoj uniji biti još uvijek predsjedavajući Predsjedništva BiH, a ne samo njegov član iz RS-a. Istina, Dodik sa Inzkom ima najposebniju vrstu komunikacije – dvosmjernu, ali asimetričnu, pa bi najozbiljniji indikator prestanka komunikacije Dodika i Inzka bio eventualni nedolazak Inzka na porodičnu slavu Dodikovih, što ostaje da se vidi na Đurđevdan.

U nepreglednosti pseudofenomena i pseudodogađaja – kako teoretičari medija nazivaju izmišljena ili simulirana dešavanja koje kreiraju i potiču masovni mediji čiji je cilj uticati na javno mišljenje – na zapadnobalkanskoj medijskoj sceni pojavili su se pravi događaji i pravi fenomeni. Pogotovo pred predsjedničku kampanju, kakva čeka Nikolića do 7. aprila 2017. Dosadašnji način komuniciranja javnih institucija i građanstva koji je uključivao izvještaje o obilascima, razgovorima, dogovorima, pregovorima i sastancima sa ugroženim, slabim, nemoćnim, kivnim i socijalno interesantnim naglo je promijenjen. Sada javna administracija i zvaničništvo komunicira sa javnošću i medijima kroz spektakl razgovora sa ratnim generalima i oficirima, presuđenim ratnim zločincima, asocijacima stvaralaca država.

Otvoreno, najavljen je svaki prekid komunikacije Ivanića i Čubrilovića sa Inzkom, dok se ne izvini šti je proslavu neustavnog Dana Republike Srpske označio ravnom proslavi neustavnog dana obljetnice Nezavisne države Hrvatske – 10. travnja. Obustavu razgovora najavili su i ostali, ali je činjenjica da Ivanić, Čubrilović i Dodik predstavljaju trenutno tri najvažnije institucije u bosanskih Srba

Konstelacija u kojoj u kabinetu predsjednika Srbije, pored njega, sjede i srpski nacionalista iz Crne Gore, predstavnik SANU-a, i “stvaralac” Republike Srpske simbolički je suviše jaka i višeznačna. Uz svesrpsko postrojavanje i prebrojavanje novih i starih vojski, tjeranje bezobrazluka, inata i ćeranije sa međunarodnom zajednicom, ta konstelacija bez ikakve umjetničke apstrakcije – jasno i nedvosmisleno pokazuje da je sve što je legalno postalo i legitimno. Na svu srpsku žalost – koju bismo uskoro mogli osjetiti i preko mjere, jedino legitimno pitanje nije je li se dovođenje Nikolića u vezu sa Miloševićem “omaklo”, nego je li se “omaklo” Nikoliću ili Krajišniku.