Decembar bi trebao biti mjesec darivanja, blagostanja, radosti. Mjesec u u kojem se polako pozdravljamo sa onim što je bilo i okrećemo se budućnosti. Mjesec u kojem zračimo pozitivnom energijom. Na žalost, u zadnje vrijeme, Nova godina je postala povod za iskaljivanje zbog svega što nas čini nezadovoljnima. Povod za pljuvanje po svemu što je iole pozitivno, nesvakodnevno ili apolitično.

I šta sad?

Ove godine, u Sarajevu smo odlučili da nam smeta velika, organizovana proslava Nove godine. Smeta nam što se novac daje za tako trivijalne stvari, dok mnogi bitni segmenti života i društva ne funkcionišu. I, istina je, ne funkcionišu. Suočavamo se sa problemima koje jedna moderna država ne bi sebi smjela da priušti. Ipak, istina je i to, da su ti problemi prisutni već godinama. Istina je i to da smo se, i kada se nismo razbacivali sa skupim novogodišnjim dočecima, suočavali sa istim problemima. Istina je i to, da u državi u kojoj je mnogo toga trulo, teško da jedna Nova godina može nešto promijeniti.
 
Ova godina je bila teška, ne samo za nas, već za čitav Svijet. Ovu godinu ćemo pamtiti po ubistvima, po stradanjima, po zlu. I zato bismo se trebali radovati što joj se bliži kraj. Ipak, mi smo shvatili da nama ne treba proslava, da nam ne trebaju ni ukrasi po ulicama, da nam ne trebaju ni mjesta na koja možemo izlaziti i družiti se, u prazničnom duhu, jer smo baš ove godine odlučili da postanemo humani, a valjda ne možemo biti humani i radosni u isto vrijeme. Shvatili smo da ćemo biti humani tako što ćemo otkazati sve, obezvrijediti sve, i onda nastaviti sa svojim životima sasvim normalno, bez pitanja: „I šta sada?“.

Ipak, mi smo shvatili da nama ne treba proslava, da nam ne trebaju ni ukrasi po ulicama, da nam ne trebaju ni mjesta na koja možemo izlaziti i družiti se, u prazničnom duhu, jer smo baš ove godine odlučili da postanemo humani, a valjda ne možemo biti humani i radosni u isto vrijeme

Ako smo već do te mjere svjesni problema sa kojima se suočavaju gotovo svi stanovnici Zemlje, i od kojih, ma šta mislili, ne možemo pobjeći, zašto ne počnemo od uviđanja onoga što nam se dešava tik pred nosom. Jer, gledati i vidjeti nije isto. A, lako je gledati, kao nijemi posmatrač, ono što se dešava „nekome tamo“. Tada je lako i suditi, i pljuvati, i ne razumijeti. Ali, šta kada se mi sami nađemo u tome. Koliko smo onda svjesni onoga što se pred nama odvija. Kako tada vidjeti i shvatiti šta je potrebno uraditi? Šta se treba dogoditi pa da se natjeramo da zašutimo i počnemo djelovati.

Ako osjećamo žaljenje nad djecom koja nevina stradaju po cijelom svijetu, zašto ne shvatimo da i u našoj državi postoje djeca jednako usamljena, napuštena i nesretna. Djeca kojoj treba nježna riječ, ili spružena ruka, ili podsjetnik da su i oni djeca jednaka svoj drugoj djeci. Da zaslužuju sve. Da nisu zaboravljena.

Oni ne traže puno

U Bosni i Hercegovini postoji mnogo domova za nezbrinutu djecu, za djecu sa poteškoćama u razvoju, za djecu sa različitim problemima. To su djeca koja žive u velikim zajednicama i čiji odgajatelji imaju velike odgovornosti i brige kako bi odgojili tu djecu, te im omogućili koliko toliko normalan život i uslove. Ta djeca nikada ne traže puno, nisu navikla na raskoš, ali sigurno zaslužuju malo sreće. Ta djeca novogodišnje praznike čekaju sretna i uzbuđena, ne bave se problemima kojima se bave odrasli, koji će ih svakako jednoga dana sačekati i sustići. I zato, ako postoji način da im imalo uljepšamo ove praznike, zašto to ne učiniti. Kada toliko pričamo o humanosti, imamo idealnu priliku da je i dokažemo.
 
Na Facebooku, koji, sigurna sam, koristi gotovo svaki stanovnih BiH, prije par dana se pojavila stranica Aukcija Dječijih ŽELJA. Ideja je posuđena, a autor originalne ideje je Index.hr. Stranica funcioniše na principu da se svaki dan postavljaju kartice dječijih želja, koje su sakupljene iz dječijih domova i centara širom države. Želje pišu djeca, štićenici tih ustanova. Pored svake želje stoje osnovne informacije; spol djeteta i godište. Svako od nas ima mogućnost da se javi ispod kartice i izabere želju ili želje koje želi da ispuni; tačnije da kupi ono što je na spisku i napravi paketić.

Ako osjećamo žaljenje nad djecom koja nevina stradaju po cijelom svijetu, zašto ne shvatimo da i u našoj državi postoje djeca jednako usamljena, napuštena i nesretna. Djeca kojoj treba nježna riječ, ili spružena ruka, ili podsjetnik da su i oni djeca jednaka svoj drugoj djeci. Da zaslužuju sve. Da nisu zaboravljena

Aukcija traje do 27. decembra, tako da ko god želi da učestvuje, ima još vremena. Nakon što posjetite ovu stranicu i malo prođete kroz ove spiskove, postaće vam jasno koliko su ova djeca skromna. A ako barem na trenutak zastanemo, i pokušamo prebrojati svakodnevne sitnice, „gluposti“, na koje bacamo novac, shvatićemo da je licitirati za jedan dječiji paketić najmanje što svako od nas može učiniti. Zato licitirajmo! Čak i ako je iz najsebičnijih pobuda, da bi se mi osjećali bolje, neka je, ali licitirajmo. Jer svaki paketić koji napravimo, znači jedan dječiji osmijeh. Pa, ako smo mi postali toliko sumorni i negativni, neka barem oni dobiju priliku da uživaju u djetinjstvu. Ne smijemo zaboravljati da vrijeme prolazi, a svaka godina odrastanja je samo teža. I zato, dok god dječaka usrećuje jedan plastični autić ili djevojčicu krpena lutkica, oni zaslužuju da to i imaju.

Pokušajmo ostaviti sve drugo po strani na trenutak i sjetiti se da ovo, ipak, jeste mjesec darivanja i mjesec radosti. Ne zato što gazimo po svojoj religiji i prihvatamo neke tuđe običaje, ne zato što smo postali konzumerističko društvo na čijim leđima se bogati država... Neka nam praznici budu povod i razlog da nekoga obradujemo, da ga podsjetimo da mislimo na njega, poznajemo ga. Dajmo sami sebi razlog da budemo krivac za nečiji osmijeh na licu. Kada smo skinuli ružičaste naočale, očito smo zaboravili da imamo vlastite oči, i umjesto da njima gledamo, mi smo navukli potpuni mrak na njih. Možda je vrijeme da se to promijeni. Jer, istina je da je u našoj državi stanje daleko od onoga kako bi trebalo biti, ali to ne znači da svako od nas ne može naći barem jedan, samo naš, intimni, razlog za sreću.

Usrećiti dijete koje živi u našoj blizini mnogo je vrijednije nego držati duge govore o tome kako ništa nije kako treba i kako bi moglo biti bolje. Ako već govorimo takve stvari, onda stanimo iza njih i učinimo nešto bolje.