Priča o  Bliskom istoku i zapadnim medijima, uz one što im vire ispod repa unaokolo, skoro da više i nema smisla. Ogromnoj veći njih obraz će se teško oprati zadugo. Uostalom, kao i nakon storije o Trumpu u kojoj su u svom “znanju” i “profesionalnosti”, eto, ostali šokirani i zatečeni. Ovo sa Sirijom ipak je nešto drugo. Da im je samo malo pameti bilo bi im jasno da koliko sutra, kako stvari tamo stoje, više nikoga neće interesovati njihovo smišljanje u korist grandiozno imbecilne politike svih tih petljanja, laganja, pranja mozga naivnima, jer će u svemu tome morati nekakvu ulogu da igraju i vlastite oči. A ko njima ne vjeruje, tome pomoći nema i nije više ni tema u velikoj priči o tome šta je istina a šta ne.

Niko ne traje vječno

Oni koji iole misle svojom glavom, odavno ponešto znaju o svemu što se, evo pet godina u Siriji zbiva i mimo grandioznih pokušaja izluđivanja svjetske javnosti tamošnjim “istinama”.Uglavnom, sluti se ko je protiv koga, možda čak i zašto je ko protiv koga, ali i šta ko o tome javlja. Nažalost, takvi su u manjini. Naravno, mnogo je onih kojih se baš pretjerano i ne tiče to ko je koga u Siriji i unaokolo, uz sve drugo na planeti što se raspada.

Nekada logične šeme temeljem kojih se čitala istorija više ne važe. Evo i vječni Kastro pred smrt reče, kažu, “kad ljudi umru, obično ih se zaboravlja, niko ne traje vječno...” Odavno se običnom čovjeku čini da je na zaludnom putu ko krene za putokazom pravde i pravice, zakona i na to oslonjenog poretka u svijetu. Džaba pamet onom što se sjeća “nekadašnjih” Ujedinjenih nacija, hladnog rata vođenog po pravilima, međunarodnog prava i preciznih zona interesa, medija što su odgovarali na pitanje: Zašto?

Povodom Bliskog istoka, što se tzv.velikih medija tiče, dotaklo se najjadnije dno. Nije više riječ kome vjerovati, već odakle ti pravo da vjeruješ vlastitoj pameti, da misliš svojom glavom i vjeruješ svojim očima! Ne potiremo mi vlastite pameti po svijetu da bi ti mislio svojom glavom. Biti svoj danas je zločin. Što bi kazao odlazeći Kerry, “zemlje bez slobodne i nezavisne štampe nemaju čime da se hvale niti o čemu da uče svijet...” Tačno. Samo nije dodao dvije stvari. Prva je, “mi ćemo vam kazati šta je slobodna i nezavisna štampa”. I druga je, “ko se tome ne povinuje dobit će kaznu propisanu  rezolucijom...”

Džaba pamet onom što se sjeća “nekadašnjih” Ujedinjenih nacija, hladnog rata vođenog po pravilima, međunarodnog prava i preciznih zona interesa, medija što su odgovarali na pitanje: Zašto?

Na Bliskom istoku proizvodnja laži o dnevnim događanjima, ali još više o suštini svekolikih tamošnjih zbivanja, o ciljevima i namjerama glavnih igrača, nije više samo potreba ratne taktike i strategije. Proizvedeno je uvjerenje da se i gole istine mogu oprati, prepraviti, ukinuti i nanovo isfabrikovati onako kako odgovara bolesno ambicioznim siledžijama što ovladavaju svijetom. Sluge tih kreatura što modelieraju svijet, tzv. mnogi mainstreim mediji, na terenu Sirije – minulih dana doslovce – kao da odigravaju svoju završnu igru “samoubistva s predumišljajem”.

Povodom Aleppa, recimo, istorija novinarstva ostat će zblanuta nad onim što su, evo, već potpuno besmisleni pokušaji da se svijetu iz dana u dan bezočno laže, sve do grotesknih uvjeravanja kako “umjereni” teroristi iz Al Nusre, ISIL-a, Ahrar al-Shama, koljači grupe Nureddin al-Zinki, Jabha Shamiya, i sličnih tamo dovučenih ko zna odakle, “pokušavaju da brane grad i goloruki sirijski narod”, a “osvajači”, sirijska regularna armija sa njihovim saveznicima, uporno hoće da sruše prije “okupiranja” i posljednju kuću i poubijaju što više civila i posebno djece...

Noćna mora

Običnom čovjeku odavde, koji ne zna detalje, i ne mora da zna kako se zove koji kvart tamo, dopire do ušiju da u nekada drugom po značaju gradu drevne Sirije, Aleppu, regularna vojska napreduje korak po korak. U istočnom dijelu grada zabarikadirano je oko četiri hiljade džihadista. Posustali teroristi biju bitku uglavnom turskim i američkim oružjem, plaćenim saudijskim i katarskim novcema, nastojeći da se održe uz gusta minska polja što su ih posijali unaokolo i uz “živi štit” isturenih civila, zapravo zarobljenih stanovnika koji su tu živjeli prije, a bilo ih je oko dvije stotine hiljada. Sve što im je donedavno povremeno stizalo kao humanitarna pomoć izvana završavalo je u rukama (i stomacima) džihadista. Za domaće, civile, kilogram brašna ili šećera danas košta desetinama dolara namijenjenih džepovima “pobunjenika”, kako im tepaju zapadnjaci. Tako je i sa svim drugim od čega se živi.  

Priča je u suštini jednostavna. Džihadisti, bez eufemizama se može kazati otvoreno – partneri i proizvod Zapada, ne smiju pasti, jer time pada i osnovni cilj priče – podjela Sirije i rušenje Assada. Oni ne smiju pasti ni zato što onda u ime te, njihove strane, iza koje su i Amerikanci, i Saudijska Arabija, i Turci, i Katar, i potpuno pogubljena Evropa i mnogi drugi, nema ko da pregovara na “mirovnoj konferenciji” što mora  uslijediti. Otud već, i pomalo histerični pokušaji da se najveći zlikovci ovoga rata pretvore u “umjerenu opoziciju” koja će biti pregovarački partner Assadu u Ženevi ili Beču. U potpunom haosu koji je nastao minulih sedmica tamo, dio političke Evrope uz pomoć jadno vjernih medija, odigrava doista sramne epizode. I na tragu pobjeda vojske u istočnom Aleppu, i na talasu zebnji stvorenih u Americi pobjedom Trumpa čije se ne previše zainteresirane izjave o Siriji tamo nazivaju “noćnom morom”.        

Priča je u suštini jednostavna. Džihadisti, bez eufemizama se može kazati otvoreno – partneri i proizvod Zapada, ne smiju pasti, jer time pada i osnovni cilj priče – podjela Sirije i rušenje Assada

Minulog vikenda iz istočnog Aleppa su komandanti “odbrane” panično počeli da javljaju kako armija presijeca njihovu “enklavu” na dva dijela, te dramatično pozivaju saveznike, prije svega Francuze i Turke, da im dodatno pomognu posebno teškim oružjem. Iz Pariza stiže rutinska agencijska informaciju o tome kako tamošnji diplomatski vrh zaključuje da Francuska mora preuzeti “inicijativu konfrontiranja totalnom ratu nametnutom od strane režima (misli se Assadovog) i njihovih saveznika jer oni, evo, koriste trenutnu nesigurnost SAD-a”. Zbog toga mnogi na Zapadu čak slute da će Rusi i Trump krenuti (u Siriji) protiv “opozicije” i da će Assad pokušati da “sruši Aleppo” prije inauguracije Trumpa!

Eto zato su Francuzi odlučili da zovnu u Pariz svekoliku sirijsku opoziciju da se dogovore kako da, zajedno sa SAD, Saudijskom Arabijom, Turskom i drugim saveznicima, spriječe poraz “opozicije” u Aleppu. Nekada respektabilna državna novinska agencija AFP javlja sa lica mjesta kako je “250.000 civila zarobljeno i pod vladinom opsadom” i kako “stotine civila bježe u zapadni dio grada...” Moćna agencija dalje javlja, recimo, kako izvjesni Yaser al-Yusef, jedan od komandanata organizacije Nureddin al-Zinki, koja je ispod skuta Al Qaede, (a čiji je pripadnik nedavno odrubio glavu pred video-kamerama dječaku od 11 godina uz smijeh jarana), panično traži hitnu pomoć saveznika da “zaštite grad i stanovnike koje neprekidno ubijaju Assadovi i ruski avioni...”

“Aleppo pred padom”

U medijskoj kuknjavi odatle kako je “Aleppo pred padom” uporan je i vječiti Rami Abdulrahman iz čuvene londonske organizacije jednog lica, “Sirijske opservatorije za ljudska prava”, SOHR. Najefikasniji PR terorista svjetskoj javnosti “potvrđuje” kako je u napadima na istočni Aleppo koji se, eto, grčevito brani pred Assadom i Rusima ubijeno minulih sedmica 218 civila, od čega 27 djece. Radi utiska o balansu informacija, pominje se i kako je od nekoliko “sporadičnih raketa” ispaljenih sa njihove strane na zapadni dio grada gdje živi dva miliona ljudi na svojoj legitimnoj teritoriji, ubijeno ukupno 27 civila među kojima 11 djece.

Pravo ime lukavog Sirijca je Osama Ali Suleiman i pripadnik je Muslimanske braće. Tri puta je zbog toga poodavno zatvaran u Siriji. Kao prebjeg u London vrbovan je od tamošnjih službi i aktiviran uoči početka “proljeća” u Siriji sa svojim SOHR-om. Od tada je najkorištenija medijska podrška opoziciji i teroristima i izvor najbrojnijih prevara koje zapadni mediji masovno koriste. Prema vlastitom priznanju finansijsku podršku prima i iz Evropske unije i “iz još jedne zemlje čiji indentitet ne želi da otkrije”. Činjenica da ga je Engleska primila, dala mu pasoš i smjestila prvo u Coventry, potom u London, da se često viđa sa Wiliamom Hagueom, izvjesno otklanja dilemu o kojoj se zemlji radi.    

Svi oni svoju su medijsku grotesku o tome šta se doista dešava u zadnjim satima  “odbrane” terorističkog bunkera u istočnom Aleppu slili u jedinstveni poklič: “Aleppo ne smije pasti!” Uz dodatak mnogih drugih, očajničkih, samooptužujućih konstatacija Zapada kako je izgleda pokasno za energičnije poteze u odbrani “dobrih” terorista u Siriji, pa je zato, eto, sirijska armija na pragu da “okupira” svoj Aleppo i sve drugo tamo što je pod opsadom Zapadu partnerske al-Nusre, ISIL-a i drugih koljača. Jedini im je problem, eto, što je gazda sa one strane Atlantika trenutno “nesiguran” zbog stanja predsjedničkog vakuuma.
   

Pravo ime lukavog Sirijca je Osama Ali Suleiman i pripadnik je Muslimanske braće. Tri puta je zbog toga poodavno zatvaran u Siriji. Kao prebjeg u London vrbovan je od tamošnjih službi i aktiviran uoči početka “proljeća” u Siriji sa svojim SOHR-om. Od tada je najkorištenija medijska podrška opoziciji i teroristima i izvor najbrojnijih prevara koje zapadni mediji masovno koriste

Zaključivanje o skandaloznom prodavanju “duše” u profesiji koja je nekada doista bila značajna na drugačiji način nego što je to ovaj današnji, korporativni, brutalno interesni, do poniženja sluganski, mora uzeti u obzir političko nasilje koje je u pozadini svega. O tome govori i vijest od prije neki dan iz Evropskog parlamenta, kao udžbenički primjer te samozaluđenosti i ideološke, pa i egzistencijalne pogubljenosti. Riječ je o izglasavanju “rezolucije” kojom se poziva Unija da odgovori na “rusko neprijateljsko ratovanje” i propagandu ruskih medija, prije svega u cijelom svijetu sve respektabilnije RT (Russia Today) i agencije Sputnik, u vezi sa Sirijom.

Vijest kaže da je od 691 europarlamentarca za ovu, doista, suštinski skandaloznu “rezoluciju” glasalo njih 304, protiv je bilo 179, a uzdržanih 208. Iako ovu “matematiku” neki čitaju i tako da pristalice, po mnogo čemu etički samoubilačke odluke, nisu dobili većinu u Evropskom parlamentu, poruka je jasna: EU, evo, i “rezolucijama” počinje da se bori protiv nečega što je u samim temeljima one političke kulture na koju se “demokratska avangarda” poziva – protiv slobode izražavanja i nastojanja da se sa neslaganjima u medijima bori argumentima, istinom i mudrim profesionalnim nadigravanjem, a ne zabranama, kobajagi, demokratski legaliziranim.

Propagandno siledžijstvo

Ova odluka pokazuje najmanje dvije stvari i sluti treću, pogubnu. Prvo, pokazuje da u svom novom i gubitničkom mentalitetu temeljem, očigledno, vlastitog iskustva, EU priznaje činjenicu prema kojoj je propaganda postala nezaobilazno značajan elemenat u pranju mozgova po svijetu. Pa joj se treba svim silama suprotstaviti ako je “protiv nas”. A, zapravo, odavno propaganda nije imala tolikog utjecaja na neku svjetsku katastrofe poput ove sa Sirijom. Zarad interesa i zločina imperijalnog korporativizma, geostrategije energije i prostora, uz direktnu proizvodnju i upotrebu “proxy terorizma” u te svrhe. I drugo, nesposobnost da se o ovoj razornoj činjenici pokuša razmišljati i odlučivati sa namjerom da se “spusti lopta” ukoliko je Evropi doista stalo vratiti se na put vlastitih principa – dokaz je zastrašujuće klaustrofobije i obeshrabrujuće neinteligentnosti. Nastranu što je posezanje za silom cenzure i ideoloških kontranapada u današenje vrijeme globalnih komunikaciuja – smiješno, totalno jalovo i obeshrabrujuće  neinteligentno.

Ono što je u svemu ovome najopasnije jeste realna slutnja da uvođenje ove vrste “mjera” protiv drugačijih interpretacija u bilo kojem relevantnom svjetskom mediju, a to RT apsolutno jeste, otvara direktno Pandorinu kutiju i u vlastitom dvorištu. Misle li vrli parlamentarci koji su digli ruku za ovu vrstu politike protiv medija u svijetu, da ih glasački prsti neće zasvrbiti i jednog dana kada im u vlastitom dvorištu – inače sve manje doživljavanom kao zajedničkom – neko počne medijski ići na živce! Pa krenu sa “rezolucijama” i finansiranjem propagandnog siledžijstva.

Sve ovo pada na pamet iole obavještenijem čitaocu i gledaocu svjetskih vijesti koji po stotinu osnova saznaje “ko to tamo puca i zašto”. A velike svjetske agencije iz porodice novinarstva kojem smo se nekada divili, obavještavaju te da armije tamo negdje osvajaju a ne oslobađaju svoje gradove, da su naoružavani i logistički na svaki način podupirani teroristi i koljači “oslobodioci”, da svako kome padne na pamet iz svijeta može da razori državu staru hiljadama godina i učestvuje u ubijanju desetina i stotina hiljada ljudi kako bi realizirao svoj cilj, a onda to nazvao demokratizacijom i borbom za ljudska prava...

Velike svjetske agencije iz porodice novinarstva kojem smo se nekada divili, obavještavaju te da armije tamo negdje osvajaju a ne oslobađaju svoje gradove, da su naoružavani i logistički na svaki način podupirani teroristi i koljači “oslobodioci”, da svako kome padne na pamet iz svijeta može da razori državu staru hiljadama godina i učestvuje u ubijanju desetina i stotina hiljada ljudi kako bi realizirao svoj cilj, a onda to nazvao demokratizacijom i borbom za ljudska prava...

Ne treba se onda čuditi, kada u moru svega što se na ove teme kazuje po svijetu, za oči zapadne i cinična rečenica izgovorena sa vrha američke administracije povodom Dana slobode medija: “Bitka između istine i laži je u srcu mnogih turbulencija koje uzdrmavaju svijet, uključujući Siriju, Afganistan, Ukrajinu...”  Još samo da je postavljeno glasno ono čuveno pitanje sa naših prostora, iz vremena kada se bitka te vrste vodila i u nas – Ma ko to tamo puca!