Dvadeset i prvu godišnjicu okončanja ratnih sukoba, Bosna i Hercegovina dočekuje u “miru i suživotu”, na svom “putu evroatlantskih integracija”. I pod budnim okom zemalja potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, s kojima je BiH u “dobrosusjedskim” i/ili “prijateljskim odnosima”. A posebno pod budnim očima Srbije i Hrvatske, koje su “opredijeljene za garanciju trajnog mira u BiH” i paralelne i bilateralne odnose, te po pitanju dvojnog državljanstva i jednakih školarina u obrazovanju. No, nijedna zemlja potpisnica, ili svjedok Dejtonskog sporazuma koji je zvanično donio mir u BiH, nisu u svojim zakonskim i javnim aktima jasno definisale šta se to u BiH desilo prije mira, kakvu su ulogu one u tome imale, i kako će se postaviti prema tim događajima. Niti kako će se javno i legislativno odnositi prema BiH, i kako će je tretirati.

Eklatantan primjer te neodređenosti je genocid u Srebrenici čiji je pravni karatker presudio i Haški tribunal. A posebno “neodređenje” vlada prema zločinima koji pred Hagom nisu proglašeni genocidom – poput Prijedora, Sarajeva i Istočne Bosne.

Sramna podvala

Povodom godišnjice Dejtona, Hrvatska i Srbija o bosanskom miru govore sve najbolje, a o genocidu – zvanično nikako. Nezvanično, u javnom diskursu, bosanska ratna dešavanja i genocid variraju u Srbiji i Hrvatskoj od “namještaljki” do “masovnog zločina”. A kad prema nečemu ne može da se odredi etično, moralno i pravno, u praksi se koriste – revizionizam i relativiziranje.

Tako je 15. novembra 2016. godine, dvadeset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici u srbijanski Parlament stigao Prijedlog izmjena i dopuna člana 387. Kaznenog zakona Srbije koji se tiče kažnjivosti negiranja genocida. U dopuni toga člana navodi se da će zatvorski biti kažnjen svako ko javno negira ili značajno umanjuje težinu genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ukoliko je to krivično djelo pravosnažnom presudom potvrdio domaći sud ili Međunarodni krivični sud (ICC).

Međutim, jedini genocid presuđen kod Međunarodnog krivičnog suda (ICC) je genocid u Kongu. Tako će Srbija, ukoliko usvoji ove izmjene i dopune Kaznenog zakona, kažnjavati one koji negiraju ili značajno umanjuju genocid u Kongu, dok će van zaštite od negiranja, relativiziranja ili revizije ostati holokaust i genocidi u Argentini, Kambodži i Srebrenici koje je tretirao Međunarodni sud pravde (ICJ).

Profesorica Janja Beč, sociologinja i istraživačica genocida za Radio Slobodnu Evropu piše da je ovakvo zakonsko rješenje, ustvari, postgenocidno, “sramna i infantilna podvala”, jer ima sve karakteristike postgenocidnog uma kao osnove postgenocidnih društava: “Postgenocidna društva su ona društva koja su najdublje deformisana vladavininom terora. Vladavina terora je kada oni jednog taknu, a hiljade se parališe strahom. Ne moraju ništa više da rade, samo jednog taknu. To je vladavina terora. Ta najdublja deformacija se pojavno, i u parlamentu i na pijaci, svaka čast pijaci naravno, vidi jasno kao gubitak identiteta, razaranje ličnosti, kolaboracija, infantilizacija i adaptacija”. Profesorica Beč naglašavajući stav Raphaela Lemkina, izumitelja (1943.) riječi genocid (gr: Genos – rod, pleme, porodica; lat: -cide – ubistvo) da “mašta zakonodavaca mora biti bogatija od mašte kriminalaca”.

Štetne posljedice

Genocid, kao pravni termin, prvi put upotrebljen je 2002. u slučaju Konga, i koristi se upravo da se zločini i krivična djela takvog obima, radnji i namjera ne bi drugačije definisala. Upravo zbog toga, važna je i javna diskusija i polemika kojom se iskazuje ili negira genocid; te da li se on revizionizira ili relativizuje.

Najglasniji na predložene izmjene Krivičnog zakona u srbijanskom Parlamentu bio je Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, koji je tražio da se izmjene i dopune Člana 387. Povuku, jer “negiranje zločina mora biti dozvoljeno kao kritika sudske vlasti”. Šešeljevom zahtjevu su se pridružili i zastupnici iz Demokratske stranke Srbije sa stavom da je “genocid neprecizna kovanica”, “podložna različitom tumačenju i može da prouzrokuje izrazito štetne posljedice”.

Na prijedlog izmjena zakona reagovala je i Marinka Tepić, poslanica Lige socijaldemokrata Vojvodine, naglašavajući da je ova stranka uložila amandman u dijelu priznavanja presuda: “Uložili smo amandman da se dopuni ova stavka i da se ona odnosi i na Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine bivše Jugoslavije i Međunarodni sud pravde koji je donio presudu o genocidu u Srebrenici.”

Najglasniji na predložene izmjene Krivičnog zakona u srbijanskom Parlamentu bio je Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, koji je tražio da se izmjene i dopune Člana 387. Povuku, jer “negiranje zločina mora biti dozvoljeno kao kritika sudske vlasti”. Šešeljevom zahtjevu su se pridružili i zastupnici iz Demokratske stranke Srbije sa stavom da je “genocid neprecizna kovanica”

O svemu se oglasio i Tibor Varadi, profesor međunarodnog prava i branitelj Srbije u postupku BiH protiv Srbije po tužbi za genocid, koji je vođen pred Međunarodnim sudom pravde: “Haški tribunal je jedan međunarodni krivični sud. Prema tome, to bi se moglo tumačiti na taj način da to ne isključuje Tribunal u Hagu, nego ga uključuje. To bi verovatno bilo dobro da se kaže i preciznije. Ako bi se to usvojilo, ja bih svakako bio za to da se pod Međunarodnim krivičnim sudom podrazumeva i Haški tribunal koji je takođe jedna vrsta međunarodnog krivičnog suda.”
 
Poređenje vrijednosti

I pored brojnih molbi, inicijativa i sastanaka Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Majki Srebrenice i Žepe, zabrana negiranja i relativizovanja genocida nije usvojena ni u Bosni i Hercegovini, niti i u jednoj zemlji članici Savjeta za implementaciju mira – čije su članice i sve države potpisnice i svjedoci Dejtonskog sporazuma.

Pred dvadesetu godišnjicu genocida, Ujedinjeno Kraljevstvo uputilo je Prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Nacija, čiji je sedmi nacrt podržalo deset članica: SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Španija, Litvanija, Novi Zeland, Čile, Malezija, Jordan i Čad. Četiri članice bile su suzdržane: Venecuela, Nigerija, Angola i Kina; dok je Ruska federacija glasala protiv i uložila veto na tu odluku. Ipak, u svojim zvaničnim dokumentima, nijedna od zemalja članica Vijeća sigurnosti nije u svojim zakonskim rješenjima zabranila negiranje genocida.

Povodom Prijedloga ove rezolucije, Milorad Dodik je u junu prošle godine izjavio da je dva mjeseca prije toga pitao britanskog ambasadora u Sarajevu “kakav se to tekst sprema”, a ambasador se “pravio nevješt i naivan”, što je Dodik prokomentirao: “I to govori da nas tretira kao manje vrijedan i potpuno nepotreban narod u BiH. Neki koji i sada žive u Švedskoj imaju uklesano ime u spomen-ploči sa imenima žrtava. Ako je neko htio da obilježi stratište zarad budućih generacija i pomirenja, trebalo je da popiše imena svih žrtava bez obzira na njihovu nacionalnost.”

Jedini genocid presuđen kod Međunarodnog krivičnog suda (ICC) je genocid u Kongu. Tako će Srbija, ukoliko usvoji ove izmjene i dopune Kaznenog zakona, kažnjavati one koji negiraju ili značajno umanjuju genocid u Kongu, dok će van zaštite od negiranja, relativiziranja ili revizije ostati holokaust i genocidi u Argentini, Kambodži i Srebrenici koje je tretirao Međunarodni sud pravde (ICJ)

Ovakav primjer relativizacije i revizionizma koji o ratu u BiH zagovara Milorad Dodik nije previše stran ni zvaničnom javnom diskursu Republike Hrvatske, ali ni njenoj zvaničnoj politici. Konačno, revitalizacija nije samo izražavanje sumnje u postojanje nečega, nego i “uslovljavanje” i “upoređivanje vrijednosti”, čiji je cilj konačna promjena i reinterpretacija istorije, koja određenu državu ili lidera “razrješava” odgovornosti za počinjene zločine.

Pa, ipak, za razliku od Srbije, u čijem se Parlamentu našao Prijedlog izmjena i dopuna zakona, koji elegantno i veoma promišljeno zaobilazi jasno opredjeljenje prema Srebrenici i prema presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u Hrvatskoj relativizacija izgleda nešto drugačije. Ona dolazi upravo u smislu poređenja vrijednosti.

Genocid u Srebrenici, ostat će trajna mrlja europske i svjetske politike

Zvanična hrvatska politika i zvaničnici, poput bivšeg premijera Zorana Milanovića i sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, javno su se nekoliko puta oglasili, izrazili sućut žrtvama i porodicama žrtava genocida u Srebrenici, pa i prisustvovali komemoraciji. Nakon presude Radovanu Karadžiću predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uputila je pismo Majkama Srebrenice u kome, između ostalog, navodi: “Drage majke, zločini genocida u Srebrenici ostat će trajna mrlja europske i svjetske politike. Vjerujem kako će svi drugi naredbodavci i počinitelji zločina u konačnici biti pravedno osuđeni. S cijelim hrvatskim narodom u mislima sam s vama.”

Tokom komemoracije 2012. tadašnji hrvatski premijer Milanović izjavio je da je taj događaj “uzvišen i strašno tužan”, te da je “naprosto neshvatljivo da se to dogodilo”, a početkom jula 2015. Milanović je precizirao: “Ubijeno je osam tisuća ljudi. Ako to nije početak genocida onda ne znam što jest.”

Milanović je dodao i kako bi on, da se njega pita, “ugurao BiH u Europsku uniju preko reda, kroz prste. To je obezdržavljeno, tamo nema reda, nema poretka. Imamo posla s negativcima. To su negativci, to nisu dragi i topli ljudi”

Godinu poslije, tokom razgovora sa hrvatskim braniteljima, Milanović je objašnjavajući svoja mišljenja u vezi sa ulogom Hrvatske, Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane tokom rata u BiH, rekao: “Iskreno, nisam optimist, ali neke stvari govore da bi mogla otpasti ta optužnica vezano za udruženi zločinački poduhvat (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Miliovoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, op.a.) prema BiH, što je za Hrvatsku važno. Naravno, ljudske sudbine ostaju ljudske sudbine i ti bi ljudi mogli završiti u zatvoru, ali Hrvatska će biti sačuvana, a oni će, bojim se, dobiti neku kaznu”. Tada je Milanović dodao i kako bi on, da se njega pita, “ugurao BiH u Europsku uniju preko reda, kroz prste. To je obezdržavljeno, tamo nema reda, nema poretka. Imamo posla s negativcima. To su negativci, to nisu dragi i topli ljudi.”

Partizani, ustaše i četnici

Dolaskom na funkciju predsjednice Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović dala je pokroviteljstvo obilježavanju Bleiburga, tretmanom “depolitizacije komemoracije”, izjavljujući da su i zločin u Jasenovcu i zločin u Bleiburgu zločini, i da se “ne mogu opravdati nijednom ideologijom”. Prvi put je takav stav zauzela 14. maja 2015, dan pred komemoraciju u Bleiburgu, kada ga je posjetila i položila vijenac, i istog dana kada je u Beogradu rehabilitovan Draža Mihailović.

Hrvatski kolumnista Tomislav Klauški primijetio je tada da “hrvatskoj javnosti ostaju poruke o osudi povijesnog revizionizma u trenutku kad hrvatska predsjednica daje isti tretman Jasenovcu i Bleiburgu, i dok se istodobno zgražava nad rehabilitacijom Draže Mihailovića”: “Ostaju poruke da predsjednica ćuti o registraciji udruge koja želi dokazati da Jasenovac nije bio logor smrti, i da uredno prihvaća podršku Hrvatske čiste stranke prava koja militantno negira Jasenovac i nasljeđe NDH.”

Ovaj stav počeo se i javno zagovarati 2004. godine, kada tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks u izjavi za Večernji list kaže da “Hrvatska pamti strahote od 1941. do 1945, ali i one u hrvatskom poraću, a jedna od njih dogodila se u Bleiburgu, sredinom svibnja ’45, (...) kada je izvršen genocid nad tisućama golorukih i bepomoćnih muškaraca, žena, djece i starih, civila koji nikada nisu bili u ratu”.

Diplomatski spretno, aktuelni hrvatski premijer Andrej Plenković u predizbornoj kampanji, 26. avgusta ove godine, izjavio je da su aktuelne ideološke rasprave u hrvatskom društvu posljedica odluka vlasti Kukuriku koalicije: “Sve što je uslijedilo bile su posljedice tih dvaju poteza i ja želim, kao novi lider HDZ-a okrenut budućnosti i duboko ukorijenjen u aktualne načine i sadržaj europskih rasprava o toj temi, da te teme zauzimaju svoje mjesto, ali da ih tretiramo na način koji će doprinijeti utvrđivanju istine i pomirbe u hrvatskom društvu.”

Hrvatski treći (relativizatorski) put

A izjednačavanje totalitarnih i autoritarnih režima, na koncu izjednačavanje komunizma i fašizma, te Jasenovca i Bleiburga, veoma bitno indicira relativizaciju zločina holokausta i genocida. Međutim, Bosni i Hercegovini to je saznanje važno i kako bismo konačno vidjeli postoji li u Hrvatskoj istinsko odavanje počasti i pijeteta žrtvama genocida u BiH, i koliko se ta praksa razlikuje od prakse hrvatskih zvaničnika prema Hrvatskoj.

Aktuelni zastupnik Hrvatskog sabora, Ivan Pernar iz Živog zida, u nedjelju, 13. novembra, napustio je emisiju HRT-a “Nedjeljom u 2”, a već 14. novembra je objavljen njegov intervju na bh. portalu haber.ba u kome tvrdi: “Kad god se radi o patnji muslimana, mora se šutjeti. Kad sam govorio šta NATO radi po Bliskom Istoku, odmah je nastala frka zašto ja to govorim. Ide se toliko daleko da se negira i genocid u Srebrenici. To je jedan bolestan koncept, čiji cilj nije samo nastaviti sa zločinom, već raditi reviziju prošlosti i s druge strane eliminirati svakoga ko se protivi takvom viđenju društvenih odnosa.”

Na svom Facebook profilu Pernar je objavio tri statusa u kojima govori o suočavanju “nekih Srba” iz Banjaluke sa Srebrenicom, te o čitanju knjige “Demonizacija Srba”, Emila Vlajkija. Ali, nakon objave o Srebrenici, odmah postavlja i objavu o Bleiburgu: “Pitaju ljudi, je li Bleiburg genocid, jest jer su tisuće pobijene, isto tako je i Huda jama. Prestrašan zločin kada su partizani zazidali u špilju ljude i pustili ih da umru u užasu. To su sve stvari koje su šokantne, ne trebamo to skrivati i treba ukazati na taj užas da se više nikad ne ponovi.” Zbog kontekstualizacije je potrebno istraći da je istog dana, svega pet sati ranije, Pernar na svom profilu objavio tekst i fotografiju Hermanna Wilhelma Göringa – Generalfeldmarschalla Luftwaffe-a, inače drugog čovjeka Trećeg Rajha.

Poredeći Jasenovac i Bleiburg, te Bleiburg i Srebrenicu, Pernar ne samo da Bleiburgu daje status genocida, što povlači odgovornost za javno izrečenu riječ; nego i relativizuje genocid u Srebrenici, te ulazi u klopku istorijskog revizionizma. Budući da Pernar, kao i Živi zid, predstavljaju famozni hrvatski “treći put”, nameću se dva pitanja: postoji li više od jednog puta u odnosima Hrvatske i BiH dvadeset i jednu godinu nakon Dejtona? Možda bi vjerodostojno bilo i pitanje ima li Hrvatska uopšte “trećeg puta”? Naravno, identična su i pitanja koja se nameću kad se govori o politici Srbije prema BiH, osim što umjesto trećeg puta stoji pitanje: ima li (nakon Vučića) još uopšte “druge Srbije”?