Prema najjednostavnijoj definiciji, predrasuda bi obuhvatala unaprijed donesen sud ili mišljenje o nekome, ili nečemu, što ne poznajemo dovoljno dobro. Nepoznavanje, odnosno, manjak znanja i informacija o onome čemu sudimo, zapravo je korijen predrasuda, gdje je sam sud kompenzacija za neupućenost. Predrasude su većinom upućene pojedincima, dok su stereotipi, uvriježena mišljenja o grupama ljudi povezanih sličnim karakteristikama.

Ljudska karakteristika

Iako predrasude i stereotipi u svojoj osnovi nisu dobre stvari, jer su najprostije kazano neosnovane i neutemeljene, činjenica je da ih svi imamo i kreiramo. Dakle, predrasude su ljudska karakteristika, međutim, ono po čemu se razlikujemo jeste kako ih tretiramo, odnosno promišljanje i dekonstrukcija, što negdje na koncu dovodi i do odbacivanja samih predrasuda.

Kako se, uglavnom, predrasude i stereotpi vežu za neupućenost, neznanje, strahove, otuda i ih je toliko koji se odnose prema LGBTIQA populaciji. Činjenica je da o LGBTIQA populaciji danas ne možemo saznati mnogo iz medija, obrazovnog sistema, javnih događanja, a začuđujuće kako ipak, skoro svi imaju mišljenje o njima. Koja su to mišljenja, koliko se ponavljaju i šta o njima misle pripadnici LGBTIQA populacije?

“Da bi nešto postalo privatno, prvo mora biti javno, jer, ja ne prestajem biti lezbejka nakon što izađem iz kuće, lezbejka ostajem i u pozorištu, i u kinu, i u medijima, i u politici, a ne samo u krevetu... Taj oblik zadržavanja u četiri zida u suštini drži te što dalje od javnog diskursa, koji ti zapravo pripada”

Ono što je mnogima prepoznatljivo u kontekstu LGBTIQA pitanja jeste upravo parada, koja je često i glavni argument u raspravama: Za i Protiv. Rasprava ovog tipa često je nepromišljenja i banalizovana, pa tako sa sobom često povuče i pitanje poput – gdje je nama (strejt) parada?

“Kao prvo, parada nije nikakvo javno orgijanje, niti manifest neke fizičke seksualnosti, kako se često tumači, dakle, parada je politički čin izlaska u javni prostor i njegovo zauzimanje. Vrlo jednostavno. Dalje, potreba za strejt paradom nije ukazana, ako se ikada dovedemo u situaciju kao društvo, da strejt osobe nemaju omogućeno slobodno kretanje javnim prostorima, sa ili bez partnera, da se plaše za svoj život, da se bore svoje bračne zajednice, i šta sve ne – eh tada, ja ću biti prva koja će paradirati s njima, a do tada, neka budu sretni jer ne treba parada,” objašnjava naša sagovornica iz Tuzle.

Sve je to zlo sa zapada...

Diskutujući o LGBTIQA problemima, jedan poznati književnik iz Srbije, karikirao je ovaj argument rekavši kako Srbijanci često misle kako je homoseksualnost zli, američki, laboratorijski plan koji je napravljen s ciljem da se uništi Srbija... Dakle, pravi način za zaobilaženje vlastite neupućenosti, izbjegavanje odgovornosti, čišćenje domovine od zapadnih zala jeste korištenje argumenta kojim se prebacuje loptica krivice i odgovornosti na Zapad (čitaj Ameriku), gdje je američki gej lobi glavni i odgovorni za propagiranje i finansiranje LGBTIQA prava.

“Kao gej osoba susretao sam se sa ovakvim vidovima propitivanja, i to od strane mojih roditelja, pa je to znalo ići u nedogled – roditelji su se pitali gdje su pogriješili, otac je optuživao mamu jer je previše vremena provodila sa mnom, pa onda sebe, jer je puno radio...”

“Meni je to demoniziranje Amerike i mistifikovanje homoseksualnosti, u isto vrijeme i smiješno i žalosno, ali da, ovo je definitivno jedan od onih argumenata koji umiruju savjest, oslobađaju odgovornosti i prebacuje krivicu negdje tamo. Isto tako, bilo bi zanimljivo istražiti ili propitati koliko je potisnutog nacionalizma u ovom argumenta, jer evidentno je da se ovdje teži i prikazati ’čistoća’ jednog naroda, kao velikog i superiornog, naroda koji ne rađa pedere i lezbejke...”, navodi naš sagovornik I.B (26) iz Sarajeva.

Ovako se homoseksualnost pokušava svesti isključivo na sekusalni čin, odnosno na nešto što je privatno, što isključuje svako djelovanje u javnom diskursu. Ovakav način pritajenog podržavanja, puno je opasniji, jer opstruiše samu slobodu izražavanja, te samim tim isključuje LGBTIQA populaciju iz svega što je javno – politika, mediji, kultura...

“Da bi nešto postalo privatno, prvo mora biti javno, jer, ja ne prestajem biti lezbejka nakon što izađem iz kuće, lezbejka ostajem i u pozorištu, i u kinu, i u medijima, i u politici, a ne samo u krevetu... Taj oblik zadržavanja u četiri zida u suštini drži te što dalje od javnog diskursa, koji ti zapravo pripada. I onda sve to ponekad ide i toliko nisko, pa se u kontekstu toga ljudi oglašavaju u ime svoje djece, jer su, navodno, zabrinuti kako djeci objasniti zašto se dvije djevojke drže za ruku na ulici, a dijete će shvatiti, ono nije rođeno sa dvostrukim standardima, navići će se, kao što se na sve navikava”, kaže sagovornica iz Tuzle.

Dva pedera, odgojit će pedera...

Ono za što se LGBTIQA aktivisti zalažu, jeste odnos partnera sa obostranim pristankom i učešćem, gdje, nažalost, ni ovaj dio populacije nije očišćen od nasilnih pristupa i pokušaja, što se naravno, ni u kom slučaju ne zagovara, a što negdje objašnjava i ključnu razliku između homoseksualnosti i pedofilije, zoofilije...
Za naše podneblje, govoriti o usvajanju djece od strane LGBTIQA parova, trenutno je nemoguće.

Administrativne procedure za usvajanje djece prilično su zahtjevne same po sebi, i trenutno se ne radi na tome da ovaj prostor postane malo otvoreniji i jednostavniji u svojoj osnovi. I iako se pitanje usvajanja djece od strane LGBTIQA parova ne pokreće i ne potencira, to ne spriječava ljude da i pored toga kreiraju predrasude na ovaj račun.

“Meni je to demoniziranje Amerike i mistifikovanje homoseksualnosti, u isto vrijeme i smiješno i žalosno, ali da, ovo je definitivno jedan od onih argumenata koji umiruju savjest, oslobađaju odgovornosti i prebacuje krivicu negdje tamo. Isto tako, bilo bi zanimljivo istražiti ili propitati koliko je potisnutog nacionalizma u ovom argumenta, jer evidentno je da se ovdje teži i prikazati ’čistoća’ jednog naroda”

“Kao gej osoba susretao sam se sa ovakvim vidovima propitivanja, i to od strane mojih roditelja, pa je to znalo ići u nedogled – roditelji su se pitali gdje su pogriješili, otac je optuživao mamu jer je previše vremena provodila sa mnom, pa onda sebe, jer je puno radio... I ja sam negdje u svojoj glavi raskrstio s tim, oni su se danas navikli i ne krive se kao u početku, jer, bilo je ključno da prepoznaju da odgoj nema nikakve veze s tim sa kim ćeš leći u krevet...” objašnjava I.B.