Donošenje Zakona o Danu Republike Srpske u kome (Član 2) Dan Republike postaje sekularni praznik, iz komunikološke perspektive, nije nimalo naivno niti nepromišljeno. Odustajanje od proslave Krsne slave Republike Srpske – Svetog arhiđakona Stefana vodi isključivo ka trajnoj riješenosti o(p)stanka RS na putanji sekularnosti i jednakosti za sve njene građane i građanke. Podsjećamo, Zakon o Danu Republike predlaže Vlada, usvaja ga Narodna skupština koja, kao u svakoj sretnoj demokratiji, odmah obaveže Vladu da taj Zakon i sprovede.
 
Osim u praksi, gdje prvo predsjednik RS-a predloži Referendum, potroši 1,4 miliona KM kako bi ga građani usvojili i zatim se, kao u svakom sretnom scenariju, obavezali na još jedan mandat SNSD-a.
Ne ostavljajući mjesta za dalju malicioznost, treba primijetiti novi kurs Narodne skupštine Republike Srpske koja prethodnih sedmica u politički diskurs – polako, ali beskompromisno – uvodi strategiju rebrendiranja Republike Srpske.

Filharmonija najbolja u kategoriji “New primitives”

Nova Strategija razlog je zbog kojeg domaći i federalni mediji organizuju konkurs za “najbolji neočekivani akt vlasti RS na putu brendiranja”. Od 25. septembra do 25. oktobra na konkurs su prijavljeni i promjena izgleda sale po uzoru na Skupštinu Srbije, Zakon o Danu Republike i dodjela povelja Narodne skupštine RS-a.

Naime, povodom 25. godina postojanja, Narodna skupština dodijelila je povelje Karadžiću, Plavšićki, Koljeviću, Krajišniku i Misiji OSCE-a, i o tome se mnogo govorilo. Malo se govorilo o tome ko je u Radovanovo ime primio Povelju, i zašto ju je Misija OSCE-a odbila jednako neočekivako kao što ju je i dobila.

Grad Banjaluka, u ovih 25 godina od Narodne skupštine nije dobio ni povelju, ni pismo, ni razglednicu. Banjaluka je jedino dobila status administrativnog centra RS-a. To je, u prvom slučaju – prema dosadašnjem iskustvu nagrađivanja NS RS, odgovarajući status za jedinicu lokalne samouprave koja “na ime Republike” prepiše dva pozorišta, dva muzeja i dvije biblioteke. I, u drugom slučaju – četiri godine opsade i granatiranja manje nego što treba za status glavnog grada.

Jedino što još uvijek nije prijavljeno na konkurs neočekivanosti je koncert Banjalučke filharmonije povodom 25. godina postojanja NS RS, koji od svih navedenih jedini ispunjava osnovu odredbu nepredvidljivosti, i to na više nivoa. U novoj strategiji brendiranja Republike Srpske, njenih institucija i pojedinaca koji su na njihovom čelu, očigledo više nema mjesta za šatore, zborove i druge folklorne smotre.

Kad predsjednik odluči

Nije, naravno, nepredvidljivo da se povodom proslava državnih praznika i jubileja, nagrade i odlikuju bivši predsjednici, premijeri, ministri, lordovi, poslanici, sportisti i stvaraoci kulture. Niti da kulturne i obrazovne institucije učestvuju u pripremi ceremonija, ili ih samostalno organizuju, budu njihovi domaćini. I upravo zbog toga i nije jasno otkud Banjalučka filharmonija na rečenoj proslavi. Naime, pored toga što nije nagrađena/odlikovana, Banjalučka filharmonija ne može biti ni institucija domaćin proslave – jer je registrovana i funkcioniše “kao udruženje građana”. A budući da nije institucija, nema ni svoje vlastite prostorije, nego koncerte (projektnim jezikom rečeno – aktivnosti) izvodi u Banskom dvoru. I to samo kad nadležno ministarstvo raspiše konkurs za dodjelu projektnih sredstava udruženjima građana, ili kad predsjednik RS-a odluči da za taj koncert postoji potreba. Marketinška, duhovna ili narodna.

Tako je Banjalučka filharmonija u proteklih godinu dana više puta nastupala u Srbiji nego u Banjaluci. Tokom Dana Srpske u Srbiji, održala je tri koncerta – 14. septembra u Beogradu, 15. septembra u Kragujevcu i 16. septembra u Nišu, a u Banjaluci, za cijelu 2016. godinu, samo dvaput – 24. oktobra i 15. januara. I to su dva ključna momenta kad je Ministarstvo dodijelilo projektna sredstva za aktivnost, “Novogodišnji koncert”, i kad je predsjednik RS-a osjetio potrebu za koncertom Banjalučke filharmonije.

Nije Narodna skupština najgora: slična situacija desila se prošle godine u Crnoj Gori, kad je predsjednik Vujanović dočekao princa Čarlsa i vojvotkinju Kamilu i pozvao ih u razgledanje Nacionalnog muzeja. Zbunjeni britanski prinčevski par tamo je zatekao princa Nikolu, u čijem je vlasništvu zgrada Nacionalnog muzeja, koga niko nije ni pozvao na prijem, niti mu javio da će ga britanski prinčevski par posjetiti

Ali ova čitava dramska situacija ima dva značajna kontrapunkta: 1. predsjednik RS-a za samo 21 dan shvatio je da se ugodnije osjeća dok u prvom redu Velike sale Banskog dvora sluša koncert, nego dok nastupa na bini; 2. Narodna skupština, sve sa novom salom, za potrebe svojih proslava koristi jedinu kulturnu instituciju u nadležnosti Grada, kojoj zadnje tri godine prokišnjava krov.

U izbornoj noći, predsjednik SNSD-a (i Srpske) Milorad Dodik, slaveći ubjedljivu pobjedu SNSD-a (i snagu Srpske), u čast Igora Radojičića, izveo je, uz pratnju lokalnog benda, pjesmu “Ne može nam niko ništa” Mitra Mirića (Diskos, 1989). I to na sceni Velike dvorane Banskog dvora. Dvadesetijedan dan docnije, predsjednik RS-a osjetio je potrebu, pa je na toj istoj sceni nastupio pedesetočlani Simfonijski orkestar Banjalučke filharmonije.

Narodna skupština, a ni predsjednik RS-a, naravno, za ovaj koncert nisu u budžet Grada uplatili ni pfenig, iako je Banski dvor jedina kulturna institucija u nadležnosti Grada. Od kad se iz nje iselio Kabinet predsjednika RS-a. Niti su Gradu dodijelili bilo kakvu povelju, zahvalnicu – ama, ni magnet.

Posjeta prinčeva

Nije Narodna skupština najgora: slična situacija desila se prošle godine u Crnoj Gori, kad je predsjednik Vujanović dočekao princa Čarlsa i vojvotkinju Kamilu i pozvao ih u razgledanje Nacionalnog muzeja. Zbunjeni britanski prinčevski par tamo je zatekao princa Nikolu, u čijem je vlasništvu zgrada Nacionalnog muzeja, koga niko nije ni pozvao na prijem, niti mu javio da će ga britanski prinčevski par posjetiti.

I dok Filharmonija čeka novi konkurs za dodjelu projektnih sredstava, kako bi uredno popunila obrazac i prijavila aktivnost “Novogodišnji koncert”, Kulturni centar Banski dvor čeka novu upravu, koja dolazi s novom gradskom administracijom. Za to vrijeme, grad Banjaluka lobiraće da se u novoj strategiji rebrendiranja Republike Srpske osjeća dobrodošlo i poželjno, jednako kao i dosad: nereagovanjem ni na šta što ih se tiče.

Imajući u vidu kako je Mitar Mirić ostao bez tantjema, Dodik bez mjesta soliste u Banskom dvoru, Srbi bez Krsne slave Republike Srpske; dobro je Banjaluka zadržala i status grada. Od starog brenda Republike Srpske, kako je krenulo, ostaće (doduše negdje ispod trećeg sloja jubpola u novoj sali Narodne skupštine) samo Karadžićeva slika, i njegovo djelo. Malo li je na ovu oskudicu (državnosti)?