“Jeste li svjesni njihove krivične neodgovornosti?”, Šeila Heljić, postupajuća tužiteljica Tužilaštva Kantona Sarajevo.“

...inače ja radim projekat za pravdu djece, dođu djeca iz različitih sistema (...), eto neke informacije samo da znate da djeca koja su ispod 14 godina nisu krivično odgovorni nikako, nikako, što god da radi da je ubistvo pitanje, eto samo da znate neke informacije”, Meagan Smith Hrle, Unicef (roditeljski sastanak 9B Internacionalne škole u Sarajevu, 6.1.2016)
***
Logika nasilja proizvedena ratom i poraćem ovladala je bosanskohercegovačkim društvom, a ove tragične pojave kojima svjedočimo barem dva puta godišnje, sad već možemo govoriti o prosjeku, samo su posljedica terora koji obilježava svakodnevno društveno iskustvo koje nam govori da ne razlikujemo više normalno od nenormalnog, nasilje od prihvatljivog stila ponašanja, red od nereda... Ne vidimo teror institucija.

Navikli su da nisu odgovorni

Još jedna (da li i posljednja!) protestna šetnja Sarajevom nakon još jednog (da li i posljednjeg!) slučaja ubistva, ovaj put rasvijetljenog, svjedoči o bespomoći koju u nama proizvodi aktuelni pravosudni i policijski sistem. Ovom rečenicom sam počela tekst kad sam pisala o “nerasvijetljenom” ubistvu mladog Dženana Memića. Ništa se nije promijenilo. I neće, jer mi samo živimo posljedice našeg izbora između dva zla.

Rezultat takvog izbora je višegodišnje, loše stranačko kadriranje policijom, isto takvo kadriranje tužilaštvima, kao i kadriranje u školama. Već sam pisala o tome kako me je policija Kantona Sarajevo izvela ispred zgrade da identificiram tijelo svog četrnaestogodišnjeg sina, tek nakon sat vremena čekanja da nas o svemu obavijesti, odnosno pozvoni nam na interfon. I tad, kad sam se pitala – koja to policija na svijetu zvoni na interfon i zove roditelje da siđu kako bi identificirali tijelo – ostala sam usamljena. Niko, izgleda, osim nas, ni u policiji ni izvan nje nije bio šokiran takvim postupkom. Doduše, kasnije nas je glavna tužiteljica Dalida Burzić u svom Odgovoru obavijestila da niko iz policije nije zvonio, već je to činila uposlenica obližnje zubarske ordinacije. Ni to nikome nije bilo nenormalno. Kao što nikome nije bilo nenormalno da se policijski službenik ne sjeća svog prvog iskaza u slučaju ubistva Dženana Memića...

Navikli su da nisu odgovorni. Navikli smo se da ne smijemo pitati, a i kad pitamo – odgovor mogu da nam uskrate, ili da nam njime unize inteligenciju. Iza njih je obično stranački bastion. Zato nikog neće dotaći kukanje i laži Vahida Ćosića da nije odgovoran za sve ovo, a nije ni da nije jedini odgovoran. Javila se ubrzo i Dalida Burzić da nam obznani kako ona nije “dobila” sve informacije. A šta sa informacijama koje su postojale, jer kako saznasmo, MUP KS protiv Sanjina Sefića pokretao je 18 krivičnih i 47 prekršajnih postupaka!!! U svemu ovome Tužilaštvo je reagiralo samo jednom. Zašto?

Oni su samo djeca

SANJIN SEFIĆ JE BIO MALOLJETAN, kako reče glasnogovornica Tužilaštva. Kad pogledate spisak podnesenih prekršajnih i krivičnih prijava i prijava protiv javnog reda i mira, teško je vjerovati da je takvoj osobi uopće dozvoljeno upravljanje motornim vozilom, ali jeste. Sanjin Sefić je bio maloljetan. Tužilaštvo Kantona Sarajevo ne procesuira maloljetne zlostavljače. Oni ne mogu dobiti čak ni status zlostavljača jer su maloljetni. Zato je MUP mogao skupljati krivične prijave do mile volje, sve dok je maloljetan – ne može mu niko ništa.

Ili, što bi glavna tužiteljica (koja bi da zasjedne i na mjesto predsjednice Suda BiH, a kako je radila, velike su joj šanse, jer je ovo društvo sazdano i počiva na negativnoj selekciji) rekla u Mahirovom slučaju – oni su samo djeca. Kako osoba koja vodi jedno Tužilaštvo pored svih saznanja, pored onoga što smo i mi podijelili javno, može maloljetno delikventno ponašanje označiti ovako i pritome nikome ne odgovarati? Da li je iko u ovoj državi odgovoran što ona godišnje gubi 580 života izazvanih krivičnim djelima ubistva i samoubistva? Nije niko. Zato će ova javnost i dalje biti zaprepaštena. I dalje će reagirati samo kad se desi nešto tragično, kao što je to smrt djece i mladih.

Sanjin Sefić je bio maloljetan. Tužilaštvo Kantona Sarajevo ne procesuira maloljetne zlostavljače. Oni ne mogu dobiti čak ni status zlostavljača jer su maloljetni. Zato je MUP mogao skupljati krivične prijave do mile volje, sve dok je maloljetan – ne može mu niko ništa

Javnost će reagirati, ali neće ispratiti rad tužiteljstva, neće ispratiti ni pitati policijski sistem bilo šta. Čak i onda kad se desi da ona odreaguje, kao što je to u bilo u svim ovim slučajevima, mada to nije bilo do kraja, pojavi se neki znalac ili direktorica Centra za kulturu  dijaloga, otkada on postoji, da nam kaže da javnost ne može baš tražiti smjene jer to su političke odluke!!! Kao da javno nije političko, kao da svi ovi javni radnici nisu došli na svoja mjesta političkim putem, kao da je naša sigurnost, sigurnost djece u školama nešto  apolitično.

Barem bi jedan doktorant sociologije toliko morao znati. Ili pak ne mora? Ili to naprosto više nije bitno? Nije, možda, ni u njima problem koliko u medijima koji za tu priliku ne znaju kome bi se obratili. I njihovo je ponašanje zadnjih dvadeset godina krajnje problematično, budući da pristaju na sve: od toga da im neka Vlada, kao što je to slučaj sa Vladom Tuzlanskog kantona, uskraćuje informacije i ucjenjuje ih, da im glavna tužiteljica naredi da ne mogu postavljati pitanja i oni prenesu ono što ona kaže, atomizirajući tako ionako podijeljenu javnost.

Kome su odgovorni novinari?

Kome su odgovorni novinari? Kad je ova javnost nešto o tome rekla? Umjesto konstantne reakcije, mi smo i dalje zgroženi i šokirani. I na tome se sve završava. Drugačije i ne može dok ne krenemo od vrtića i škola. Uprvo su nastavnici, sudeći po prethodnim slučajevima, ne samo u Sarajevu, nego u cijelom regionu, jedna od najslabijih karika postsocijalističkih društava. Nastavnici KS koji, kako čitamo, sada žale za djevojkama. Javnosti, opet šokiranoj, ostaje da se pita – šta je sa onim maloljetnim delinkventima koji su još ljetos snimali i proganjali jednog dječaka? Jesu li i oni maloljetni te im se ne može ništa dok nekog ne ubiju, pa će se brzo od žrtve napraviti krivca? Kad ćete prestati lažno prikazivati svoje godišnje izvještaje? Kad će nastavnicima neko objasniti da maloljetni sociopati postaju veliki sociopati, ma čiji sinovi i kćeri bili?

Na koncu, ne znam šta će biti sa maloljetnim zlostavljačima iz Internacionalne škole kad postanu punoljetni. Ohrabruje činjenica da je majka jednog bila na protestnoj šetnji za Selmu i Editu. Možda joj je palo na pamet da Mahir ne mora biti i jedina žrtva njezinog sina, maloljetnog zlostavljača. Možda stvari mogu biti i gore, jer ovdje se lošim uvijek tješimo time da nam može biti gore. Ne znam šta će biti sa ovim društvom kad Mahirovi zlostavljači postanu direktori, menadžeri, članovi stranaka, a hoće jer najokorjeliji zlostavljači su prešli u Gimnaziju SSST.

Kome su odgovorni novinari? Kad je ova javnost nešto o tome rekla? Umjesto konstantne reakcije, mi smo i dalje zgroženi i šokirani. I na tome se sve završava. Drugačije i ne može dok ne krenemo od vrtića i škola. Uprvo su nastavnici, sudeći po prethodnim slučajevima, ne samo u Sarajevu, nego u cijelom regionu, jedna od najslabijih karika postsocijalističkih društava

Oni su već elita, iz “viđenijih” sarajevskih porodica, kako se to u Sarajevu kaže. Majke će im i dalje dizajnirati za SFF, reformirati bh. zakone, voditi automobilske firme, ili će im očevi uništavati druge Pretise, bit će sportska elita, vodit će velike firme koje sklapaju “teške” poslove sa državom iz koje će isisavati sve što je ostalo. A javnost? Njoj ostaje šok i šetnja jer već je sada jasno prema komunikaciji Dalide Burzić i Vahida Ćosića da niko neće snositi odgovornost.