Sa fra Dragom Bojićem bio bi zadovoljan i papa Franjo
: Anesa Agović
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
: Anesa Agović
Ćurak: “Nije dovoljno, kako to na jednom mjestu kaže njemački teolog Bonhoeffer, skupljati mrtve po cesti koje luđak pobije automobilom, treba zaustaviti luđaka. U našem bosanskohercegovačkom slučaju i uopće na ovim prostorima, ima puno luđaka, od političara do vjerskih službenika, i ta borba može izgledati uzaludna, ali se od nje ne smije odustati. Najvažnije je da se ne naviknemo na patologiju normalnosti i Drago Bojić sa svojom knjigom nas upravo na to poziva”Govoreći o knjizi, između ostalog je naveo: “Kada u javni prostor dolaze ljudi iz crkve bio bi demokratski red da u taj prostor izlaze kao umjetnici, da prihvate razgovor sa drugim pogledima na svijest bez apriornog računjanja na snagu institucije. Nažalost, takvih ljudi je malo, a jedan od takvih je Drago Bojić. Zbog mnogo čega što se dešava unutar religijskih zajednica, ljudi koji su iskreno odani Bogu, a dolaze iz tih zajednica, suočeni su, ili su čak primorani, da sumnja bude jedan od načina njihove vjere. Drago Bojić je na neki način natjeran i motiviran da sumnja bude jedan od načina vjere. Sumnja u što? Sumnja da je vjera ono što se prodaje kao vjera sa raznih oltara moći, itd.”
Pećanin: “U ovakvom ambijentu, ovakvog društva, ljudi poput Drage Bojića su rijetki i zlata vrijedni. Nekako sam uvjeren, ma koliko pretenciozno bilo iskazati, da bi sa fra Dragom bio vrlo zadovoljan i sam papa Franjo, kako zbog načina kako vjeru svjedoče i jedan i drugi, tako i zbog činjenice da bi se među mnogim vjerskim liderima u Bosni i Hercegovini, pa i katoličkim, papa osjećao užasno usamljenim”Senad Pećanin je istakao da se dragocjenost knjige krije u više razloga, a najprije u tome što njen autor svojim javnim angažmanom svjedoči o neprekinutom kontinuitetu časnog, humanističkog angažmana franjevaca iz reda Bosne Srebrene, koji u Bosni počinje 1291. godine. Knjiga je, po njemu, dragocjena i zato što fra Drago Bojić u tekstovima u svojoj knjizi ne nudi odgovore na sve probleme “koji našu državu i društvo već decenijama drže na začelju evropskih zemalja”: “Bojić u svojoj knjizi nudi uzrok, porijeklo ogromne većine zala, kojima je impregnirana naša bosanskohercegovačka stvarnost. Kada čovjek čita ono što fra Drago govori i piše, onda dođe do zaključka da bi skoro mogao postati iskreni vjernik. U ovakvom ambijentu, ovakvog društva, ljudi poput Drage Bojića su rijetki i zlata vrijedni. Nekako sam uvjeren, ma koliko pretenciozno bilo iskazati, da bi sa fra Dragom bio vrlo zadovoljan i sam papa Franjo, kako zbog načina kako vjeru svjedoče i jedan i drugi, tako i zbog činjenice da bi se među mnogim vjerskim liderima u Bosni i Hercegovini, pa i katoličkim, papa osjećao užasno usamljenim.”
Abazović: “Poziv Drage Bojića za socijalnom pravdom i socijalnom osjetljivošću, naprosto želimo čuti sa oltara, sa mihraba, na hutbama, na misama, na propovijedima. A Bojić se toj šutnji ovim tekstovima suprostavlja, jače nego bilo koji teolog posljednjih 20 godina”U nastavku je citirao Bojića: “Ako ovu tešku problematiku svedemo na bosanskohercegovačke i ex-jugoslovenske prostore, očito je da su se religijske zajednice u posljednjih dvadeset godina, otkako su dobile pravo javnosti neuporedivo više bavile pitanjima dnevne politike, lamentiranjem nad vlastitim žrtvama, borbom protiv svjetonazorskih neprijatelja (komunista), a ponajmanje socijalnom osjetljivošću, iako i ovdje valja istaknuti da su mnogi svećenici i u ratu i nakon rata dijelili sudbinu svojih vjernika – njihovu patnju, bijedu i siromaštvo. Ono međutim u čemu zakazuju današnje religijske zajednice uopće, pa tako i predstavnici Katoličke crkve, jest ozbiljnija i temeljitija kritika političkih i ekonomskih centara moći koji su izravno odgovorni za siromaštvo. Svojom šutnjom podržavaju izrabljivačke neokapitalističke politike, kriminalne privatizacije, kršenje radničkih prava i često se daju ušutjeti donacijama, nekad i krvarinom.”