Hodaju ljudi uvučenih ramena i spuštenih glava...

Banja Luka (i Bosna i Hercegovina)

Piše: Suzana Sekulović Kadirić      28.01.2019

Kako je, uopšte, došlo do te mučne šutnje u kojoj lopovi, ubice, zločinci i ljudi niskog morala potpuno vladaju stanovništvom jedne zemlje, kao što je to slučaj kod nas?Ukoliko se prisjetimo početka rata, kao i društvenog okruženja u kojem danas živimo, svakodnevnih međusobnih sukoba, sukoba svih političkih stranaka, te normi koje vladaju već dugi niz godina, nije teško utvrditi kako su bosanskohercegovački političari odlično naučili psihologiju ličnosti, sistematski stvarali mitove o ugroženosti, neophodnoj borbi protiv izmišljenog neprijatelja, uveli vjeronauku u školu, mahali nacionalnim zastavama i kitili državu raznim nacionalističkim simbolima, dok su za sebe osigurali mjesta superiornih i nedodirljivih ličnosti kojima niko ne može prići, stvarajući u isto vrijeme hobotnicu koja nadmoćno upravlja zemljom sve ove godine i ogromni, prazni vakuum između sebe i stanovništva.
Nedavno sam prošla jednom od glavnih ulica Banja Luke. U istoj toj maloj poprečnoj ulici, u centru grada, bile su tri apoteke, a na samom ćošku ulice, tek nekoliko koraka dalje, bilo je moguće skrenuti lijevo, u ulicu koja vodi do četvrte apoteke, ili skrenuti desno do još jedne apoteke. Sve u krugu od 50 metara.Toliko apoteka nisam vidjela nigdje na svijetu, sem, evo, u mom rodnom gradu.A možda nam, zaista, trebaju. Možda je društvo toliko bolesno da je pronašlo svoje utočište u svim ljekovima koje ove apoteke posjeduju. Većina stanovništa i onako je na nečemu – na ljekovima za smirenje i spavanje, na travi, ili alkoholu.

O tome se ne priča, postalo je normalno već odavno. Tek kad se približite ljudima, kažu vam da se jednostavno takomora,kako bi se podnijela nesonosna situacija života. Drugačije ne bi preživjeli strahote svakodnevnog ispiranja mozga od političkog režima. Međutim, ukoliko zaguglate riječ“normativna kritika”, nećete pronaći skoro nikakvu informaciju o ovom pojmu, što sasvim dovoljno govori u kakvom stanju se nalazi cijelo drustvo. Situacija apatičnog, umrtvljenog i pomirenog sa sudbinom stanovništva liči na filmove u kojima gradom hoda pokoji zombi, dok se ostali sklanjaju pri prvom mraku u svoje kuće.

Poslušni podanici koji čute

U takvom okruženju sve naše percepcije su okrenute spoljašnjem svijetu, a najmanje uperene prema nama samimai našem vlastitom ponašanju. Danas se tačno zna da se uz pomoć psihologije, koja se itekako upotrebljava kao oružje u rukama političara, može izazvati haos, a ljude pretvoriti u poslušne podanike koji ćute ukoliko se svakodnevno izlažu istoj projekciji. 

Kako je, uopšte, došlo do te mučne šutnje u kojoj lopovi, ubice, zločinci i ljudi niskog morala potpuno vladaju stanovništvom jedne zemlje, kao što je to slučaj kod nas?

Možda je najpribližnije reći da smo se tokom svih ovih godina, potpuno nesvjesno,toliko poistovjetili sa svojim vlastitim ulogama koje nam je režim strahovlade, sasvim proračunato, nametnuo i diktirao, da smo zaboravili gdje je jasna granica između nas samih i uloga koje su nam neopaženo dodijelili.

Svakodnevno podvrgavanje sistematskom uznemiravanju unutar jednog društva, koje uključuje i nasilje ili prijetnje nasiljem, dešava se na svim poljima našeg života. Ono je prisutno u školama, radnim mjestima (ko ima sreće da ga ima), unutar naselja u kojem živimo, u administraciji (od strane zaposlenih, npr. u Opštini, policijskim stanicama, sudovima, zdravstvu, socijalnim mrežama, itd, itd).

Maltretiranje može uključivati jedno ili više radnji koje se pravno nazivaju zlostavljanjem, poput ucjena, ilegalnih prijetnji, uvreda, kleveta, tužbi, krađa ili kriminalnog, nezakonitog zatvaranja i seksualnog uznemiravanja.

Maltretiranje je uvijek povezano sa sticanjem moći i statusa. Istraživanja pokazuju da nasilnici obično imaju dobro samopouzdanje i ograničenu empatiju (Olweus, 1991). Nasilnici,takođe,uživaju u svojoj moći da kontrolišu i maltretiraju druge osobe.

Kritična tiha masa

Da bi postigli svoj cilj, nasilnici trebaju kritičnu, tihu masu koja bi pomoglatzv. Gledaocima, jer upravo ta tiha masa podiže status nasilnika samim uzdržavanjem od bilo kakve intervencije. Da bi se spriječilo nasilje, potrebno je intervenirati protiv onih koji zlostavljaju. Kao dio preventivnog rada u borbi protiv svih nepravilnosti, bile one nasilničko ponašanje, psihičko maltretiranje, verbalni ili fizički napad, isl, poželjno je da kritična masa reagira i djeluje, odnosno da smanji toleranciju prema nasilničkom ponašanju.

U slučaju da se to ne desi, ta tiha masa postaje jedno od najboljih i najjačih oružja u rukama nasilnika. Nesigurnost, gubitak povjerenja, osjećaj nemoći, strah, upotreba maternjeg jezika koja se svodi na vrlo oskudan, ograničen i nizak nivo, kao i vulgarizmi, samo su neke od posljedica koje prate sistematsko nasilje i uznemiravanje ljudi unutar jedne zajednice, bilo da je to kompletno društvo, neka organizacija, politička partija ili samo pojedinac u njoj.

U takvim društvima se poštovanje i povjerenje prema samom sebi i svojim mogućnostima potpuno briše, a stvarnost postaje potpuno drugačija u odnosu na ono što priželjkujemo, noseći u sebi, potpuno nesvjesno iskrivljenu sliku vlastite ličnosti.

U psihologiji C.G. Junga svijest o samom sebi je arhetip za jedinstvo i cjelovitost ličnosti (socijalna, kognitivna i emocionalna sposobnost čovjeka), te ujedno predstavlja centar moći i obuhvata kako svjesno, tako i nesvjesno ponašanje ljudi.

Kao i kod svih arhetipova, nije moguće uvijek osjetiti njegovu prirodu. Prema Jungu, sam arhetip je prikazan u bajkama, mitovima i snovima “kao superiorna ličnost – na primjer: kralj, heroj, prorok, spasitelj, ili u obliku holističkih simbola: krug, kvadrat, kvadratura, križ itd”.

Ukoliko se prisjetimo početka rata, kao i društvenog okruženja u kojem danas živimo, svakodnevnih međusobnih sukoba, sukoba svih političkih stranaka, te normi koje vladaju već dugi niz godina, nije teško utvrditi kako su bosanskohercegovački političari odlično naučili psihologiju ličnosti, sistematski stvarali mitove o ugroženosti, neophodnoj borbi protiv izmišljenog neprijatelja, uveli vjeronauku u školu, mahali nacionalnim zastavama i kitili državu raznim nacionalističkim simbolima, dok su za sebe osigurali mjesta superiornih i nedodirljivih ličnosti kojima niko ne može prići, stvarajući u isto vrijeme hobotnicu koja nadmoćno upravlja zemljom sve ove godine i ogromni, prazni vakuum između sebe i stanovništva.

Kult riječi “borba”

Kompletna politička scena je pretvorena u propagandu čiji se tragovi svakodnevno susreću u medijima, vjeronauci, knjigama, državnim institucijama, školama, socijalnim mrežama, itd. Komunikacija stranaka sa stanovništvom zemlje se i dalje svodi na potpuno istu retoriku u kojoj se veoma pomno njeguje kult riječi “borba”, pa nam tako vrlo često političke stranke, bez iznimke, najčešće obećavaju da će se “boriti” za bolju budućnost, hapsiti i dotjerati sve u red svojim programima, ostavljajući tako dovoljno prostora da s tim i takvim retorikama uvijek izazivaju krizu društva i drže stanovnistvo u stalnom strahu od novih konflikata. Tim metodama političke stranke, takođe,dovode do niskog samopouzdanja ljudi, koje je autonomni mentalni faktor koji može proizvesti protok nesvjesno primljenih informacija, kojeg ljudska svijest nije u stanju da kontrolise, ali koji izaziva neurotično stanje i strah.

Ako se na to doda siromaštvo i ukidanje svih ljudskih sloboda uz primjenu sile, u isto vrijeme kad pravne poluge države ne funkcionišu, onda je potpuno jasno da nametanje i poštivanje jednoumlja nije tako teško ni ostvariti, jer u takvoj situaciji stanovništvo zemlje potpuno zaboravlja da politika u pravilu nikada ne predstavlja ostvarenje, već nastojanje da se određene ideologije implementiraju u društvu. Stanovništvo naše zemlje je već odavno zaboravilo da je politika kako proces, tako i metod sticanja i održavanja podrške javnosti. 

U tom zaboravljanu potpuno je smetnuto s uma da je Banja Luka grad koji je pretrpio mnoge horore od strane režimske politike, od etničkog čišćenja devedesetih do ubistva Davida Dragičevića i da niko nikad nije odgovarao za ova zlodjela, počevši od Nenada Stevandića, koji je u vrijeme čistke po Banja Luci kružio u crvenom kombiju po gradu, do Dragana Lukača koji je centralna osoba u slučaju Dragičević, a koji je već u ratu bio poznat po svojim zločinima. Obojica, kao i mnogi drugi danas sjede na visokim funkcijama zahvaljujući lobotomiji stanovništva koje danas u velikom broju tvrdi da se tek sada, prvi put pruža otpor režimu na Trguu Banja Luci, što nikako nije tačno, ali ponavljanje iste mantre postalo je istina. 

Pred sam kraj decembra 2018. i početkom ove godine na ulice su izvedena oklopna vozila i  naoružani pripadnici MUP-a koji su hapsili i primjenjivali silu nad građanima koji su se tu okupljali tražeći pravdu.

Potpuno isti scenario se odvijao i početkom devedesetih.  

Veliki broj Banjalučana, zajedno sa nesrpskim civilima iz okolnih opština, završavao je tada u jednom od najvećih koncentracionih logora u BiH – vojnom logoru na Manjači gdje su držani u neljudskim uslovima, bez dovoljno hrane, vode i bez bilo kakvih higijenskih uslova, gdje su danonoćno premlaćivani. 

Osim Manjače, zatočenici su držani u još najmanje sedam objekata na području Banja Luke, a nekoliko najvećih su vojno-istražni centrar Mali logor, kasarna Kozara, tvrđava Kastel, zgrada Centra službe bezbjednosti Tunjice, stari vojni logor, sportska dvorana Borik. Iz Banja Luke je u etničkom čišćenju protjerano preko 20.000 ljudi.

Oni ne traže rješenja, oni nude nove razdore

Danas je Banja Luka sumoran grad, tužan i pust već pri prvom sumraku. Zimi kad se mrak spusti, rijetko koga možete zateći na cesti, a i to nekoliko ljudi koje sretnete, ako imate srece, idežurnim koracima, pognutih glava, na velikoj udaljenosti jedni od drugih, jer nikada nisu sigurni na koga će naletjeti i ko im u sljedećem trenutku, onako iz nehaja i zabave može oduzeti život. Hodaju tako uvučenih ramena i spuštenih glava. 

Ipak sam otišla da prošetam do Trga u centru grada. Bio je okićen i osvijetljen novogodišnjim ukrasima što je pomalo podsjećalo na crni humor, jer Banja Luka je bila grad u koju Nova godina ovaj put nije stigla. Nisu ni predhodne, samo to niko nije uočio sve do 31.decembra 2018. To, nikako, nije zasmetalo gradonačelniku ovog grada da u ovakvoj situaciji prijavi Banja Luku na natjecaju za Evropski grad kulture 2024.godine.U tom gradu kulture, zločinci i fašisti totalitarnog režima ponovo su hapsili i privodili ljude u banjalučki MUP, dok se cijeli grad pretvarao u logor iz kojeg više nema izlaza.

Cijela Bosanska Krajina je već odavno bila zaboravljena od svih ostalih političkih partija, izuzev ove koju danas imamo na vlasti. Završni udarac Krajini su nanijele one probosanske partije koje su nakon izbora tvrdile da je nemoguće postići bilo kakav veći rezultat zato što tu žive većinom Srbi. Laž koja, u stvari, znači veleizdaju tog dijela BiH, bez ozbiljnijeg i sistematičnog rada, a s jednim jedinim ciljem da se – raspodjele funkcije kako u političkim strukturama, tako i u državnim institucijama. Sad nas iz Sarajeva zajedničkim snagama ubjeđuju u sve i svašta, te putem medija, iza mikrofona,šalju poruke narodu kojeg svojim ponašanjem dovode do totalne pometnje i nezadovoljstva, namjerno zaboravljajući da većina stanovništva u BiH patiod neliječenog posttraumatskog sindroma i da svaki put sa ovakvim nastupima samo čeprkaju nikad zaraslu ranu. Oni ne traže rješenja za narod, oni im nude nove razdore, a rješenja čuvaju za krug svojih partijskih prijatelja, rođaka i kumova. Narodu ostavljaju bijedu i jad. 

U isto vrijeme, na samo nekih 40-tak kilometara od Banja Luke prodaje se paket akcija rudnika željezne rude Ljubija. Prodajom 65 posto državnog kapitala Vlada RS “prodaje” i četiri masovne grobnice. Država i sve političke partije smještene u Sarajevu ćute o ovome što i nije ništa novo, jer se zvanično Sarajevo već davno odreklo ovog dijela Bosne, svodeći svoje uskogrudne namjere na lične interese.


























Ali, navikne se čovjek na sve, pusti da mu krvnici piju krv. Ćuti i sklanja se. Žuri za svojim poslom, uvijek u žurbi koju sam izmisli kao ispriku za svoju vlastitu pasivnost. Kad sam se vratila, pitali su me:

“Gdje si bila?”

“Tamo gdje sam i odrasla, u parku Petra Kočića.Znaš, tamo nam je bila kuća, u ulici Vladimira Nazora, preko puta Šandora. Niti se ulica tako više zove, niti je neko od ljudi tamo ikada čuo za Šandora. Nije on i onako za njih.”

“I?”

“Ništa i. Ne zna grad za zvuk stilizovanih i elegantnih Šandorovih cipela na svojim pločnicima.Tu sad odjekuju grubi koraci ljudi koji kaskaju kao kad silaze s brda, uskim makadamom. Jedna noga im je broj 41, a druga 42. Glave su im poput nekadašnjih portabl televizora, otkriva ih fizionomija i čelo zvano ’dva prsta’, a u džepu kriju lažnu diplomu skuckanu za par dana u nekoj kafani. Da nije providno i tužno, smijala bih se danima. Ali, takvima se saginju i klanjaju do poda danas. Ili ćute. Mučno ćute!”

“Pa, što si išla?”

“Morala sam. Uvijek se ode kad neko koga si volio umre.”

“Ti stvarno izazivaš sudbinu. Mogli su te uhapsiti.”

“Nek’ hapse. Bar sam vidjela kako su grad okitili za ukop.”



-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*