Velikim mimohodom u tišini, i crvenim zastavama s kornjačom u sredini (e, vala baš su izabrali životinju!?) i crnim i maskirnim uniforamama, prikazali su pomalo teatarski new age fašizam. Udruženje CasaPound, izraslo na zauzimanju (squatiranju) zgrade u državnom vlasništvu, jeste na političkoj sceni Italije marginalno:ali, ne treba ih potcjenjivati - sigurno produžena, jurišna Lege, izrasle iz Lega Nord i godišnjica pripojenja Trsta ostatku Italije 1918. izgledala im je kao idealan momenat da nastupe i pokažu svijetu da su tu, i da će “stajati na granicama, koje postoje i koje treba odbraniti”.

Dok stojimo blizu trga Riborgo, u društvu sa tršćanskim piscem i kazališnim rediteljem, Markom Sosičem, stvar postaje sve opipljivija, vidljivija, i prijeti da bude pomalo zlokobna. Na ulici, ispred apoteke, u prvom redu su “izrasliji“ pripadnici pokreta, nose transparente, medalje, zastave (Istra i Dalmacija su, uredno tu), okićeni su bedževima i drugim znakovljem i reprezentuju, odnosno pokazuju vanjsko lice toga new age fašizma.

 

Pobijedi Italijo, reklo bi se. Kako kolona odmiče, već nakon prva tri reda, sve je manje neofašista koje biste mogli slikati za reklamu ili prilog u tv dnevniku. “Većina tih ljudisu s margine društva. Neki od njih su, možda, i dobili i dvadeset eura da budu tu. I ovo je jedini javni nastup koji oni mogu imati.” Da, on je čovjek teatra i zna te stvari, no organizaciju i cjelokupni izgled cijele manifestacije nikako ne treba potcijeniti. 

Sljedbenici fašističkog dijela angažmana američkog pjesnika Ezre Pounda, jednog od najvažnijih ljudi u literaturi 20. stoljeća uopće, očigledno su dobili precizne upute, i vrlo su ih dobro obavili, mora se reći. Osim što im se glavni transparent malo iskrzao, “nastup” su odradili besprijekorno: odlično ozvučenje s vrhunskim izborom muzike – red klasike, Vivaldi, Wagner, pa red popa Prince, recimo, pa poneki italijanski šlageri, pa, recimo punk grupe Fugazi, pa Derozer, pa opet Vivaldijevo “Proljeće.” Pa, baklje s dimovima u boji italijanske zastave, sve kao pišta. Ja, ni fašisti nisu više kao što su bili, nego su otvoreniji za različite utjecaje. Ovi, recimo, slušaju Princea, a protiv su da crnci masovno dolaze u Italiju, slave likove kakvi su Hugo Chavez i Che Guevara, a jedan njihov dio odobrava i pravo na abortus, pa čak i istospolne brakove. Čudno, blago rečeno. Moj diskurs je, baždaren na to da je svaki fašizam, zapravo, rasizam, i uperen protiv zajednice u kojoj se rađa. I da sve, fašizam pogotovo, mora biti podložno humorističkoj obradi. Ne mogu si pomoći.

 

Na praktičnom, odnosno, terenskom nivou, stvar izgleda ovako: predvodnici i čuvari sigurnosti su nabildani izbacivači, koji u hijerarhiji Organizacije napreduju u ovisnosti od toga koliko uspješno rade klubovi i firme koje posjeduju i iz kojih se organizacija finansira. Ostali su fudbalski navijači u spitfire jaknama, djevojke u parovima s izbrijanim frizurama i veliki broj tamnoputih mladih ljudi, niskog rasta, s nesnađenim pogledima. Apsolutno suprotno mitskoj slici fašiste stvorenoj u propagandnoj mašineriji izrasloj iz ikonografije Drugog svjetskog rata. Moderni fašist, dakle, nije dvometraš s čekićem, puškom, uzdignute ruke koja mora da simbolizira falus u trajnoj erekciji, ramena širokih kao Schwartzwald ikosom plavom kao lan. Ili, lice antičkog boga kao isklesano iz mitologije. Ne, umjesto blond ubermenscha, ili mrkog Titana, dočekao me je mali crni, dlakavi,deprivilegirani čovjek. U čijem bi se DNK,  sad kad istjerujemo molekule na konac, našlo najviše afričkog materijala.

Najveći problem s fašizmom je što je njegovo ishodište uvijek neprirodno. A cilj uvijek lažan. Kakav poraz predrasuda i ideologije: kad ih vidiš izbliza nekako ispuše sva ideologija, svi pozivi na aktivno djelovanje, i gerilsku borbu – pa i spremnost da se čovjek u nekoj od tršćanskih ulica i fizički odbrani, ako ustreba. I bude ti ih žao, kako onakvi nikakvi, kao duhovi Prvog svjetskog rata marširaju kroz grad, da bi rekli da je Trst “italijanski”. Odnosno njihov. Pa, jeste, šta tu ima sporno? Možda, podrška? Prema određenim izvorima neofašisti su očekivali da ih se dočeka kao oslobodioce, baš kao i one sto godina prije, u čiju čast marširaju. No, to se nije dogodilo. Tek poneki prolaznik, u kojem čuči skriveni, mali fašist, aplaudirao je i uzviknuo “bravi.” S te strane fašisti nisu uspjeli. Trst je, dakle,  ostao“naš”.  

Marko, s pitanjem prekida“pjesnička“ razmišljanja: 

“Kako se kaže na našem:usmilijo se mi.” To je, inače, slovenačka fraza kad nekoga žalite. Kad se smilujete, što bi se reklo.  

“Ne znam na našem. Kod nas u Mostaru, kažu – Žalost.” 

Uz zavijanje, naravno: “Žalooost, faaaašistaa!?

 

Popodne je već odmaklo i nakon malog zastoja, u kojem smo se našli potpuno u okruženju fašista – dakle, svud okolo oni, ja i Marko sami  – odlučili smo da je bolje  preći na drugu stranu, “k našima”.  

Istoga dana, ljevica je organizirala skup nazvan “Oslobodimo se fašizama, kojem je pristupio i veći broj regionalnih političkih stranaka. Jer je CasaPound prvenstveno rimska organizacija, jača je na jugu, i simpatizere je morala dovoditi autobusima. Na skupu ljevice većina su bili domaći. I nešto “naših” – Irena Urbič, neumorna, legendarna kulturna radnica i prevoditeljica iz Kopra i njezina ekipa iz “Levice”, slovenačke nove lijeve partije, čiji je relativni uspjeh na prošlim izborima (šesta stranka po broju osvojenih glasova, ukupno 9 mjesta u državnom parlamentu, uslovno rečeno najsličnije Našoj stranci u BiH), otprilike pokazuje smjer raspoloženja slovenačkog biračkog tijela. Pogotovo na Primorju, reklo bi se. 

Što se manjine u Italiji tiče, ona je dominantno pripadala ljevici i lijevom centru.Istina, na posljednjim izborima desničarska Lega odnijela je dobar dio slovenačkih glasova: ignorancija Bruxellessa i vlastita kratkovidnost su uvijek razlozi ljutnje, koja rezultira glasom protiv. U ovom slučaju protiv sebe, jer bi apsolutna vladavina desnice ukinula manjine. Danas apsolutno dvojezični Trst, mogao bi postati jednosmjeran,ukoliko se nastavi praksada desnica sve više i jače zauzima centar.Iuzima sve veći prostor na globalnoj (političkoj) pozornici. 

Zato je trebalo vidjeti Trst na stogodišnjicu završetka Prvog svjetskog rata, i fašistički i antifašistički protest u jednom danu. Koji je prošao bez većih incidenata, što je, tvrde neki izvori, razočaralo desne populiste.Ljevica je u tom smislu bila rezolutna: “Ono što ne učine institucije, mi ćemo!” To je bila i jasna poruka policiji koja se svim raspoložim sredstvima bila spremila za obezbjeđenje mjesta. “Idealno” mjesto za sastanak dvije kolone, “crne“ i “crvene“ bio je trg San Giovanni, tačno ispred velikog spomenika kompozitoru Giuseppe Verdiju. No, velikim zidom policija je podijelila ulicu. Senza Guerra. 

 

Struktura lijevog, komunističkog,cortea sasvim je drukčija: tu se ne maršira, i ne nose se smrtno ozbiljne parole, odštampane goticom. Obitelji, mladi ljudi s djecom, lijevi sindikati, intelektualci, Afrikanci, anarhisti. Šarenija raja, koje je nominalno bilo više (7.000 prema organizatoru, a 4.500 prema izvorima policije), ali bez neke ideje kuda dalje, kad je već završio i taj mimohod desnice. Slika u kojoj povorka ljevice stoji ispred tunela Sandrinelli, sa slabim razglasom iz kojeg krči i brunda, ispod Stepenica Velikana,kao da dosta govori o današnjem trenutku, i političkom stanju. U mjestu na kojem se prelamala evropska historija, i koje je u krugovima vremena igralo različite uloge – od administrativnog centra i žive trgovačke luke, preko grada koji je gurnut na periferiju, stranu zbog različitosti, i kapitalističkog “izloga”, od nekada prekapacitiranog, do danas ispražnjenog grada u kojem je starost stanovništva veća četiri godine od italijanskog prosjeka. 

Grad u kojem vrijeme dijaloga s fašistima još nije prošlo, ali polako ali sigurno prolazi. Odluka tršćanske policije da ne zabrani skup Casapounda pokazala se dobrom: uspjeli su obezbijediti sve, i zadovoljili i neofašiste koji su klicali da je “Trst super italijanski grad”, kako je rekao njihov sekretar,i umirili ljevicu koja želi Trst oslobođen od fašizma i rasizma.

U nekim drugim okolnostima, pogotovo ukoliko se globalna slika Evrope pomjeri još udesno, moguće su i druge vrste scenarija. Ali, u ovom je trenutku dovoljno prijetnji sa svih strana, pa ne treba biti zlokoban. Pogotovo ne sa naše strane, u kojoj je kapilarni fašizam rasprostranjen svuda unaokolo, i živi u većini političkih subjekata koji se kreću političkom scenom. Ili, kao što bi rekao predsjednik Mattarella, na centralnoj proslavi završetka Prvog svjetskog rata: “Samo ujedinjena Evropa garantira trajan mir.” 

Nakon toga, nebo su zaparali avioni Aermacchi MB 339. I ostavili trag od dima u tri boje italijanske zastave. Crveno. Bijelo. Zeleno.