Putujemo u dva autobusa. Ne znam zašto, ali sve me umnogome podsjeća na, sad već daleku 1996. godinu, kad smo prvi put poslije rata išli organizirano da obiđemo naše kuće, od kojih su mnoge tada bile tek zgarišta po kojima smo kopali tražeći uspomene... Pratili su nas tada SFOR-ovi transporteri, u Foči dočekala lokalna policija. Ovaj put nije bilo SFOR-a, ali fočanska policija je obezbjeđivala skup. Vrlo profesionalno, mora se priznati, ali, opet, smeta kad vas u rodnom gradu štiti policija, kao da ste neki uljez, strano tijelo koje se tu ne uklapa, tu ne pripada... A pripada i srcem i dušom.

Nakon toliko godina, i nakon što sam bila na bezbroj godišnjica koje su organizirane u sjećanje na žrtve proteklog rata u drugim gradovima u BiH, prisustvujem Danu sjećanja u Foči koji je ove godine po prvi put organiziran zahvaljujući nedavno osnovanom Udruženju žrtava rata Foča 92-95. Okupljamo se na starom mostu kod KPD-oma koji je u ratu bio pretvoren u logor za fočanske Bošnjake i Hrvate. Malo nas je, premalo...

Jedan od govornika (čini mi se iz Islamske zajednice) spominje ranija stradanja i kako “nećemo dozvoliti da se ponove”... Iako je postavljen razglas, ne čuje se ono što govori dalje od mosta i nas okupljenih. Teško je ne sjetiti se jednog drugog augusta, 25. augusta 1991. godine, kada je u Foči napravljen najveći predizborni skup SDA na kome je Alija Izetbegović dočekan ovacijama, a njegov govor, koji je uz pomoć jakih razglasa odzvanjao dolinom Drine, više puta prekidan povicima “Nikada više!” Taj skup je, kako je tada rekao Izetbegović, bio posvećen nevinim žrtvama “našeg naroda na drinskim mostovima...” (Ponovo je august, ponovo izborna godina, ali nema nikoga od političara. No, o tome, nekom drugom prilikom.)

O pokolju Muslimana u Drugom svjetskom ratu Adil Zulfikarpašić je svojevremeno pisao: “Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo da danas putujem u Foču, u Vrhovni šta. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. (...) Ja sam od prvog dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji. (...) Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa zaklanih žena, staraca i djece. (...) Jašući dalje cestom prema Foči svugdje smo nailazili na spaljena sela. (...) U mojoj duši je bila tuga i strah. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je dočekala patrola. Iz bivše maltarnice izašao je jedan partizan. Poznao sam ga, Vojin Božović, Crnogorac. (...) Most je još uvijek bio krvav. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli... (...) ’Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca’, objašnjava nam Božović...”

Drina je ponovo potekla krvava 1992. U ovom ratu je po podacima koje je iznijelo Udruženje stradalo oko 3.000 Bošnjaka.

U Drugom svjetskom ratu su, po optužnici Draži Mihailoviću, četnici u Foči, Čajniču, Pljevljima, pobili oko 8.000 Muslimana. Razlika u godinama poslije onog i ovog rata je u tome što su Muslimani nakon onog rata nastavili da žive u Foči i da budu većina (doduše znatno smanjena prvo ratnim stradanjima, a onda potpomognuta agrarnim reformama), a nakon ovog rata Bošnjaka u Foči više nema. Oni koji su se vratili mogu se izbrojati na prste. Kuće su prodate, a fočanski Bošnjaci raseljeni širom svijeta. Da se nikad više ne ne vrate.

Dok stojim na mostu, gledam sastavke – ušće Ćehotine u Drinu. Stotinjak metara od mosta, pored Drine, bila je naša kuća. Sjećajući se svog djetinjstva, 16-ogodišnjoj kćerki, koja stoji pored mene, govorim: “Da nije bilo rata, ti bi se sad kupala ondje”, pokazujem joj plažu na sastavcima, topole ispod kojih sam provela tolike ljetne dane, “Čekala bi da te nana zovne s terase na ručak. Otišla bi kući, nešto na brzinu pojela i vratila se na Drinu. Tek naveče bi išla kući i spremala se da izađeš... Vjeruj mi da do kraja raspusta ne bi poželjela da dođeš u Sarajevo. Foča je nekad bila tako lijepa, sve avlije pune cvjeća, sastavci puni kupača, pola Foče je ljeto provodilo na Drini, naveče pune ulice šetača, bezbroj kafića, sve prepuno mladih ljudi...” Nikad moja kćerka to neće imati, ali želim da zna šta je izgubila. I zašto.

Pokazujem joj okolna brda na kojima je te ’92. bila srpska vojska. Pričam kako su, kad je Foča pala, čistili kuću po kuću, idući prema Donjem polju, u kome je bila i naša kuća. Pričam joj tek ponešto od onoga što znam, što je dovoljno za njenih 16 godina. Kasnije, pričat ću joj još...

U nastavku, činjenice utvrđene o dešavanjima u Foči u haškim presudama izrečenim Dragoljubu Kunarcu, Radomiru Kovaču, Zoranu Vukoviću, Miloradu Krnojelcu i Momčilu Krajišniku.

Grad i općina Foča nalazi se u Bosni i Hercegovini (BiH), jugoistočno od Sarajeva, blizu granice sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Foča je imala 40.513 stanovnika: 51,6 odsto Muslimana, 45,3 odsto Srba i 3,1 odsto ostalih nacionalnosti. Premda su bila etnički miješana, za pojedina naselja u gradu, odnosno sela u općini Foča moglo se reći da imaju većinsko muslimansko, odnosno srpsko stanovništvo. Kao i u mnogim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, i u općini Foča se početkom devedesetih godina sve jače osjećao uticaj suprotstavljenih nacionalističkih osjećaja koji su pratili raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Upravni organi u Foči, kojima su ranije zajednički upravljali Muslimani i Srbi, u martu 1992. prestali su da funkcioniraju. Srbi su formirali odvojenu lokalnu političku strukturu, Srpsku skupštinu opštine Foča, a obje grupe osnovale su krizne štabove po nacionalnoj osnovi. Muslimanski Krizni štab bio je smješten u naselju Donje Polje u Foči. Srpski Krizni štab funkcionirao je na jednoj lokaciji u srpskom naselju Ćerezluk, a Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča, bio je predsjednik Štaba i takozvani “prvi ratni komandant” u Foči.

U periodu neposredno prije izbijanja neprijateljstava, članovi rukovodstva SDS-a davali su razne izjave koje su bile neprijateljski intonirane prema muslimanskom stanovništvu. Vojislav Maksimović je izjavio da su Muslimani najveći neprijatelji Srba. Radovan Karadžić je rekao da će se Bosna podijeliti po nacionalnoj liniji, ili će u protivnom jedan od naroda u njoj (misleci na etničke grupe) biti izbrisan s ovih prostora. Vođe SDS-a su, takođe, izjavile da će, ako oni stupe na vlast, politikom i ekonomijom u Foči upravljati samo Srbi.

Sedmog aprila 1992. godine, nakon što je vodstvo SDS-a izvršilo pritisak, mjesna policija podijelila se po nacionalnoj osnovi i prestala da funkcionira kao neutralna snaga. Neposredno prije izbijanja sukoba, Srbi su počeli da evakuiraju svoje porodice i djecu iz Foče, uglavnom u Srbiju ili Crnu Goru. Neki Muslimani, uznemireni kretanjem svojih komšija Srba, kao i općom napetošću u gradu, također su pobjegli, ili uspjeli da evakuiraju svoje porodice prije izbijanja sukoba. Premda su mnogi Muslimani imali prijatelje, komšije i rođake Srbe, tek su malobrojni bili upozoreni da predstoji napad. Odlazak iz Foče nije bio jednostavan, čak ni za one koji su uspjeli da pobjegnu, uz česte vojne kontrolne punktove na pravcima do različitih destinacija.

Sedmog aprila 1992. godine na ulicama je bilo srpskih vojnih snaga, a neki ljudi se nisu pojavili na radnom mjestu, iz straha od sve većih tenzija u gradu. Toga dana je mobilizirano mnogo Srba i izdato im je oružje. Te noći Srbi su u Foči zauzeli radio-stanicu, skladište mjesnog Doma zdravlja i magacin Teritorijalne odbrane u kojem je bilo uskladišteno oružje.

Osmog aprila 1992. izbio je oružani sukob u gradu Foči, istim slijedom događaja kao i u drugim općinama. U cijelom gradu postavljene su barikade. Negdje između 08:30 i 10:00 sati ujutro počeo je glavni napad Srba na grad Foču, uz kombiniranu vatru iz pješadijskog naoružanja i granatiranje artiljerijom iz obližnjeg Kalinovika i Miljevine. Srpske snage obuhvatale su domaće vojnike i vojnike iz Crne Gore i Jugoslavije, kao i paravojnu formaciju zvanu Beli orlovi. Pucanje i granatiranje je, uglavnom, bilo usmjereno na naselja sa većinskim muslimanskim stanovništvom, naročito Donje Polje, ali su Srbi napadali i naselja sa miješanim stanovništvom poput Čohodor Mahale. Uprkos muslimanskom otporu, koji se uglavnom sastojao od pješadije koncentrirane u Donjem Polju i Šukovcu, srpske snage nastavile su da zauzimaju dio po dio Foče, zauzevši na kraju i bolnicu i zatvorski objekat KP dom. U vojnom napadu ranjen je veoma veliki broj civila, većinom Muslimana.

Foča je pala u ruke Srba između 15. i 18. aprila 1992. godine, kada su mnogi Muslimani koji su ostali u Foči za vrijeme borbi počeli da bježe. Nakon uspješnog vojnog zauzimanja Foče napad na nesrpsko civilno stanovništvo se nastavio. Van grada, srpske snage sprovodile su vojnu kampanju zauzimanja, ili razaranja muslimanskih sela u općini Foča.

Od aprila 1992. Muslimani u općini Foča otpuštani su s posla ili su, uz pomoć Kriznog štaba Foča, sprečavani da odu na posao, ili odvraćani od toga. Uvedena su ograničenja za kretanje Muslimana. Istovremeno, stanovništvo srpske nacionalnosti se moglo slobodno kretati, a jedini izuzetak bio je policijski čas od 20:00 do 6:00 sati koji je vrijedio za sve stanovnike. Politička propaganda SDS-a postala je agresivnija, bilo je nasilnih ispada i paljene su kuće.

Nakon što su Srbi zauzeli Foču, u njoj je bio znatan broj srpskih vojnika i srpskih paravojnih formacija, a napad na civilno stanovništvo muslimanske nacionalnosti nastavio se. U centru Foče je 14. ili 15. aprila 1992, ili približno tih datuma, uhapšeno više Muslimana i nekoliko Srba. Dok je Srbima nakon nekoliko sati bilo dopušteno da se vrate kućama, Muslimani su zadržani u pritvoru. Između 14. i 17. aprila 1992. godine, lokalni pripadnici paravojnih formacija uhapsili su i zatočili civile Muslimane iz drugih dijelova grada Foče, među kojima i nekoliko ljekara i zdravstvenih radnika iz fočanske bolnice, u vojnim skladištima TO-a u Livadama. Tokom hapšenja, srpski vojnici i vojna policija su teško premlatili i nanijeli povrede nekolicini zatočenika. Svi muškarci, civili muslimanske nacionalnosti zatočeni u Livadama prebačeni su u KP dom 17. aprila.

Tokom aprila i maja 1992. Muslimani u stambenim objektima u Foči, zapravo su bili u kućnom pritvoru, bilo zbog toga što su se u njima skrivali, bilo zbog toga što su im to naredili srpski vojnici.

Sela u općini Foča bila su izložena napadima sve do početka juna. Srpski vojnici slijedili su Muslimane koji su bježali prema Goraždu i zauzeli su skladište goriva JNA u Pilipovićima, kamo su se sklonili mnogi muslimanski civili. U skladištu su muškarce Muslimane odvojili od žena i djece. Pošto su pronašli člansku iskaznicu SDA na kojoj se nije vidjelo kome pripada, srpske snage su odabrale nekoliko muškaraca, čija su imena bila na spisku i još nekoliko njih nasumce. Ukupno su izdvojili devetoricu muškaraca i strijeljali ih. Jedan od njih je pobjegao, a jedan je preživio.

Selo Brod, četiri kilometra udaljeno od Foče, napadnuto je 20. aprila 1992, nakon što mjesne vlasti nisu odgovorile na zahtjev srpskog Kriznog štaba da se selo preda.

Srpske snage su zapalile muslimanska sela u okolici Miljevine, otprilike 18 kilometara od grada Foče u smjeru Kalinovika i Sarajeva, i uhapsile muškarce, muslimanske civile.

Srpske snage su granatirale, napale pješadijom i zatim 4. ili 5. maja 1992. zauzele selo Jeleč, u blizini Miljevine, oko 22 kilometra od Foče. Kad su srpske snage zapalile selo, stanovništvo je pobjeglo u obližnju šumu. Muslimani koji su ostali u svojim kućama, ili su pokušali da pobjegnu, poginuli su. Drugi muškarci muslimanske nacionalnosti, mještani ovog sela, uhvaćeni su i zatočeni u kasarnama u Kalinoviku i Bileći, a zatim prebačeni u KP dom u Foči.

Kuće Muslimana u Pilipovićima i u susjednom selu Paunci izgorjele su do temelja 25. ili 26. aprila 1992. Srpski vojnici su oko 28. aprila 1992. napali Ustikolinu iz koje su Muslimani nastojali da pruže otpor. Pošto su zauzele selo, srpske snage su zapalile kuće Muslimana. Odatle su nastavile da napadaju i razaraju muslimanska sela uz lijevu obalu Drine, nizvodno od Ošanice, a stanovništvo se razbježalo ili poginulo. Tokom zauzimanja tih sela, ili odmah po njihovom zauzimanju, stanovnici Muslimani bili su sistematski izvrgnuti zlostavljanju.

Karakteristično je da je vojno zauzimanje sela i mjesta oko Foče postignuto bez mnogo borbi, no pritom se ipak koristilo nepotrebno nasilje. Prema riječima mnogih svjedoka, muslimansko stanovništvo je sistematski okupljano i odvođeno na sabirna mjesta, sa kojih bi ih se potom prebacivalo u razne zgrade ili škole, da bi tamo bili zatočeni.

Sela Trošanj i Mješaja, na primjer, zauzeta su na taj način 3. jula 1992. Svjedokinja FWS-75, koja je živjela u Trošnju, izjavila je da je tokom napada na njeno selo vidjela Radomira Kovača. Na sličan način zauzeto je 4. maja 1992. selo Jeleč.

U nekim slučajevima uopšte nije bilo borbi, kao na primjer krajem juna 1992. u selima Trnovače i Trbušce južno od Foče, u Kalinoviku početkom augusta 1992, ili u obližnjim selima početkom septembra 1992. Civile Muslimane vojnici su jednostavno odveli iz njihovih domova i držali ih u raznim objektima.

Mnogi svjedoci izjavili su da su tokom zarobljavanja civili često bili zlostavljani, premlaćivani, a katkada čak i ubijani. Svjedokinja FWS-75 je kazala da kada je napadnuto njeno selo, ona se skrivala u šumi zajedno sa drugim seljanima, uključujući i njenog oca, majku i brata. Niko od njih nije imao oružje, a u toj grupi ljudi nalazilo se mnogo djece. Dok su pokušavali pobjeći, u njih su pucali pristigli vojnici. Troje seljana, uključujući i svjedokinjinu majku, ubijeno je dok su pokušavali pobjeći. Vojnici su prestali pucati tek kada su konačno okružili tu grupu civila. Vojnici su, potom, nastavili otprilike pola sata tući sedam muških pripadnika grupe. Tukli su i svjedokinju, dok je jedna druga djevojka udarena kundakom puške.

Kada je egzodus Muslimana iz regije bio praktički gotov, Predsjedništvo Republike Srpske pokušalo se distancirati od zločina koji su se još uvijek vršili, i izdalo naredbu da preostalo nesrpsko stanovništvo Gornjeg Podrinja treba zaštititi. Ta naredba nije provedena i nije imala nikakvog efekta. Nekoliko svjedoka takođe je ispričalo da su prilikom zarobljavanja muškarci odvajani od žena, te da su katkada i ubijani na licu mjesta.

Svjedoci su izjavili da su muškarci koji su preživjeli uglavnom zatočeni u zatvoru KP dom. Zatočenici u KP domu bili su sa širokog geografskog područja koje je pokrivalo Foču, Goražde, Čajniče, Ustikolinu, Tjentište, Miljevinu i Jeleč. Tokom predmetnog vremena zatvorenika je bilo izmedu 350 i 500, a brojka je katkada dostizala i do oko 750 ljudi. Prema svjedočenju nekih svjedoka, niti jednog od zatočenika se nije nikada teretilo za neko krivično djelo, a niko nije bio niti optužen da je počinio neko djelo. Osim toga, nije im naveden nikakav razlog za njihovo zatočeništvo. Hrane je bilo malo, higijenski uslovi bili su svedeni na minimum, nije bilo kreveta, osim madraca od spužve i čaršava kojih nije bilo dovoljno. Svjedok FWS-65 je Pretresnom vijeću rekao da je tokom tri mjeseca koje je proveo u KP Domu izgubio 40 kilograma.

Žene su držali u raznim kućama, stanovima, gimnastičkim dvoranama ili školama. Neke su svjedokinje izjavile da su ih vojnici koji su ih zarobili fizički zlostavljali ili silovali čak i prije no što su ih doveli u neki od tih zatočenickih centara. Tako su svjedokinje FWS-50, FWS-48, FWS-75 i FWS-87 izjavile da su silovane u Buk Bijeloj, naselju južno od Foče kamo su ih odveli nakon zarobljavanja. Svjedokinju FWS-75 je iz te grupe odveo muškarac star izmedu 40-50 godina i silovao je. Nakon toga ju je u toj istoj prostoriji silovalo desetak drugih muškaraca. Nakon desetog muškarca se onesvijestila.

Djevojke, žene i nekoliko starijih muškaraca koji su bili u Buk Bijeloj prebačeni su potom autobusom u Foču, gdje su ih držali u Srednjoškolskom centru koji se nalazio u fočanskom naselju Aladža.

Mnogi svjedoci su uslove života u Srednjoškolskom centru u Foči opisali kao vrlo loše. Svjedokinja FWS-62 je kazala da su zatočenici hranu dobivali tek jednom u tri dana i to u nedovoljnim količinama. Nije bilo uslova za pranje, niti pokrivača ili jastuka za spavanje. Nekoliko svjedoka je izjavilo da su uslovi bili još gori u sportskoj dvorani Partizan, kamo je nakon toga premještena većina žena iz Srednjoškolskog centra Foča.

Sanitarni uslovi u Patrizanu gotovo da i nisu postojali, a za spavanje su na raspolaganju imali nekoliko strunjača, tako da su zatočenici bili nagurani jedni uz druge. Nasilje, uključujući i seksualno nasilje, nastavilo se pojačanim intenzitetom. Svjedokinja FWS-62 je opisala kako je jedne noći žena koja je spavala uz nju silovana pred očima drugih zatočenika i njenog desetogodišnjeg sina koji je bio pokraj nje.

U Srednjoškolskom centru u Foči nalazio se jedan ili dvojica stražara koji su radili u smjenama i koji bi sprečavali zatočenike da pobjegnu, no ne bi sprečavali vojnike da uđu u zgradu. Zatočenici su imali osjećaj da su u potpunosti ostavljeni na milost i nemilost ljudima koji su ih zarobili. Upitana zašto nije pokušala pobjeći, svjedokinja FWS-51 je opisala bespomoćnost koju su svi osjećali. FWS-50 je opisala opću atmosferu krajnjeg straha koja je bila stvorena.

Vještak odbrane, general Radinović, opisao je sve te objekte u kojima su držane žene kao “sabirne centre”, a ne kao “zatočeničke centre”, to jest kao objekte u kojima je nadgledanje bilo svedeno na minimum i prvenstveno usredotočeno na sprečavanje osoba da bez dozvole uđu na ta mjesta. Isti svjedok je takođe rekao da se njegovi zaključci baziraju isključivo na dokumentima Hercegovačkog korpusa, te da takve objekte nikada nije obišao, pa čak nije niti razgovarao sa bivšim zatočenicima.

Prema riječima raznih svjedoka, sve se to dešavalo otvoreno i uz znanje lokalnih vlasti. Svjedokinja FWS-192 je izjavila da su šef policije i predsjednik SDS-a (Srpska demokratska stranka) u Kalinoviku došli u inspekciju škole. Isto tako, autobusi sa muslimanskim ženama na putu od Buk Bijele do Srednjoškolskog centra u Foči stali su na nekoliko minuta ispred SUP-a, lokalne policijske stanice. Neki od vojnika koji su bili u autobusima izašli su i ušli u policijsku stanicu, ili su ispred autobusa razgovarali sa šefom policije u Foči, Draganom Gagovićem. Osim toga, nekoliko je svjedoka vidjelo Dragana Gagovića u Partizanu, ili u blizini dvorane. Kada su pokušavale zatražiti zaštitu policije, prema ženama se postupalo grubo i njihove su pritužbe zanemarivane. Svjedokinja FWS-95 je rekla da je zajedno sa FWS-48 i FWS-51 dva puta išla na policiju kako bi se požalila radi tretmana. Prilikom drugog odlaska FWS-48 se lično požalila Draganu Gagoviću. Medutim, ništa nije poduzeto u vezi sa pritužbama žena i uslovi se nisu poboljšali. Jedne noći sredinom jula svjedokinja FWS-183 je u pokušaju bijega htjela potražiti sklonište u policijskoj zgradi, no kada joj se približila, policajac koji je tamo stražario udario ju je kundakom puške.

Brojni svjedoci su izjavili da su vojnici i policajci stalno dolazili, katkada i nekoliko puta u jednom danu. Pokazali bi na žene i djevojke, ili bi ih prozvali po imenu i izveli ih napolje kako bi ih silovali. Žene nisu imale drugog izbora no da se pokore tim muškarcima, a one koje su se pokušale oduprijeti pretučene su pred drugim ženama.

Neke od žena iz Partizana i srednje škole u Kalinoviku u nekom su trenutku premještali u različite kuće i stanove, gdje su ih nastavili silovati i zlostavljati. Osobito su u Karamanovoj kući u Miljevini vojnici imali lak pristup ženama i djevojkama koje su silovali. Neke od žena su držali u privatnim stanovima. Neke bi provodile po nekoliko dana na jednom mjestu prije no što bi ih premjestili u drugi stan, obično sa drugim vojnicima.

Tako su, na primjer, FWS-75, FWS-87, A.S. i A.B. (u to vrijeme 12-ogodišnja djevojčica) 30. oktobra 1992. ili približno tog datuma, premještene iz Karamanove kuće i odvedene u stan u stambenu zgradu poznatu pod imenom “Lepa Brena” u Foči. FWS-75 i A.B. provele su dvadesetak dana u tom stanu, tokom kojeg su ih dvojica muškaraca koji su tamo stanovali stalno silovali, a silovali su ih i drugi muškarci koji su dolazili. Sredinom novembra obje žene su odvedene u jednu kuću u blizini hotela Zelengora. U toj kući su ostale otprilike 20 dana i u tom periodu ih je stalno silovala grupa vojnika. Ista grupa vojnika odvela ih je nakon toga ponovo u jedan drugi stan, gdje su ih nastavili silovati tokom približno dvije sedmice. Oko 25. decembra 1992. vraćene su u stan u zgradi “Lepa Brena”. A.B. je prodana za 200 DEM i više nikada nije viđena.

U međuvremenu su gađane, razarane i spaljivane muslimanske kuće i stanovi u Foči i susjednim općinama. Svjedokinja FWS-33 je rekla da su u fočanskom naselju Donje Polje spaljene dvije trećine muslimanskih kuća, dok je FWS-65 opisao kako se vatrogasci nikada nisu angažirali kad bi gorila muslimanska kuća. Rekao je da se spaljivanje muslimanskih kuća nastavilo najmanje do maja 1992, to jest znatno dulje od trajanja stvarnih borbi u Foči. Srpska imovina je uglavnom ostala pošteđena.

Jedna za drugom razorene sve džamije u Foči. FWS-65 je vidio kako gori džamija u Donjem Polju i vidio je da vatrogasci nisu ništa učinili da bi zaustavili vatru. Posljednja čitava džamija u Foči, Aladža džamija, dignuta je u zrak 1. augusta 1992, znatno nakon završetka borbi i u vrijeme kada je grad bio definitivno pod srpskom kontrolom. Fotografije snimljene iz zraka nakon borbi pokazuju da su tokom tog vremena uništene sve džamije u Foči.

Kao posljedica tih usklađenih napada na civilno stanovništvo Foče i obližnjih općina svi tragovi muslimanskog prisustva na tom području efikasno su izbrisani. Civili Muslimani, osim njih nekolicine, istjerani su iz te regije. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Foča je bilo 52 odsto Muslimana. Na kraju sukoba ostalo ih je desetak. Izbrisani su svi tragovi muslimanskog prisustva i kulture, a u januaru 1994. srpske vlasti su svoju pobjedu krunisale mijenjanjem imena Foča u Srbinje. Grad je danas dio Republike Srpske.

Izvori: