Hrvatska predsjednica, čija zemlja jeste pomagala naoružavanje terorista u Siriji, ponavlja uporno netačne “podatke” o hiljadama mudžahedina koji se, navodno, vraćaju u BiH iz Sirije i Iraka. Ona vjerovatno zna zašto to radi. Da hoće, mogla bi imati tačne, drugačije, podatke. Austrijski ministar vanjskih poslova bavi se sličnim nagađanjima, a mogao bi znati da je iz Austrije u Siriju otišlo više islamista nego iz BiH, uključujući i te “bosanske”. Češki predsjednik sličnu priču priča sasvim u skladu sa njegovim ukupnim uvidom u ovu temu, uz argumentaciju koja graniči sa neozbiljnošću.

Medijski, krv prolivena u drugim dijelovima svijeta manje je atraktivna. Ovo u Evropi zove se terorizam. I jeste terorizam. Odgovor na stanje tamo i dan danas zovu na Zapadu borbom za demokraciju i ljudska prava. Naravno da nije to u pitanju ali da bi se cilj tih navodnih operacija protiv terorista pokušavao i dalje prikrivati, odigrava se na komponentu prijemčivu za zapadnu civilizaciju, posebno na jedinstven prefiks terorizmu – Islam. On jeste, uz ostalo, i to. Ali mu “supstanca” nije prevashodno u vjeri, već u životnoj realnosti koja je urnisana otimačkim interesima krivo shvaćene i zloupotrebljene globalizacije

Prva runda u lažiranju borbe protiv terorizma u svijetu dobijena je. Priča postaje monotona, pa čak i pomalo dosadna. Pobjeđuje rutinsko pretakanje priče u neefikasnost. Druga runda će biti konačno navikavanje da je to tako. Kao sa palestinskim problemom. Svi su ogorčeni i odlučni i tako sedamdeset godina. U trećoj će svijet već biti u nokdaunu. Što od terorista što operativno izvršavaju zadatke nalogodavaca ubijajući unaokolo nevine ljude i održavajući tenzije potrebne za golemi biznis, što od onih koji iz pozadine temeljem svega toga prave salda svojih uspjeha. Ne moraju svi oni biti inicijatori i tvorci ovog perverznog rata. Biće ih puno što će se “samo” okoristiti na razne načine novim “proxy” ratovima u kojima će teroristi umjesto regularnih armija  biti značajna poluga u dostizanju ciljeva. U svakom slučaju, ovako kako se sada vodi lažni rat protiv terorizma, kraja tu nema.

Osnovna faza “pranja uma”, političkog i medijskog, povodom svega što se dešava na planeti a nazivamo na neselektivan način “terorizmom” – danas je to samo onaj islamski – uspješno je okončana uz impresivne  rezultate.

Ima li terorizmu kraja?

No, pođimo redom, od onoga što znamo. Žrtava terorizma svakim je danom sve više. One nisu ciljane. Ciljana je smrt. ISIL jeste de facto poražen u Siriji pa i u Iraku, a ovo što je od njih, kao   vojnih formacija ostalo, samo su pojedinačne grupe po “džepovima” u poznatim krajevima. Evo i minulih dana eliminisani su tamo gdje su imali najjaču koncentraciju nakon glavnih poraza na sjeveru Sirije – uz granicu sa Libanom. ISIL, međutim nije ni bio, niti je i danas jedina organizovana i sa raznih strana suportirana teroristička formacija u Siriji i Iraku.

Danas su se raspršene vojne formacije prebacile na novi vid organizacije i djelovanja. Na spektakulatni teror po evropskim gradovima i onaj tek usput bilježen u arapskim. Teren je za to tamo odavno pripremljen. Predgrađa velikih evropskih gradova po količini frustracija, beznađa, sa milionima mladih ljudi u naponu snage a bez posla, mjesta su poput buradi baruta gdje je za eksploziju dovoljna šibica, nije važno od koga ponuđena. Domaća policija tamo odavno ne smije, ili ne želi da zalazi. Drama se približava i nama na Balkanu. Mnogi od ekstremista odande koji to nisu bili, danas to jesu jer ih je život uspješno istrenirao. Većina od njih ni danas nemaju nikakve organizacione veze sa ISIL-om, organizacijom koja sada prišiva sebi kao “uspjeh” i one terorističke akte koji nisu njeni, samo je dobro knjižiti ih na svoj konto i tako produžavati mit...

Medijski, krv prolivena u drugim dijelovima svijeta manje je atraktivna. Ovo u Evropi zove se terorizam. I jeste terorizam. Odgovor na stanje tamo i dan danas zovu na Zapadu borbom za demokraciju i ljudska prava. Naravno da nije to u pitanju ali da bi se cilj tih navodnih operacija protiv terorista pokušavao i dalje prikrivati, odigrava se na komponentu prijemčivu za zapadnu civilizaciju, posebno na jedinstven prefiks terorizmu – Islam. On jeste, uz ostalo, i to. Ali mu “supstanca” nije prevashodno u vjeri, već u životnoj realnosti koja je urnisana otimačkim interesima krivo shvaćene i zloupotrebljene globalizacije. Da zanemarimo ovdje krv kao medijski spektakl, pa tako i marketinški kurentni dobitak. Na Zapadu niko više ne propituje tvrdnju po kojoj je terorizam o kojem se danas govori započeo onog 11. septembra u New Yorku. To je za njih neupitno. Nije tačno, terorizam je ciljano izmišljen i planiran mnogo ranije. Oni što se ovim bave mimo programiranih naloga, vlastitih računica ili neznanja, kao i ozbiljna istoriografija, to znaju.

Ovih dana neprekidno se postavlja pitanje – ima li terorizmu kraja. I šta poslije “kraja”. Međutim, kraj se ne želi i zato ga zadugo neće biti. On nije interes, ni profit. Terorizam i na Bliskom istoku, ali sve više i na drugim mjestima po svijetu, nastavlja se u funkciuji novih globalnih destabilizacija na kojima se zarađuju milijarde i realizuju razne geopolitike. Nastavak je poseban po Evropi, spektakularniji nego tamo gdje se vode takozvani “građanski ratovi” ili “oslobodilačka proljeća”, iako tu nema ni oslobođenja ni proljeća. O onim bezmalo legaliziranim ili prešućenim terorizmima koji se tako čak i ne zovu, šuti se. Kome je danas važan podatak da je Boko Haram obezglavio, zaklao, zatukao u Africi desetinama puta više nevinih nego sve ukupno u Evropi. Da se o razaranjima ne govori. Nikome, jer oni nisu “naši”. Oni nas se zato ne tiču. I to je danas  razumljivo. Ljudska rasa se u politici odavno već dijeli na naše i njihove.

“Proxy” ratovi

Terorizam je definitivno prerastao od “pomoćnog faktora” u ostvarivanju velikih vojno-političkih i strateških ciljeva, do jedne od izuzetno značajnih poluga u realizaciji tih geo-strateških ciljeva. U “proxy” ratovima danas su lokalni plaćenici, sve do terorista, bitna snaga za rušenja sistema koji “nisu naši”. Ranija praksa slanja vlastitih vojnika u “demokratske” osvajačke operacije napušta se. Između ostalog i zato jer teroristi više nisu “pećinske grupe” iz pakistanskih i afganistanskih brda, već vojne formacije sa tenkovima i raketama. Značajna novina, uz manipulacije raznih vrsta, jeste i uvođenje mitova o “povjesnim nepravdama” što pozivaju na osvetu. Znamo da to ovdje na Balkanu funkcioniše i mimo islama. Ništa nije slučajno u projektu novog imperijalizma sa starim ciljevima: Otmi, i ne daj im da progledaju. 

Sve ovo odavno ne igra ulogu povodom navodnog pitanja “šta da se radi”. A stvoreno je uvjerenje unaokolo da se jaki satraše u “borbi protiv terorizma”. Pogledajmo malo – mimo dnevnih objašnjenja koja peru um – kako je počelo, u kome se pravcu sve razvija i šta nam slijedi već sutra. Riječ je o nekoliko minulih decenija i godinama pred nama.

U novijoj istoriji prepoznatljive su uglavnom tri faze u rađanju ove vrste nasilja na međunarodnoj sceni, sve u ime akcija protiv “terorizma” koje vode uvijek, naravno, “najprogresivnije snage u svijetu”. Prva je započeta u vrijeme Reagana u SAD-u. Zločinci su identificirani i uništeni u Salvadoru, Guatemali, Hondurasu i Nikaragvi. Posljedice čišćenja su poznate. Nazivi za akciju i reakciju su bili različiti. Teroristi su bili oni poraženi. Sve drugo tretiralo se kao laž. Tada su, kažu arhive, rođeni i prvi “teroristi samoubice”.

Nekako u to vrijeme “Čikaška škola” ekonomiste Milltona Friedmana koja se nazvala liberalnom, u crno je zavila svijet i utemeljila današnje bezdušje. Friedman je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju hvaleći, uz ostalo, krvavi Pinočeov režim u Čileu kao model prosperiteta! O tome je na dramatično dokumentaran način prije skoro deceniju pisala Naomi Klein u kultnoj knjizi “Doktrina šoka”. U novom kontekstu na temu kako bogati vladaju svijetom, izuzetnu knjigu pod naslovom “Globalni Minotaur”, objavio je početkom 2015. Yanis Varoufakis, pomalo već legendarni ministar finansija Grčke kojem su “bogovi” EU brutalno slomili kičmu jer je pokušao da istjera pravdu za siromašne na uštrb bogatih.

Lavine akcija u ime anti-terorizma

Druga faza je bila početak današnjeg aktuelnog stanja. Obilježio je G.W. Bush posebno na Bliskom istoku. Počelo je zapravo protiv Rusa u Afganistanu preko Pakistana, pa razoreni Irak sa milion mrtvih, uz laž u UN-u, prije toga Sharon u Libanonu... Talibani su ubačeni u Afganistan da bi “Sovjeti tamo u stomaku imali njihov Vijetnam” (Brzezinski). Regrutovani su mladići po Pakistanu za vjerske škole, medrese, da bi ih fanatizirane učili vještinama sa kalašnjikovima i ručnim bacačima, protiv bezbožnika komunista u Afganistanu.

I Reagana i G.W. Busha su već zaboravili. Ali ne i Al Qaedu koja je tako i tada formirana nakon što je posao sa rasturanjem Sovjeta obavljen. Osama Bin Laden (porijeklom bogati Saudijac) nastavili su svoje akcije koje su uvijek tražile odgovore. I filozofiju koja je opravdavala stotine vojnih baza po svijetu. Nakon Twinsa u NY u vezi sa čime je puno toga ostalo do danas dubiozno, pokrenute su lavine akcija u ime anti-terorizma. Danas je na manje-više tom tragu u svijetu deset vrućih žarišta koja otvaraju nove perspektive za – terorizam. Tri su rata u pitanju, u Pakistanu, Jemenu i Somaliji, duboki angažmani “oslobodilaca” su u Iraku, Afganistanu, Siriji i Libiji, i tri “žarišta”, u Sjevernoj Koreji, Venecueli i Ukrajini... U svakoj od ovih operacija profitirat će terorizam uz pitanje – šta da radimo!

Obama je, htio ili ne, postao tvorac treće faze u “borbi protiv terorizma” koja je, zapravo, proizvodila novi terorizam, a ovaj – novi biznis. U istoriji je to davno nazvano vicious circles. Njegov se nadahnuti govor u Kairu juna 2009., na početku mandata, činio iskrenim i iz uvjerenja. Smjerao je pravdi, istini i na tom tragu državi Palestini pokraj zaštićenog Izraela. Gledao sam tada po ulicama Amana Arape kako plaču od sreće. Pokazalo se kako je Obama, ili bio naivan vjerujući “Yes, we can”, ili da nije iskreno tako mislio.

Ne dugo potom i Kongres je nagradio, kobajagi umjerenu opoziciju u Siriji vojnom pomoći od 500 miliona dolara. Sve je, uglavnom, završilo na kontovima ISIL-a, Al Nusre isl. Opet slučajno!? U igru su uvedeni dronovi, a priču su preuzeli strateški saveznici Amerike kojima je vlastiti interes bio važniji od interesa Washingtona: I Saudijska Arabija (posebno), i Turska i Izrael uz mnoge druge, svako na svoj način, podupirali su klasične teroriste. Za to su u cjelokupnoj medijskoj igri optuživani Rusi, Iran, koliko je bilo potrebno i Kina, da se o Hezbolahu ne govori. Ono što je zakovala Hillary Clinton dok je bila državni sekretar, J. Kerry nije mogao da ispravi.

Arapski NATO

Priča je dovedena do apsurda. Saudijska Arabija postala je centar borbe protiv terorizma (?!) i sjedište “arapskog NATO-a”. Svoje ambiciozne prste pružaju danas i prema Balkanu i posebno Bosni, na razne načine. Podupiranjem vehabija posebno. Mnogo ih je ovdje kojima to, najblaže rečeno, nije mrsko. Niko ne govori ni o Jemenu u tom kontekstu koji se pod kišobranom Rijada polako, ali sigurno pretvara u novi centar zla, jer se tamošnja katastrofa ne može završiti drugačije nego najcrnjim terorizmom, uz ostalo. Trumpu biznismenu važno je da utrpa Rijadu više od stotinu milijardi dolara oružja “u borbi protiv terorizma” (uz tri stotine milijardi po drugim osnovama) što je groteskno kao povod, i potom da proda Kataru avione za nove milijarde, da se brani od Saudijske Arabije u “porodičnim nesuglasicama”...

Turska zna da joj Amerikanci neće ništa samo zato što otvoreno sa Erdoganom zagovara neo-otomanizam. Ta je ambicija davno trasirala sebi put na liniji od Istambula do Bihaća unutar kojeg su Bugarska, sjeverna Grčka, Makedonija, Kosovo, Sandžak. Bosna je na kraju ove trase, ali pri vrhu prioriteta. U Sarajevu se danas obilježava godišnjica pobjede nad pučistima u Turskoj, a u komšijskim Rožajima u to ime otvara vrtić za isključivo muslimansku djecu. Naivno i bratski, za početak. Ako Amerikanci procjene da bi im se isplatilo po svaku cijenu zadržavati Tursku u NATO-u (predaleko je Erdogan otišao sa Putinom), šuška se da bi Ankara bila “pripuštena” i u najveću vojnu bazu u Evropi, Camp Bondsteel na Kosovu. Vara se svako ko misli da to ne bi ojačalo podršku terorizmu sa “druge strane”.

U klaustrofobičnoj Evropi niko i nigdje, isto kao i u Americi i u UN-u, ni slučajno ne postavlja ključno pitanje ako se doista hoće otvoriti razgovor o pobjedi nad terorizmom: Zašto terorizam? Zašto izbjeglice? Nije ih prije takozvanog “arapskog proljeća” bilo ni stoti dio od ovoga što sada navaljuje iz Iraka, iz Sirije, Libije. Uz panične poruke iz Brisela kako to po svaku cijenu treba zaustaviti, na svaki način. U Poljskoj sa samog vrha već aplaudiraju pucanju na izbjeglice. Pominje se ciljana destabilizacija Evrope, ali ne i depopulacija tamošnjih država i društava u kojima je počelo klijanje srednje klase. To nije dobro za otimačinu resursa.

Nude se primamljivi odgovori klasi koja zna onoliko koliko joj je objašnjeno: Terorizam je zato što je to Islam! Dovoljno i jezgrovito. Važno je ne razmišljati i o drugim aspektima i korjenima terorizma jer ode priča na pogrešnu stranu. Ima li uopšte smisla pominjati kako su muslimani i brojčano i procentualno ubjedljivo najveće žrtve terorizma ISIL-a i sličnih. Za njih nema bojama državnih zastava komemorativno osvjetljenih monumentalnih zgrada i mostova po Evropi, pa ni u nas. I to bi moglo odvesti priču na pogrešan trag. A to se ne smije. Eto zato i nema pitanja “Zašto terorizam”. I “Zašto smo nemoćni”.

Na ovoj temi svom cilju primiče se i očigledno nova pobjednička postava zakletih militanata, radikala i globalista u Bijeloj kući. Oni koji su mislili da rat sa Rusijom nije dobitak odlaze jedan po jedan. Mnogi analitičari u svijetu Trumpu već broje dane do impeachmenta. Kakav god bio da bio, on nije pokazivao nakane da otvara nove ratove, posebno ne sa Putinom. Priča je sada druga. I Putin vuče nove poteze. U Washington je za ambasadora poslao Anatolija Antonova, “najmilitantnijeg bul terijera”, kako ga u jednoj analizi pominje autor Zoran Pejović.

“Soft terorizam”

Borba protiv terorizma danas je dominantna tema u svjetskoj politici i ne zna se gdje joj je kraj. Rusija nije u “svjetskom” klubu boraca protiv terorizma, kako kažu oni što se satraše u tom obračunu, a de facto proizvodeći novi terorizam koji je već postigao “zadovoljavajuće” stanje straha kod običnih šetača po svjetskim avenijama i shoping centrima. To više nema veze sa ISIL-om povodom kojeg je sada budalaština pominjati NATO i armije bilo koje vrste. Teroristi nisu više primarno na ratištima gdje im tenk ili raketa nešto mogu. Oni su među generacijom zaluđenih mitovima, nametnutim duhovnim treninzima, ali i objektivnom stvarnošću koja se proizvodi, podržava, stimulira... u predgrađima velikih gradova, ali postupno i u nas.

Istovremeno, kao posljedica svega ovoga buja i novi “soft terorizam” struktura koje trljaju ruke od zadovoljstva jer su mnoge dostignute građanske slobode stavljene pod kontrolu. Živjelo vanredno stanje u borbi protiv terorizma! Sloboda je opasna, nadzor je zakon. O tome malo ko govori.

Što se povoda za terorizam tiče, neka se samo preračuna kome je šta taj fenomen donio. U novcima, u energentima, u geostrateškom profitabilnom preslagivanju, u eliminisanju onih koji su bili spremni da se na razne načine opiru otimačkoj dominaciji, u ovladavanju svekolikom filozofijom: samo je interes bitan, samo sila može realizirati veliki interes, samo je ljudski život malog čovjeka na putu tom interesu nebitan.

Problem je, što se nas na ovom prostoru tiče, što mnogima među velikima sukobi makar i ograničenog intenziteta, takozvani mali ratovi, uz stalnu proizvodnju mržnje i animoziteta apsolutno odgovara. Kao i njihovim vazalima koje iz milja zovu “lokalnim liderima”. Za njih, opet, alternative nema. Mir je propast i uvodi ih u zonu zakona u kojoj sada nisu. Armija izvana u našem novom blatu neće biti, američke posebno ne. Vrata Saudijcima, Turcima i sličnima  odavno su širom otvorena. A koga su, kako i zašto oni podržavali u svekolikom raspadu Bliskog istoka, iole zdravoj pameti je jasno.

Hrvatska predsjednica, čija zemlja jeste pomagala naoružavanje terorista u Siriji, ponavlja uporno netačne “podatke” o hiljadama mudžahedina koji se, navodno, vraćaju u BiH iz Sirije i Iraka. Ona vjerovatno zna zašto to radi. Da hoće, mogla bi imati tačne, drugačije, podatke. Austrijski ministar vanjskih poslova bavi se sličnim nagađanjima, a mogao bi znati da je iz Austrije u Siriju otišlo više islamista nego iz BiH, uključujući i te “bosanske”. Češki predsjednik sličnu priču priča sasvim u skladu sa njegovim ukupnim uvidom u ovu temu, uz argumentaciju koja graniči sa neozbiljnošću. Posebna priča. 

Drugi je “par rukava” što prisustvo terorista do sada u BiH nije blizu onome što je realnost Zapada. Zaduženi za to za sada uspješno rade svoj posao. Ali, dobrohotnost kojom se ovdje dičimo u širenju ruku “braći” sa Istoka odavno je prešla mjeru uobičajenog i normalnog. Kako stvari stoje, ta strast uz političku podršku spram “braće” koja nam se puzeći useljavaju u živote temeljem “naše tradicije i vjere” tek će pokazati kobne posljedice po Bosnu i Hercegovinu. Živi bili pa vidjeli. No, to je druga tema, mada ne daleko od ove o proizvodnji unutrašnjeg terorizma koji ni sa Sirijom ni sa Irakom ne mora imati nikakve direktne veze.