Intervju, Serge Brammertz

Rat u Bosni i Hercegovini bio je međunarodni oružani sukob u koji su bile uključene i Srbija i Hrvatska

Glavni tužitelj Haškog tribunala, Serge Brammertz za avangardu komentira presude Mladiću, “dokazano je da su počinjeni masovni zločini protiv čovječnosti u općinama u Bosni i Hercegovini”, Prliću i ostalima: “Dokazano je da je Hrvatska imala punu kontrolu nad HVO-om koji je počinio široko rasprostranjene zločine, ili da je Hrvatska dala svoje vlastite oficire Hrvatske vojske da komanduju snagama HVO-a u Bosni i Hercegovini, ili da je Hrvatska pružila logističku podršku tim snagama, ili da je Hrvatska slala vlastite snage Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu da neposredno učestvuju u sukobu”; o komentarima po kojima se Srbija, nakon presuda Mladiću i Karadžiću, “izvukla” od odgovornosti za rat u BiH, “Međunarodni sud pravde je utvrdio da je Srbija propustila spriječiti i kazniti genocid u Srebrenici. To je jedina međunarodna presuda u kojoj je utvrđeno da je jedna država regiona odgovorna za počinjene zločine tako da je sada teško vidjeti kako je Srbija ’izbjegla pravdu’. Što se tiče presuda Mladiću i Karadžiću, moj Ured je bio fokusiran na dokazivanje njihove krivice i nije bilo neophodno da izvodimo sve naše dokaze o Miloševićevoj umiješanosti i umiješanosti drugih. Ta pitanja su važnija u aktuelnom suđenju Stanišiću i Simatoviću, gdje je uloga rukovodstva Srbije u zločinima glavna karakteristika samog predmeta. (...) Ako čitate presude Karadžiću i Mladiću, one su sasvim jasne u pogledu široke podrške koju je Beograd pružao VRS-u i Republici Srpskoj...”; o podršci UN-a i EU koja je bila veoma važna jer “bez toga mi ne bismo u potpunosti ispunili svoj mandat. Politika uslovljavanja EU bila je od ključnog značaja za hapšenje bjegunaca, a bez njih mi ne bismo mogli zaključiti svoj mandat”, te o radu MICT-a.

Haški tribunal: Uloga Miloševića i Beograda u jugoslovenskim ratovima (II)

Slobodan Milošević tajno je namjeravao stvoriti srpsku državu još od 1991!

Jugoslavija u povijesnoj perspektivi i perspektive istraživanja o Jugoslaviji

Doprinos boljem razumijevanju prošlosti

Realna pravda ili relapolitika?

Zakašnjela optužnica protiv Miloševića

Haški tribunal: Uloga Miloševića i Beograda u jugoslovenskim ratovima

Postojao je UZP Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine za stvaranje Velike Srbije

Intervju, Hrvoje Klasić

Na nirnberškom sudu nisu osuđeni ni Hitler ni Gebels, ali to nije umanjilo činjenicu da ih se smatra najvećim zločincima 20. stoljeća

Hrvatski povjesničar, Hrvoje Klasić, za avangardu govori o reakcijama u Hrvatskoj na presudu Prliću i ostalima, “…premijer Andrej Plenković je, na primjer, najprije kritizirao presudu Haškog tribunala, čime je pokazao ne samo da je hrvatsko društvo u demokratskom smislu nezrelo – svatko tko kritizira bilo što što se smatra službenim narativom proglašava se crvenim, žutim, zelenim vragom – nego i da Hrvatska nije pravna država”; usponu desnice u hrvatskom društvi koji je započeo devedestih; naslijeđu ICTY-a, “kada moje kolege iz SAD, Finske ili Japana jednom dođu u posjed arhive Haškog tribunala i kada počnu otkrivati što se ovdje događalo devedesetih, te analize će biti bitno drugačije od onoga kako bi brojni Hrvati, uključujući i političare i povjesničare, voljeli da izgledaju”; reakcijama iz Srbije na haške presude, “Uzimati srpsko društvo, srpsku politiku, srpske medije, srpski obrazovni sustav kao primjer suočavanja s prošlošću može se samo u nekoj dobroj šali. Nažalost po srpsko društvo, tamo nema gotovo nikakvog suočavanja s prošlošću ili empatije prema žrtvama”; o političkim elitama, “Uvijek se govori o odgovornosti političkih elita, ali njih ne bi ni bilo da ih netko uporno ne bira. U tom smislu, ne mislim da su za sve krivi samo političari; itekako su krivi oni koji za njih glasaju”.

Kraj rada Haškog tribunala

U finalnoj fazi ICTY-a nastupa dodikizacija Hrvatske

Ima li Aleksandar Vučić pravo na inicijativu o Danu sećanja za sve žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji? Ima! Čak i obavezu ima, ne samo kao prvi čovek Srbije, već i kao treći čovek ondašnje SRS! Njegova naglašena potreba da ističe kako “sa tim nema problem” (misleći na ne baš slavnu prošlost), nikad se zapravo ne izvinivši za sve ono što je radio makar dok nije postao premijer, u ovom slučaju nema prolaza.

Dan s(j)ećanja na mržnju

Suočavanje sa prošlošću, posebno ličnom i “kontekst” i izvlačenje koječega iz njega, najveći su neprijatelj Aleksandra Vučića i naprednjaka. Rana koju im kontekst zadaje, nikad ne zarasta. Ona je teža i bolnija čak i od denacifikacije, pacifikacije, dekontaminacije, izvinjenja i katrze, zajedno. Pa, kad zlobnici potegnu Vučićev citat: “Pre svega, molim vas da spustite zastave i aplauzom pozdravite sve srpske rodoljube Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja.” (Miting SRS-a u Beogradu, 25. septembar 2002.) Ili: “Nećemo isporučiti ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića, ni bilo kog drugog, srpskog optuženika Haškom tribunalu, jer nam to ne pada na pamet. I nećemo ni da ih tražimo, a ako ih sretnemo negde, popićemo čaj ili kafu sa njima.” (Blic, 14. decembar 2003.) Ili: “Mrak je najgušći pred svitanje, zora se bliži, sloboda je sve bliža Srbiji, a vi generala Mladića nećete uhvatiti.” (Skupština Srbije, 23. maj 2007.) Ili: “Prostorije naše stranke u Skupštini Srbiji jesu i biće ‘sigurna kuća’ za Ratka Mladića. Moja kuća, kao i kuće čitave familije Vučića, a nismo mala familija, biće baš to – sigurna kuća za generala Ratka Mladića.” (Beta, 4. oktobar 2007.) Ti “navodni pozivi na zaštitu generala Ratka Mladića” ne predstavljaju samo izvlačenje iz višegodišnjeg opusa A. Vučića, nego i zlonamerno rabljenje konteksta u dnevno-političke svrhe, pa i nešto još opasnije – “varnicu koja može zapaliti čitav region”.

Haški tribunal: Jadranko Prlić i ostali (I)

Franjo Tuđman je smatrao da BiH kao suverena i samostalna država treba prestati postojati

Intervju, Bojan Kostreš

Moramo otvoriti pitanje odnosa JNA, a onda i Vojske Jugoslavije sa vojnim rukovodstvom Republike Srpske

Generalni sekretar Lige socijaldemokrata Vojvodine, nekadašnji predsjednik vojvođanskog Parlamenta, Bojan Kostreš za avangardu govori o presudi Ratku Mladiću, “Čini da je ova presuda suštinski najpotpunija. Haški tribunal dosta je duboko ušao u problem i najbolje definisao bit kaznenog dela, što se videlo i prilikom obrazlaganja presude po svih jedanaest tačaka optužnice. U obrazloženju presude se, čuli ste, pominju veze Mladića, odnosno Vojske Republike Srpske, sa vojnim i drugim strukturama u Beogradu. Mislim da ta činjenica celo društvo mora da natera da se konačno malo ozbiljnije pozabavi analizom: kako je, dakle, do tog rata uopšte došlo, ko je za njega odgovoran, na koji način je on vođen”, o paljenju ambasada u Beogradu, “Veoma veliku traumu i sramotu Srbija trpi zbog toga što su 2008, tokom trajanja Koštuničinog mitinga protiv proglašenja nezavisnosti Kosova, u Beogradu zapaljene ambasada SAD i još nekoliko ambasada zapadnih zemalja. Devet godina je trajao sudski proces protiv neposrednih izvršilaca, ali su na kraju svi osumnjičini, ili oslobođeni, ili su prošli sa uslovnim kaznama, to je skandalozno. Niko nikada nije postavio pitanje političke odgovornosti Koštunice i njegovog Kabineta za taj događaj”; o relativiziraju onoga što se devedesetih događalo na prostoru nekadašnje SFRJ s ciljem da Srbiju predstave kao najveću žrtvu jugoslovenskih ratova, “Zato što je to najlakši i najsigurniji način da manipulišete masama. Istovremeno, to je i način na koji provodite reviziju i bliže i dalje prošlosti”.

Pred izricanje presude u Haškom tribunalu

Ratku Mladiću sudi se i zbog dva genocida počinjena 1992. i 1995. nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH

Haški tribunal: Jadranko Prlić i ostali (IV)

Tuđmanova dvostruka igra

U svojoj odbrani Hrvatske i Franje Tuđmana sudac Antonetti tvrdi da je Stari most bio legitiman vojni cilj i da je trebao biti uništen: “Što se tiče oštećivanja, nesporno je da je topovska paljba mogla da ošteti Stari most, a on je već bio oštećen uslijed sukoba sa Srbima. Zbog toga se oštećivanje teško može s izvjesnošću pripisati jednoj ili drugoj strani. U svakom slučaju, po mom mišljenju Stari most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost, jer su time bili onemogućeni svaki saobraćaj i snabdijevanje namirnicama. Što se tiče načela proporcionalnosti, ne vidim kako bi se ono moglo primijeniti u ovom slučaju. Ako je Stari most bio vojni cilj, on se jednostavno morao uništiti. (...) Što se tiče zatvorenih pripadnika HVO-a muslimanske nacionalnosti, nema sumnje da je potencijalna opasnost koju su oni predstavljali dopuštala HVO-u da ih premjesti u treće zemlje (između ostalih u Hrvatsku). Međutim, trebalo je da vlasti pribave njihove pismene saglasnosti za takvu vrstu puštanja na slobodu, pri čemu bi im bilo objašnjeno da se zatvorenicima nudi izabor između oslobađanja i ostajanja u zatočeništvu. To nije učinjeno. Pored toga, trebalo je da zatočenik, u slučaju da prihvati tu mogućnost, ima mogućnost da se vrati kući da bi uzeo svoje stvari i riješio sve što mora riješiti, te mogućnost da ode zajedno sa porodicom. (...) Jadranko Prlić je izjavio da su ga Mate Boban, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Bruno Stojić i drugi ’iskoristili’ jer, iako imenovan za predsjednika HVO-a, on nije imao nikakvu vlast. Optuženi smatra da je na taj položaj postavljen isključivo zato što je bio popularan u javnosti, ali da je zapravo svu vlast u rukama imao Mate Boban. Iznenađuje da osoba tog nivoa inteligencije može da bude izmanipulisana, pa čak i iskorištena!”

Haški tribunal: Jadranko Prlić i ostali (II)

U oktobru 1992. Prlić, Stojić, Praljak i Petković su sa Ratkom Mladićem razgovarali o podjeli BiH

Haški tribunal: Jadranko Prlić i ostali (I)

Franjo Tuđman je smatrao da BiH kao suverena i samostalna država treba prestati postojati

Iz arhiva Haškog tribunala (II)

Etničko čišćenje MUP-a SRBiH i pripreme za rat

Christian A. Nielsen je 2004. godine za Haški tribunal uradio istraživački izvještaj pod nazivom “Ministarstvo unutrašnjih poslova bosanskih Srba: začeci, djelovanje i zapovijedanje i rukovođenje, 1990-1992”, koji je korišten na suđenju Momčilu Krajišniku. U uvodu se navodi: “Cilj ovog izvještaja je da pruži analizu uspostavljanja Ministarstva za unutrašnje poslove Republike Srpske. Izvještaj za svoju polaznu hronološku tačku uzima izbore u novembru 1990. Ovi višestranački izbori doveli su direktno do višestranačkog sporazuma o podjeli funkcija u okviru MUP-a SRBiH. Taj proces je, sa svoje strane, konačno doprinio raspadu MUP-a SRBiH i izbijanju oružanog sukoba u BiH. Izvještaj poklanja posebnu pažnju aktivnostima i organizacionoj strukturi MUP-a RS od aprila 1992. do kraja 1992. godine. U mjeri u kojoj je tokom cijelog ovog perioda BiH bila u stanju koje je Skupština RS nazvala ‘međuvjerskim i međuetničkim ratom’, ovaj izvještaj se koncentriše na ulogu MUP-a RS u tom sukobu. Ovaj izvještaj pokušava da opiše de jure i de facto strukture MUP-a RS i odnose rukovođenja i komandovanja u vojsci bosanskih Srba, policiji i SDS-u 1992. godine. Izvještaj obrađuje saradnju MUP-a, Vojske Republike Srpske, SDS-a i, početkom aprila 1992, Vlade RS-a. On takođe prikazuje rivalstvo i raspad odnosa izmedu ove tri organizacije. Izvještaj je zasnovan na analizi dostupne dokumentacije policije i vojske i materijala političke prirode RS-a”. U nastavku donosimo drugi dio iz Izvještaja

Iz arhiva Haškog tribunala (I)

Kako je SDS 1991. godine razbijao republički MUP u BiH i radio na formiranju srpskog MUP-a

Christian A. Nielsen je 2004. godine za Haški tribunal uradio istraživački izvještaj pod nazivom “Ministarstvo unutrašnjih poslova bosanskih Srba: začeci, djelovanje i zapovijedanje i rukovođenje, 1990-1992”, koji je korišten na suđenju Momčilu Krajišniku. U uvodu se navodi: “Cilj ovog izvještaja je da pruži analizu uspostavljanja Ministarstva za unutrašnje poslove Republike Srpske. Izvještaj za svoju polaznu hronološku tačku uzima izbore u novembru 1990. Ovi višestranački izbori doveli su direktno do višestranačkog sporazuma o podjeli funkcija u okviru MUP-a SRBiH. Taj proces je, sa svoje strane, konačno doprinio raspadu MUP-a SRBiH i izbijanju oružanog sukoba u BiH. Izvještaj poklanja posebnu pažnju aktivnostima i organizacionoj strukturi MUP-a RS od aprila 1992. do kraja 1992. godine. U mjeri u kojoj je tokom cijelog ovog perioda BiH bila u stanju koje je Skupština RS nazvala ’međuvjerskim i međuetničkim ratom’, ovaj izvještaj se koncentriše na ulogu MUP-a RS u tom sukobu. Ovaj izvještaj pokušava da opiše de jure i de facto strukture MUP-a RS i odnose rukovođenja i komandovanja u vojsci bosanskih Srba, policiji i SDS-u 1992. godine. Izvještaj obrađuje saradnju MUP-a, Vojske Republike Srpske, SDS-a i, početkom aprila 1992, Vlade RS-a. On takođe prikazuje rivalstvo i raspad odnosa između ove tri organizacije. Izvještaj je zasnovan na analizi dostupne dokumentacije policije i vojske i materijala političke prirode RS-a”