Saopćenje uredništva portala avangarda.ba

Kome smeta avangarda?

Intervju, Viktor Ivančić

Današnja hrvatska i srpska politika svode se samo na to da se prvobitne zločinačke zamisli, u postratnom ambijentu, realiziraju u što većoj mjeri

Pisac i novinar, kolumnist zagrebačkih Novosti i beogradskog Peščanika, Viktor Ivančić, za Avangardu govori o medijskoj sceni u nekadašnjim jugoslovenskim republikama: “Nedavno sam čitao zbornik istraživačkih radova o pritiscima na novinare unutar medijskih redakcija, a obuhvatio je prostore skoro svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Najupečatljivije mi je bilo to da su većina novinara koji su svjedočili o unutarredakcijskim strahotama odlučili ostati anonimni. Premda razumljivo, to je ono što izaziva istinsku jezu – ta tranzicija preko koje se novinar transformira u anonimni izvor. Ako uzmete u obzir nekakvo temeljno profesionalno poslanje – dakle brigu o tome da javnost bude što podrobnije informirana – jedva je moguće zamisliti turobniju sudbinu od one da, kao novinar, postaneš neimenovani subjekt u vijesti o vlastitoj nesreći”; objašnjava kako su dvije zaraćene strane u Hrvatskoj devedesetih – srpska i hrvatska – danas ponovo saveznice u BiH: “Povezuje ih Karađorđevo. Povezuje ih trenutak i mjesto gdje su dva buduća mrtvaca kartografski uobličili svoje zločinačke vizije, rasparčali Bosnu i dogovorili modalitete dvostruke agresije. Sve nakon toga, sve do danas, jeste opsluživanje paklenoga plana dvojice gangstera sačinjenog u bivšem Titovom lovištu. Današnja hrvatska i današnja srpska politika svode se samo na to da se prvobitne zločinačke zamisli, u postratnom ambijentu, realiziraju u što većoj mjeri”; da li je Vlada premijera Andreja Plankovića zaista “talac Dragana Čovića”: “Dragan Čović je izdanak i eksponent dugogodišnje službene hrvatske politike prema BiH, a nisam primijetio da je vlada Andreja Plenkovića tu politiku suštinski promijenila. Da je Vlada zbilja Čovićev talac, bio bi to zanimljiv slučaj samokidnapiranja”.

Intervju, Božidar Maljković

“Jebeš sport koji nema golmana!”

Jedan od najtrofejnijih srpskih i jugoslovenskih košarkaških trenera, aktuelni predsednik Olimpijskog komiteta Srbije, Božidar Maljković, u inrevjuu za Avangardu po prvi put govori o – fudbalu: “Kao mladić, bolje sam igrao fudbal nego košarku. Posebno mali fudbal, u kojem je moj tim, ekipa Ušće, u duelu sa Crvenom zvezdom i Partizanom uvek izlazila kao pobednik… Da sam nastavio da se bavim fudbalom, voleo bih da sam mogao biti trener kakav je bio Ivica Osim”; kako je Dijego Maradona tražio autogram legendarnom košarkaškom treneru Ranku Žeravici: “Jednom smo, sećam se, putujući u Tel Aviv, na aerodromu sreli čuvenog Dijega Maradonu. Prišli smo mu, naravno, i, kada je čuo da je među nama Ranko Žeravica, nije mogao da veruje: gledao je u Ranka kao u boga. Zašto? Zato što je Žeravica podigao košarku i u Argentini. Maradona me je kasnije molio da mu iskamčim autogram od Ranka; zauzvrat, on je Žeravicinim sinovima poslao svoje potpisane fotografije. Tako rade istinske zvezde!”; zašto je obožavao KK Bosna: “Niko u Jugoslaviji nije imao tako ozbiljne i zahtevne treninge kao KK Bosna. Boša Tanjević nije štedeo ni svoje momke, a ni sebe i na kraju je uspeo da ih potpuno zasluženo dovede do šampiona Evrope. Sećam se, recimo, da sam se 1979. kao vojnik u Kragujevcu, kladio u veliki novac da će u Grenoblu KK Bosna pobediti italijanski Emerson i postati prvak Evrope… Kako si znao, pitali su me kasnije. Pa, poznavao sam Bošu i njegovu nepobedivu ekipu!”

Banja Luka, 1991-2018.

Doktore Stevandiću, i konje ubijaju, zar ne?

Lako je biti većina...

Borise, bujrum u Sarajevo!

Novinarstvo nije posao. Novinarstvo je puno više. Novinarstvo je stil života. Način da, poštujući profesionalne uzuse profesije, a prije svega etičke vrijednosti, kao javni radnik pomažete društvu, ukazujete na loše, pišete o dobrom, imate kritički stav prema sve što nije dobro, poštujući iznad svega ljudske slobode i prava, i ako ste većina, a Bošnjaci u Sarajevu to jesu, iznad svega poštujete manjine, druge i drugačije. Jer, lako je biti većina u nekoj sredini, a najlakše se utopiti u nju i uzimati sve prednosti koje to nosi sa sobom (od zapošljavanja najbližih u BH Telekom, pa nadalje). Nije uvreda ako neko misli drugačije od vas. Veličina čovjeka je u tome da prihvata druge i drugačije, pogotovo prava manjina, i da ih kao predstavnik većine štiti. Kazuje štošta o tome i sam islam u svojim svetim knjigama. Ne mogu mijenjati svijet, ali odmah nakon što sam saznala šta se desilo, poslala sam Borisu Dežuloviću poruku i pozvala ga da piše za sarajevsku avangardu. Nije to bio nikakav odgovor Oslobođenju, ta novina svakako odavno nema značaj za Sarajevo koji je imala. Ono što je bitno, to je da Boris Dežulović, ali i Slaviša Lekić, Dinko Guronjić, Drago Markovina, Žarko Korać, Boris Pavelić, Milivoj Bešlin, Tamara Nikčević, Dejan Jović, Žarko Puhovski… znaju da su uvijek dobrodošli u Sarajevo, da ovaj grad i pored svega što se desilo, i što se dešava, jeste još uvijek otvoren za sve, i za one druge i drugačije.

Intervju, Dino Mustafić

Apetiti Beograda i Zagreba prema BiH nikad nisu stavljeni ad acta

Poznati sarajevski reditelj za Avangardu objašnjava zašto je, zajedno sa grupom umjetnika, tužio ministricu kulture i sporta Federacije BiH Zoru Dujmović: “Bez obzira na sadržaje koje prezentiraju, određeni kulturni događaji tretiraju se kao ’bošnajčki’ ili ’hrvatski’, što nužno dovodi do kolapsa i marginaliziranja međunarodne kulture. U odnosu na tu opasnost i elementarno kršenje ljudskih prava, a polazeći do toga da kultura ima univerzalnu vrijednost i da, u civilizacijskom kontekstu, pripada svima a ne etnosima, odlučili smo se za ovaj sudski presedan”; šta misli o agresivnom nastupu predsjednice Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matvinjenko u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH: “Istorijski posmatrano, Rusija je na Balkanu uvijek pobunjivala određene strukture, prije svega Srbe, kada joj je to bilo potrebno u njenim sukobima sa Turskom ili sa Austro-Ugarskom. I ostavljala ih, naravno, onda kad joj više nisu bili potrebni”; o politici Dodika i Čovića: “Političke vođe Srba i Hrvata morali bi se konačno zapitati da li je u redu da Srbi u BiH imaju domovinu i po, a Hrvati domovinu i trećinu. Uvijek je važno staviti se u poziciju drugoga, tj. zapitati se kako bi se Srbi i Hrvati ponašali da su u poziciji Bošnjaka”; zašto lijeve, građanske stranke opozicije nisu uspjele da se dogovore o zajedničkom nastupu na predstojećim opštim izborima u BiH: “Izbori su od strane liberalnih, demokratskih, probosanskih snaga morali biti postavljeni kao svojevrsni referendum: da li smo, dakle, za politiku evroatlanskih integracija i evropskih vrijednosti u kojoj ćemo se pomaći sa mrtve tačke, ili smo i dalje za slijepo praćenje principa etničke demokratije u kojoj će svako ići svome stadu. Očito je da su stranački i lični interesi stavljeni ispred opštih.”

Intervju, Anita Mitić

Plašim se uzavrele krvi na Balkanu

Dugogodišnja direktorica Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji i kandidatkinja Liberalno demokratske partije na predstojećim beogradskim izborima, Anita Mitić, u intervjuu za Avangardu govori o porastu šovinizma i etno nacionalzima: “Ovde je sramota ne biti nacionalista… Nacionalizam se širi regionom poput kancera i razara sva naša društva”; o pokušaju depolitizacije politike: “Mislim da menadžerka, makar ona bila i vrhunska, ne može biti premijerka u državi kakva je Srbija. Mesto premijera zahteva političara, ili političarku, koji će razumeti šta su interesi, ne samo države, nego i društva i koji će se truditi da mu nametnu jasno definisane civilizacijske vrednosti. Hajde, kažu nam, da izgradimo puteve, mostove, da napravimo infrastrukturu, da dovedemo što više investitora, da povežemo gradove i zemlje bivše Jugoslavije… Da, ali šta će nama mostovi, putevi, infrastruktura, ako na njima nema ljudi? Možda zato da bi, umesto ljudi, tim novim putevima brže išli tenkovi”; o posjeti predsjednika Vučića Srebrenici: “Vučić je otišao u Potočare, gde su ga napali. U Beograd se vratio odmah, a onda nam saopštio kako je u Srebrenicu otišao ‘ponosan i uzdignute glave’. Izvinite, u Srebrenicu se ne ide ponosno i uzdignute glave. Naročito ne ako dolazite iz Beograda. U Potočare možete otići da kleknete, da molite za oproštaj. Naročito ako se zovete Aleksandar Vučić”; o ideji za formiranje REKOM-a: “Jednom je, sećam se, neka devojka rekla da joj je stric poginuo na Kosovu, ali da niko ne zna kako se to tačno dogodilo i gde. Onda je članica REKOM-a otišla u bazu, pronašla podatke, pokazala fotografiju… Iako je to bio veoma emotivan momenat, devojci i njenoj porodici to što su čuli i videli donelo je kakav-takav mir: znali su gde je njihov rođak stradao, kako... Žarko Puhovski je jednom rekao da REKOM nije pomirenje, REKOM je institucionalni okvir koji će to pomirenje omogućiti. Verujem u tu ideju”; o razlozima ulaska u stranku Čedomira Jovanovića: “Čedomiru Jovanoviću neću zaboraviti dosledan stav o genocidu u Srebrenici, odnos prema Kosovu, odnos prema ratovima devedesetih, odnos prema zemljama regiona, bezuslovna podrška EU… Čedomir je jedini političar u Srbiji koji je ostao dosledan borac za vrednosti za koje se i sama borim poslednjih petnaestak godina”.

Izbor selektora reprezentacije BiH

Halo, Prosinečki!

Mrak koji nas je progutao: Play this game!

Odlazak iz Banja Luke

Sarajevo, što si u dolini

Građani, uplašena manjina

Intervju, Tvrtko Jakovina

Ako smanjite svijet koji ste sami napravili, onda u njemu bivate najbolji

Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina za avangardu govori o poziciji nekadašnje Jugoslavije na međunarodnoj sceni, “Činjenica da je Jugoslavija, koja je izašla iz onakvog rata i imala sustav po mnogo čemu usporediv sa tada najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak uspjela formirati vlastitu, originalnu politiku prema svijetu i konzekventno je provoditi, meni, izvinite, iz današnje perspektive izgleda nestvarno”, pokretu nesvrstanih i odnosu SFRJ prema SSSR-u i SAD-u, “Duboka fascinacija postjugoslavenskih političara Jugoslavijom i Titom – koja može biti i negativna, pogledajte Hasanbegovića! – pokazuje frustriranost naših malih, zatvorenih društava, koja doista nemaju ne samo lidere Titovog formata, nego i ulogu u svijetu kakvu je imala Jugoslavija”. O temama koje su u zadnje vrijeme aktualne u Hrvatskoj: uspješnoj turističkoj sezoni, a “Što je sa Agrokorom?!”; izjavama predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je “Hrvatska, odnosno Jugoslavija, bila iza željezne zavjese; da je Istra Hrvatskoj pripojena zbog ’crkvenih knjiga’”; raspravama “da li se Ivo zove Lola ili Lolo Ribar”; raspravljalo se i o Masariku, “češkom predsjedniku koji je mrtav dulje od sedam desetljeća, oko toga treba li uslišiti zahtjev ekstremne desnice i oduzeti mu ulicu. Najzad, proteklih mjeseci imali smo i nekoliko konferencija upriličenih u povodu novog polemiziranja o Golom otoku.” Ali i o temama o kojima se ne govori u Hrvatskoj: “Priča o ulozi Hrvatske u ratu u BiH uopće ne postoji u hrvatskom javnom prostoru. Ona se ignorira. Hrvatski premijer Andrej Planković osam je puta posjetio BiH i, iskreno, ne bih vam znao ponoviti niti poruke, niti rezultete njegovih dosadašnjih posjeta. Kada govorimo o ulozi Hrvatske u regionu, zabrinjava to što se neprekidno podgrijava atmosfera u kojoj je dovoljna jedna izjava srpskog ministra Aleksandra Vulina da se potpuno zaustave procesi koji su najavljivani.”

Ljevica lijeve obale Miljacke

Ime Gorana Čengića je bilo samo moneta za potkusurivanje

Odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja (IV)

Franjevci daidže

Četvrti tekst u serijalu "Ahdnamaši, daidže i udbaši", kao odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja.

Odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja (III)

Od sultana do Tuđmana – Od Ahdname do bespuća

Tuđman-Šušak-Bobanova politika žrtvovala je velik dio bosanskih Hrvata i nešto hercegovačkih za Hrvatsku. Ništa novo u povijesti, iako uvijek s katastrofalnim posljedicama, da se narod žrtvuje za državu