Građanima ovi izbori nisu interesantni

: Ljupko Mišeljić

Podržavajući listu “Zajedno za Srebrenicu”, Savez za promjene pokazao je da u Republici Srpskoj ne postoji istinsko ideološko, niti svjetonazorsko rivalstvo pozicije i opozicije, niti da imaju bilo kakav plan i program za Srebrenicu, bar ne drugačiji od dominantnog velikosrpskog političkog diskursa
Zvanični početak predizborne kampanje lokalnih izbora 2016. u Bosni i Hercegovini je ovoga puta tako slabog odjeka, da se vijest o njegovom početku u drugom Dnevniku Radio Televizije Republike Srpske našla tek u 18. minutu. Većina interpretacija ove činjenice svodi se na premisu da građanima ovi izbori nisu interesantni, i da ih uopšte ne doživljvaju bitnim.

Vitalni izborni interes

No, bez obzira na njihovu (ne)bitnost u Republici Srpskoj ih odlikuje nekoliko novina. Jedna od njih je da Savez nezavisnih socijaldemokrata na ovim izborima učestvuje kao opozicija. Nakon što su stranke današnjeg Saveza za promjene na Lokalnim izborima 2012. godine osvojile vlast u 30, a koalicija SNSD-DNS-SP u 19 opština, i nakon što je SzP poslije proteklih Opštih izbora formirao vlast na nivou države, koalicija SNSD-DNS-SP na ove izbore izlazi, prvi put od 2004. godine, kao – dvostruka opozicija.


Druga novina je referendum koji je, kako to reče Danina Milaković u dnevniku BNTV, “najskuplja kampanja SNSD-a”. Nakon što je istočnodrinski podržavalac Republike Srpske, Aleksandar Vučić u svom (pašićevskom) stilu o referendumu rekao da mu nije (anti)protivan, na Dodiku i SNSD-u ostalo je da urade sve kako im referendum ne bi bio proklizavanje na izbornom terenu.

Savez za promjene skoro da i ne krije da bi im pobjeda u Banjaluci značila više nego da zadrže neka dosadašnja načelnička mjesta. S druge strane, za koaliciju SNSD-DNS-SP zadržavanje vlasti u Banjaluci, i osvajanje vlasti u Doboju, Bijeljini i Trebinjum jednako je bitno kao da osvoje sve ostale opštine u RS, plus Drvar, Glamoč, Grahovo i Petrovac.

Uz Banjaluku, Trebinje, Doboj i Bijeljinu, proprište bitke u Republici Srpskoj (sa povremenim neizvjesnostima u Istočnom Sarajevu), biće i Srebrenica. Uz negiranje genocida, što je Dodikova politika na kojoj bazira postojanje i očuvanje Republike Srpske, Srebrenica će po svemu sudeći, postati poprište sukoba srpske i bošnjačke nacionalističke politike, koju već prate i vjerski velikodostojnici.

Zajedno za Srebrenicu

Sve srpske stranke u Srebrenici udružile su se u koaliciju “Zajedno za Srebrenicu” i na megdan Ćamilu Durakoviću poslali SNSD-ovog kandidata Mladena Grujičića. S tim da im ni u kom smislu nije stalo do građana i građanki Srebrenice, povratka stanovništva i normalizacije života u ovoj opštini. Za njih ta
Na tribini SNSD-a u Srebrenici, održanoj 2. septembra, kojom je ova stranka zvanično počela izbornu kampanju Milorad Dodik je izjavio da je njihov cilj da iza sebe “ostave politiku dosadašnjeg načelnika Durakovića, koja je bila okrenuta prošlosti i svađama sa svima”, ističući da će “Vlada Republike Srpske nakon pobjede Mladena Grujičića i SNSD-a utvrditi program razvoja Srebrenice”
normalizacija, izgleda, ne znači ništa drugo do izvojevati predominaciju srpskog narativa, ili ih makar “ujednačiti”. Srebreničani i Srebreničanke će, naravno, u ovom političkom cirkusu izvući opet najdeblji kraj, jer će nakon nacionalnog nabrijavanja po tribinama, opet nastaviti život pored ugašene i uništene industrije, ekonomije, turizma.

Prema programu Ćamila Durakovića, u protekle četiri godine njegovog mandata, u Srebrenici su proširene industrijske zone Potočari, Skelani i Zeleni Jadar, a u Potočarima je otvoreno 200 novih radnih mjesta. U naredne četiri godine Duraković planira lobirati proširenje kapaciteta preduzeća Alma Ras, Prevent i Bos Argo Food, što bi donijelo 150 novih radnih mjesta. Planirana je i revitalizacija Industrijske zone Zeleni Jadar, te kupovina Šipada, koji će, ako bude u funkciji, zaposliti od 50 do 100 ljudi. Duraković planira i deminiranje opštine, ali i realizaciju Strategije socijalno-neprofitnog stanovanja od 2015. do 2020. godine. Duraković će se, prema programu, zalagati da Memorijalni centar Potočari dobije veću pažnju državne administracije, kako bi mogao preuzeti sve aktivnosti vezane za komemoraciju žrtvama genocida, i postati Muzej genocida.   

Na tribini SNSD-a u Srebrenici, održanoj 2. septembra, kojom je ova stranka zvanično počela izbornu kampanju Milorad Dodik je izjavio da je njihov cilj da iza sebe “ostave politiku dosadašnjeg načelnika Durakovića, koja je bila okrenuta prošlosti i svađama sa svima”, ističući da će “Vlada Republike Srpske nakon pobjede Mladena Grujičića i SNSD-a utvrditi program razvoja Srebrenice”, te da se svakako “u svim srpskim selima moraju izgraditi i urediti putevi”.

Bh. biračko tijelo složno je da se političko stanje treba mijenjati, ali – ako je ikako moguće, bez njihovog angažmana. Kakav je politički angažman građana i građanki ilustruju i društvene mreže – kroz promatranje i komentarisanje retoričkih sposobnosti kandidata, njihovih javnih nastupa, fizičkog izgleda, pa i invaliditeta
“Zahvalan sam SDS-u, PDP-u i svim strankama koje su podržale zajedničkog kandidata Mladena Grujičića. Njegova pobjeda u Srebrenici je ključna. Ne može nam Bakir Izetbegović određivati dan Republike Srpske. To je pucanje iz puške koja se nekada zvala praćka koje se mi ne bojimo. Bošnjaci sa nama u Srebrenici moraju da grade zajednički život, a ne da slušaju Sarajevo koje sa njima manipuliše. Republika Srpska ima svoju stabilnost, a BiH neće nikada biti samo bošnjačka, ona može biti samo zajednička, a Republika Srpska je država srpskog naroda”, istakao je Dodik otvarajući skup u Srebrenici.

Ovim je SNSD ostao dosljedan sebi, zadržavajući kontinuitet dva osnovna stuba na koja se svodi njihova izborna kampanja – program razvoja napravićemo kada dođemo vlast, do tad ga ne mora ni biti; i Republika Srpska je država srpskog naroda, a BiH može biti samo zajednička.

Podržavajući listu “Zajedno za Srebrenicu”, Savez za promjene pokazao je da u Republici Srpskoj ne postoji istinsko ideološko niti svjetonazorsko rivalstvo pozicije i opozicije, niti da imaju bilo kakav plan i program za Srebrenicu, bar ne drugačiji od dominantnog velikosrpskog političkog diskursa.

A uloga birača?

Bh. biračko tijelo složno je da se političko stanje treba mijenjati, ali – ako je ikako moguće, bez njihovog angažmana. Kakav je politički angažman građana i građanki ilustruju i društvene mreže – kroz promatranje i komentarisanje retoričkih sposobnosti kandidata, njihovih javnih nastupa, fizičkog izgleda, pa i invaliditeta. Na Facebooku je, među onima koji su ismijavani i Konstantin Savić, nezavisni kandidat za načelnika opštine
Teslić, koji je obećao da će, kada dođe na vlast, otpustiti nepotrebnu i stranački podobnu administraciju, ukazivati nadležnim institucijama na kriminal u Tesliću, dati podsticaje poljoprivednicima i nezaposlenima, te govorio o nepoštovanju ljudskih i radničkih prava, opstrukcijama radničkog i sindikalnog okupljanja, favorizovanju sportskih društava i sportova, obezbjeđivanju besplatnog školovanja za sve, i boljoj organizovanosti opštinskih institucija.

U nepuna tri minuta termina za izborno oglašavanje, Savić je izložio kompletan plan napretka opštine Teslić, odnosno politički program djelovanja, uz prikazivanje svog lijevo orjentisanog opredjijeljenja. Savić je u ta nepuna tri minuta objasnio i rekao ono što bi građani Republike Srpske još od 1995. Trebali tražiti, a postao je meta ismijavanja i izrugivanja, zbog nedostatka vještina u javnom nastupu i loše retorike. Svakom ko iole poznaje načine bh. političkog i javnog komuniciranja, ponašanje političara na predizbornim skupovima, u skupštinskim salama, za govornicima; i ko je iole svjestan koliko i kako psovanjem, kletvama, vikom i tučom bh. političari vrijeđaju dignitet institucija, i koliko znaju biti agresivni, Savićev nastup pitak je kao boza, te pristojan i uljudan.

S druge strane potpuno je anemična reakcija na činjenicu da bh. politička scena (velike političke partije) ne nudi nove snage, nove poglede i nove lidere. Ali, upravo tu leži osnovni problem kad se govori o bilo kakvoj mogućnosti promjene političke kulture: je li važniji Savićev politički program, ili njegov javni nastup? Istovremeno, Dodikova huškačka retorika o Republici Srpskoj kao državi srpskog naroda i političkom protjerivanju izdajica iz RS (opozicije, stranih plaćenika, itd.) izaziva podršku. Je li, zaista, Savićevo neumjereno komuniciranje rukama toliko drugačije od Dodikove borbe sa vazduhom i mikrofonima?

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*