MKSJ cijeni Inicijativu za REKOM kao proces koncentriran na žrtve

Piše: Louis Monroy-Santander

Iznošenje istine potreban je dio svake strategije tranzicijske pravde; ono zahtijeva planiranje i sveobuhvatno, cjelovito razumijevanje ako želi da podržava žrtve, stvara nekontradiktoran narativ o prošlosti i podržava pomirenje u državi i regionu. Ono se mora shvatiti kao instrument komplementaran drugim praksama tranzicijske pravde, kao što su procedure krivičnih sudova, provjere, lustracija i rad na sjećanju, ali nikad kao zamjena za njih
Procesi bavljenja zločinima prošlosti putem komisija za iznošenje istine otvaraju prostor mimo krivičnih sudova, koji su usmjereni na počinitelje, i stavljaju žrtve u centar poslijeratnih procema rekonstrukcije. Oni igraju određenu ulogu tako što omogućavaju žrtvama da progovore i stvaraju precizne zapise o prošlosti koji mogu, putem jasnih postupaka, ojačati sposobnost žrtava da budu priznate kao nositelji prava, i utvrditi zajednički, nekontradiktoran narativ o prošlim događajima. U tom smislu, važno je posmatrati praksu iznošenja istine u post-ratnom okruženju da bi se shvatilo prisustvo REKOM-a u procesu rekonstrukcije društva u Bosni i Hercegovini.

1. Iznošenje istine kao praksa postratne tranzicijske pravde

Neki autori tvrde da je iznošenje istine neophodno za ponovnu izgradnju odnosa između ranijih neprijatelja, na nivou pojedinca, zajednice i države. Iznošenje istine promovisalo se kao prostor za žrtve, za liječenje trauma i za njihovo snaženje u kretanju od žrtava do preživjelih, do aktivnih i politički osviještenih građana. U isto vrijeme, mnogi upozoravaju na zamke istine i javnog svjedočenja
Bavljenje kršenjem ljudskih prava u prošlosti putem inicijativa traganja za istinom postalo je osnovna komponenta procesa tranzicijske pravde. Svrha fokusiranja na istinu jeste da se priznaju skriveni dijelovi prošlosti jednog društva (Nordquist, 2006). Tokom rata, ili u autoritarnim režimima, prisilni nestanci i tajanstvene smrti često su okolnosti kojima se odlikuju nasilni procesi gdje se ljudi ostavljaju bez informacija o tome gdje su im nestali rođaci, ili o tome šta se tačno s njima desilo tokom sukoba ili perioda promjene režima. Za autore Christie i Wagner (2001), upravo tu bavljenje prošlošću postaje proces traganja za istinom, trnovito pitanje u procesu rekonstrukcije društva.

Neki autori tvrde da je iznošenje istine neophodno za ponovnu izgradnju odnosa između ranijih neprijatelja, na nivou pojedinca, zajednice i države. Iznošenje istine promovisalo se kao prostor za žrtve, za liječenje trauma i za njihovo snaženje u kretanju od žrtava do preživjelih, do aktivnih i politički osviještenih građana. U isto vrijeme, mnogi upozoravaju na zamke istine i javnog svjedočenja, na to da iznošenje istine nije univerzalni lijek za moralni problem nezakonitog društvenog nasilja (Eastmond, 2011), i da svjedočenje nužno ne liječi žrtve i često vodi do dvostruke traumatizacije, jer su bol i patnja aspekti koji nisu uključeni u planiranje istraga i procesa za traženje odgovornosti.

U tom smislu iznošenje istine treba posmatrati kao mehanizam tranzicijske pravde koji može postići svoje ciljeve liječenja trauma, pomirenja i održivog mira jedino ako se uključi u cjelovit pristup koji ga kombinira sa radom na pamćenju, krivičnoj odgovornosti, reparacijama i institucionalnoj reformi. Naravno, to je lakše reći nego uraditi, i Orlandi (2014) nas podsjeća da razmišljanje o istovremenoj realizaciji mehanizama tranzicijske pravde dovodi do pitanja o uzajamnim odnosima, komplementarnosti, određivanju redoslijeda i prikladnog vremena.

Konsultacije REKOM-a u Crnoj Gori
Komisije za istinu predstavljene su kao sredstva za iznošenje istine, komplementarne sudskom utvrđivanju činjenica kojim se bave međunarodni krivični sudovi i domaći sudovi. Mnogi zagovornici i kritičari pisali su o njihovoj opravdanosti, struktuiranju i rizicima. Na primjer, Martina Fischer (2011) tvrdi da su Komisije za istinu sredstva da se društvo angažuje i konfrontira u vrlo emotivnom državnom dijalogu koji ispituje kakve su strukture omogućile kršenje ljudskih prava, i da daju civilnom društvu osjećaj lokalnog vlasništva tako da dijalog vodi ka konkretnom djelovanju. Ona upozorava da te komisije treba osnovati samo tamo gdje postoji robusno civilno društvo, društvo koje stvara saveze kao i opoziciju sa parlamentima, vladama i administracijama kako bi ih angažovalo u odgovarajućim institucionalnim reformama i osnažilo vladavinu zakona putem rada komisija za istinu. Time što priznaju patnju žrtava, komisije za istinu mogu pospješiti prilike za konstruktivno bavljenje određenim problemima, kao i tražiti transformaciju državnih institucija putem jačanja onih koje su voljne da provedu reforme u korist zaštite ljudskih prava (Van Zyl, 2005).

Ravnoteža između prednosti i problema poslijeratnih komisija za istinu važna je za shvatanje opsega i ograničenja iznošenja istine. One mogu razotkriti kršenja u prošlosti, dokumentirati zvjerstva iz prošlosti putem komisijskih izvještaja, kao i saslušati i žrtve i počinitelje. Ali zbog slabih mandata i nedostatka sredstava, one se na koncu mogu jednostavno svesti na odnose s javnošću, ili vlada ili organizacija civilnog društva. Iako one mogu izraditi opširne, savjesne i temeljite izvještaje o prošlosti, postavlja se pitanje u kojoj će se mjeri njihove preporuke prihvatiti na nivou vlade i da li njihov rad zadovoljava očekivanja žrtava. Ako ih vlade ignorišu, ako ne uključuju sve relevantne učesnike u procesu, i ako uz to imamo situacije da poznati počinitelji ostaju u državnoj službi ili blizu svojih žrtava, onda takve komisije stvaraju veće tenzije od onih koje su postojale ranije.

2. Osnovanje REKOM-a: iznošenje istine, kontroverze i izazovi

S tom ravnotežom na umu može se posmatrati proces osnivanja inicijative REKOM i njene uloge u procesima tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini. Inicijativa za REKOM vidi REKOM kao “regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenih u bivšoj Jugoslaviji.” Njegov mandat određuje vremenski okvir za zločine koje istražuje od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001.

Prema MKSJ, smatra se da i taj sud i REKOM dijele zajedničke temelje u smislu fokusiranja na lokalno vlasništvo nad transformacijom konflikta. Dok MKSJ vidi sebe kao fokusiranog na odgovornost, REKOM smatra prostorom za prikupljanje obimne evidencije o zločinima koja može pomoći da se analizira uloga nacionalnih institucija u počinjenim zvjerstvima
Koalicija za REKOM osnovana je 2008. godine, kao konsultacijski proces koji obuhvata predstavnike žrtava civilnog društva i njihove porodice, izbjeglice, veterane, pravnike, umjetnike, naučnike, novinare i druge pojedince. Te konsultacije dovele su do debata o mandatu REKOM-a i izrade Statuta, koji tumači REKOM kao međuvladinu komisiju koju su osnovale sve države nastale na teritoriji bivše Jugoslavije, i čiji je zadatak da istraži sve navode o ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava vezanim sa ratom, da popiše imena žrtava rata i žrtava zločina vezanih sa ratom, okolnosti njihovog stradanja, i da prikupi informacije vezane za ratne logore i centre prisilnog zatočenja.

U tom procesu debate, dijaloga i konsolidacije, REKOM je u svom formiranju prošao kroz tri ključne faze. Cilj prve faze bio je da ocijeni potrebe žrtava i njihova očekivanja od regionalne komisije; u drugoj, od učesnika su se tražile sugestije za oblikovanje komisije (da li da ona bude proces lokalnih, državnih i regionalnih konsultacija), dok se treća faza fokusirala na izradu statuta (Fischer, 2016). Kao što se može i zamisliti, tako dug i obiman posao nije prošao bez kontroverzi i teškoća.

Skoplje 2010.
Budući da je kampanja za REKOM imala za cilj da omogući žrtvama da progovore, javile su se kontroverze oko toga koga treba uključiti u tu kategoriju i odvijala se debata o tome da li prioritet treba dati civilnim žrtvama ili ratnim veteranima. Međutim, teži su različiti pogledi na vrstu rezultata koju treba imati društvena debata i dijalog: da li se radi o utvrđivanju zajedničkog gledanja na prošlost, stvaranju klime koja omogućava prihvatanje višestrukih istina, razvijanju empatije za suprotne priče, ili uspostavljanju foruma za alternativnu debatu o historiji i njeno razumijevanje. Da stvari budu još složenije, neki su kritikovali nedostatak transparentnosti u procesima odlučivanja vezanim za REKOM, i smatrali da je proces te inicijative vrlo konfliktan (Fischer, 2016).

Pored toga, važno je spomenuti nekoliko strukturalnih pitanja koja se tiču REKOM-a, kao i drugih inicijativa za iznošenje istine u Bosni i Hercegovini. Martina Odlandi (2014) spominje dva. Prvo je činjenica da je Opći okvirni sporazum (Dayton), iako je pomogao da se 1995. godine zaustavi rat, institucionalizirao duboku podjelu u državnoj strukturi BiH, što utiče na iznošenje istine, jer svaka strana rata nastavlja svoju verziju istine, a tom procesu se često ne protivi niko na političkom nivou.

Opći okvirni sporazum (Dayton), iako je pomogao da se 1995. godine zaustavi rat, institucionalizirao je duboku podjelu u državnoj strukturi BiH, što utiče na iznošenje istine, jer svaka strana rata nastavlja svoju verziju istine, a tom procesu se često ne protivi niko na političkom nivou
Drugo pitanje je činjenica da se tranzicijska pravda u početku jasno fokusirala na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), inicijativu koja se bavi počiniteljima ratnih zločina od koje se previše očekivalo: da podstakne pomirenje, zaliječi rane koje je ostavio rat i ispuni zahtjeve žrtava za priznanjem. U pogledu prvog pitanja, važno je reći da etničke podjele u državnim strukturama motivišu na stvaranje kontradikotornih verzija prošlosti, što dovodi do toga da etničke grupe traže ekskluzivno vlasništvo nad istinom. U pogledu MKSJ, njegov početni nedostatak dosega doveo je do “kidnapovanja” inicijativa za pravdom od strane političkih elita, koje su kritikovale Sud da je nacionalno pristrasan ili da ga se dovoljno ne tiču lokalne potrebe za pravdom.

3. Pogled iznutra

Zanimljivo je kako različiti sudionici gledaju na REKOM u Bosni i Hercegovini. Prema MKSJ, smatra se da i taj sud i REKOM dijele zajedničke temelje u smislu fokusiranja na lokalno vlasništvo nad transformacijom konflikta. Dok MKSJ vidi sebe kao fokusiranog na odgovornost, REKOM smatra prostorom za prikupljanje obimne evidencije o zločinima koja može pomoći da se analizira uloga nacionalnih institucija u počinjenim zvjerstvima. MKSJ cijeni Inicijativu za REKOM kao proces skoncentrisan na žrtve koji evidentira sve patnje pojedinaca, zbog čega je bitan za javno izliječenje. Jedan članak u Balkan Insightu, koji prikazuje poglede bosanskih i drugih lidera nevladinih organizacija navodi da Inicijativa za REKOM podržava principe poštovanja ljudskih prava, da podržava sudske institucije tako što pravi mape zločina i počinitelja, i da nastoji da institucionalizira prakse pomirenja među građanima.

Kampanja u Sarajevu
Usprkos tog priznanja, sami članovi Koalicije za REKOM vide prepreke u svom radu. Ta zabrinutost naročito je izražena u dva članka u Balkan Insightsu: u broju od maja 2013. kaže se da je njegov trenutni izazov prelazak iznošenja istine sa nivoa nevladinih organizacija na državne vlasti u BiH. U tom istom članku kaže se da se neke od njegovih organizacija-članica brinu zbog mnogo nivoa kompromisa koje je REKOM napravio sa politikom, lobiranjem predsjednika i drugim političkim ličnostima, i da bi to moglo uticati na utvrđivanje istine. U drugom članku, objavljenom u novembru 2015, to se izražava još jasnije jer se kaže da se političari u BiH ne bave pomirenjem i da svode iznošenje istine na zvanične posjete i potpisivanje dokumenata, ali da se ne prave veći koraci na uključivanju djelovanja države u taj proces.

Jednu od najjačih tvrdnji izrekla je predstavnica REKOM-a Dženana Karup Druško, koja je 2009. izjavila da u BiH postoji neposredna potreba za nekim tijelom, pored sudova, koje bi moglo nastaviti da istražuje šta se u zemlji desilo i koje bi dovelo do javnog angažovanja na istini. Imao sam sreću da se upoznam sa Dženanom i čujem njeno mišljenje. Za nju, glavno postignuće Koalicije za REKOM jeste okupljanje žrtava iz različitih grupa, sa svih strana i iz različitih sektora u jedan proces koji je počeo kao male konsultacije i prerastao u regionalne konsultacije. Za nju, on je bio vrlo uspješan kao proces povezivanja i doprinio je jačanju organzacije. U isto vrijeme, ona priznaje da je taj proces naišao na snažnu opoziciju raznih grupa, u svim državama gdje djeluje, naročito onim koje predstavljaju veća udruženja žrtava, koje su obično pod uticajem politike i neprekidno pokušavaju da uspostave monopol nad istinom.

Činjenica je da se tranzicijska pravda u početku jasno fokusirala na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), inicijativu koja se bavi počiniteljima ratnih zločina od koje se previše očekivalo: da podstakne pomirenje, zaliječi rane koje je ostavio rat i ispuni zahtjeve žrtava za priznanjem krivice
S jedne strane, kaže ona, to što je REKOM stjecište organizacija civilnog društva čini ovu inicijativu jedinstvenom, jer za nju ne postoji nijedna slična alternativa, što je još važnije u vrijeme kad sve manje organizacija i donatora u Bosni i Hercegovini radi na bavljenju prošlošću i na tranzicijskoj pravdi. S druge strane, razne organizacije-članice REKOM Koalicije osjetit će smanjenu podršku za tranzicijsku pravdu u regionu. Isto tako, konstantne promjene u bosanskoj politici znače da su sporazumi sa lokalnim i nacionalnim političarima kratkog vijeka zbog neprestanih izbora i promjena u političkom sistemu zemlje.

4. Zaključne napomene

Iznošenje istine potreban je dio svake strategije tranzicijske pravde; ono zahtijeva planiranje i sveobuhvatno, cjelovito razumijevanje ako želi da podržava žrtve, stvara nekontradiktoran narativ o prošlosti i podržava pomirenje u državi i regionu. Ono se mora shvatiti kao instrument komplementaran drugim praksama tranzicijske pravde kao što su procedure krivičnih sudova, provjere, lustracija i rad na sjećanju, ali nikad kao zamjena za njih. Slučaj REKOM, inicijative koja je izrasla iz lokalnih u regionalne konsultacije pospješio je takvu kontroverzu u njegovom internom i eksternom dijalogu i pokazuje da je iznošenje istine mjesto za suprotstavljanje, gdje pitanja predstavljanja žrtava i domašaja svjedočanstava u komisijama za istinu dolaze u prvi plan. Više brinu trenutni izazovi sa kojima se Koalicija za REKOM suočava, ne samo u pogledu kritika organizacija-članica nego, još teži, prepreke koje postavlja politički sistem u zemlji fokusiran na naciju i nedostatak ozbiljne posvećenosti i djelovanja nekih političkih sudionika u zemlji.

(Autor je istraživač na doktorskom studiju Univerziteta u Birminghamu, Velika Britanija)

(Prevod: Milica Babić)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi