“Pogotovu, pak”

Piše: Alisa Mahmutović

Nema moralne panike bez odgovarajućeg ideološkog koncepta medija koji datom problemu daje prostor. I tu dolazimo na početak. Prema sociolingvističkim istraživanjima, “moralna panika” ne izbija ad hoc, ona se pažljivo, medijski konstruira
Otkako postoji lingvistička teorija bilo je i lingvističkih “izleta”, koji bi se najjednostavnije mogli opisati, kako ih u svojoj studiji i objašnjava Kalve (1981), lingvističkim padovima. To su one pojave kad se lingvistika jedino veže za problem vremena, ili kada je dominantna ideologija preuzme i korisiti kao sredstvo, pripisujući joj političku ulogu i pretvarajući je tako u političku ideologiju. U tom smislu, kao u našim okolnostima, “pitanje jezika” postaje prvorazredno nacionalno pitanje, a kod nas su nacionalna pitanja “tradicionalno” dogmatski postavljena pa se i ne propituju.

U zemljama bivše Jugoslavije trenutačno je dominantno perenijalističko tumačenje nacija, prema kojem je, kako je duhovito opisuje Anthony Smith, nacija kao uspavana ljepotica koja se nakon stoljeća sna upravo probudila. Samo što je kod nas, izgleda, prilično mamurna i zlovoljna
Drugim riječima, u zemljama bivše Jugoslavije trenutačno je dominantno perenijalističko tumačenje nacija, prema kojem je, kako je duhovito opisuje Anthony Smith, nacija kao uspavana ljepotica koja se nakon stoljeća sna upravo probudila. Samo što je kod nas, izgleda, prilično mamurna i zlovoljna, pa i jezik, kojim je ta ljepotica nekad govorila, postaje ne samo lingvističko, nego primordijalno egzistencijalno pitanje.
Ova situacija prilično podsjeća na bosanski sabor iz 1910. u kojem su se oni koji su probudili ljepoticu – naciju, tragikomično sporili oko naziva jezika, o čemu je veoma iscrpno pisao akademik Dževad Juzbašić. Tada, kao i sada, polazilo se od pojednostavljenih premisa da određen jezik kao metonimija nacije postoji u kontinuitetu barem hiljadu godina, a drugi su ga isto toliko godina osporavali.

Moralna panika

Ovu historijsku dramatiku danas možemo naći na stranicama Stava (6.9.2016), u tekstu pod maglovitim naslovom Šta je taj bosanski, da prostiš rekti, prof. doktrinara Sanjina Kodrića. Njegovo nespretno uvođenje aluzije na stihove Maka Dizdara iz pjesme Zapis o zemlji svjedoči o stalnoj potrazi i potrebi za kontinuitetom koji nikako da ispuni njegova očekivanja jer je historijska stvarnost jedno, a amaterske iluzije nešto sasvim drugo. Takva očekivanja nastojali su pomiriti i ispuniti neki totalitarni režimi, dobro poznati, a dobro je poznato i kako je sve to završilo.

Inače, Kodriću su, kao uostalom i drugim ideolozima po vokaciji, svojstvena ovakva simplificiranja, a ciljem da kod prosječnog čitaoca najprije izazovu osjećaj zbunjenosti i uskraćenosti, koji se onda autorovim manipulacijama dovode u stanje ravnoteže, jer mu on stvara osjećaj dostignute pravde. Kako je vidljivo iz prethodnih i ovog Kodrićevog teksta objavljenih u Stavu, bilo da to navodi eksplicitno ili tek implicitno, nered u njegovom mišljenju pun je fantazmagorija poput stećaka, bogumila, drevnog bosanskog jezika, plemenitih Bošnjana – Bošnjaka s početka dvadesetog stoljeća...

Ko bi to raspetljao i do kraja nabrojao? Strategija kojom se Kodrić služi  poznata je u lingvistici kao pravljenje “moralne panike” (Cammeron prema Kordić, 2010). Ova strategija obično je vezana za dva mita – mit o zlatnom dobu i mit o propadanju nacije, za koji su obavezno krivi Drugi. Kako navodi Cammeron: “Moralna panika nastaje kada se nekoj društvenoj pojavi ili problemu iznenada posvećuje velika pažnja u javnom diskursu i o tome se diskutira na opsjednuti, moralizirajući i alarmantan način, kao da se nagovještava neka nadolazeća katastrofa.” (Cammeron prema Kordić, 2010: 27).

Glavna svojstva “moralne panike” su pojednostavljivanje i konfuzija, a upravo su to i glavne odlike Kodrićevog teksta. I još važnije, “moralna panika” je stanje u kojem se na određeni problem javlja nesrazmjerna reakcija javnosti (Kordić, 2010). Nema moralne panike bez odgovarajućeg ideološkog koncepta medija koji datom problemu daje prostor. I tu dolazimo na početak. Prema sociolingvističkim istraživanjima, “moralna panika” ne izbija ad hoc, ona se pažljivo, medijski konstruira.

Briga o svima nama

U cijeloj priči, nakon što su proizveli problem, uskaču spasitelji poput Kodrića i kodrića, što donosi znatnu materijalnu korist. Jer to je ipak briga o svima nama. Dok su oni budni i pišu pamflete, rječnike, poredbene pravopise, mi spavamo mirno. Da je Kodrić svjestan šta radi jasno govori uvodna rečenica, koja bi eventualno mudrog čitaoca, a koji bi mogao postaviti neko logično pitanje, morala dovesti u sumnju: “U čemu je uopće problem s bosanskim jezikom – ima li ga ikako, ili je riječ o problemu bez problema”?!

Pitanje imena jezika je političke prirode, a budući da živimo u vulgarnoj parohijalno-podaničkoj kulturi, ono je danas dovedeno do usijanja, jer je politizirano sve – od vrtića do akademija
Dragi Kodriću, bosanski jezik kao nasljednik bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza nije nikakva pojava sama za sebe. On postoji dok postoje govornici. Pitanje imena jezika je političke prirode, a budući da živimo u vulgarnoj parohijalno-podaničkoj kulturi, ono je danas dovedeno do usijanja, jer je politizirano sve – od vrtića do akademija. Da bi dalje dezavuirao prosječnog čitatelja, koji se oslanja na njegove titule, on nastavlja: “Na ovo pitanje ne može odgovoriti samo lingvistika kao nauka o jeziku, pa ni samo filologija kao širi okvir naučnog proučavanja jezika i književnosti. Jezik je, naime, i izrazito važna društvena i kulturalna pojava, pa tako i znatno šire društveno i kulturološko pitanje. Da je jezik samo komunikacijsko sredstvo i da su pitanja o jeziku samo lingvistička, problema s jezikom ne bi bilo, niti bi ih moglo biti.”

Na ovo pitanje lingvistika je dala odgovor: jezik je sredstvo komunikacije – prvenstveno, a sve ostale njegove funkcije u odnosu na ovu – sekundarne su, ako ćemo posmatrati stvari naučno. Ideološka pitanja vezana za jezik su političke naravi, a to već nije nauka. Drugo, uvođenjem kulturološkog pristupa Kodrić zamagljuje jasne stvari. Naime, kulturologija operira kulturemima, a o njima se u lingvistici govori tek s pojavom istraživanja onih lingvističkih činjenica koje u društvu fukcioniraju kao kulturemi, tj. sa istraživanjem figurativnog jezika.

Prešućuje Kodrić, ako zna koliko ne zna, da se upravo na ovim nivoima jezične strukture ne može govoriti o posebnim jezicima. On se tako za tili čas sa herderovske teorije jezika i nacije prebaci na polje lingvističkog relativizma. Ove retoričke kaskade imaju jedan jedini cilj – predstaviti autora kao učenog akademskog građanina koji suvereno barata pojmovima iz lingvistike i sociolingvistike. No, ono na čemu mu valja čestitati je njegova poučivost. Naime, konačno je naučio da postoji bitna razlika između lingvistike i filologije, što neke njegove kolege – samozvani filolozi – još  nisu. Istina i on je to naučio tek nedavno, mak na konac moglo bi se odrediti kada i od koga. 

Historijski kontinuitet


Šireći “moralnu paniku” on bezočno laže i izmišlja kad u istom tekstu kaže: “Uprkos brojnim pokazateljima historijskog kontinuiteta bosanskog jezika i bosanske jezičke nominacije potvrđenim u povijesnim izvorima na različitim stranama, bosanski jezik predmet je direktnog osporavanja već gotovo dva stoljeća.” Ko to gotovo dva stoljeća osporava bosanski jezik? U cijelom tekstu mi ne saznajemo ni ko, ni kako, ni zašto osporava bosanski jezik. Zašto? Zato što je to najobičnija laž, koju bošnjakisti preuzimaju od Hrvata, a Hrvati su znatno prije istu matricu preuzeli od Srba, a od koga su je Srbi preuzeli postaje irelevantno.
Činjenica je da spasitelji na sve tri strane dobro naplaćuju svoju brigu. A briga je u svakom patrijarhalnom i ruraliziranom društvu, kakvo je naše, plemenit oblik egzistencije, kao što su plemeniti i Bošnjani koji se priviđaju Kodriću početkom dvadesetog stoljeća. Da bi govorio o lingvističkim temama nije dovoljno biti bošnjakolog po uvjerenju, moralo bi se nešto znati, a nešto i istražiti iz lingvističke teorije i dosadašnjih istraživanja. Koliko je meni poznato, osim ovih ispada, Kodrić nema nijedan rad iz lingvističke teorije niti iz primijenjene lingvistike. A da je stvarno riječ o lingvističkom analfabeti govori sljedeća njegova rečenica: “Pogotovo, pak, ne bi moglo biti problema s bosanskim jezikom ili bosanskim jezičkim standardom.”

Lingvistika je dala odgovor: jezik je sredstvo komunikacije – prvenstveno, a sve ostale njegove funkcije u odnosu na ovu – sekundarne su, ako ćemo posmatrati stvari naučno. Ideološka pitanja vezana za jezik su političke naravi, a to već nije nauka
Šta ova rečenica znači? Početak rečenice  Pogotovo, pak, svjedoči o odsustvu svake sintaksičke i stilske kompetencije. Uobičajeno je, a to lingvisti vrlo dobro znaju, da se pod imenom jezika uglavnom misli na njegovu standardnu formu. Tako je na ovaj način  postavljena rečenica čista manipulacija. Što je i sljedeći dio teksta: “Nekadašnji srpskohrvatski (ili hrvatskosrpski) jezik nije postajao oduvijek, ‘od početka svijeta᾽, već je stvoren spomenutim Bečkim književnim dogovorom 1850. godine iz kulturalnih, društveno-političkih i ideoloških potreba jednog vremena. Bio je to pokušaj najprije jezičkog i književno-kulturalnog približavanja, a nakon toga i društvenog te političko-državnog ujedinjenja prije svega Srba i Hrvata te Slovenaca, dok su se drugi južnoslavenski narodi, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci, pritom podrazumijevali – Bošnjaci u smislu srpsko-hrvatskih odnosa, a Crnogorci i Makedonci u vezi sa širim srpskim nacionalnim korpusom.

Srpskohrvatski jezik bio je svojevrstan lingvistički kompromis i konstrukt, koji je svojoj svrsi služio neko vrijeme i koji je, naravno, imao i svoje vrijednosti i smisao, svoje prednosti, ali i nedostatke, a koje je uostalom jasno predstavljalo i njegovo ime, vezano tek za dva južnoslavenska naroda.”

Ovo je tipična pojava u današnjoj srbistici i kroatistici, pa su je prirodno preuzeli i bošnjakisti.  Prešućuju svi jednu elementarnu sociolingvističku činjenicu, koja podrazumijeva da se normira ono što je neutralno i dominantno. To je dobro znao nekadašnji dijalektolog i današnji glavni ideolog i tvorac brige za bosanski jezik – prof. Dževad Jahić, koji je devedesetih pisao potpuno suprotno: “Bosna i Hercegovina, kao sadašnji areal sh. jezičkoga područja, zauzima posebno mjesto u njegovoj šarolikosti. Ona predstavlja teren na kojem su se u prošlosti susretale, sukobljavale i neutralisale različite svjetske kulture, religije, političke dominacije. Na sh. terenu ne postoji prostor koji na takav osoben način čuva tragove prošlosti. Osnovna njegova odlika je višekonfesiono ili višenacionalno nasljeđe, kakvo, u takvom organski izmiješanom vidu, ne nalazimo gotovo nigdje, ili baš nigdje u evropskim razmjerama. Na bh. tlu se nije izdvojila niti jedna posebna nacionalna matica koja bi ga pokrivala i davala mu dominirajući ton. Njegova osnovna odlika je u nijansiranju nekoliko konfesiono-nacionalnih cjelina, prije svega podijeljenih na relaciji velikih svjetskih religija: katoličanstvo-pravoslavlje-islam. Te tri religije igraju presudnu ulogu u formiranju bh. kulturnoistorijskog bića, ali one se javljaju kao temeljna potka na jednoobraznoj slovenskoj etničkoj i jezičkoj osnovi. Tradicionalna dimenzija ovog areala pokazuje da naši etnosi i nacije nasljeđuju uzajamnost, da je ta veza zakonita pojava i da tek ona otkriva svojstva i onog što je posebno i onog što je zajedničko.” (Jahić, 1990: 210)

Loše kopije

Moglo bi se postaviti i sljedeće pitanje bošnjakistima – zašto se ovih principa nije držalo u ishitrenoj jezičnoj politici, čije su posljedice i današnja trvenja oko imena bosanskog jezika? Zašto su se bošnjakisti opredijelili za loše kopije, koje je Jahić u pomenutom radu objasnio sljedećim riječima: “Jezičke konfliktnosti u odnosu među varijantskim sredinama izražavaju se naročito u težnjama da se varijanta proglasi jezikom, zasebnim standardnojezičkim idiomom. Također i u tome što jedna varijantska matica želi nametnuti svoje osobine drugoj, u ime nekog svoga prava na prevlast. U prvom slučaju radi se o separatističkom odnosu prema varijantskim razlikama, u drugom o unitarističkom konceptu razrješavanja postojećih jezičkih razlika.” (Jahić, 1990: 212)

Da bi govorio o lingvističkim temama nije dovoljno biti bošnjakolog po uvjerenju, moralo bi se nešto znati, a nešto i istražiti iz lingvističke teorije i dosadašnjih istraživanja
Nastojeći pokazati znanje o procesima standardizacije uvodi Kodrić i Bečki književni dogovor, ali uz sve one tipične zamjerke koje su prisutne u današnjoj kroatistici i srbistici, tako da se ovi tekstovi ne moraju ni čitati. Dovoljno je da znate šta su u srbistici ili kroatistici rekli o ovome. Poslije ovakvih rečenica ne ostaje ništa drugo nego zaključak da je pitanje imena jezika jednako postavljanju tzv. hrvatskog pitanja, ili pitanja o danu Republike Srpske. Srbi idu na referendum, a budući da ih prije ili kasnije u svemu slijedimo, po modelu: prvo Hrvati, jer Hrvati imaju prednost, a onda ćemo mi, ostaje nam da se okrenemo susjedima i čekamo.

Do tada, “moralna panika” je ono što povezuje goruće nacionalističke probleme. Problem je, međutim, što oni gore već dugo, a nikako da izgore. Gore samo ljudi, posebno lakovjerni, koji nisu u stanju napraviti razliku između naučnika i manipulatora s titulom. Kako stečenom – drugo je pitanje. Nažalost, sociologija lingvistike i dalje ostaje izrazito nepovoljna, budući da je današnji pseudolingvisti uporno vraćaju na herderovsku paradigmu. Zaboravljaju pritom da je rat počeo u jeziku i književnosti i da će se upravo preko njih morati krenuti u suprotnom smjeru. Ili upravo to ne zaboravljaju?  

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi