Pisanje je, dakle, muški posao?

Piše: Mirza Halilčević

Brojne su Zagorke 21. vijeka koje i pored svoje kvalifikovanosti i iskustva bivaju vrednovane na osnovu svoje rodne odrednice. Kako su patrijarhalne metode ugnjetavanja brojne, te kako variraju od direktnih do pasivno-agresivnih uvjeravanja, često ih je teško prepoznati zbog stepena normalizovanosti i standarda koji su postavljeni.
Svoje prve radne dane u zagrebačkom Obzoru, Marija Jurić Zagorka provela je u sobi bez prozora, kako niko, kojim slučajem, ne bi vidio da radi za novine, a svoje prve tekstove objavljivala je pod pseudonimom, tada, jedinom društveno prihvatljivom opcijom. Na koncu tadašnjeg, devetnaestog vijeka, Zagorka je krijući se od očiju javnosti, pokušavala da pozove na odgovornost, da bude primjer žene koja sudjeluje ravnopravno u javnom životu, i u konačnici, da preživi. Za jednu ženu, u to vrijeme, bilo je nedopustivo da se bavi intelektualnim radom, a da uz to još bude i plaćena.

Seke i gospoda   

Iako je kvalitetom svoga rada udvostručila prodajni tiraž novina za koje je radila, te stekla brojnu čitateljsku publiku, Marija Jurić nikada nije bila dovoljno priznata među svojim muškim kolegama. Priznanja i nagrade dobijala je uglavnom od inostranih kuća, dok je u Zagrebu nailazila na brojne opstrukcije. Tadašnji predsjednik Vlade Kraljevine SHS-a, na njen zahtjev za intervju, odgovorio joj je da ženama ne daje intervjue, nego samo “diže suknje”, dok je jedan od poznatijih pozorišnih kritičara, Oto Kraus, nazvao njenu književnost – književnošću za kravarice.

U usporedbi sa gore opisanim vremenom, dvadest i prvi vijek je ipak sa sobom donio revolucionarni dašak novih spisateljica, esejistkinja, novinarki, izdavačica i književnica, ali još uvijek su brojne prepreke pred onim ženama koje se odluče baviti i živjeti od svog intelektualnog rada.

“Danas, za razliku od vremena koje je iza nas, više nema otvorenog imperativa ’ti ne možeš biti književnica!’ Ali, kao što je nobelovka Elfride Jelinek rekla, danas se muškarci u književnom svijetu referiraju jedni na druge, citiraju jedni druge i komuniciraju jedni sa drugima. Žene su često prosto ignorirane i isključene. Mediji komentiraju njihov izgled, a to rade čak i promotori njihovih knjiga. Na taj način ženama se jasno daje do znanja da intelektualna sfera pripada muškarcima”, objašnjava naša sugovornica, Selma Kešetović, nagrađivana pjesnikinja i profesorica književnosti.

Iako je kvalitetom svoga rada udvostručila prodajni tiraž novina za koje je radila, te stekla brojnu čitateljsku publiku, Marija Jurić nikada nije bila dovoljno priznata među svojim muškim kolegama
Brojne su Zagorke 21. vijeka koje i pored svoje kvalifikovanosti i iskustva bivaju vrednovane na osnovu svoje rodne odrednice. Kako su patrijarhalne metode ugnjetavanja brojne, te kako variraju od direktnih do pasivno-agresivnih uvjeravanja, često ih je teško prepoznati zbog stepena normalizovanosti i standarda koji su postavljeni.

“Često sam se kao novinarka susretala sa obezvređivanjem na osnovu roda. Nisu to neke velike, već malo suptilnije stvari koje neko manje osjetljiv na rodnu neravnopravnost možda ne bi ni primijetio. Dešavalo se da su me na terenu oslovljavali sa ’seko’, dok su moje kolege oslovljavali sa ’gospodine’, ili da su me, recimo, prije intervjua pitali za bračni status, kao da to određuje kvalitetu mog rada”, govori o svojim iskustvima Maida Salkanović, novinarka i psihologinja.

Patrijarhalni narativi


U kontekstu književnosti, danas se analizom književnih djela pisanih muškom rukom, dolazi do rezultata koji evidentno pokazuju kako sadrže patrijarhalne narative, a koji su rezultati književnih standarda koje postavljaju konvencionalne skupine društva – bijeli, heteroseksualni muškarci, pripadnici srednje ili više društvene klase.



“Ono što je posebno toksično za čitavo društvo je činjenica da su muškarci u književnosti ’opisivali’ ženske likove isključivo kroz svoju mizoginiju i da se to prihvaća kao standard, kao normalno”, navodi Selma Kešetović, dodajući kako i pored prezentacije koju pružaju žene kroz književnost danas, ne treba pasti u zamku da postoji esencijalno muško ili žensko pismo.

Terminološki posmatrano pitanje postojanja ženske književnosti dovodi do dodatne marginalizacije i izolovanja književnosti koja se bavi problematiziranjem feminističkih pitanja. Činjenica je da danas na brojnim fakultetima studenti/ce imaju priliku izučavati predmet naziva Ženska književnost, što u kontekstu već postojeće situacije otvara pitanja kao što je – postoji li onda i muška književnost, i da li se onda muškarci mogu baviti ženskom književnošću?

Činjenica je da danas na brojnim fakultetima studenti/ce imaju priliku izučavati predmet naziva Ženska književnost, što u kontekstu već postojeće situacije otvara pitanja kao što je – postoji li onda i muška književnost
Da kvaliteta književnog rada nije sporna, nego da je riječ o konvencionalnosti govori i primjer novinarke Maide Salkanović, koja na priznavanje naiđe tek onda kada “njen rad izgledom podsjeća kao da je nastao kroz muški diskurs”: “To je ono sa čim se ja susrećem na svom blogu, gdje često znam pisati rodno neutralnim jezikom. Kad pokrenem neko političko ili društveno angažovano pitanje u komentarima se automatski pretpostavlja da sam muškarac.”

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi