Stariti u Bosni još je teže nego živjeti

Piše: Emina Žuna

Generalno se može reći da mladi ne znaju puno o starcima i da ih oni ne zanimaju. Međutim, sve se mijenja kada dospijemo u dob kada nam starci postanu najbliži članovi porodice i kada nam pripadne uloga da se brinemo o njima. Tek tada, zapravo, uviđamo siromaštvo i stereotipnost naše predodžbe, jer je starost puno više – faza života u koju smo donijeli i sve ono što smo prije bili, pa se ne može svesti na nekoliko sličica. Također, ako nas zapadne da se brinemo za nekog starog člana porodice, brzo uvidimo da su ovi gore nabrojani “mladi starci”, tj. ljudi koji su još sposobni za samostalan život. Jer, postoji još jedna starost, ona koju ne možemo vidjeti na ulici i koja je često sakrivena – potpuno bespomoćna i oslonjena na druge. Dementna starost.
Ima onaj stari spot Dubioze Kolektiv za pjesmu “Valter” u kojem glumi pokojni Vlado Jukanović. Iako se radi o parodijskom uratku i Jukanović je trebao simbolički da evocira nekog današnjeg superheroja Valtera, spotu je uspjelo i da veoma efektno oslika današnju penzionersku egzistenciju u BiH. Vidimo Jukanovića kako se budi i, u tišini i memljivoj samoći svog penzionerskog stana, obavlja jutarnju higijenu te kreće u dnevni “pohod” na grad. To u njegovom slučaju znači osiguranje dnevne porcije hljeba, a potom usamljeničko druženje s gradom kojeg on posmatra iz svoje siromašne, bespomoćne pozicije, a koji prema njemu i njegovoj svakodnevnici ostaje posve ravnodušan. Na kraju spota, Jukanović se umoran vraća kući, liježe i gasi svjetlo iznad kreveta i svoje sumorne svakodnevnice, da bi sutradan opet sve iz početka. 

Onda kada je sve bilo bolje i ljepše...

Mi, inače, – koji imamo sreću da se još ubrajamo u “mlade”, o starcima razmišljamo kroz nekoliko uobičajenih tema. Tako znamo da su im penzije niske i da jedva pokrivaju troškove života, pa malo ostane za lijekove. Znamo da na starce, po pravilu, nailazimo u vozilima javnog prevoza i u u parkovima. U prvim se, uglavnom, bune kada im se ne ustane i ne napravi mjesto, dok u drugim sjede na klupama i hrane golubove, ili pomiču šahovske figure i navijaju. Često se vide i kako prose ili rove po kontejnerima. U razgovorima – kada se ne žale na niske penzije i zdravstveno stanje, uglavnom kritikuju sadašnju političko-ekonomsku situaciju, te nostalgično i sa žaljenjem evociraju prošlo vrijeme i sistem, onda kada je sve bilo bolje i ljepše. 

Generalno se može reći da mladi ne znaju puno o starcima i da ih oni ne zanimaju. Međutim, sve se mijenja kada dospijemo u dob kada nam starci postanu najbliži članovi porodice i kada nam pripadne uloga da se brinemo o njima. Tek tada, zapravo, uviđamo siromaštvo i stereotipnost naše predodžbe, jer je starost puno više – faza života u koju smo donijeli i sve ono što smo prije bili, pa se ne može svesti na nekoliko sličica. Također, ako nas zapadne da se brinemo za nekog starog člana porodice, brzo uvidimo da su ovi gore nabrojani  “mladi starci”, tj. ljudi koji su još sposobni za samostalan život. Jer, postoji još jedna starost, ona koju ne možemo vidjeti na ulici i koja je često sakrivena – potpuno bespomoćna i oslonjena na druge. Dementna starost. A postoji značajna šansa da ćemo, i ja koja ovo pišem i vi koji ovo čitate, doživjeti upravo takvu starost. 

Stručnjaci koji se bave proučavanjem demencije tvrde da ne možemo precijeniti ozbiljnost koju trebamo pokloniti ovom stanju jer se radi o pošasti novog doba. U razvijenim zapadnim zemljama se iz godine u godinu izdvajaju sve veća sredstva za istraživanje i tretiranje ove bolesti jer broj oboljelih konstantno raste. To je djelimično i zbog toga što se broj staraca povećava u odnosu na ukupan broj stanovnika. Naročito je to slučaj u mirnim, sređenim društvima koja nisu pretrpjela recentne ratove gdje ljudi imaju sreću da uglavnom umiru od posljedica starosti. Prosječan životni vijek se značajno produžio pa prosječna životna dob u nekim staračkim domovima iznosi čak 87 godina. Međutim, i mi u Bosni i Hercegovini bilježimo porast staračke populacije. 

Prepušteni članovima porodice

Šta zapravo predstavlja demencija? U svakodnevnom govoru dementnim nazivamo, manje-više, sve stare ljude koji imaju problema s pamćenjem i koji su više fokusirani na prošlost nego na sadašnjost. Međutim, treba praviti razliku između “normalne” staračke demencije i ozbiljnih dementnih stanja i Alzhajmerove bolesti. 

Demencija predstavlja progresivno opadanje moždanih funkcija koje podrazumijeva emotivne, kognitivne i ponašajne promjene kod oboljelog. Oboljeli polako zaboravlja vlastiti identitet i sve ono što ga je činilo osobom kakva je bio, što onda dovodi do zbunjenosti, agresivnih ispada i drugih problema u ponašanju. Da stvar bude gora, slabljenje mentalnih funkcija ne ide proporcionalno s fizičkim pa je u prvim fazama bolesti oboljele veoma teško kontrolisati. Bolesnici osjećaju stalni fizički nemir i potrebu za kretanjem, pa ih se mora stalno imati pod nadzorom da ne bi odlutali i doživjeli neku nesreću. 

A to je veoma težak zadatak i predstavlja cjelodnevni posao. Prema nekim procjenama, potrebne su dvije i po osobe da se brinu za jednog oboljelog, što onda pred članove porodice stavlja praktički nemoguć zadatak. Jer u BiH su dementni starci najviše prepušteni članovima porodice budući da ne postoje specijalizirane ustanove za njihov smještaj. Čak i neki starački domovi odbijaju da ih prime zato što zahtijevaju specifičnu skrb i teško ih je nadzirati. Ako, pak, završe u bolnici, najvjerovatnije će biti smješteni na psihijatrijskim odjelima gdje će se fizički sputavati i tretirati medikamentima. Dakle, biće izloženi jednom krajnje nehumanom i za njih neprilagođenom postupku. 

Ranjiva kategorija

Drugačije je to u socijalno razvijenim zemljama u kojima postoje ustanove za njihovo zbrinjavanje i u kojima je država dužna da se pobrine za socijalno ugrožene dementne osobe. Pored staračkih domova i specijaliziranih ustanova, postoje dnevni centri u kojima mogu provesti dio dana za vrijeme koje članovi porodice koji se brinu o njima mogu predahnuti. Također, članovima porodice su na raspolaganju i centri za psihološko savjetovanje i pomoć, kao i grupe samopomoći u koje se mogu uključiti i u kojima članovi porodica pomažu jedni drugima. 

U BiH još ne postoji ništa od toga i dementni su samo još jedna od ranjivih kategorija stanovništva za koje ne postoji sistemski osmišljen način zbrinjavanja. Kako “Valter” iz Dubiozinog spota provodi svoju nedostojanstvenu starost na ulicama Sarajeva, tako i neki dementni valteri umiru sakriveni po bosanskim stanovima i kućama. Oni drugi koji imaju (ne)sreću da borave u staračkim domovima i bolnicama, umiru izolirani, zaključani, sputani i sedatizirani. 

A osim što je potrebno poduzeti korake u pravcu sistemskog rješavanja ovog pitanja i dati demenciji ozbiljnost koju zaslužuje, potrebno je i individualno mijenjati svijest o starosti.  Mislim da se mladi ljudi trebaju učiti da drugačije posmatraju stare ljude oko sebe, da ih ne diskriminišu nego pokušaju razumjeti i cijeniti kao osobe. Potrebno je razviti svijest da je starost samo jedna života faza u koju ćemo dospjeti svi (ako budemo imali dovoljno sreće) i zato je potrebno što bolje shvatiti i s njom se saživjeti. Olakšavajući život starcima u svojoj porodici, olakšaćemo ga i sebi u budućnosti, budući da se nemamo na koga puno osloniti. Jer stariti je u Bosni još teže nego živjeti.




-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi