U spomen na Miodraga Miću Šušnicu

Piše: Boris Potočnik

Pitala me je Maja proljetos, onako oprezno i mrvu optužujući, da se ne naljutim, zašto u mojim pričama nikada nema njega, Miodraga Šušnice. Majo, to mora biti priča nad pričama, teško da sam je sposoban napisati, ostaće koje slovo manjka. Trebalo mi je da on progovori, da me podbode, da se otvori prvi
Neko je jako pokucao na vrata našega stana. Otvorio sam i ugledao čupavu, kovrdžavu glavu svog prijatelja sa susjednog ulaza. Pitao me usplahireno, cupkajući u mjestu, žureći dalje.

“Nije, nisam”, odgovorio sam i zatvorio vrata, ne postavljajući suvišna pitanja.

Ljudi imaju razloge, to ih pokreće ili drži u mjestu, za šankom. Kakvi su, takvi su, žive svoj đir, dovoljno im je njihovo ludilo, zašto u to petljati svoje vlastito? Negdje, u nekom prostorvremenu, krugovi se dodirnu i saveznički putuju dalje. Unuci domobrana i legionara, unuci partizana.

Rikošet praznoga pucnja u svrhu života


Opalio me šakom po nosu, na kvarnjaka. Zagužvali smo oko dječije gluposti na haustoru, ljeta osamdeset sedme, gurnuo sam ga i pao je. Sekund kasnije, kucnuo me po ramenu. Okrenuo sam se i dobio direkt, “a la Marijan Beneš”.  Komšinica Ruža je strčala sa mokrim peškirom i umotala mi raskrvavljen nos. “Ma da, misli što mu je ćaća milicioner da može tući djecu, izvućiću ja njemu uši”, i tako redom, nepotrebno, oštrog jezika u trnje poslije boja zabodenog, toplo i majčinski. Sutradan je već bilo sve uredu, skupa smo krali breskve negdje pod Starčevicom i umazani bježali preko Rebrovačkog mosta. Život nas je mnogo bolje povezao tek nekoliko godina kasnije, otprilike mjesec dana nakon što je uzbuđeno kucao na moja vrata.

Posmatram stvari onakve kakve jesu, ljude i događaje dovodim u vezu ili mahnem rukom ne nalazeći smisao. Naučio sam da ne ulazim u razloge, dobrovoljno pristajući na optužbu nezainteresovanosti. Nikada ne pitam, neambiciozno i oportunistički, zapišavajući svijet oko sebe, okrugao kao točak ili ćoškast kao narav žene.

Srđan Šušnica, taj što me lupio po nosu, kasnije je postao moj kompas razuma, rikošet  praznoga pucnja u svrhu života. Kao jutarnji makiato, noge na ogradi kafića uz Vrbas sa dignutom kragnom i cvikerama, ili nešto više od toga, na volju, zavisi da li je dan sunčan ili baš i nije. Sa vremena na vrijeme opali me po nosu, napuni okvir idejama ili me gađa nečim što mu dođe pod ruku kada potrošim šansu. Vrati timun kad barka skrene sa kursa. On je... Ne, ne, on nije. Nije običan. Uporan je kao vrijeme.

Ni njega ne pitam zašto je takav, zašto gura prst u oko. Znam razlog pa uživam u tim pasjalucima. Odrastao sam u tom međuprostoru jabuke i stabla posmatrajući život očima ovce kojoj se na glavu spustio slatki poklon za žvakanje ili filozofijom Njutna koji od tako beznačajnog događaja definiše gravitaciju, privlačenja i razdvajanja, zaneseno okreće planet i  žmirka u teleskop. 

Vozili smo čamce skupa, lake i brze, vratolomne kajake u kajakaškom klubu, devedesetih. Tih dvadesetak kilometara rijeke znali smo napamet, svaki kamen i svaku curicu na plaži.  Doduše, znamo i danas, okrenemo nekada đir dajakom. Dajak je, opet, nešto drugo, drveni vremeplov, lađa za ćutanje, klizi polako.

Mladost na stepenicama koje vode na Vrbas

Njegov tata je  bio trener u tom kajakaškom klubu, vozio je kanu sa svojim vjenčanim kumom, nekada davno, trošio mladost na tim stepenicama koje vode na Vrbas, pa kasnije ostao da radi sa djecom, sa nama.  Mirza i Miodrag, prvaci Jugoslavije u kanuu slalom, dvosjed, maheri za vodu, od bistre Soče do mutne Matke, sa Vrbasa iz Banjaluke. Njegov Stari je, također, bio ispektor milicije, dobar čovjek i zajeban drot.

Pitala me je Maja proljetos, onako oprezno i mrvu optužujući, da se ne naljutim, zašto u mojim pričama nikada nema njega. Majo, to mora biti priča nad pričama, teško da sam je sposoban napisati, ostaće koje slovo manjka. Čekao sam da naiđe, nešto da se nadovežem. Trebalo mi je da on progovori, da me podbode olovkom, da se otvori prvi.

“Alo, Banja di Luka”, trznuo me Lukša. “Ajme, naša san na internetu neki libar o tvojemu gradu, pogledaj”. Bio je fajront u konobi, kvarat Lune se klatio iznad Korčule. Pošutao sam stolice na mjesto, brzinski sjeo na jednu, uzeo mobitel od tog dobrodušnog Orebićanina i krenuo sa čitanjem. Unuci partizana, naslov, a tekst opisuje moju zgradu i ulicu, pominje prijatelje, tražim sebe očima. Autor Srđan Šušnica.

Smijem se, govorim Lukši da znam čovika, al’ da ne znam kako da mu ga opišem. “Ma daj, Bosanac, jema li što da ti ne znaš, sad ćeš još reć da ste... ne znam šta činili”.  Čita i Kaća, Sarajka, povezuje. Reče da joj je njen Miro pričao nešto slično, nešto čemu je prisustvovao.  Čudim se i raspitujem o čemu se tačno radi, odgovara mi da će i Miro za koji dan doći iz San Antonija, tu u Orebić, pa pretresajte svoju Banjaluku do sutra. Uspio sam sastaviti da imam i ja priču na njegovu priču, samo je nismo pominjali. Eto, konačno se otvorio. Jaca je presudila, kazala je da ja kada pričam to uglavnom nema smisla, nikakvog pa da je možda bolje da napišem. Priču o priči.

Luda, glupa i neobrazovana, nebeska moja braćo, tu nema oprosta


Ja nisam poznavao njegovoga oca, kao on moga. Nisam stigao da ga upoznam, ubijen je aprila devedeset druge, ispred kajakaškog kluba. Kako je čudna ta riječ “dobio”. Ljudi dobiju svašta, neko dobije kuću od babe, dobiju gripu, krpelja, sedmicu na lotu, šamarčinu. Miodrag Mićo Šušnica je u sebe dobio trideset i sedam vrelih metaka. Trebao ih je dobiti prije nego se rodio, tad bi ostalo skriveno. Dobro je ubijen, čestito i temeljno, bez čitanja između redova i dubljeg smisla. Luda, glupa i neobrazovana, nebeska moja braćo, tu nema oprosta.  

Mićo je osamdesetih po školama tražio problematičnu djecu, vodio ih u kajakaški klub i od huligana pravio ljude. Bio je komunista, nevjernik, tvrd i prijek. Jednom je Muhamedu, razmaženom, nemogućem i zločestom stvoru, supertalentovanom kajakašu, stavio hodžin zapis ispod jastuka. Vodio je klince na takmičenje, spavali su u nekim barakama pored Une. Trener usnulih balavaca, strogi inspektor banjalučkog  SUP- a, tiho je otvorio vrata spavaone, prišuljao se krevetu i održao obećanje koje je dao Muhinoj neni, kada je iz njene drhtave ruke primio smotuljak i naputak da taj komad papira mora biti ispod jastuka, da Muhamed ne zna.
 
Samo ga tako dobri Allah može sačuvati od Šejtana. Dao je riječ, takav je red, a njega mora biti. Pričali su mi da je završio Pedagošku, da je slikao i pisao pjesme i da je prvi udarao, bez milosti, bez objašnjenja, šljam, dilere, džeparoše. Znao je ko će večeras obiti kiosk i gdje. Potražio bi nesuđenog lopova, ponudio mu da sredi podrum, okreči dnevnu sobu i opere kola, platio mu tri puta više, samo da to ne čini, da postoji alternativa. Znao je svaku njušku i valaroša, čuvao nas je po parkovima i kafićima.

Pokušali su da ga prebiju, mnogo puta. Imao je kapu, lenjinku. Bila je zgodna, tukla je po tvrdim glavama nasilnika i tabadžija, polupijanih neotesanih brđana sa razbijenim pivskim bocama u rukama, u diskoteci, u našem gradu dok su cure vrištale nadglasavajući Alenovo vrištanje, lipa cvatanje. Sam, na trojicu, sa kapom u ruci i osmjehom na licu. Narodni milicioner, jednog po jednog, nokautom. U kapi je bio službeni tetejac, kila hladnog željeza. Svojoj ženi Jagodi je rekao, ako krene rat, njega će ubiti prvog. Zavladaće bagra.

Opuštencija i krutost u momentu, to može samo džentlmen


Rekoh, nisam poznavao njegovog oca kao Srđan moga. Stigao ga je upoznati, od tačke u vremenu gdje je njegov prestao postojati, do mjesta gdje je moj prestao postojati. Čitao mu je govor. Ne, ne... nama je čitao govor, ovome u sanduku bilo je svejedno, pokraj hrpe žute zemlje dok su se grobari naslanjali na lopate i čekali da ta formalnost završi pa da se raziđu kućama i bezimenim bircuzima u predgrađu, kraj pijace. Nema veze, Stari ionako nije mario za formalnosti. Njih dvojica su se poznavali malo bolje...

Dobro, to se tako kaže, taman toliko da se umjesto suze pusti osmjeh i nabaci neka zajebancija. To pravo imaju samo najbliži, a pravo se ne traži, ono se uzme i pravo mu bilo. Taj oksimoron, to nešto, ne pada mi ništa drugo napamet osim ove čudne i plitke riječi, opuštencija i krutost u momentu, to može samo džentlmen, onaj što tačno u podne razgrne slabe i kao Gari Kuper sam izađe pred barabe.

Posmatrao sam ga kako će to izvesti i kao uvijek do tada i kasnije, nadmašio me totalno, u svemu. Nismo se nas dvojica takmičili, nismo imali oko čega, vozili smo različite discipline u istoj trci, nismo usporedivi, samo smo se mjerkali i dobro zajebavali sa svim i svačim, bez dlake na jeziku, a ponekad i sa njima. Bože moj... I očevi su nam takvi bili, gledao sam vod ucviljenih koje su morale doći na sprovod da shvate koji su broj bile. Žene su vrazi, sa buketom u ruci. Kasnije mi je Stameni rekao da svako dijete ima dužnost da nadmaši roditelja i da je moja ljestvica visoko. Ispričao  sam to Srđanu i spomenuo se uplakanih... prijateljica... sa sahrane moga oca. Rekao mi je da nemamo brige, umjesto voda, nama dolazi četa. Na štiklama, svečano postrojena, tu smo bar mirni. 

Kada je Miodrag Mićo Šušnica otišao u penziju, krajem osamdesetih, čaršija mu je napravila oproštaj. Bio je počasni gost u Studencu, kraj Vrbasa hladne vode što jablan nosi, poravnava stvari. Šibicari, valaroši, krivotvoritelji, provalnci i džeparoši, sitni dileri i prostitutke, šverceri i delikventi slavili su do zore što Mićo gubi ovlasti da ih hapsi, zatvara i prevaspitava, da ih provali prije nego krenu u akciju. Čaršija ne čini takve korake, ne izjašnjava se, ovo je bio presedan. Ulični fer plej, polusvijet i namrgođeni pub, noć i ispisana knjiga, ta vječna igra lopova i žandara. Oni su ga, na neki svoj uvrnuti način voljeli. I dobro pamte.

Rat je prosta stvar, toleriše naoružanu djecu

Srđan je puno ranije počeo sa veslanjem, uz svoga tatu. Ja sam u to upao tek devedeset druge, kada je bilo kasno za sve, a naročito za takve bezvezarije kao što je sport. Ušao sam u kajak vičan vodi, moj Stari je bio ronilac cijeli život, prvi Bukovac, sa njim sam naučio podvodna pravila pa mi je bilo lako uskočiti u čamac.  
Okruženi nasiljem, uz veslanje smo ubijali dane. Oko nas su ubijali ljude. Skoro svaki dan neko bi nestao, što u Crvenom Kombiju, pretučen do smrti ili upucan u kući, kafiću ili na ulici, ili poginuo na ratištu. Ili bi se raznio u grmlju pored Vrbasa pa bi mi skupljali ruke i noge u vreću. Ogromna je ta količina nasilja, odbijala se od nas kao kugla od martinelu, smanjivala kriterijume postojanja proporcionalno intenzitetu.

Jedan ronilački zakon govori o pritisku i volumenu. Što je pritisak veći, volumen je manji, diže temperaturu. Djeca ne bi trebala biti tako pritisnuta, zbog svoje djece. Recimo, izvadili bi osigurač, pustili kašiku, brojali do dva, bacili bombu u liman, voda bi prokuhala, a bijeli trbusi ribe kliznuli bi po šljunku dna. Onda bi se potukli, koja je čija, čija je veća, nogama i rukama za bolji komad. Tada nam je to bilo normalno, rat je prosta stvar, toleriše naoružanu djecu, opravdava i pojednostavljuje postupke. Tumara po rukama i kada se završi, steže šake i obrađuje poglede, prepozna ludilo u očima, drži na malom volumenu i kada pritisak popusti.

Moj Stari nije dramio na takve manevre u snalaženju za ručak, samo bi ponekad rekao jednom ili drugom... “Pazi se”. Malo se čudio što ne bacimo i bombu i kašiku skupa, ali kada sam mu rekao da tako pliće pukne, ne stigne potonuti do kraja i dokači čitavo jato, i one gore i one dole, beznadežno je slegnuo ramenima i tiho opsovao mater ludu. 

“Mrš, stoko seljačka, samo bi tukli ljude...”

Mićo se nije uživio u penziju. Poslije fešte u Studencu, čaršija se poradovala da je gotov. Prevario ih je sve, otvorio je privatnu detektivsku agenciju, ponovo spreman da iskoči iz mraka. Jugoslavija je još bila tu, pupala pod Markovićevim preporođenim dinarom. Lovio je dužnike, pobjegle žene. Jednu je našao u Makedoniji. Rekla mu je da je muž tuče, da je zato utekla. Vratio se u Banjaluku i kazao nasilniku da je nije pronašao, da je u zemlju propala, da je saznao da je otišla nekud u Italiju i da digne ruke od nje. Spasio je. Takav je bio. Samo za bagru nije imao milosti, nikad.

Pred sam početak rata, prekinuli su mu penziju i ponovo ga vratili u Službu, klimava država je trebala informacije, a Mićo je u tome bio vraški dobar. Počele su igre i igrice, razigrale se delije, počele su namještaljke i laži. Formirao se Tajfun, specijalna služba za spinove u informisanju, za sijanje straha i terora nad drugima i drugačijima. Počela je prodaja oružja i propaganda o neprijatelju, podmetanja. Sitno kolo do kola čulo se do Stambola. Sin partizana posmatrao je svijet drugim očima, shvatio da je okružen ljudima koje je lično strpao u zatvor, a koji su odjednom postali vlast. Dokumentovao je i istražio koliko je stigao, uspio je shvatiti istinu. Odbio je služiti tomu. Boga vam jebem, takvog  i naopakog. Bože, pomozi, legija mračnih opkoljava, u potkovu gura Gestapo.

Non serviam tibi, Radovane.

Poznam čovjeka kojeg je Mićo priveo na saslušanje poslije masovne tuče na Manjači, uoči prvih izbora na kojima su pobijedile nacionalne stranke. Pričao mi je da je dijelio predizborni materijal za svoju stranku kada je ispala gužva, čak se i milicija između sebe potukla, podijelila po etničkoj pripadnosti. Sutradan, u miru kancelarije, Mićo ga je čudnim mirom pitao šta se desilo. Moj poznanik mu je odgovorio da se desilo šta se desilo, da je to bila svrha svega i da je komunizam, socijalizam i Jugoslavija srušena, da je gotovo.

U kancelariju je svako malo upadao drugi policajac i drsko pitao Miću treba li prebiti privedenog. Treći put  ga je izbacio napolje. “Mrš, stoko seljačka, samo bi tukli ljude...” “Slušaj, prijatelju”, obratio mu se, “Uredu, srušili ste, gotovo je. Pitam te, rušite li zbog rušenja ili da napravite nešto bolje? Imate obavezu da napravite nešto bolje, ako je zbog toga, onda je uredu, sve bude i prođe, ali trebalo bi se truditi da bude bolje.”
I danas, moj prijatelj mi često kaže, „Boris, trudio sam se da napravim bolje, obavezao me taj mir i fer plej, često mi je to na pameti. Znaš, taj je čovjek stvarno bio sam i bio je ludo hrabar.”

Beskrajna penetracija, ples po valovima, tango

Kajak je lijep sport. Voda je fluid, tih i podatan, trpi taj odnos kroćenja. Svaka voda, svaka rijeka ima ista bazična, univerzalna pravila ponašanja, baš kao žena. Voziti kajak ili kanu na divljoj vodi je bonton u kom se nepristojno ponašanje kažnjava isključenjem iz društva, potapanjem, prestankom postojanja. Plemenita i kada je prljava, zato što je jaka, dozvoljava igru ali ne dozvoljava dominaciju. Beskrajna penetracija, ples po valovima, tango. Ako je ostaviš, čeka te, zove nazad, ne zamjeri, ma koliko tvrdio da je više ne voliš.

Voda je saveznik, prepreka za progonitelje, spas za bjegunca, za onog ko zna, zato tamo potjeru i navodi. Tu si svoj i nije te strah, tu dobiješ rezervni život. Poznavati vodu i njen nemušti jezik, stajati kraj nje i čitati znakove, jezike, preljeve, brzake, kontratokove, rolne, jastuke, rupe i kaskade, kolebanja, tutnjavu ili prosto klizanje i tišinu, držati je za ruku i savladati strah je umjetnost, izlomljeni kubizam, potraga za vlastitim oblikom, ili impresionizam boja, oblika i svjetla.

Posmatrati vodu je posmatrati njenu suknju, mreškanje vjetra i bicikl. Postojati pored vode put je u klasiku, staru školu u kojoj se stvari svršavaju skidanjem šešira. Zaborav je nemoguć,  susret je to staroga gospodina i vremešne gospođe, kratki pogled i malo vatre u očima, duboki naklon i podsjećanje na damu u društvu, na kurvu u krevetu. Voda je sklonište kojoj se vratiš, na neko izabrano mjesto djetinjstva u kom si ljubio prvi puta. Voda je spoznaja, opere od gluposti i zla. Poštovati vodu znači poštovati ljude. Ne bojati se vode znači ne bojati se žene, ne bojati se ljudi, ne bojati se smrti.

Teško je za usporedbu, drznuću se, sklon sam takvim ispadima. Očevi su nam otišli na različite načine, u jednom slični, braneći vodu, tu čistotu kojoj pleme i čopor nije sklono. Njegov na divljoj, nasilnoj i teškoj, odvezao trku do kraja, braneći red, zakon i moral, braneći nas i ubjeđenja bez straha, bez kolebanja, sa rukom na dršci pištolja, kako dolikuje, za istinu, za istinu, za istinu. Moj tiho, diverzantski, zaronio u plavo bez instrumenata, bez formalnosti, nagonski, brišući se sa spiska uz dva, tri akorda u tu prokletu stvar, dva atoma hidrogena i jedan oksigena. Voda je kanabis i inteligencija. Voda pamti. Voda je Bosna.

“Nemam ja kuda, ovo je moja zemlja”

Miću su ubili desetog aprila devedeset druge, pred kajakaškim klubom, u kafiću na spratu. Trojica, bijeli Fijat Uno, crvene beretke, paravojne srpske odbrambene snage. Danas slobodno hodaju gradom. I njihovi nalogodavci, organizatori i saučesnici. Drže govore i kandiduju se na izborima. Tužilaštvo šuti iako je slučaj policijski rasvijetljen.

Pričalo se da mu je to veče čaršija šapnula da bježi, da je vrijeme za razguljivanje, da mu je trud uzalud i da je Vrag odnio šalu. Čaršija ne čini takve korake, ne izjašnjava se, ovo je bio presedan. Ulični fer plej, polusvijet i namrgođeni pub, noć i ispisana knjiga, ta vječna igra lopova i žandara. Oni su ga, na neki svoj uvrnuti način... voljeli.

“Šule, mi već noćas palimo za Švedsku, a ti batali to, eto samo da ti kažemo.” Pružio im je ruku i nasmijao se.

“Nemam ja kuda, ovo je moja zemlja.”

Nešto kasnije, jedan od trojice ubica mu je prišao, predstavio se kao policajc, zatražio da izađe napolje. Mićo je potegao pištolj, zgrabio ga za ruku i krenuo van, na crtu. “Ti policajac, govno jedno dilersko...”  Drugi je stajao u mraku, sa kalašnjikovom. Trideset komada u bijelu košulju. I još sedam iz Mićinog pištolja, službenog tetejca, kilograma hladnog željeza.  

Imao je informacije o počinjenom ratnom zločinu, negdje tamo prema Prijedoru. Informacije o ukradenom oružju iz magacina. Informacije o prodaji tog istog oružja. Imao je imena ubica i bio je sam, nije mu bilo pomoći, morao je biti ubijen. Odbio je da zažmiri i da se prikloni. Sin partizana.

Za njegovo ubistvo optužili su Bošnjake i Hrvate, zgodno se poslužili tim spinom da posiju mržnju, da pometu Grad. Kasno. Trebali su ga ubiti ranije. Nije ostalo skriveno.

Ja sam postao Srđan...

Srđan je pored oca ostao i bez brata od strica, mog imenjaka, Borisa. Neko je okrenuo pušku prema njemu i opalio. Stvarno je čudna ta riječ... dobio... ljudi dobiju svašta, poljubac, ruku za pomoć, cvijet, knjigu i čokoladu. Jebem ti, ne mogu dovesti u vezu dobitak nečeg i prestanak postojanja. Boris je dobio metak u glavu i prestao postojati. Slučajno. Slučajno dobio. Slučajno prestao postojati. Ne ubijaju meci, ubijaju oksimoroni. Zalud ste ga ubili, bez čitanja između redova i dubljeg smisla. Jeste, bezobrazna i plitka, sa oblaka sišla braćo, tu nema oprosta. 

Majice, miša ti tvog... zašto ga nikada ne spominjem. Ko će to znati?  Lako si to kazala, sad se ja znojim i biram riječi. Hoću da kažem svima, a ne da mi se. Nije mi važno, važno je da on zna da ja znam, da ne moram govoriti, da ne moram pisati. Eto sad, neka ostane napisano, ne mogu platiti tu dobrotu, za nju se novci ne broje. Ne vozimo istu disciplinu, ne takmičimo se, nisam dužan revanš, samo se mjerkamo i zajebavamo sa svim i svačim, dok traje vrijeme. Ništa nam drugo ne preostaje.

Jagoda nas je spasila. Žena Mićina, majka Srđanova i Tijanina. Moji su švercovali na pijaci, sitnice za kruh i litar ulja. Stalno su nas tjerali, ponižavali i uzimali pinku. Pendrekom, čizmom, kundakom. Vojna policija, pijani rezervisti, civilna policija, svako kome je palo na pamet. Ne zamjerim, sad mi je svejedno, ne ulazim u razloge. Povlasticu da legalno rade, da dobiju neki šugavi papirić i malu poštedu na tom komadu kaldrme banjalučkog Bezistana gdje je bila tržnica, imale su porodice palih i ranjenih boraca. Jagoda je napravila papire i samo ih bacila na stol u našem stanu.

Ja sam postao Srđan, moj fiktivni otac je zvanično poginuo kao Karadžićev policajac, ostao je od njega komad papira, kruh, ne hljeb, kruh za moju obitelj. Spasila nas luda laž, glupost i ludost. Spasila nas smrt Mićina, hrabrost i drskost Jagodina. Nasljeđe partizana, za nas, unuke domobrana i legionara. Sama, ta mala i odlučna žena, držala nas je na okupu kao lavica, u totalnom ludilu, odsutnom odbranom, sama vukući kola, kao u Ćopićevoj pjesmi  gdje... dok magle uz klanac se kradu, dvije bojne jurišaju... na brigadu.

Razočaranje u vjeru, u popove...  i Boga

Od te pijace živjeli smo godinama, Mićo je bdio sa nebesa kroz papire, kroz ime, ustuknuli su i najdrskiji kada bih rekao da sam, kada bih lagao da sam njegov, koliko god komunizam ne podržavao takav vid stražarenja nad životom.

Taj ponos, tu drskost, tu razboritost, da zatraži od onih koji su joj uzeli muža, koji su ga ubili, da bi spasila nas, ne smijem i neću zaboraviti.

Zbog tih i takvih ne mrzim, oprostio sam, pamtim i izlazim na crtu svakom ko tvrdi drugačije ili mahnem rukom. I danas sam on, obavezuje me to, dobrovoljno. Nismo ista disciplina, ne takmičimo se, ipak... problem sa njim je problem sa mnom, u opusu, u fragmentu, u životu i smrti, bez obzira na rupu koja iz ovih riječi izbija. Na mig oka, na trzaj bradom, napraviću rupu. Nimalo poetski i romantično, u dvostruko značenje šuškavim celofanom zapakovano. Povod, razlog i kalibar nisu važni.  
Majice, stvarno si me na muke bacila.

Povezali smo se nakon što je Mićo ubijen, maja mjeseca devedeset druge. Tu je moj Stari odigrao maestralnu ulogu. Tiha voda brijege roni, a on je bio meštar od vode, od onih koji njome gospodare, rijetkih, prerijetkih, kojima se ona pod noge plete. Nas dvojica još moramo nadoći na takve mudrolije.

Upali su u naš život i naš stan burno, Jagoda, Tijana i Srđan. Kada se ljudi upoznaju, isprva mnogo pričaju o sebi, najupečatljivije i važne stvari, one koje ih definišu i izdvajaju od ostalih, ostavljaju sliku koju žele, onu koju sami posmatraju. Zapamtio sam ih sve. Ratni put Ostoje, Mirjane, Đure i Ružice, djedova i baba Srđanovih, partizana. Odrastanje Jagodino, Mićino, shvatio motive i razloge pokretanja.

Duge su noći bez struje, grebu grlo uljne svjećice, crnom čađom šaraju strop. Njihove priče bile su u duhu vremena, stvaralačke, pobjedničke, ponekad optužujuće. Ti ljudi su bili seljaci, zemljoradnici i kao takvi su pošli u rat, ili su se u njemu jednostavno našli uz sve što uz to ide. Zaklane sestre, odvedene očeve i braću, uz krv do koljena. Razočaranje u vjeru, u popove... i Boga.

Baka Mira pričala je da su partizani strijeljali za jabuku

Ipak, zazivao se taj kada se kaca pogrebe do kraja, kad legija razvuče položaj u potkovu pa krene opkoljavanje. Zvao se očajnički, sa petokrakom na čelu, nekad uz molitvu, više uz psovku. Priče o Ustanku, glasno, o Jasenovcu uz jauk, Blaiburg, tišina, u bradu. Ili... neka, ko im jebe mater, i oni su nas. 

Jagodine i Ostojine i Mirine priče razbijale su stereotipe. Baka Mira pričala je da su partizani strijeljali za jabuku. U stvari, kupus. Prije rata sam mislio da su ti motivi dolazili iz nečeg višeg, sveobuhvatnog, zbog neke više pravde, zbog tog što je to loše... ukrasti, ma kako malo bilo. Pušio sam tu priču zato što do tada nisam bio gladan.

Pričala nam je Mira da je jedan njen suborac, partizan, ukrao glavicu kupusa iz neke kuće.  Milančiću Miljeviću, komandantu čete, prijavio ga je zlobnik zbog većeg čina, za čvarak na reveru. Milančić je, po baki Miri, više puta pitao tog crva da li je siguran u to što govori, znao je kaznu za lopova. Tražio je šansu da jadniku sačuva glavu. Cinkaroš je insistirao. Milančić je naredio da si lopov iskopa rupu, da u nju sjedne i da cijela četa ispali po jedan metak u njega, da ga svi strijeljaju. Cinkaroš je dobio veći čin, a tri dana kasnije, u napadu partizana na ustaše, negdje na Čarakovu, metak u glavu. Cijev Milančićevog pištolja pušila se dok je ovaj stajao pored njega i kratko izjavio: “Dezerter, okrenuo glavu od neprijatelja.” Potom, kratko: “Jebo, te kupus.”

Ostoja, Jagodin otac je bio poseban lik, o njemu bi se mogle ispisati stranice i stranice knjiga, tri filma snimiti i malo bi bilo. Nerafinirana inteligencija, ludnica živa, nepresušan izvor  informacija, strašnih, sukobljenih, lakim mirom izgovorenih istina, bez razumnog uzroka, posljedice ili motiva koje su ga tjerale da leti, da ubije ili sačuva život po vlastitom nahođenju, svojom pravdom vođen. Stigao je da bude partizan, preživjevši Kozaru, pa zarobljenik u Njemačkoj. Odatle je pobjegao u Sloveniju, ponovo u partizane. Onda se vratio u taj isti švapski logor da kroz žicu izvuče još zatvorenika na slobodu i uspio. Pa onda nanovo u partizane, ranjen u nogu i ozdravio. Postao je oficir, kapetan. Počeo je raditi u JNA, dao otkaz razočaran u državu, završio agronomiju, posvetio se poljoprivredi, oženio, razveo, pa ponovo oženio istu ženu. U zadnji svoj rat je otišao dobrovoljno, kao starac, ko zna iz kakvih razloga. Objasniti to je Higsov bozon, Ostojina narav bila je magnet što ga tvori, zbrčkana i zujava, jaka, negdje u tom haosu silnica krio se čovjek. Đacima u selu, svojim rukama, zidao je školu.

Na Vlašiću, kao kapetan u Vojsci Republike Srpske, otkrio je šverc oružja neprijateljskoj strani. Partizani su strijeljali za kupus. Ispisao je naređenje, da se gamad ucmeka za primjer svima. Makli su ga u zadnji čas, komanda je bila debelo upetljana u tu trgovinu. “Tebe treba generale, u čelo, pa na bunjište, ti si otrov.” Momir Talić ga je razdužio i penzionisao, poslao mu pištolj sa posvetom. Licemjerje i sarkazam idu pod ruku, samo ako se zgodno uklope. Sa tom igračkom, tamo oko bivšeg Dana državnosti, šaljemo svinje bogu na istinu, svađamo se oko recepta za kobasice, sa manje ili više paprike. Bar neka korist od tog hladnog željeza.

Spoznavanje i prihvatanje – druge strane 


Jagodine priče objašnjavale su kako je rasla Jugoslavija iz očiju malog čovjeka, sudionika pobjedničke strane, sve njegove strepnje i razočarenja, sve, namjerno kažem... njihove... nepravde, za koje je bila kriva... naša... strana. Uz te priče spoznao sam i tu našu stranu, gubitničku, onu o kojoj se nije pričalo pedeset godina.
Moj Stari nije puno govorio, više je pokazivao stvari, vođen šutnjom. Zato nas Srbi i zovu lukavi Latini, oni koji su kadri čekati i dočekati svoju šansu, bez lažne skromnosti. U tim večerima, kada se iznova prebrojavaju davno mrtvi i nestali, uz dim, palež i pucnjavu, uz priče partizanke, od Starog smo tiho i uz humor saznali da smo imali još tri, četiri djeda, od obje babe braću, domobrane i jednog koji je služio u njemačkoj vojsci. Ti opasni ljudi, oni o kojima smo u školi učili kao o zlikovcima i krvopijama, dobijali su ljudsko lice kroz događaje i interakciju sa drugim ljudima, njihovim potomcima, stvarima koje su sačinili svojim rukama ili kućama koje su sazidali.

Izranjali su tiho sa svim svojim manama i vrlinama, nanovo živjeli. Nisu se vratili. Bili su činovnici, kovači, beznačajni, bezopasni, mobilisani i mrtvi bez suda, pobacani po suhim, oštrim i kratkim travama obraslim livadama Slovenije. Ili, možda, uz obalu neke alpske rijeke, vrag će ga znati. Možda im je sudio baš Ostoja, Bog dragi zna. Neka je, ne smeta, imali su oružje, mogli su se braniti ili suditi sebi, ja ne nosim taj krst, to nije moj križ, svojim postojanjem ne utičem na njihove potrošene živote, kao što oni utiču na moj. Saznao sam da moji nisu bili seljaci, zemljoradnici, da nisu bili skloni revolucijama, da su naginjali Austro-Ugarskoj.

Srđan i ja smo slušali, Jagodu i Starog, to tiho izlaganje, učili jedni od drugih. Važan je bio taj odnos, u tim pričama nije bilo ničeg optužujućeg, to je bilo prosto iznošenje stvari, onakvih kakve jesu, spoznavanje i prihvatanje... druge strane. 

Još da mi je onaj miris Vrbasa...

Majice, nakupilo se tu godina, gledam vrijeme kako prolazi, hvatam ritam. Podvučem važno u glavi, a ono izmakne, žuga na me ptica mrdiguza, ona što pod vrbom sjedi, kraj vode. Tražim nešto što je svima važno, dobar podvez, tanku strunu, klizeći plovak i jato škobalja. Tražim redoslijed, ne sjećam se, ispucavam slike i božićne ukrase, crvene i zelene i u onaj staniol zamotane bombone. Bile su stare trideset godina, svejedno smo ih pojeli, jednu po jednu, ratno je doba, ne bira se.

Još da mi je onaj miris Vrbasa, predveče. Vješt sam ja, naslikam slovom, ali miris ne mogu. Opsjeda me to, kao da starost iza ćoška viri, jezik mi plazi. Kao da ni potrčati ne mogu, zaludna je to rabota, ni kuda ni zašto. Ni čime. Onda zaboravim. Sve, kao da nije ni bilo, tušnem u ćošak, redom, maskirni prsluk sa crvenim ciferšlusom, ribarsko kolo, medalje, tamne nekako, ne znam pobjedih li u toj trci, pa slomljeno veslo i bedž Azre.

Raštimani ruski dvogled. Kugla od mjenjača sa starog stojadina, četverobrzinca, sedefna neka, pa tri metka od flobera i autić, bez vrata. Dobio sam ga od Srđana, nepočešljanog, trampili smo se. On meni Forda, ja njemu Pragu, češku, zelenu. Jednom, kada se smirim, kad sjednem, razmisliću o svemu. Naći ću mjesto za ta teška sidra, teške gluposti, čuvane, branjene, preseljavane. Svejedno, pokrašće ih djeca, razvući i zagubiti, postaće nanovo važna, njima malim i neuprljanim. Postaće lagana, kad zaboravim zaboravom, kao šum vode pod pramcem dajaka, njen posljednji osmjeh upućen meni.

Laž je bumerang

...Petog aprila devedeset druge neko je jako pokucao na vrata našega stana. Otvorio sam i ugledao čupavu, kovrdžavu glavu svog prijatelja sa susjednog ulaza. Pitao me usplahireno da li je na našim vratima neko slučajno ovih dana crtao petokraku, nekako su musava, kao da smo ih slabo obrisali. Cupkao je u mjestu, žureći dalje. “Nije, nisam”, odgovorio sam i zatvorio vrata, ne postavljajući suvišna pitanja. Povezao sam to pet dana kasnije.

Na vratima njihovoga stana osvanula je petokraka sa pet pera. Srđan se razletio po ostalim ulazima da provjeri da li je to obijesna igra dječija, slučajnost neka, ili nešto više. Nije bila igra. Bila je to opomena komunjara komunisti, u moral i etiku vjerujućem vjerniku bezbožniku.

Majo, pisati je lako. Kao da stojim na sedri, na sredini rijeke u otrcanom šorcu, gol do pojasa. Pušim cigaru i lociram jato. Korak unazad, poludistanca, da se riba ne prepadne, da ostane tu gdje jeste. Ispalim prstom opušak, izvučem osigurač, pustim kašiku, čekam dvije sekunde i  bacim. Kad se digne stub, kad prokuha, proberem slova, a škart pustim niz vodu. Neka se drugi časte, neka propituju. Neka žive svoje istine, drže jezik za zubima, neka se boje. Neka ga ubiju, od nečeg se mora umrijeti, čudna mi čuda. Laž je bumerang. Vraća se u promašaju, Mićo je pogođen, ali istina je promašena. Ubiće nas sve, ponovo, lud je ko ne vjeruje, a vjera je dobra, daje utjehu, drzak je onaj koji od toga odgovara. Miran si kada spoznaš šta te čeka.

Sjetio sam se priče o Herkulu i Anteju. Antej je bio čudovište. Crpio je snagu iz zemlje. Opomeneš ga, lupiš po gubici, ubodeš mačem i ništa. On čučne, dodirne zemlju i napoji se snagom, neuništiv. Kao takav je dobar i potreban, jer je svoj, nastavlja dalje. Poredim to, vrtim po glavi sa etničkim, stečenim, sporim progresom čopora koji nas okružuje. Antej je personifikacija i snage i upornosti i ludosti i nedostatka straha zbog nedostatka inteligencije. Antej sam sebi odgrize noge kada se uhvati u gvožđe jer je preglup da se izbori sa mehanizmom opruge koja ga pritišće. Prelijen da se potrudi, da shvati, prestrašen zato što je glup. Antej je narod. Antej je svejedno čudovište.

Herkul  je polubog.  Ako si čak i dijelom bog, nema potrebe da vjeruješ, nema više instance kojoj se obraćaš za naređenje, nasljednik si trona, razboritost posjeduješ rođenjem. Svoj si i svjestan snage koja ti je data sa očeve strane. Pročitao si knjige, pišeš ih. U tebe vjeruju.

Međuprostor jabuke i stabla

Pitam te, koja je tvoja vjera? U šta ti vjeruješ? Imaš li formular, treba li ti slova, treba li ti municije? Kako da ti pomognem?

Herkul je Anteja bacio u jezero, odvojio ga od zemlje i sudio mu. Voda je kanabis. Voda je Bosna.
Vidiš ti Majo, ponovo sam otišao na pogrešnu stranu. Htio sam pisati o prijateljstvu, zajedničkom odrastanju i pomirenju, velikom privlačenju. Čitam ovo, sve ludost do ludosti, redom, kako se za koju uhvatiš. Osim kilometraže, nas dvojicu ništa nije razdvajalo. Ni žene, ni posao, ni teške svađe. Nikako da se smirim, da sjednem i razmislim. On je to činio umjesto mene, infantilnog. Glasom iz telefona, ili nestrpljivo kad pretrčava ulicu ideja navirućih ponesen.

Srđan je diplomirao na tri fakulteta. Završio je Policijsku akademiju u Beogradu i radio posao svog oca u Banjaluci. Strpao je u zatvor neku bagru, dilere i svodnike... policajce. Napustio je policiju i diplomirao pravo, a potom magistrirao na kulturološkim studijima u Ljubljani. Piše tako neke priče, drsko demontira mitove konkretnim dokazima i oštrinom na kojoj mu zavidim. Oštrinom zbog kojeg ga mrze. Ljudi imaju razloge, to ih pokreće ili drži u mjestu. Posmatram stvari onakve kakve jesu, ljude i događaje dovodim u vezu ili mahnem rukom ne nalazeći smisao. Ova priča o njegovom tati ima smisla ali nije glavni razlog, prejednostavan je, poznavajući Šuleta znam da je mnogo više od toga. To je taj međuprostor jabuke i stabla, nemanje mjesta za bijeg, naspram gluposti i laži, naspram bumeranga.  

Rekoh, moj Stari je bio meštar od vode, od rijetkih, prerijetkih, onih što tiho rone. Ćapa te za dušu i ne pušta. Voda mu se pod noge plela. Jednom, kada je došao sa smjene, sa ratišta, crn i ćutljiv, vrelog ljeta devedeset treće, sjedio je na stubištu zgrade i pušio neki loš duvan, posmatrao Srđana i mene kako nabijamo fudbalku po pustom parkingu zgrade. Ustao je i rekao: “Dosta, idemo negdje na kupanje, jebeš ovo. Ajmo, trk po ribarske štapove, obojica.” 

Usplahiren i nepočešljan, ponesen polaskom u tu malu avanturu, popeo se i spustio uz stepenice sto puta, iste one na kojima me opalio po nosu, prišao mome ocu i dječije lako pitao: “Mogu li ja ponijeti onaj tvoj?” “Šta, Srđo?” “Štap tata, tvoj onaj što je ostao.” Od tada, ništa ne pitam, ne sudim. Mala riječ, preteška, obavezujuća. Moguće je da se u nekom prostorvremenu, krugovi dodirnu i saveznički putuju dalje. Unuci domobrana i legionara, unuci partizana, skupa nasuprot zaboravu.

Mangupski fer plej, polusvijet i namrgođeni pub

Prisustvovao sam jednom čudnom susretu. Inače, čaršija ne čini takve korake, ne izjašnjava se, ovo je bio presedan. Stajao sam sa strane i slušao, Srđanu je prišao stariji čovjek, nakašljao se i rekao: “Šule, poručili su mi da ti kažem. Nismo ti mi ubili oca. Mi smo gore u Švedskoj i ako ti šta treba, samo...” “Znam, momci, znam, sve znam, ne treba ništa”, prekinuo ga je Srđan, “Pozdravi ekipu gore.” Mangupski fer plej, polusvijet i namrgođeni pub, noć i ispisana knjiga, ta vječna igra lopova i žandara. Oni ga, na neki svoj uvrnuti način vole. I dobro pamte.

Ljetos mi je u goste iz San Antonija došao tihi Miro, u svoju Banjaluku. Prvi puta poslije 23 godine. Upoznali smo se u Orebiću, par dana nakon što mi je Lukša donio Srđanov tekst Unuk partizana. Čitali smo ga skupa, pretresali tako do sutra neke priče, ali jednu je preskočio. Ovu koju sam napisao. Nagovarao sam ga da navrati malo, da ga vozam dajakom. Obećao je da hoće i ispunio obećanje, ali i pod jednim uslovom. Da upozna autora teksta. I tako, sjedili smo u nekom kafiću, Miro se dobro pretvarao, birao riječi, pretanke i preslabe da smire buru upornosti nestaloga vremena. Odjednom, okrenuo se prema Srđanu i rekao da je te noći u kajaku preskočio preko mrtvoga tijela njegovoga oca, bježeći od užasa i da još bježi. “Tvoj stari je bio heroj.”

Pitam vas, koji ovo čitate. Šta je Srđan Aleksić, Trebinjac koji je stao u odbranu i to platio glavom? Dobro, ko je onda Miodrag Mićo Šušnica? Pričajte o tome da je postojao čovjek koji je pokušao spasiti sve nas od ovoga što nam se sada dešava.

Do skora sam ga imao samog, Majo. Tebe sam pustio u familiju jednom kada je bila Trka dajaka, ona moja, znaš, kad se poravnamo na Kastelu, a Lotos poleti. Pogurala si mi čamac, a ni ne znaš da jesi. Sklon sam da mislim da sam tu i kada nisam, samo da vidim taj trk na startu, plotun snage, čast mi je izgubiti od boljeg. Ni od lošijeg nije strašno, preživi se. Vozio sam Ivonu, u špicu, Iskra je bila kod Kuzme u čamcu. Mi, porodica, zajedno, na mišiće, ko fol opasni, trube najveće. Nema veze, važno je biti divan, rekla je. Vozio sam, zapuhao se i teško disao, odbijao mlade lavove, gurali su mi krmu svojim špicevima, drsko. Ivona se prepala, posmatrala me zabrinuto, ljubav za tatu je izbijala iz tog skupljenog miša u mom pramcu, navijala je za mene.

Pojačao sam tempo i utekao, voda mi je saveznik. Došli smo do Alibabe, na okretište. Andrej, za njim Babura, pa Kuzma i Iskra, već su okrenuli i spuštali se nazad, nama u susret. Mahnuli su mi, bitka je teška, ali reda mora biti, ima vremena za takvu pauzu, za dizanje ruke, poštovanje za upornost. Iskra mi je slala poljupce, sretna što je tu. Stao sam da ih posmatram, da dopunim baterije, da vas uslikam srcem, da odredim pravac i namjestim čamac na val, da kliznem u zavjetrinu, da se pozovem na stečeno, da suvereno uživam u spoznaji da se još mrdam, da sam živ.

Ugledao sam vas na obali, tebe i Srđana, skakala si u mjestu, vikala nešto, mahala. Vidio sam Srđana da zviždi, da mi jebe sve po spisku, da urla, maše rukom, saginje se da uzme kamen, da me pogodi, da me otrijezni, da me kazni što propuštam šansu, što stojim. Vidio sam, ali ništa nisam čuo. Probudila me Ivona, poprskala me vodom, lupala šakom po klupi. “Tata, vozi, stigli su te, vozi tata!” Nema veze, ljubavi moja, anđele moj, ljubavi moja, ne boj se, ne boj se, nije nam ovo prva Trka, ljubavi moja, anđele moj. Skupa smo, to je važno i tu smo, na vodi, svim raspoloživim slovima naoružani. Na svome smo.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi