Zajednički narativ prošlosti zaraćenih strana ARBiH-HVO

Piše: Belma Bežirbašić i Ivana Stanković

“Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima”, naziv je rada nastalog kao rezultat dvogodišnjeg istraživanja autorica Belme Bećirbašić i Ivane Stanković o problematičnom naslijeđu ratne prošlosti Armije i MUP-a RBiH na području Konjica i zločinima počinjenim nad srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima u vrijeme trogodišnje opsade grada od strane JNA/VRS-a, odnosno HVO-a. Kakvo mjesto zauzimaju u pamćenju lokalne zajednice? Da li se odobravaju, osporavaju ili potiskuju? Na čemu se gradi i održava dominantni narativ o ratnoj prošlosti? Na bazi čega ga stanovnici prihvataju? Šta se pamti, a šta prešućuje i koji faktori igraju presudnu ulogu u tumačenju spornih tačaka sjećanja? Kakva je etnička dimenzija pojedinačnih sjećanja na rat (pripadnost većinskom/manjinskom narodu Konjica)? U nastavcima donosimo neke od najzanimljivijih nalaza ovog rada objavljenog koncem 2017. u publikaciji Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH Fondacije Mirovne akademije.
Naslijeđe ratnih zločina jeste neugodna, ali ne i jedina otežavajuća okolnost koja komplicira “pisanje” zadovoljavajućeg narativa. Ometajući faktor u produciranju službene historiografije prevashodno predstavlja naslijeđe tzv. bošnjačko-hrvatskog sukoba čije su konkurentne naracije prošlosti i danas poprište političkih tenzija o unutarnjem ustrojstvu i raspodjeli moći po etničkom principu. Na nivou zajednice izostaje bilo kakav službeni prikaz ili praksa kroz čije leće bi bilo moguće tumačiti tadašnja zbivanja, zbog čega se doima da je sukob ARBiH-HVO prešutno “uklonjen” s pozornice na kojoj se oblikuju politike društvenog sjećanja. 

Zauzvrat se, međutim, u lokalnim memorijalnim praksama paradoksalno utemeljio zajednički narativ prošlosti zaraćenih strana, iz vremena kada su – u cilju pružanja oružanog otpora snagama bosanskih Srba koje su sredinom aprila 1992. opkolile Konjic – djelovale pod jedinstvenom komandom. Ono po čemu će ostati zapamćena jeste osnivanje logora u Čelebićima, čije zatvaranje u decembru 1992. ujedno označava i kraj djelovanja zajedničke komande. Nedugo nakon toga dolazi do rasplamsavanja sukoba između Armije RBiH i HVO-a BiH, koji na ovom području zvanično započinje 23. marta 1993, a završava godinu dana kasnije, usvajanjem Washingtonskog sporazuma, odnosno osnivanjem Federacije BiH na teritoriji s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. 

Temeljem ovog ustrojstva, sukobljena tumačenja prošlosti integrisana su pod jedinstven institucionalni okvir, čiju kompleksnost možda ponajbolje ilustriraju, kao što je dobro primijetio Moll (2012: 912–913) (1), dva različita naziva ministarstva nadležnog za prava boračke populacije: “boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata” (bosanski jezik), odnosno “branitelja i invalida domovinskog rata” (hrvatski jezik). No, objedinjavanje ova dva narativa na institucionalnom nivou pretežno je u funkciji reguliranja jedinstvene boračke zaštite, dok odvojene i konkurentne komemorativne prakse i dalje izazivaju duboke podjele, naročito u područjima sa snažnim naslijeđem ratnih zločina. Konjic je, opet, iznimka. Naime, zajednička delegacija udruga ARBiH i HVO BiH proisteklih iz rata 1992-95. bilježi svakog maja sjećanje na “prve poginule branitelje” Konjica. Na njihovu inicijativu je 2011. na mjestu pogibije (lokalitet Ljubina) izgrađen spomenik na čijem se reljefu ističu državna zastava, ljiljan i šahovnica. 

Mit o zajedničkom neprijatelju

“Na ovo smo se odlučili imajući u vidu da su prve vojničke žrtve upravo bili Bošnjaci i Hrvati. Niko nije mogao da vjeruje da se takvo nešto radi, iako, da se razumijemo, nije bilo drago ni jednima ni drugima! Na otkrivanje spomenika je došlo mnogo zvaničnika, a ja sam otišao i u Crkvu i u IZ i rekao im da hoću sljedeći scenarij: dok jedan krsti, drugi uči, i tako je bilo, svi su govorili da je pravo čudo. I, eto, od tada je krenulo prijateljstvo koje i dan-danas traje, mi idemo u Trusinu, oni dođu kad je Dan konjičkih brigada...” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

“Ljudi koji vode ova udruženja su moji bivši i sadašnji susjedi, neki su odrasli i radili sa mnom, neki su i rat počeli sa mnom, što je bilo-bilo je, rat se vodi otkad je svijeta i vijeka.” (Dinko Vidačković, Udruga dragovoljaca veterana Domovinskog rata HZHB – Podružnica Konjic)

Izgradnjom zajedničkog narativa prošlosti oko “prvih” poginulih branitelja – kao nulte tačke ratnog sjećanja – aludira se na odgovornost agresorskih snaga JNA i VRS; mit o zajedničkom neprijatelju je stoga vrlo efektan instrument pomirenja zaraćenih strana putem kojeg se njihova sukobljena tumačenja sublimiraju u kompatibilne naracije prošlosti. Naglašavanje viktimizirane pozicije odbrambenog fronta Konjica upražnjava ujedno funkciju kontranarativa s ciljem umanjivanja podijeljene odgovornosti za torture građana srpske nacionalnosti u logoru Čelebići. Jedinstvena po tome što se odnosi na zločine počinjene pod komandnom odgovornošću snaga bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, presuda za logor Čelebići odnosno naslijeđe “udruženih u zločinu” je upravo, smatramo, ono što zaraćene strane spaja nudeći se kao mogući motiv ovog rijetkog primjera zajedničke komemorativne prakse u zajednicama obilježenim posljedicama “hrvatsko-bošnjačkog” sukoba. 

Pojedini autori su, doduše, stanovišta da selektivnost kolektivnog pamćenja nije nužno usmjerena ka potiskivanju i brisanju “loših uspomena”. Zajednička patnja, prema Renanu, ujedinjuje više no radost zato što s nacionalnog aspekta “žalost vrijedi više od trijumfa, namećući dužnosti koje zahtijevaju zajednički napor” (2011 (1882): 81) (2). No, u ovom slučaju, potenciranje narativa stradanja i patnje problematično je, između ostalog, i u pogledu kontinuiteta, imajući u vidu da je upravo viktimizacijski narativ bio, kako pokazuju transkripti sa suđenja u predmetu Čelebići, lajtmotiv napada na srpske civile. Današnji odnos obje strane karakterizira diskurs relativiziranja te odbijanja da se jedinice koje predstavljaju navedena udruženja upišu kao “vlasnici” naslijeđa zločina. 

Ugovor o tišini

“Tu na spomen ploči u Bradini ima i onih koji su umrli prirodnom smrću, znam po imenima, čitao sam, dosta ih je radilo sa mnom u Igmanu, tako da znam svakoga u malom prstu iz Konjica...” (E. Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic) 

“HVO Konjic nema nikakve veze sa logorom u Čelebićima, pošto je taj logor formiran u vrijeme zajedničkog zapovjedništva. Mi smo se odmah distancirali od zločina, pošto se nismo slagali sa određenim postupcima prema ratnim vojnim zarobljenicima.” (Dinko Vidačković, Udruga dragovoljaca veterana Domovinskog rata HZHB – Podružnica Konjic)

Pomenuta praksa je, u svakom slučaju, djelotvoran vid promoviranja pluralizma sjećanja na zvaničnom nivou. Da li je to razlog zašto niti jedna od strana ne propituje niti inicira sjećanje na ništa manje pogubne posljedice sukoba ARBiH-HVO na području općine? Ili što se o “Konjicu pod opsadom HVO-a” javno ne govori? 

Naš sugovornik iz Udruge dragovoljaca, krovne udruge veterana HVO-a u općini Konjic, ostao je prilično suzdržan u pružanju odgovora na pitanje o zlodjelima protiv hrvatskih civila i vojnika u logoru Musala, ostavljajući dojam udruge nezainteresirane da “tjera pravdu” o navedenim stradanjima. Prešućivanje se u ovom slučaju očigledno javlja kao nezgodno, ali ipak pomirljivo i, za obje strane, “povoljno” rješenje. Ovakav vid potiskivanja sjećanja o sukobu ARBiH–HVO se na svojevrstan način, ako se poslužimo tipologizacijom zaborava koju je ponudio Connerton (2008: 61) (3), može svrstati u “propisano zaboravljanje”, koje je u interesu svih strana u sukobu. 



Kao prototip ove vrste zaborava, autor navodi poznati primjer atenjanskih demokrata koji su – svjesni opasnosti održavanja pamćenja na učinjene nepravde i beskrajnog lanca osvete koje za sobom povlači – eksplicitno zabranili sjećanje. Iako u slučaju Konjica potiskivanje navedenog sukoba iz službenog diskursa nije normirano propisima, zadržat će se kao prepoznatljiv oblik pamćenja sukoba – barem sve dok se obje strane budu držale prećutno usaglašenog “ugovora o tišini”. 

Međutim, neuravnotežen odnos snaga u relativno homogenoj nacionalnoj sredini (p)određuje granice “manjinskih” narativa sukladno volji većine, uvjetujući šta se i kako pamti odnosno prešućuje, što potvrđuje i sljedeća izjava: “Tražili smo više puta izgradnju spomenika u gradu svim poginulim braniteljima općine Konjic, nismo dobili odgovor. Nisam ni siguran koliko bi to bilo pametno, vjerujem da bi došlo do skrnavljenja, a i vidite kakva je politička situacija u Federaciji...” (Dinko Vidačković, Udruga dragovoljaca veterana Domovinskog rata HZHB – Podružnica Konjic)

Između ličnih i službenih narativa

Iako vidno potisnuto iz zvaničnog pamćenja, naslijeđe hrvatsko-bošnjačkog sukoba zadržava osjetljivo mjesto u pamćenju zajednice, otežavajući zauzvrat i institucionaliziranje zajedničkog narativa sjećanja. 

Naime, svi naši sugovornici i sugovornice koji su preživjeli rat u Konjicu pamte pomenuti sukob kao najteži period rata, i zamjeraju vlastima što se o tome javno uopće ne govori. Nesklad između ličnih i službenih narativa u ovom je kontekstu možda najizraženiji, s obzirom da se, govoreći o onome što je zaboravljeno, najčešće navodi konflikt između HVO-a i Armije RBiH, konkretnije opsada grada od strane HVO-a.

Moramo, ipak, primijetiti da prilikom pokušaja rekonstruisanja sjećanja na ratnu prošlost, naši je sugovornici i sugovornice nisu smještali u fiksne, (etno)nacionalne narative. O ratu se učestalo govori neovisno o ideološkim konstrukcijama, kao o stanju, procesu, epizodi života bez koje je nemoguće zamisliti vlastitu povijest. Tako je njihov pristup varirao između nelinearnog prepričavanja fragmentiranih sjećanja, zamršenih i sažetih u životne epizode, čulno i prostorno percipirane detalje, isprepletene u mreži složenih odnosa, porodičnih i komšijskih, do evociranja emotivno napetih ili dramatičnih trenutaka koje su istodobno nastojali da racionalno objasne. Sjećanje na bitna razdoblja rata, događaje i procese koji su u javnom diskursu prožeti velikim, zvaničnim i proklamiranim istinama, sugovornici ne naglašavaju, već takve epizode navode tek da bi svoja sjećanja smjestili u širi kontekst. Primjerice, našu sugovornicu Melihu, koja je početkom rata postala punoljetna, sukob između Armije RBiH i HVO-a asocira na jedan od najvažnijih trenutaka u njenom životu, kada je postala majka. 

“Eto ’93. dobijem curicu, a ’93. najveća glad u Konjicu, tad su Bošnjaci i Hrvati zaratili. Tolika je glad bila da sam mislila da hoće barem golub da sleti da ga skuham u supu. Tada su Hrvati presjekli dovod struje u grad, i mi ostajemo u mraku devet mjeseci. Ja se sjećam kada je moja kćerka prvi put vidjela sijalicu, nema sile da prestane gledati, hoće da oslijepi... A kada je prvi put radio čula, mislila sam da će poludjeti od straha, to dreka, plač...”
 
No, većina naših sugovornika nije uopće upoznata s onim što se na zvaničnom nivou obilježava. Oni su mogli lako locirati mjesta sjećanja (spomen obilježja) u prostoru, ali ne i, uvijek, s preciznošću navesti na šta se ona odnose i kome su namijenjena. Mnogi su bili zatečeni pitanjem kome/čemu je u ime “građana Konjica” podignut spomenik u centru grada (“šehidima, poginulim i umrlim pripadnicima Armije i MUP-a BiH”), pa su se tako izdvajala objašnjenja poput “spomenik svim poginulim Konjičanima”, “spomenik civilnim i vojnim žrtvama našeg grada” ili “spomenik napravljen za sve”. Samo rijetki preispituju ono što nedostaje u reprezentacijama prošlosti na zvaničnom nivou, kao da se ono čega nema/što nije vidljivo ne dovodi u pitanje, pa se vremenom na to i zaboravlja. Očito je, dakle, da zvanične prakse sjećanja nisu dovoljno uvjerljive u senzibiliziranju javnosti. 

No, na bazi čega se onda dominantni narativ održava u zajednici? 

1. Moll, N. 2013. Fragmented Memories in a Fragmented Country: Memory Competition and Political Identity-building
2. Renan, E. 2011 (1882). What is the Nation? U: The Collective Memory Reader, ur. J.K.Olick, V.Vinitzky-Seroussi i D.Levy. Oxford University Press. 80–83.
3. Connerton, P. 2008. Seven types of forgetting. Memory Studies, Sage Journals 1(1):59–71.

(U sljedećem nastavku: “Neugodni svjedoci prošlosti”)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi