U njegovom srcu i pameti bila je cijela jedna epoha

Piše: Vlatko Simunović

Odlaskom Bore Krivokapića odlazi posljednji čovjek koji je doista razgovarao s Miroslavom Krležom. U njegovom srcu i pameti bila je cijela jedna epoha. Golema je šutnja upravo nastupila – kazao je za Pobjedu književnik Miljenko Jegović, na vijest o smrti posljednjeg iz plejade velikih jugoslovenskih novinara i jedinog među njima sa iskustveno potvrđenim statusom super zvijezde.
Knjige koje je Boro Krivokapić napisao prodate su u tiražima koje danas, skupa zbrajajući, nemaju svi južnoslovenski printani mediji. Najslavnija, “Razgovori s Krležom” prvo izdanje doživjela je 1982. U njoj je sabrano trinaest razgovora koje je između 1973. i 1981. vodio sa slavnim piscem i kontroverznim revolucionarom. 

- Bio i kao čovjek i kao pisac osoba s visokim integritetom. Kada je razgovarao s Miroslavom Krležom ili s Danilom Kišom, činio je to s visine vlastite osobe, ne smanjujući se ponizno, onako kako su to činili drugi razgovarači. Ili barem većina njih. Specijalni broj Reportera u kojem su izašli Borovi razgovori s Krležom kroz život posvuda nosim već dvadeset i pet godina. Igrom slučaja, a možda i ne samo slučaja, ti razgovori bili su u rancu s kojim sam u ljeto 1993. izlazio iz opsađenog Sarajeva – ističe Jergović.

Kredibilitet izgrađen na činjenici da je na pozornicu društvenoga života, kao reakciju na kobna istorjiska zakašnjenja svoga naroda, donio nešto izvorno, novo, avangardno. To je imao Boro Krivokapić. O njegovim razgovorima sa Krležom, jednim povodom ugodnijim od onog jučešašnjeg, Miljenko Jergović je zapisao: “Taj Crnogorac s imidžom pjesnika na LSD-u, s epskim brkovima i u vječitim izlizanim trapericama, svakako je među najvjerodostojnijim svjedocima epohe, a s Krležom je razgovarao odvažno i drsko, onako kako to u Zagrebu nije bio običaj. Krleža ga je volio, valjda ga je podsjećao na dane koje je provodio u hotelu Majestic, na Obilićevom vencu, gdje bi, kako se sjeća Momo Kapor, objedovao ćurku na podvarku i usput primao goste i sugovornike. Zato su i odgovori što ih je davao Krivokapiću nešto drukčije i posebno, neposredniji su, izgovarani s manje opreza i potrebe da se budalama stane u kraj ili barem na rep. Nije u razgovorima s Krivokapićem bilo velikih misli, ali u njima se Krležina psihologija savršeno jasno ocrtava. Bio je to jedan lijep književni portret iz pera velikog novinara i naklon velikanu, s kojim onaj koji se klanja ne gubi od svog dostojanstva.”

Između ostalog, u razgovorima s Krivokapićem, Krleža je, onako u prolazu, konstatovao da je život, često, najbolja mjera stvari. To dobro pamti i reditelj Blagota Eraković.
- U razgovorima sa Krivokapićem Krleža odaje puno poštovanje ulozi Komunističke partije Jugoslavije. Pamtim Krležine riječi, ׅ“ja sam u ovih pedeset godina s ovom Partijom imao vrlo komplikovane odose, ali s njom i danas pokušavam živjeti jer je ona Jedina subjektivna snaga, van nje ne vidim snage koja ne bi dovela do raznih Jalti i Malti”. Kazaće i da bi pristao da umre kad i Tito, ili čak imalo prije njega, samo da ne gleda to čudo koje će se dogoditi poslije njega. Pa, još jedna misao, jasna kao kad se govori nad otvorenim grobom iz kojeg se promalja ruka aveti. Krleža da je u Srbiji pretjerano uvijek bila prisutna politika hazarda i “taj hazard uvijek se lomio o glavu srpskog naroda. Ta politika je uvijek išla protiv interesa vlastitog naroda”. To mi se iz te knjige “Razgovori s Kreležom“ urezalo u memoriju. Što se istoimene predstave koja je postavljena u CNP-u tiče, pamtim je po velikoj odgovornosti koju su u odnosu na taj tekst iskazali reditelj Nikola Vavić, Petar Tomas i Stanko Bogojević i Gordana Les. Imala je ta predstava uspjeha u Crnoj Gori – priča Eraković.

Pamti i dolazak Bora Krivokapića u Beograd.

-Stigao je u engleskoj vojničkoj bluzi svoje tetke koju je ona nosila ratujući u partizanina... Kod nje je i odsjeo. Profesorska kolonija – Cvijićev bulevar. Lucidan. Hrabar. Dobro obaviješten i uvijek s pouzdanim izvorima, brzo se nametnuo i izgradio briljantnu novinarsku karijeru. Bio je on vodeći novinar i prije te 1982. godine, knjige “Razgovori s Krležom” i nagrade kada je i zvanično titulisan kao najbolji jugoslovenski novinar. U sebi je spajao osobine svjetskog pustolova i obrazovanje intelektualca sposobnog da snagom intelekta razumije sve slabosti i prednosti cijele jedne epohe. Neponovljiv Crnogorac – kaže Eraković. 

Milan Mića Jovanović, osnivač  i urednik kultnog Trećeg kanala TV Beograd Bora Krivokapića upoznao je u redakciji lista “Mladost”. Sretali su se i kod čuvenog Iva u Klubu književnika. Kaža da su u “Mladost” posle došle i “Ideje”, danas zaboravljeni teorijski časopis SSOJ.

- “Ideje” su preuzele finansiranje Borovih putovanja u Zagreb, onda kada se od tog njegovog projekta s Krležom odustalo u Crnoj Gori. Glavni urednik Milutin Stanisavac bio je baš široke ruke u tom projektnom finansiranju. Oko tih Borovih putovanja u Zagreb i odsijedanja, ne sjećam se da li u hotelu “Dubrovnik” ili “Esplanada”, mogla bi se napisati posebna priča. Finansiranje tih putovanja, kojih nije bilo malo i trajalo je to godinama, Stanisavac je uporno podržavao i branio, mada se generalni direktor Mladosti Boro Džuverović bunio da se finansira nešto što se ne objavljuje – priča Jovanović. 

Posle svakog od tih putovanja u Zagreb Krivokapić bi dolazio u redakciju i prepričavao nam ih u detalje, uključujući i razgovore s Krležom. 

–Milutin je otišao iz “Ideja” a da nije dočekao niti jedne stranice Borinog teksta. Nijesmo ih dočekali ni Lef Kreft i ja koji smo u “Ideje” otišli poslije Milutina. Onda smo i mi otišli, pa su netom i “Ideje” prestale da izlaze. Poslije sam u Borovoj knjizi nalazio doslovce čitave pasaže, od riječi do riječi, koje je on u redakciji pričao “uživo” kad god se vraćao s tih putovanja i da pravda putne naloge. Briljantno je pisao i jednako tako pripovijedao – sjeća se Jovanović.

Glavni urednik Leksikografskiog zavoda Miroslav Krleža “Velimir Visković”, kaže da je njegovo poznanstvo s Krivokapićem započelo jednom pomalo neugodnom epizodom. 
-Godine 1980. u izdanju zagrebačkog “Globusa” pojavila se knjiga “Treba li spaliti Kiša”, u kojoj je Krivokapić sabrao sve tekstove iz polemike oko Kiševe “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Među njima i mojih pet, ukupno četiri arka teksta, šezdeset stranica. Nitko me ništa nije pitao smije li moje tekstove koristiti i ja sam podnio tužbu za narušena autorska prava. I glatko dobio odštetu. Mislim da se radilo o četiri tadašnje prosječne plaće. Susreo sam potom Boru na Sajmu knjiga u Beogradu. Zagrlio me: “Eto, Viskoviću, uzeo si lovu Pušeku (direktor Globusa); neće on zbog toga propasti, a mislim da ti nije krivo što si ušao u knjigu. Dobri su ti tekstovi. Obojica – zadovoljni!” 

Visković kaže da je Krivokapić imao neku vrstu mangupskog šarma nerijetku kod Crnogoraca: klikeraš, druželjubivi, pričalica, svašta je znao, vodio je razgovore s najproduhovljenijim intelektualcima, ali po potrebi, družio se i s momcima s asfalta.

- U njegovu markantnom izgledu i drčnom ponašanju bili su očiti hajdučki geni predaka. Uvijek pun velikih planova, megalomanskih čak, ali i sposobnosti da ih ostvari, bar dio. Kad mu je izišla 1982, nedugo nakon Krležine smrti, knjiga razgovora s Krležom, pitao sam Matvejevića je li moguće da je Boro čak trinaest puta bio kod Krleže. I da mu je Krleža sve to što je objavljeno i ispričao. Peđa mi je odgovorio da ga je osobno 1973, kao dvadesetčetverogodišnjaka odveo Krleži. Svidio se starom Fricu baš zbog drskosti. Nije mu dopustio da ga snima, ali razgovarali su i kasnije još, godinama. Tada sam, možda i malo ljubomoran, mislio kako je Krivokapić dosta u tim razgovorima izmislio. Danas, nakon više desetljeća bavljenja Krležom, mislim da su razgovori uglavnom autentični, koliko mogu biti autentični razgovori koji se naknadno zapisuju – priča Visković.

Zbog toga je devedesetih, kao glavni urednik Enciklopedije Krležijane naručio od novinarke Meri Štajduhar da napiše biografsku natuknicu o Krivokapiću, s posebnim osvrtom na knjigu o Krleži. 

-Kad se 1993. pojavila prva knjiga Krležijane, Boro me nazvao; ne znam kako je ovaj put došao do mojega broja. “Zovem te iz Milana, poslali su mu fotokopiju moje biografije iz enciklopedije. Sjajno je Meri to napisala. Kako mogu da dođem do enciklopedije? Evo, šaljem ti sto maraka, pa mi je kupi i pošalji u Milano” – prisjeća se Visković. 

Potom mu se, nakon desetak godina, javio iz Crne Gore. Kazao mu je da radi na projektu osamostaljenja crnogorske države. 

- Boro je zapravo iz Cuca, iz cetinjskog kraja, to su najtvrđi Crnogorci. Nakon toga smo izgubili vezu. Sve do prije četiri-pet godina. U Beogradu na nekom simpoziju; javila mi se novinarka Tamara Nikčević, htjela bi raditi intervju za sarajevsku reviju Dani. Uglavnom bi me pitala o Krleži. Tokom intervjua iznenadio sam se koliko novinarka poznaje Krležina djela i njegovu biografiju. I vrlo dobro je, baš insajderski, upućena u kulturna zbivanja u Jugoslaviji sedamdeset i osamdesetih. Učinila mi se nekako premlada da bi baš tako, iz prve ruke, sve to znala. Kad sam joj to rekao nasmijala se: “Ja sam žena Bore Krivokapića; puno vas pozdravlja, rado bi se vidio s vama, ali zdravstveno stanje mu nije najbolje”. Nešto smo se dogovarali da se vidimo drugom prigodom. Evo, smrt je bila brža – kaže Visković.

Krug se zatvorio. I Krleža negdje reče da iz života nema drugog izlaza nego paklenim zavijutcima, po tim prokletim serpentinama smrti u grob. Ako je za utjehu, iza rijetkih ostaju riječi kojima je Krivokapić okončao svoj čuveni razgovor sa Mirom Trailović, objavljen 1980. godine: “Ličnost vijeka. Spomenik.” Nije nemoguće da je u poslu kojim se bavio i on  to bio.

(Pobjeda)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi