Ko nije s nama, taj je protiv nas!

Piše: Vasilija Ivanović

SDP je ušao u predizbornu kampanju sa svojim, već poznatim, Planom 10. Međutim, ta kampanja se već od samog početka pretvorila u cirkus i lažna obećanja kako bi se zadržalo, koliko-toliko vlastitih pozicija koje su već do tada bile prokockane enormnim neradom, neznanjem, neodgovornošću i dogovorima sa nekim drugim socijaldemokratskim strankama, poput SNSD-a. Ono što je slijedilo vodilo je samo u još veću propast. Tako su u SDP prešli i zaštitu kod Nikšića našli svi oni koji su bili bliski Dodikovoj politici, pa tako čak i Mile Atlagić, poznati Dodikov tajkun. Na mjesto predsjednika GO je postavljen Vojin Mijatović, čovjek koji je promjenio više partija nego li iko prije njega. S obzirom na sumnjivu prošlost koju je imao iza sebe, a poznatu bliskost Dodiku, izgubio je svu vjerodostojnost kod glasača (što se pokazalo na izborima), ali ne i kod Nikšića. Na jednoj strani obećavajući obrazovanje i savremeno školstvo u Planu 10, a s druge strane kupujući glasove omladine i ljudi bez ikakve budućnosti i sa jedinom mišlju kako dobiti glasove za vlastite potrebe, u predizborno zagrijavanje se ulazilo tako što su se točile velike količine alkohola, i što se provodilo do u rane jutarnje časove po kafanama i noćnim klubovima.
Kad kritikujete etno-nacionalističke stranke, onda vas proganjaju, prijete vam, a ponekad vam je, boga mi, i glava u pitanju, i to nije šala.Kad pokušavate da dignete kritičku svijest, pišete ili ukažete na nepravilan rad ljevice (nazovimo ih tako, mada više ni ljevica, ni tzv. centar ne postoje u BiH kao snažan faktor promjena na političkoj sceni), e, onda vas zovu telefonom, šalju poruke preko svojih ljudi i mole vas da ćutite i ništa ne govorite, a ako se ipak drznete, pa konstruktivnu kritiku iznesete u javnost, tada tu vašu smjelost nazovu ličnim obračunom, potom zovu ljude bliske predsjedniku stranke da ga obavjeste šta je izašlo na svjetlost dana, kažu vam da niste čovjek koji voli BiH, da su razočarani u vas i da nisu tako nešto od vas očekivali.

Pri tome niko ne želi realno da objasni niti prokomentariše vaša pitanja i dileme, a ukoliko se, pak, usudite sami da krenete na aždaju, onda će vam ona zauzvrat pokušati natovariti na leđa osjećaj bezvrijednosti, upotrijebiti hiljadu argumenata da ”pojma nemate apsolutno ni o čemu”, da ste ”sasvim mali za sprovođenje njenih ideja”, obično vezanih za lične interese, da ”ne shvatate velike promjene i društvena zbijanja”, dok će istvremeno, potpuno iljubazno odbacivati od sebe suštinske, već postojeće probleme koje u stvari i ne žele da riješe, prebacujući uvijek odgovornost na one druge i iznova tražeći opravdanja za vlastiti neuspjeh, istovremeno se ni sekunde ne obazirući na pomanjkanje i nedostatak vlastitog ozbiljnog rada, analize i bilo kakve strategije.

Samo bez kritičkog mišljenja

Nabrojano se jednostavno naziva nedostatak kritičkog mišljenja, koje u osnovici sa sobom nosi i poboljšanje rezultata rada, a do toga izgleda većini i nije stalo, sve dok su vlastiti privatni interesi zadovoljeni, a fotelje popunjenje ljudima klimajućih glava, bez ikakve svijesti koja bi bila dovoljna za najmanji pozitivni pomak kako u samoj partiji, tako i u društvu.

Ako sve ovo izdržite, a ne uspiju da vas pridobiju na svoju stranu, niti da vas slome, onda vas potpuno i hladno ignorišu, ili vam se više uopšte ne javljaju na upućene mailove u kojima želite pokrenuti argumentovan razgovor, da bi vas potom, bez ikakvog pitanja, svrstali u jednu od ladica nacionalističkih partija, poput SDA ili HDZ-a, i ubjedili ljude oko sebe da ste vrlo zlonamjerni i da želite da im srušite partiju. Tu ste mrtvi, ako nemate padobran, kao što ga obično nemaju ljudi koji se vrlo pošteno bave razumnim radom. Na kraju se sve svede na isto - rizikovati i pokušati pomjeriti stvari bar jedan milimetar unaprijed, ili gledati svoja posla kad znate da vas i onako već sutra čeka neko ko će vas ponovo iznapadati zbog vaših stavova bez faktičke želje za dijalogom i želje za razmjenom znanja.
 
Obično ljudi počinju u tim situacijama da se okreću sami sebi i pokušavaju da ignorišu politiku i zbivanja u njoj što dovodi do totalnog urušavanja demokratije, slobode govora, ali i drugih povreda ljudskih prava. I onda se u tom začaranom krugu vraćamo na onu, sad već dobro poznatu frazu: ”Ko nije s nama, taj je protiv nas!”
 
Taj i takav metod poznat nam je s početka rata kad su ljude dijelili na razne grupe po nacionalnoj pripadnosti, pa iako je rat odavno završen te podjele su ostale u svim partijama, a njih je u odsustvu demokratske tradicije i apsolutnom nedostatku kritičke svijesti itekako preuzela i tzv. ljevica, pa tako uprkos svoje slatkorječivosti, slijedi put nacionalističkih stranaka.

Nalijepe vam tako jednostavno etiketu koja im odgovara u datom momenu, zarad vlastitih interesa i potom se distanciraju od vas sve dok oluja ne prođe. Taj način ponašanja, u samom početku, kad se tek pojavi, u daleko blažim oblicima nego što je opisan, zove se, inače (svugdje u svijetu),mobing i kažnjiv je, ali je upravo kod nas postao tradicija i opšte je prihvaćen prvenstveno od desničara, potom od ljevice, i na kraju krajeva od velike većine svih članova društva koji ponovo, zarad malih, sitnih interesa ćute na ovakve pojave. Iz mobinga, ukoliko se ne zaustavi na vrijeme, rađaju se i puno gore i grublje povrede prava svakog čovjeka i svih ljudskih prava.Danas je u BiH, nažalost, nemoguće prepoznati bilo koju stranku na bh. političkoj sceni koja se ne služi ovakvim metodama.

Prijateljska kafa Nikšića i Dodika

Upravo tako nam se cijela BiH pretvorila u jednu farsu i jednu bezličnu masu i nema nikoga ko u to nije do grla upetljan, pogotovo ako je pripadnik neke od stranaka na našem političkom nebu na kojem nikako da se razvedri, pa nam već svima taj dejtonski kišobran služi za nadmudrivanje, u zavisnosti ko želi šta da dokaže, mada čitanje i poznavanje istog uopšte nije obavezno, jer važno je da se nešto prodiskutuje i kaže, ali nikako i da se poznaje materija. Takva je naša BiH, pomislimo mi, sve dok se ne trgnemo i ne shvatimo da su nam je odnjeli ispred nosa, a da faktički nismo ni primjetili!

Za tu krađu zemlje, naravno da su krive nacionalističke stranke, kao i drugi međunarodni faktori, pa je s toga jasno i da se od ljevice, na zadnjim izborima očekivalo puno više od apatije, indiferentnog ponašanja i šurovanja sa nacionalističkim strankama, a toga je itekako bilo, pogotovo u Republici Srpskoj, o čemu svjedoči i izjava bivšeg savjetnika predsjednika Vlade RS-a, a sadašnjeg favoritizovanog člana SDP-a, kada su u pitanju tajni sastanci predsjednika ove stranke sa Miloradom Dodikom:

 

Međutim, nije to bila ni prva, a ni posljednja prijateljska kafa. To što Mijatović kaže da ne treba praviti ni mistiku ni famu oko toga, potpuno je urušavanje svakog demokratskog pravila iz prostog razloga što se javnost u svim demokratskim zemljama obavijesti o sastanku političara, temama o kojima se vodi razgovori i zbog čega su takvi susreti bitni, kao što se obavijeste i medijske kuće koje bi tu informaciju trebale da prenesu, pa se onda ne prave niti fame, niti mistike. U suprotnom, ovakvi sastanci najviše odgovaraju onima koji sjede na vlasti, jer i sam Nikšić često voli reći da narod ima kratko pamćenje, što je svjesno potcjenjivanje i uvreda ljudima na čije glasove računa.

Koliko griješi i kako narod pamti, pokazao je rezultat izbora, a pogotovo u RS-u, gdje su svi veći gradovi, poput Banjaluke, Prijedora, ili npr. Doboja, izgubili povjerenje u Nikšićevu politiku, sjećajući se itekako događaja, genocida i etničkog čišćenja na ovom prostoru počinjenog početkom '90-tih godina. To ljudi ne zaboravljaju i vrlo dobro pamte ko ih je izdao, a ko ne.Kako, inače, objasniti put koji je SDP stranka trasirala sama sebi sa Nikšićem na čelu, kada se bez obzira na predizbornu godinu član SDP-a, a ujednou to vrijeme i predsjednik Skupštine grada Prijedor, Sead Jakupović, potpuno mirno složio sa negiranjem Bijelih traka i negiranjem genocida na području Prijedora (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/crne-spekulacije-o-prijedorskim-bijelim-trakama ; https://www.index.ba/sramotno-ovo-je-sdp-ovac-sead-jakupovic-koji-je-u-skupstini-dozvolio-ponizavanje-prijedorskih-zrtava/ ; https://www.faktor.ba/vijest/ta-se-krije-iza-koalicije-sdp-a-i-snsd-a-224086 ...)

Nikšić je tom prilikom, na nagovor svojih saradnika, u medijima pozvao Jakupovića da podnese ostavku, ali niti je Jakupović to učinio, niti su protiv njega sprovedene bilo kakve sankcije, što nekako dovodi do zaključka da se SDP i predsjednik ove stranke potpuno slažu sa negiranjem genocida na ovom prostoru, ili da su previše okupirani stvaranjem malihfildžan državica i očuvanjem vlastitih fotelja, pa bez obzira što pod parolom ”Zemlja za sve nas” pokušavaju da dobiju simpatije stanovništva svojim postupcima pokazuju potpuno suprotnu stranu jedne ljevičarske ideje koja se u svom dejstvu na terenu stapa de facto sa nacionalističkom politikom koja vlada u RS-u. Ni u Federaciji se nije posebno proslavio, jer u Predsjednišvu BiH nakon izbora imamo Dodika i Džaferovića, što ukazuje i na totalnu nesposobnost lidera SDP-a.

Cirkus i lažna obećanja

A narod ne zaboravlja! Imaju puno bolju kolektivnu svijest, nego što se Nikšić nadao. Nisu tako zaboravili ni kako je predsjednik SDP-a javno podržao Milenka Đakovića iz DNS-a, koji je takođe obilježio svoju karijeru kao gradonačelnik Prijedora, a ujedno je i i jedan od onih koji su veći zagovornici ukidanja svih organizacija koji učestvuju u obilježavanju Bijelih traka u gradu u kojem ni dan danas 102 mališana nemaju nikakvo spomen obilježje i u kojem politički režim RS-a čini sve da bi uklonio tragove stradanja nedužnih civila dok prekrajaju istoriju po vlastitom etno-nacionalističkom i, slobodno se može reći fašističkom nahođenju.

Tim ljudima je Nikšić itekako pružio podršku (http://kozarski.com/go-sdp-bih-prijedor-podrska-dakovicu-izborni-cilj-cetiri-odbornika-u-skupstini-grada/; https://www.inmedia.ba/saopcenje-koalicija-sdp-dns-podrska-negatoru-genocida-milenku-dakovicu-za-gradonacelnika-prijedora/; …).
Nisu se niti SDP, niti sam Nikšić, posebno otimali, ali ni ogradili, kada je Milorad Dodik tadašnjoj članici SDP-a, dodijelio Medalju zasluga za narod RS, koju je lično ustanovio Karadžić još davne 1993, a koja se dodjeljuje za izuzetne zasluge i djela, koja su po svojoj prirodi neponovljiva i jedinstvena, odnosno dodjeljuje se za dobro obavljenu službu ili dužnost koju ova srpska politika izuzetno cijeni.
 

A onda je nakon ovako utabane trase, SDP ušao u predizbornu kampanju sa svojim već poznatim Planom 10.Međutim, ta kampanja se već od samog početka pretvorila u cirkus i lažna obećanja kako bi se zadržalo, koliko-toliko vlastitih pozicija koje su već do tada bile  prokockane enormnim neradom, neznanjem, neodgovornošću i dogovorima sa nekim drugim socijaldemikratskim strankama, poput SNDS-a.

Ono što je slijedilo vodilo je samo u još veću propast.

Tako su u SDP prešli i zaštitu kod Nikšića našli svi oni koji su bili bliski Dodikovoj politici, pa tako čak i Mile Atlagić, poznati Dodikov tajkun. Na mjesto predsjednika GO je postavljen Vojin Mijatović, čovjek koji je promjenio više partija nego li iko prije njega.S obzirom na sumnjivu prošlost koju je imao iza sebe, a poznatu bliskost Dodiku, izgubio je svu vjerodostojnost kod glasača (što se pokazalo na izborima), ali ne i kod Nikšića.

Na jednoj strani obećavajući obrazovanje i savremeno školstvo u Planu 10, a s druge strane kupujući glasove omladine i ljudi bez ikakve budućnosti i sa jedinom mišlju kako dobiti glasove za vlastite potrebe, u predizborno zagrijavanje se ulazilo tako što su se točile velike količine alkohola, i što se provodilo do u rane jutarnje časove po kafanama i noćnim klubovima.

 


 

































































Kada su se stari članovi zbog nasilnog i vrlo labilnog Mijatovićevog ponašanja obratili Nerminu Nikšiću tražeći pomoć i podršku predsjednika stranke, on se jednostavno oglušio, distancirao i nikad nije našao čak za shodno ni da im se javi.

Salonska politika 

Isti scenario se dešavao i u Prijedoru i u Doboju, gdje je Enes Suljkanović, član SDP-a imao sve vrijeme tijesnu i dobro razrađenu saradnju sa Obradom Petrovićem iz SDS-a, koji je itekako podržavao Dodika i koji je dobio mandat u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, te prihvatio Dodikovu ponudu za formiranje ”patriotskog bloka”.
 
Stoga će biti posebno interesantno slijediti Suljkanovićev put i vidjeti koju funkciju će mu SDP, sa Nikšićem na čelu, dodijeliti i da li će,ostati sjediti u Vijeću naroda NSRS u klubu Bošnjaka, čije interese za svoje vladavine nikada nije branio, koji je itekako slavio 9.januar kao Dan državnosti RS, i kojemu je potpuno svejedno da li će vitalni interesi Bosanaca (ne samo Bošnjaka, jer pričamo o SDP-u), biti zaštićeni. Samo ta funkcija mu je do sada donosila 3.500 KM bez ikakvog rada, za koji je plaćen, ne računajući tu i ostale pare koje je dobijao za funkcije koje je obavljao, a koje su mu dodjeljene od SDP-a.



















Naravno da se i ovdje računalo na kratku kolektivnu svijest, odnosno pamćenje naroda, ali je ispalo po onoj staroj: ”Ako laže koza, ne laže rog!”, pa su tako socijalne mreže bile preplavljene komentarima i šalama na račun Suljkanovića i njegovog rada, ili bolje reći nerada, a zarad podrške dobrom kolegi Obradu.

 














Kao i Suljkanović, tako se i Mijatović iskreno zalaže za proslavu 9.januara kao Dana RS, čija je proslava jednostavno morala da kapitulira pred Odlukom Ustavnog suda BiH kao potpuno neustavan praznik. Međutim, uprkos kapitulaciji i poništavanju volje građana RS, jer NSRS se nikada nije usudila objaviti rezultate referenduma u Službenom glasniku RS, Vojin Mijatović je ušao u žestoku raspravu sa samim Denisom Bećirovićom, koji je bio kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH (https://www.faktor.ba/vijest/sdp-ovac-vojin-mijatovi-9-januar-e-se-slaviti-o-danu-bih-treba-da-se-dogovorimo-280754; ), a uslijedio je 9. januar i proslava neustavnog praznika “Dana RS-a”. Za legitimitet proslave ovog neustavnog praznika SDP se bez sumnje grčevito borio što dokazuje i činjenica da su Klub Bošnjaka Vijeća naroda RS-a i dva delegata iz Kluba Hrvata uputili zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o praznicima RS-a. Zahtjev su potpisali svi Bošnjaci, osim SDP-ovog Enesa Suljkanovića. Iz te stranke su odluku pojasnili stavom kako je zahtjev za ocjenu ustavnosti “predizborni trik SDA”.

Dakle, Nikšiću i ljudima bliskim njemu, a u okviru same Partije nikada nije palo na pamet, niti im je bilo u interesu, da se sa činjenicama u rukama osvrnu na svoj lični doprinos gubljenja povjerenja glasača, niti im je rad ikada bio transparentan, već su uz pomoć salonske politike i kuloara, pokušavali uvijek da vlastite sumnjive radnje prebace na nacionalističke stranke bilo kojeg tabora, pa je tako za sve učinjene greške Nikšić tražio izgovor u trikovima načinjenim od strane SDA, HDZ-a ili SNSD-a, ne primjećujući i ne želeći da vidi apatiju i uvučenu ljevicu u poslove koji joj ne dolikuju kao ljevičarskoj stranci, pa je tako odabrao laž za koju je smatrao da će ga održati na životu, pokušavajući prikriti ličnu apatiju, indiferentnost i vlastite inteterese koji su se krili iza njegove slatkorječivosti.

Druga, već viđena, ofanziva

Onog momanta, a pred same izbore, kad su članovi SDP-a iz Nikšiću, ali i Mijatoviću dobro poznatih razloga masovno napustili tu stranku, pogotovo u Banjaluci, krenulo se u drugu, već viđenu ofanzivu, optužujući odlazeće članove da su pripadnici Dodikove stranke, a ne govoreći ni jednom riječju o Nikšićevom distanciranju od svih onih koji su bili članovi te stranke i ukazivali na kršenje svih statuta i normi na kojima je SDP trebala čvrsto da stoji. Mailovi upućeni na Nikšićevu adresu, koji su sadržinom upućivali na sav nehat rukovodećeg kadra SDP-a u RS, bili su mnogobrojni. Niko nikada nije dobio odgovor, niti su greške ikada pokušane biti otklonjene. Slijedilo je hladno distanciranje iz sarajevske centrale.




















Umjesto da se prestane oslanjati na kratku kolektivnu svijest naroda i ozbiljno poradi na vlastitim greškama, SDP u RS, uz punu podršku Nikšića, srlja dalje u potpunu smrt. Kampanja se svodi na Mijatovićevo iskorištavanje medija u svrhu obraćanja Dodiku, poruke da će ga uhapsiti čim dođe na vlast, optuživanje i žestoke riječi koje se sa oduševljenjem dočekuju u Sarajevu, i za koje, kao nagradu, počinje da dobija i veliki prostor na binama širom RS-a, a koje mu, naravno, obezbjeđuje i sam predsjednik Stranke.

Međutim, Krajišnici ne zaboravljaju tako lako, pa im je još uvijek na pameti potpuno ista kampanja koju je na lokalnim izborima vodio i SDS u Banjaluci, obećavajući u izrežiranim i od Dodika odobrenim napadima na samog sebe, kako bi pažnju glasača odvukao na drugu stranu i stvorio prividno kraj vladavine, dok je na drugoj strani u potaji i na tajnim sastancima sa svojim pijunima dogovarao kako da obezbjedi pobjedu. Zato su i Nikšićevi tajni sastanci sumnjivog karaktera, a kampanja koju je vodio uz pomoć Vojina Mijatovića potpuno preslikana kampanja SDS-a koju je ova stranka vodila prije dvije godine. SDS je na lokalnim izbirima 2016. obraćanje glasačima svodio na to kako će srušiti Milorada Dodika, pozivajući se na ”bratstvo i jedinstvo”, sekularnu državu i tradicije svih naroda i narodnosti Banjalučana. Kakva ironija! 

Ovaj trik nije upalio ni kod onih koji danas žive u Banjaluci, Prijedoru, Doboju i ostalim gradovima RS, te je takvim jeftinim trikom SDP skoro zapečatio svoju sudbinu.  Pogotovo je više nego nezrelo, i na granici enormne vulgarnosti, oduševljavanje pojedinih članova SDP-a, a podsticano od samog Nikšića, govorima i nastupima Vojina Mijatovića, gdje se tvrdi kako je Mijatović jedini koji se smije tako javno obraćati Dodiku i kako Mijatovićeva hrabrost nema granica.

Bezobrazluk koji ni jedan od ljudi iz SDP-a, koji su potencirali i tvrdili ovakve nebuloze nikada neće moći objasniti i sprati ljagu sa sebe, jer takvom tvrdnjom su samo potvrdili koliko ih je lako kupiti zarad sitnih, vlastitih interesa, zaboravljajući na sve one, a ima ih itekako, koji su se protiv etno-nacionalne i klerofašističke politike borili cijelo vrijeme, od početka samog rata '90- tih, pa sve do dana današnjeg, dok je Mijatović sve do prije dvije godine mjenjao stranke i mišljenje, te udobno zavaljen u fotelji pomoćnika ministra sjedio ne postigavši nikad ništa, služeći prvo Dodiku, pa potom Draganu Čaviću, da bi se na kraju našao i Nikšiću u momentu kad bude trebalo popuniti ministarsku fotelju, da se ne ohladi, iako je na izborima dobio sramotnih 210 glasova i usput oborio kompletan Proevropski blok kojemu su glasači okrenuli leđa kad su saznali da je Mijatović na prvom mjestu kompenzacione liste, ali i da se nalazi i na redovnoj.

U ime - gubljenja povjerenja glasača 

I ne radi se tu, na tom području o jakom uticaju srpstva, nego o ovakvim totalno nezrelim postupcima ljevice koja je zasigurno izgubila zadugo povjerenje u svoje čiste namjere, ne održavajući se radom, nego pričama, nadmudrivanjem i ponavljanjem već viđenih scenarija.  A onda na scenu SDP-a stupa i Dario Sandić, i gle čuda! I Sandić je radio kako u Osnovnom sudu u Srpcu, tako i u Osnivnom, pa potom i Okružnom sudu Banjaluka, da bi na kraju završio u Ministarstvu u Vladi RS i kao takav postao član SDP-a, koji je u predizbornoj kampanji tužio koga je god mogao, ali rijetko kad i dobijao koji spor.
 

















Sandić, Mijatović i članovi SDP-a u centru Banjaluke, sa kupljenom medijskim pažnjom, ali bez zainteresovanih birača čije su povjerenje iznevjerili stalnim mjenjanjem stranki i lažnim obećanjima. Kompletan poraz Proevropskog bloka u Banjaluci je uveliko zasluga ovih ljudi. Slika je sa zvanične stranice SDP-a sa sljedećim tekstom ispod nje: ”Banjalučka organizacija je danas otvorila kampanju, ispred Palate predsednika RS. Naša poruka je jasna Milorade GOTOV SI !!!! 13 godina smo poklonili naših zivota tebi i tvom režimu, ovo je poslednji dan. Danas u Banja Luci, sutra vec u Zenici, istu poruku ćemo poslati i Bakiru i Draganu. Sa režimom se ne pregovara režim se ruši!!! ZEMLJA ZA SVE NAS - SDP DO POBIJEDE!!!”

To što nisu uspjeli da na sam dan otvaranja kampanje sakupe najmanje 10 ljudi, već su se okružili sa par plaćenih mikrofona, čije izvještavanje nije izazvalo niti minimum zainteresovanosti birača, činilo se da ne zabrinjava puno centralu u Sarajevu. Kako je Mijatović mislio da uz pomoć ovakvih majica,a koje su poslije zamjenile majice sa likom Che Guevare, bez osvojenog povjerenja kod birača, obori Dodikovu vlast, ostaće zauvijek tajna. Nikada nikome nije pošlo za rukom da sruši nacionalističku vlast bez dobro organizovanog rada, dizanja ljudi na noge, logistike, komunikacije i strateškog razmišljanja, a samo uz pomoć majica i 20 bildborda na koje su uzaludno i potpuno glupo bačene pare, a koji su skinuti samo nakon par sati.

Tajna će ostati i šta zapravo znači SDP-ov predizborni slogan: ”Zemlja za sve nas!” Da li to, možda, znači da Plan 10 sadrži i preseljenje ljudi u kantone u kojima se pokušava panično dogovoriti koalicija, dok sam Dodik potpuno mirno sjedi u Predsjedništvu BiH, bez da ga imalo ometaju.

Možda to i nije veliko čudo, jer su ga izvjesni SDP-ovci pretvorili u demokratu i iskrenog Bosanca, a naravno da je Mijatović u tome prednjačio (https://www.youtube.com/watch?v=SWNN46zTuOs&feature=youtu.be&fbclid=IwAR0zH-ZuPbkNfB9Y2Og-ZbrIkMwkKEl_6Wq3AeybbO29ZGRVXIUlrxas77) 
da bi potom dobio ponovnu podršku iz Sarajeva, ovaj put od jednog drugog Nikšića, ali takođe iz SDP-a, uz kojeg se može pratiti već poznat fenomen, u kojem se slobodni umjetnik, Damir Nikšić, kojemu rastu političke ambicije, pretvara u osobu sa padom umjetničkih, moralnih i mentalnih kapaciteta. 

Sjećate se dr. Karajlića i novog povratnika u Sarajevo, savjetnika Emira/Nemanje Kusturice?
Otprilike tako, jer pored toga što je u jednom svom ispadu Armiju RBiH nazvao kleronacionalističkom, žalio se na svojoj FB stranici kako mu obilježavanje genocida u Srebrenici ometa praćenje fudbala i gledanje reprenzetacije Hrvatske u polufinalu 11.jula. (http://www.source.ba/clanak/BiH/474560/Kada-bi-Dodika-postavili-za-clana-predsjednistva-vjerujte-mi-on-bi-bio-najveci-bh-patriota?fbclid=IwAR0TkJQ7K-4qtdreQbKsY7ieNa5oUpogDHRw9ftdm_zhLTpKp8UTQ0BWB8U)

Prazna obećanja

U cjelokupnoj situaciji, čak ni promovisani i s ponosom, od strane SDP-a, fenomenalni PLAN 10 nije ima nekog većeg odjeka u BiH, a pogotovo u RS, što i nije čudno, jer se sa neozbiljnim radom sveo na prazna obećanja, bez ikakve ekonomske platforme, a podsjećanja radi stanovnici BiH su i onako prezasićeni obećanjima kojih je npr. u 2010.godini bilo 1.941, a ostvareno tek njih 48, dok je na opštim izborima 2014. dato ”svega” 966 obećanja, a ispunjeno samo 38 do današnjeg dana.

Nacionalističke partije su učestvovale u razaranju zemlje, ali im je na ovim izborima uveliko pomogla u svemu tome i ljevica.Činjenica je da u Bosni i Hercegovini imamo danas samo političare lokalnih karaktera, svedene na male kantone, opterećene vlastitim frustracijama i nedorasle ozbiljnijoj situaciji u kojoj se nalazi BiH, zajedno sa njenim preostalim stanovništvom.

Mijatović i Sandić su tužili kandidate drugih stranaka, bez činjeničnih dokaza (http://www.prijedordanas.com/?p=114511&fbclid=IwAR0dna0eqo2wbPLMAGYf-k-PoUT5HRgbWC95-LT8lDm14qg3xnb11yF5DO0) i tako zbog pokazivanja hrabrosti pred stanovništvom RS-a nastavili sve do tužbe protiv Milorada Dodika zbog video zapisa koji je vidio cijeli svijet, a koji se odnosi na njegov kabadahijski istup u Gackom. 

 

Njih dvojica ponovo izrežirano jurišaju na Dodika, ni u jednom jedinom sekundu ne pomišljajući da prije nego što krenu u ovu zajednički isplaniranu borbu, treba prvenstveno da pogledaju i optuže produženu Dodikovu ruku oličenu u politici koju itekako oslikavaju direktori i ljudi koji su danas direktno postavljeni na funkcije i to od strane novog člana predsjedništva BiH, Milorada Dodika, te sa njegovom potporom krše sva ljudska prava, potom i pravila, a ucjene radnika i prijetnja otkazima je potpuno normalizovana. Jedno od takvih mjesta je, svakako, fabrika obuće Bema u Banjaluci, da ne idemo dalje, ka npr. Medicinskom centru, ili ljudima u školstvu. 

Ovakvo izrežirano napadanje Dodika i optužbe na njegov račun, a bez konkretnog djelovanja ostavljaju potpuno ravnodušne sve one koji su se ikada nadali da će ljevica u RS nastupiti sa odgovornošću i zrelošću. Mijatović i Sandić ne jurišaju na ljude u stvarnom svijetu, oni jurišaju ravno na Dodika, hapse ga, obaraju, poručuju mu da je gotov i da neće još dugo. U crvenim majicama. Bez glasača. Bez koncenzusa nakon izbora. Za to vrijeme Dodik potpuno mirno sjedi kao novoizabrani član Predsjedništva BiH u po Sarajeva i zadovoljno, bez puno napora, trlja ruke sa odlično zavšenim poslom u RS-u, dok se oko njega za mjesta i funkcije otimaju i kao lešinari čekaju njegovi pioniri obučeni u crvene dresove SDP-a, a koji nikako nisu mogli uvidjeti jasnu razliku koja je trebala da postoji između SNSD-a i SDP-a, mada će zli jezici reći: ”Socijademokrata kao socijaldemokrata. Svaki je isti!”A nije.

Interesne igre

Međutim, upravo na tom mjestu se gube svi poeni zatinteresovanih za ljevičarsku ideologijukoja potpuno zjapi svojom odsutnošću, što naravno pokazuje i svega 210 glasova koje je Mijatović uspio da dobije na izborima.

U narednom periodu će svakako biti zanimljivo i dakako da će se slika još više kristalizovati, kada se vidi i spremnost Nermina Nikšića da na osnovu mjesta koje ponudi upravo Vojinu Mijatoviću i Enesu Suljkanoviću, iskaže napokon svoju krajnju namjeru, koja se nikako ne može vidjeti samo na osnovu dogovorenih koalicija, već se upravo jasno vidi na osnovu položaja i funkcija na koje će partija predvođena Nerminom Nikšićem, postaviti ljude koji su faktički kockanjem sa kleronacionalističkom politikom sahranili samu politiku SDP-a, a svojim ponašanjem ujedno i cijeli Proevropski blok, te ostvarili katastrofalne rezultate predvođeni više interesnim igrama, nego brigom za stanovništvo zemlje.

Njihove funkcije će biti završni ispit predsjedniku SDP-a, kao i ispit njegovoj iskrenosti i sposobnosti. 

U aprilu-maju se ujedno održava i Konferencija SDP-a, a do tada ćemo imati kako rezultat rada samog SDP-a, koji upravo ovih dana spominje kako se pad ljevice dešava u cijeloj Evropi, zaboravljajući potpuno da je takva usporedba potpuno neosnovana, jer u Evropi još uvijek funkcionišu državne institucije i poluge protiv nacionalizma što kod nas i nije baš slučaj. Vrijeme će, naravno, pokazati ka kojoj strani će SDP krenuti i da li će uopšte ikada više biti ljevica s kojom se ozbiljno može računati, ili će i dalje ostati u šumi bez puteljka, neprekidno tražeći krivca u drugima i zanemarujući dugoročan plan razvoja, kao i do sada.

Čak je i u Mostaru svojim pismom potencijalnom biračkom tijelu Nikšić prekršio izbornu šutnju za šta se u skladu s odredbama Izbornog zakona BiH političkim subjektima koji sudjeluju na izborima može izreći novčana kazna od 1.000 do 10.000 KM.U spornom pismu Nikšić naglašava da ovako dalje ne može, čega su izgleda postali svjesni i njegovi birači. Neko će sigurno napomenuti da je i Dodik prekršio izbornu šutnju, ali on svakako ne bi ni pod kojim uslovom trebao biti osoba koja ukazuje put i postavlja mjerila ponašanja u BiH, pa premda obojica socijaldemokrate, ipak bi Nikšić trebao biti taj, koji bi dosljednim ponašanjem poveo stanovništvo zemlje u napredak, a ne ga vući u sunovrat, kako sam u svom pismu naglašava. 

Stari latini bi rekli: ”Acta, non verba!” (Djela, ne riječi!).

 
















Jedna stvar bi se lako mogla desiti SDP-u, kao i njenom predsjedniku, nakon totalnog fijaska u RS, a ona je savršeno opisana u priči Hansa Christiana Andersona, pod nazivom ”Car je go!”  To je priča koju bi, iako je namjenjena djeci, trebao pročitati, bar jednom godišnje, svaki stanovnik BiH.

“Carevo novo ruho” je, naime, zabavna priča koja govori o ljudskoj taštini, ali i strahu od istine, te o mudrosti, gluposti, prepredenosti, naivnosti, ali i nesposobnosti. Ne treba zaboraviti na vječnu čovjekovu želju za položajem, materijalnim blagostanjem, ali i moći.

Pokretač događaja u priči s jedne strane je careva najslabija tačka, odjeća, a s druge želja za bogaćenjem dvojice varalica koji su htjeli iskoristiti carevu slabost i tako zaraditi puno novca.Kada je car saznao za vrhunske tkalce, znao je da ih može imati. A oni su s druge strane odlučili učiniti sve kako bi cara uvjerili da su upravo oni najbolji tkalci, iako nisu znali šiti. Careva želja za moći i najboljim dovela ga je do toga da je hodao gol u povorci misleći kako nosi najdivniju odjeću, a njegovi su podanici ćutali, sve dok se uz pomoć neiskvarenosti jednog djeteta nisu odvažili podići glas i povikati: ”Car je go!”





-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi