Život, unatoč i uprkos

Piše: Emina Žuna

Rak je kod nas još u određenom smislu tabu tema, opterećena simboličkim značenjem fatalnosti i konačnosti. Međutim, ona je odlučila da se udalji od svih takvih razmišljanja: “Znala sam da na dijagnozu možeš jurišati samo ako iz vlastitih tabana izvučeš zadnji milimikron optimizma i okružiš se ljudima koji su čista raskućena radost.” (33) Odlučila je da se raku suprostavi na samo svoj način.
“Jedna od većih laži je ona da te smrt nečemu nauči. Da patnja ojačava. Da ima nekog smisla i razloga. Svi ti odvratni rakovi i odlasci, preuranjeni i nepotrebni. Pseudoutjehe o sudbini i Bogu što bira sebi najbolje za jarane, o manjku anđela na nebu koje sada nadomiruje taj netko tvoj.” (Huzur, str. 17)

Oktobar je mjesec borbe protiv raka dojke. Proteklih dana organizovana su predavanja koja su nas trebala upoznati s ovom bolešću, njenim pravovremenim otkrivanjem i tretiranjem; sa socijalnih mreža su nas zaskakali ”osvještavajući” posteri, a na ulicama su nam – najčešće aktivistkinje različitih ženskih udruženja, nudile ružičaste trakice. Moguće da smo zastali da nam ih prikače za majicu, otišli na neko od predavanja, a možda smo i na socijalnoj mreži podijelili citat tipa: pokaži sise mamogramu, prije nego instagramu! 

Međutim, istina je da ćemo punu ozbiljnost pokazati prema ovom (a i svim drugim!) raku tek onda kad i sami od njega obolimo ili oboli neko blizak nama. A velika je šansa da će se upravo to desiti. Naime, prema podacima Zavoda za javno zdravstvo, posljednjih nekoliko godina je baš rak dojke najčešći rak od kojeg obolijevaju žene u Bosni i Hercegovini. Da stvar bude gora, radi se o tihoj i podmukloj bolesti koja se ne očituje dok ne postane prekasno. Ovaj rak se razvija duži period i zato su redovne kontrole krucijalne za njegovo otkrivanje. 

Tužna istina

Srećom, zbog različitih načina osvještavanja kojem smo, izloženi, čini se da ovo do sada znaju i vrapci na grani. Ali to nije tako. Tužna istina je da izloženost svim ovim informacijama uglavnom nije dovoljan razlog da im poklonimo pažnju. Osim toga, one se često prezentuju u vidu dosadnih i bezobličnih medicinskih podataka i statistika pa prirodno brzo izgubimo interes. Jer, ono što je potrebno da bi raku dojke poklonili pažnju koju on zbog svoje ozbiljnosti itekako zaslužuje jeste emotivna dimenzija! Jedna ljudska priča i konkretan slučaj s kojim se sve možemo identificirati. A otkud bolje glasnogovornice ove rakovske nemani od hercegovačke autorice Martine Mlinarević-Sopta? Nažalost po nju, a srećom po nas, kako god to okrutno zvučalo. 

U knjizi “Huzur” koja je u svega nekoliko mjeseci otkako je promovisana, doživjela nekoliko izdanja, Martina je opisala s čime se sve susrela otkako je doznala da ima rak dojke. Huzur zapravo predstavlja zbirku poetskih poglavlja povezanim labavim hronološkim slijedom. Svako poglavlje daje određeni momenat suočavanja s bolešću ili posljedice koje je ona imala po samu Martinu, njenu okolinu i njoj bliske ljude. Martina nam je u ovoj ispovjednoj knjizi zapravo opričala sve najbitnije epizode svog života otkako je doznala za dijagnozu. U njoj svjedočimo njenim ličnim borbama, usponima i padovima, ali i širim refleksijama o smislu bolesti i značenju smrti. Čitamo o pustoši koju rakovske nemani ostavljaju u ljudima i na ljudima.

Međutim, bitno je istaknuti da rak kod Martine nikad nije glavni lik niti dominira naracijom, on joj je naprosto povod da se drugi jasnije i življe pogledaju, a naročito da pogleda samu sebe. Glavni lik Martinine ispovijesti je sam život, unatoč i uprkos raku. Bolest je samo povod za isticanje i naglašavanje određenih aspekata života koje prije njega nismo tako dobro vidjeli. Tako je s rakom moguće živjeti intenzivnije nego prije i čak doživjeti huzur. 

Ravnoteža duše, osjećanja

Šta je huzur? Na koricama knjige nalazimo prevod turske riječi: “Huzur je mir u svim dimenzijama ljudskog života. Huzurlu insan je ispunjen čovjek, spokojan, emotivno i tjelesno zdrav. Onaj koji je spoznao da materijalno nije odrednica vrijednosti, koji je proniknuo u srž duhovnosti, zavolio sebe, svoje unutarnje ja i stvorio apsolutnu ravnotežu u svom mikro svijetu. Huzur kao ravnoteža duše, osjećanja, ravnoteža želja i stvarnost, mašte i realnosti. Huzur kao iskonska i jedina sreća, jer čovjek može biti miran, iako nije sretan, ali ne može biti sretan ako nije miran.” 

Drugim riječima, huzur predstava zen, nirvanu kojoj svi težimo, onaj sami vrh Maslowljeve piramide i potpunu samoaktualizaciju i ravnotežu s okolinom. Doživjeti huzur u ekstremnim uvjetima bolesti, mogu samo veoma srećni ljudi kojima su životne okolnosti naklonjene baš u to vrijeme, ili, pak, veliki ljudi koji značajno rade na sebi i pronalaze nadljudske snage u sebi. Recimo da je Martina u vremenu u kojem se dešava radnja ove knjige, imala ponešto od oboje. Njoj se u ovom periodu desila ljubav, i to ona velika, jaka ljubav koja se desi sasvim rijetko ili nikada. No, Martina je i prije nje, pokazivala iznimnu snagu ličnosti. Tako je npr. napisala da su je na samom početku kad su saznali da ima rak, pomnožili s nulom i tražili joj grobno mjesto. 

Rak je kod nas još u određenom smislu tabu tema, opterećena simboličkim značenjem fatalnosti i konačnosti. Međutim, ona je odlučila da se udalji od svih takvih razmišljanja: “Znala sam da na dijagnozu možeš jurišati samo ako iz vlastitih tabana izvučeš zadnji milimikron optimizma i okružiš se ljudima koji su čista raskućena radost.” (33) Odlučila je da se raku suprostavi na samo svoj način. 

Zarazna emotivnost

Mlinarević-Sopta u svom stilu posjeduje tu neku zaraznu emotivnost, iskrenu i intenzivnu emociju kojom na kraju zarazi i najveće cinike koji se gnušaju patetike i sentimentalnosti. Čitatelji sa svakim pročitanim poglavljem njene knjige kao da dožive malu emotivnu katarzu. Pri tome se emocija ne razvija postepeno, ne raste dok ne dosegne vrhunac nego je ima već na samom početku, pa nas obuzme i ne pušta do kraja. Mogli bi reći da cinici među nama – u koje i sama spadam, Martinu čitaju jer ih naposljetku razoružava, te podsjeća na rane zbog kojih su, u konačnici, i postali cinici. Njen je pogled brutalno samoiskren i prožimajući, otklanja sve folije i maske samozavaranja kojim smo se u životu sakrili da bi nam bilo lakše i da bi sami sebi djelovali dopadljivije. Martina nas tjera da se pogledamo u ogledalo. 

Zbog toga “Huzur” nije samo vrijedno štivo osobe koja je oboljela od karcinoma dojke (iako bi i kao “samo” takvo bilo dovoljno), nego može poslužiti i kao odličan self-help terapijski priručnik. Ali ne iz reda onih jeftinih i široko popularnih kojima je za cilj da nam bolje pomognu da se prilagodimo okolini i uspijemo u zacrtanim ciljevima. Njeni zapisi idu protiv okoline, ujedno nam pomažući da bolje proniknemo i u tu okolinu i u same sebe. Pri tome je nebitno da li bolujemo od karcinoma ili ne, imamo stvarne ili izmišljene boljke, patimo li od “pravih” ili “banalnih” problema. Ovo je tekst koji imam snagu da pomogne svima, očišćen od svake vrste kozmetike i poze, onaj koji govori o stvarima koje su u konačnici jedine bitne.  

Možda ovakve tekstove možemo i pisati samo kad se suočimo s idejom smrtnosti i činjenicom da bi nam dani mogli biti odbrojani. Martini na njemu možemo biti samo zahvalni i zaželjeti joj brzo ozdravljenje!

Knjigu “Huzur” možete naručiti na Martininoj stranici: https://www.mlinarevicsopta.com/. Sva sredstva od prodaje idu za Martinino liječenje. 

Za kraj bih još samo željela poručiti svim čitateljicama ovog teksta da ne zaborave otići na mamografiju. Možda još ima vremena da se iskoristi i neki od besplatnih pregleda kojih je bilo ovaj mjesec. 




-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi