“Protiv” i strah, jedini “pobjednici”

Piše: Ahmed Burić

Glumci, ljekari, novinari, mikrobiolozi, profesori na sveučilištima, bivši sportisti, čak i jedan šef tajne policije, ali i obični džiberi, većina njih koja je dospjela na predizborne plakate igra još jednu epizodu iste serije. Ta epizoda se zove atomizacija jedne političke (ne)kulture. Koja se otprilike svodi na princip – svaki čovjek – poslanik. Ili ministar, barem jednom u životu. Jednostavno, nema sreće tamo gdje toliki broj ljudi koji imaju svoja zanimanja hoće biti nešto drugo. Tu nešto nije u redu.
- Hoćemo li na izbore? 
- Ja neću. Za kog’? 
- Pa, zato da ti ne može više niko određivat’ kako ćeš se zvat’! 
- Moj problem je što sam na ulici. Ne daju mi da postavim sto na pijaci, i moram prodavat’ na trotaru po svakakakvom vremenu. Meni je to najgore, i oni su mi gori neg’ četnici! 
- Znam, ali… To se sve nekako sredi. Niko ti više ne može određivati… 
- Pusti, bogati, zvao sam se ovako i bez njih… 

Ovaj razgovor, vođen je prije par dana u sarajevskoj aščinici, u blizini najpoznatije gradske pijace. Malo prije podne, kad se ljudi koji posluju na pijaci već dobro narade, a zaposleni iz okolnih, “državnih” firmi izlete na “čuvenu” pauzu, u kojoj se obori begova čorba ili porcija gulaša s pireom, pa onda, kako bi pjesma o jednom drugom gradu, nekada sa sličnim navikama, Skoplju, rekla – poslije svakom svoja borba. 

Logika estrade i realityja 

A izborna borba je takva da su plakati glavni oblik komunikacije. Svaka stranka umjesto programa nudi “glavu”, uglavnom fotošopiranu. U ovom tekstu se namjerno ne spominju imena, jer je od programa važnije da se zaustavite ispred imena koje, eventualno, znate. To je logika estrade i realityja. Kad predizborni plakat izgleda kao najava koncerta, onda je jasno gdje smo. U šatoru.   

A u šatoru je i cirkus. Izbori su pred vratima, i ne mogu se oteti utisku da vijest  da je na Alipašino stigao “pravi” cirkus nema veze s tim. Nisam ga stigao vidjeti, ali prijatelji kažu da je ojađen političkom korektnošću i sirotinjom, koja, obično, prati žanrove i stilove na izmaku. Da, sudbina klovna uvijek ima izvjestan kraj.   

Kad hodate gradom progone vas lica s izbornih plakata. Zure s bandera, šmekaju s garaža, vise za fasada. Veća stranka – veći plakati. Da li je ova politička epoha na izmaku? Nije. Sve ono u šta su se zaklinjala lica s predizbornih plakata praksa je obezvrijedila: država, narod, pravda, zemlja, zajedništvo, sve to ispada izlizano i profano, nekako pojeftinjeno kad ovih dana gledate plakate i žive ljude koji vas na ulici zaskaču u borbi za glasove. 

Neki od njih su moji poznanici, među njima ima i prijatelja, za neke ću glasati, ali osjećam nelagodu dok se provlačim kroz šumu ljudi koji bi, da ovdje ima imalo pravde i dostojanstva, u miru i relativnoj anonimnosti (ali, to više ne postoji!?)  radili svoje poslove. I to odlično. Šta ih je natjeralo na to? To da se izborima, uglavnom, ništa ne mijenja. Možda treba pozdraviti novu energiju: na plakatima novih stranaka kojih ima skoro kao nikad do sad su, uglavnom, mladi ljudi. Na plakatima “tradicionalnih” stranaka su uglavnom očekivani, postdaytonski stranački činovnici. Većina uhljebi.        

Glumci, ljekari, novinari, mikrobiolozi, profesori na sveučilištima, bivši sportisti, čak i jedan šef tajne policije, ali i obični džiberi, većina njih koja je dospjela na predizborne plakate igra još jednu epizodu iste serije. Ta epizoda se zove atomizacija jedne političke (ne)kulture. Koja se otprilike svodi na princip – svaki čovjek  – poslanik. Ili ministar, barem jednom u životu. Jednostavno, nema sreće tamo gdje toliki broj ljudi koji imaju svoja zanimanja hoće biti nešto drugo. Tu nešto nije u redu. 

Sirotinjski cirkus

Faza u razvoju društva, ili posljednji čin jednog nerealnog procesa, u kojem se poput ringišpila, ova zemlja okreće oko svoje osi već dvadeset i osam godina!? Sudbina ovog prostora ostaje neizvjesna, a omeđena je rokovima ulaska u EU, i igrama geopolitike: pri ovakvoj konstelaciji snaga suštinska promjena neće doći u narednih osam do deset godina. I letvica je postavljena na 2025. godinu. Ako se ikada promijeni paradigma, odnosno mentalitet pomjeri u smislu odgovornosti za učinjeno, stvari se mogu promijeniti. 

Dotad, biće onako kako je bilo.

Ono što gledamo je loš i agresivan, izrazito retrogradan, sirotinjski cirkus. U kojem nema ni pravih akrobata. Jedini pravi pobjednički kandidat ovih izbora je – strah. On će, uglavnom, kao i dosad, biti glavni pokretački motiv onih koji glasaju. I držati ravnotežu. Ovo će, opet, biti izbori protiv.

Za strah. Da ne pobijede “njihovi”. Da ne “nestane Bosne i Hercegovine.” Da traje, konstantan osjećaj da je čovjeku nešto moguće uzeti. Tako je plakatima, sloganima, spotovima, kampanjama, jedan koncept došao do svog logičkog kraja, u kojem se ono što se prvi put dogodi kao tragedija, drugi put biva farsa. 

A treći put? Pa, rekli smo: ovo posthistorijsko vrijeme koje živimo je sirotinjski cirkus. Parada. Reality. U kojima oni koji još nisu, gledaju da se skuplje uhljebe. I mijenjaju kabinet, laboratorij, učionicu ili pozornicu za petnaest minuta slave, koja treba obezbijediti lagodan život. 

Tužno. Jer, nigdje ne postoji idealno, ali prije je makar postojala nada da stvari mogu dukčije izgledati. Danas, kad se pogleda ponuđeno, nema ni nje. 

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi