Politika, kandidati, mediji

Piše: Dženana Karup Druško

Čovićevi pokušaji da javnim porukama apelira na bošnjačku javnost, odnosno birače, da ne daju glasove Komšiću, došli su – prekasno. Predugo je Čović stajao rame uz rame s Dodikom i slao otrovne poruke na račun Bošnjaka, očito se pogrešno uzdajući da će uspjeti do izbora nametnuti promjene Izbornog zakona i sebi tako osigurati novi mandat. O još jednoj stvari nije vodio računa – da je manje dogovarao dilove s Dodikom, a više brinuo o Hrvatima koji odlaze iz BiH, ne bi ga danas boljela glava zbog matematike koja je neumoljiva kada je Federacija u pitanju. Jer, nije malo Hrvata koji su iz BiH otišli zbog nesigurnosti za budućnost, a ta amosfera narušene sigurnosti prouzrokovana je upravo haosom koji Čović s Dodikom dugo održava u BiH, puno duže od mostarskog sastanka nakon koga je Dodik saopćio da su u koaliciji i da će se podržavati na izborima, a Čović pojasnio da je Dodik njegov plan B. Sve pogreške koje je napravio u svom mandatu Čoviću bi sad mogle doći na naplatu i za to mu niko nije kriv, može kriviti samo sebe zbog loših procjena, odluka i poteza. Osim Čovićeve pogrešne politike, Komšiću u prilog ide i razjedinjenost ljevice u Federaciji, zbog čega će vrlo vjerojatno dobiti i dio glasača opozicionih stranaka koje nisu htjele podržati njegovu kandidaturu.
Milorad Dodik je svojom kampanjom, čini se, nadomak Predsjedništvu BiH. A da ne bi bilo iznenađenja tu su Lavrov, Vučić, Ceca... Žestoka ratna kampanja koju sprovodi Milorad Dodik u izbornom procesu realizira se preko (većine) medija u RS, ali čini se da među njima prednjači javni servis, RTRS, koji je za potrebe izbora čak produžio i centralni dnevnik u udarnom terminu koji zna trajati i po sat vremena, sve, naravno, u zavisnosti od toga šta i koliko ima reći Dodik, i ponekad – Željka Cvijanović (ako je, recimo, na press konferenciji sa Dodikom). Pri tome se u prilozima dnevnika novinari RTRS-a obračunavaju sa svim onim što Dodiku stoji na putu za ulazak u Predsjedništvo BiH, a što je već odavno prošlo dno novinarske profesije – salve uvreda, neistine, populizam, propaganda, interpretiranje informacija na način da nemaju veze s istinom. Valjda je sad i laicima jasno zašto je bilo bitno da se za direktora RAK-a dovede kandidat iz Republike Srpske, a što je Dodiku svojevremeno omogućio Zlatko Lagumdžija, u vrijeme kad je SDP bio na vlasti.

Dodik za Dodika

Ratna kampanja Dodika u korist Dodika, po svemu sudeći dovest će predsjednika SNSD-a u Predsjedništvo BiH, ali Dodik svojom kampanjom vuče i veliki broja glasova SNSD-u za formiranje postizborne koalicije. Ipak, čini se da Vukota Govedarica, kandidat Karadžićevog SDS-a, ima šanse za pobjedu za predsjednika RS-a, pri čemu porodica Radovana Karadžića ima važnu ulogu u lobiranju za Govedaricu podsjećajući birače na sve “ratne zasluge SDS-a”, koje su i dovele do formiranja Republike Srpske u koju se Dodik danas zaklinje, te ne iznenađuje izjava Govedarice da će ličiti na Karadžića?! S obzirom na nezadovoljstvo građana u RS-u zbog teške ekonomske situacije, brojne afere koje je proteklih mjeseci pokretala opozicija, ali i duhove koje je probudilo ubistvo mladog Davida Dragićevića, vrlo je moguće da se ponovi politička situacija nakon izbora 2014, uz scenario u kome je Dodik u ulozi Ivanića u Predsjedništvu BiH, a Govedarica i SDS u ulozi Dodika u Republici Srpskoj. 

Uz ovu mogućnost “zamjene”, otvara se i mogućnost, čak i po informacijama iz nekih međunarodnih krugova, da nakon izbora SNSD i SDS zajedno formiraju vlast u RS, što je potvrdio jedan događaj koji je u javnosti ostao skoro nezapažen – susret Milorada Dodika i Obrena Petrovića, načelnika opštine Doboj, trenutno možda i najjačeg igrača SDS-a koji se proteklih godina žestoko i to javno sukobljavao s Dodikom.

Istovremeno, Milorad Dodik je definitivno osigurao podršku Rusije i Aleksandra Vučića, što je Mladen Ivanić doživio kao klasičan politički nokaut i pored toliko pokušaja dodvoravanja zvaničnom Beogradu predvođenim Vučićem, zbog čega je Ivanić indirektno prozvao Vučića da se ne miješa u izborni proces u BiH, na šta mu je Vučić odgovorio: “Što se tiče izjave Ivanića da Srbija ne treba da se meša u izbore, lično se do sada nisam mešao, ne znam na koga je to mislio, ni na prošlim izborima ni na pretprošlim izborima u Republici Srpskoj. Nisam čuo gospodina Ivanića da je to govorio onima koji su se mešali nekada ranija u izbore u Republici Srpskoj, možda sam i ja pogrešio pa to nisam video. Voleo bih da je Ivanić takvu vrstu pridika držao nekim drugima koji se otvoreno mešaju u izbore u RS.”

Vrlo jasno, da ne kažemo brutalno, Vučić je dao do znanja Ivaniću koliko ga je “uznemirila” njegova izjava o mješanju u izbore u RS i ko je ustvari Vučićev favorit. Posjeta Sergeja Lavrova Banja Luci, bez Ivanića i Crnatka (koji je tvrdio da je Lavrov došao na njegov poziv), a uz prisustvo Ivice Dačića, ministra spoljnih poslova Srbije, najilustrativniji je pokazatelj koliku podršku ima Dodik – i Moskve i Beograda. I na izborima i na razbijanju BiH. Opet pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve pokušava se napraviti nešto slično kao početkom devedesetih – zajedništvo svih srpskih političkih snaga na razbijanju BiH. Komentirajući prije nekoliko dana dešavanja na Balkanu, sir Pady Assdown, nekadašnji visoki predstavnik u BiH, rekao je: “Kad bismo se htjeli vratiti ratu u BiH, radili bismo to upravo na ovaj način. Potrebno je kreirati istu vrstu atlanske alijanse koja je postojala u prošlosti – gdje Washington i Evropa sarađuju.” Očito da su u Republici Srpskoj, Beogradu, ali i Moskvi, svjesni suštine izjave bivšeg visokog predstavnika u BiH – Evropska unija za sad nema odgovor na dešavanja u BiH, kao ni na Kosovu.

Čovićeve greške stižu na naplatu

Za razliku od RTRS-a, javni servisi u Federaciji BiH se ponašaju dosta neutralno. Ono što je značajno za aktere ove izborne kampanje jeste da podršku imaju u određenim privatnim TV kućama, portalima, ali i preko web stranica i društvenih mreža. Interesantno je da se neki portali u Federaciji više bave izborima u RS, pri tom naglašeno podržavajući Savez protiv Milorada Dodika, ali inače, osim nekoliko stranačkih glasila i portala koji su uz “svoje kandidate i političke opcije”, dobar dio čitanijih portala u Federaciji, uz povremeno napadanje aktuelne vlasti, pruža svima mogućnost oglašavanja, odnosno prenose najznačajnije izjave, poruke s predizbornih skupova i objavljuju intervjue, posebno kandidata koji visoko kotiraju na listama. Ni jedna politička opcija u Federaciji nema skoro pa apsolutnu kontrolu medija, pogotovo javnih servisa, kao što ima Milorad Dodik u RS, Vučić u Srbiji, ili HDZ u Hrvatskoj. (Pri tome, ne treba zaboraviti da upravo ti mediji pružaju i podršku Dodiku i Čoviću.)

Nedostatka medija koji su pod njihovom kontrolom u BiH očito su svjesni u HDZ-u, zbog čega su odlučili da, uz ono što im je na raspolaganju, koriste mogućnosti društvenih mreža. Uz Čovićeve zadnje izjave, koje sve direktnije upućuje Bošnjacima, kada je u pitanju izbor Komšića, jasno je da je Čović u permanentnom strahu, jer su šanse Komšića za pobjedu sve veće, ali Čovićevi pokušaji da javnim porukama apelira na bošnjačku javnost, odnosno birače, da ne daju glasove Komšiću, došli su – prekasno.

Predugo je Čović stajao rame uz rame s Dodikom i slao otrovne poruke na račun Bošnjaka, očito se pogrešno uzdajući da će uspjeti do izbora nametnuti promjene Izbornog zakona i sebi tako osigurati novi mandat. O još jednoj stvari nije vodio računa – da je manje dogovarao dilove s Dodikom, a više brinuo o Hrvatima koji odlaze iz BiH, ne bi ga danas boljela glava zbog matematike koja je neumoljiva kada je Federacija u pitanju. Jer, nije malo Hrvata koji su iz BiH otišli zbog nesigurnosti za budućnost, a ta amosfera narušene sigurnosti prouzrokovana je upravo haosom koji Čović s Dodikom dugo održava u BiH, puno duže od mostarskog sastanka nakon koga je Dodik saopćio da su u koaliciji i da će se podržavati na izborima, a Čović pojasnio da je Dodik njegov plan B. 

Sve pogreške koje je napravio u svom mandatu Čoviću bi sad mogle doći na naplatu i za to mu niko nije kriv, može kriviti samo sebe zbog loših procjena, odluka i poteza. Osim Čovićeve pogrešne politike, Komšiću u prilog ide i razjedinjenost ljevice u Federaciji, zbog čega će vrlo vjerojatno dobiti i dio glasača opozicionih stranaka koje nisu htjele podržati njegovu kandidaturu.

Čović i HDZ putem svojih medija i portala vode kampanju u cijeloj BiH. Ukupna priprema, ali i vođenje izborne kampanje realizira se preko kadrova HDZ-a u državnim institucijam, kao i federalnim i kantonalnim, uz svakodnevno pripremanje pregleda izbornih dešavanja. Posedna pažnja je, po tvrdnjama upućenih, usmjerena na Emira Suljagića i Reufa Bajrovića koji otvoreno podržavaju Komšica, no u fokusu je i SDA. Ukoliko Čovic izgubi ovu utakmicu za člana Predsjedništva BiH predstoji mu, vjerojatno, smjena, jer nije ispunio niti jedno od svojih velikih obećanja – da će spasiti šestorku od presude Haškog tribunala, da će promjeniti Izborni zakon, i da će rehabilitirati HR-HB. Poraz Čovića značio bi i veliku prekompoziciju unutar HDZ-a, i možda ne samo HDZ-a BiH.

Bošnjak u Predsjedništvu

U Federaciji se, kao i u RS-u, već prave postizborne kombinatorike. Kako SDA, već godinama i pored osipanja, ima najstabilniju biračku bazu, to druge dovodi u situaciju da, htjeli-ne htjeli, direktno ili indirektno kalkuliraju kako da (na)prave neke političke saveze sa SDA. Posebno, ako se pokažu tačnim dosadašnje ankete, objavljene u medijima (klix.ba) da najviše šansi da uđe u Predsjedništvo od bošnjačkih kandidata ima Šefik Džaferović iz SDA. Istovremeno, upravo iz ovih razloga, a što je i svojevrsni nonsens ove izborne utakmice, opozicione stranke, uključujući i SBB (koji je trenutno u vlasti s SDA, ali se ponaša kao opozicija koja nema nikakve odgovornost) svim mogućim sredstvima pokušavaju doći do što boljeg izbornog rezultata – neki već zajednički rade na tome – kako bi SDA istisnuli iz vlasti nakon izbora. Stoga ne čudi da je veći dio tih stranaka fokusiran na aktivnosti protiv SDA (što je vidljivo po saopćenjima koja prenose mediji), a u tome prednjači SBB-Fahrudina Radončića, ali ne zaostaje ni SDP. Upravo ovdje već mnogi vide dogovor i novu koaliciju – odnosno staru, jer su SDP i SBB već bili zajedno u vlasti tokom predzadnjeg mandata. Sličan scenario gledali smo i tokom izborne kampanje 2014. godine.

Paralelno, vodi se, možda i najžešća bitka ovih izbora – bitka za ulazak u Predsjedništvo BiH na mjesto bošnjačkog člana – između Šefika Džaferovića, Fahrudina Radončića i Denisa Bećirovića, što je i logično jer ulazak u Predsjedništvo BiH u najvećoj mjeri određuje i postizbornu koaliciju.

Nakon, sad već skoro dvije trećine izborne kampanje, između ovih kandidata se, sudeći po onome što su mediji prenosili, izdiferenciralo nekoliko ključnih pitanja koja bi mogla odrediti i izbornog pobjedika. Tako su se kao najkritičnija pojavila pitanja za Denisa Bećirovića o tome da li rukovodstvo SDP-a stoji iza njegove kandidature, jer se od početka kampanje govori o dva izborna štaba u SDP-u i mogućnosti, u zavisnosti od izbornih rezultata da dođe i do promjena na čelu ove stranke, zatim se pojavilo pitanje gdje je Bećirović bio u ratu i je li se krio od mobilizacije od 1993. do 1995, te zašto nije odslužio obavezni vojni rok poslije rata, što može biti važno za ovog kandidata koji dobar dio svoje kampanje gradi upravo na patriotskim porukama (a ne na socijaldemoratskim pitanjima, što bi se očekivalo od kandidata SDP-a). 

Očito Bećirović pokušava raditi kampanju sličnu kampanjama Željka Komšića kad je bio kandidat SDP-a za Predsjedništvo (da ne bi, možda, ponovio greške Bakira Hadžiomerovića, koji je bio kandidat SDP-a za Predsjedništvo na prošlim izborima, i koji se nije puno bavio tim pitanjima, a izgubio je), zaboravljajući da je Komšić Zlatni ljiljan Armije Republike BiH, i da uz sve kritike koje se mogu izreći na propuste u njegovom radu, Komšićev patriotizam je nešto u šta glasači nikad nisu sumnjali.

Kritična pitanja, koja su se tokom kampanje pojavila za Šefika Džaferovića, uglavnom se,  također, vežu za ratnu prošlost, s tim da su to pitanja koja su još davno pokrenuli srpski delegati u državnom parlamentu, odnosno veze Džaferovića s boravkom i zločinima mudžahedina na prostoru srednje Bosne. Tada su Milorad Dodik, odnosno zastupnici SNSD-a tražili Džafeovićevu ostavku u Parlamentu, što je podržavao i Radončić. 

Tu priču je podgrijavao Mirsad Kebo (snimljen u to vrijeme u Avazovom tornju s plavom perikom na glavi, na sastanku s glavnim urednikom Dnevnog avaza) nosajući okolo dokumente za koje je tvrdio da govore o prikrivenim zločinima mudžahedina koje su mu dostavili “pripadnici Armije RBiH”, iako su to većinom bili haški dokumenti korišteni u procesima, dakle javni, ali Kebo nije propustio priliku da o tome nadugo i naširoko priča i na RTRS-u. (Naravno, niko od novinara, ni u Sarajevu ni u Banja Luci, Kebu nije pitao o njegovoj ratnoj prošlosti – kako su, na primjer, pražnjeni sefovi Jugokomerca, ili gdje je nestalo zlato iz tih sefova dok je on “nadgledao” njihovo otvaranje.) Zanimljivo da priču o Džaferovićevoj ratnoj prošlosti u izbornoj kampanji, nakon udruženja iz Republike Srpske otvara i jedan bošnjački novinar, a Avaz prenosi, uz ostale napade na Džaferovića, što se može pokazati pozitivnim za kandidata SDA, kao što se pokazalo u kampanji 2014. godine kada je Radončić toliko napadao Izetbegovića i druge članove SDA da je na kraju dobar dio birača okrenuo – protiv sebe. 

Izborna kampanja u ozračju razmjene teritorija Srbija-Kosovo

Kad je u pitanju Radončić, jedna od najvećih dilema je oko njegove izborne baze i koliku će on uopće imati podršku. Za sad je po istraživanjima iza Džaferovića, čemu je sigurno doprinjelo i njegovo svjedočenje na Kosovu u kome je problematizirao početak rata u BiH, što nikako nije smio otvarati na taj način s obzirom da pretenduje da bude vođa Bošnjaka, jer se Bošnjaci još uvijek jako dobro sjećaju rata. Kao i na prošlim, i na ovim izborima su liste SBB-a pretrpjele promjene (nestajala su imena Ismete Dervoz, Emira Kabila, Mirze Ustamujića...), uz pojačanja koja je Radončić doveo računajući na javnu popularnost pojedinaca, angažmanom većeg broja žena nego što je to u drugim strankama, i isticanjem da želi da mladi glasaju za njega, mada nije jasno koje su to njegove poruke koje bi trebale pokrenuti mlade ljude u BiH. Bit će zanimljivo pratiti šta će se dešavati s SBB ako Radončić izgubi i po treći put, jer to su pitanja koja su postavljali i neki stranački kandidati, a i pored niza “unutarstranačkih savjetovanja”, Radončić na njih još nije odgovorio.

Za razliku i od Džaferovića i od Bećirovića, koji nemaju apsolutno nikakve veze sa svijetom kriminala, Radončić ima i previše tereta iz prošlosti – o čemu su mediji u BiH godinama izvještavali, što bez obzira na oslobađajuće sudske odluke može imati nekog značaja. No, Radončić se kandidirao i po treći put, iako je već dva puta izgubio – možda, ovaj put računajući da kad nema Izetbegovića u utrci za Predsjedništvo on ima neke šanse. Iako i dalje kao jedinog ozbiljnog protivnika vidi u SDA (i Džaferoviću), bar sudeći po onome na šta su se fokusirali on, SBB i Avaz. 

Dolaskom u Banja Luku ministra vanjskih poslova Rusije i primanje odlikovanja u Republici Srpskoj koja su ranije uručena presuđenim ratnim zločincima, Sergej Lavrov je ogolio suštinu politike koja razbija Bosnu i Hercegovinu. Izborna kampanja se odvija u ozračju Kosova i razmjene teritorija Srbija-Kosovo, kao i srpsko-hrvatske politike razgradnje BiH koju snažno podržava Rusija, a Evropska unija, osim floskula ne preduzima ništa konkretno što bi zaustavilo ratne igre. Da li je Paddy Eshdown u pravu kad kaže da se “rat vraća” u BiH. Ovi izbori bi, nažalost, mogli odlučivati i o tome.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi