Razjedinjena i sukobljena opozicija

Piše: Tarik Moćević

Čini se kako opozicija, bez obzira da li govorimo o ljevici koju je danas vrlo teško i definisati, ili o opoziciji uopšte, nikada nije bila razjedinjenija. Odgovornost za takvu situaciju se teško može usmjeriti na konkretnu političku stranku ili pojedinca, tačnije određenu odgovornost dijele svi. Razlozi se, uglavnom, mogu pronaći u partikularnim interesima, ali i u sujetama i željom za vlašću pojedinih lidera opozicije. Da je drugačije možda bi se i moglo govoriti o nekim ozbiljnijim promjenama vlasti nakon izbora, ovako, teško da će razjedinjena i sukobljena opozicija uspjeti napraviti značajniji rezultat, pogotovo bez konkretnijih programa i rješenja. Osim Željka Komšića koji, s obzirom na glasove koje je dobijao na prethodnim izborima, ima šanasu da uđe u Predsjedništvo BiH.
Nacionalne stranke u Bosni i Hercegovini vladaju uglavnom konzistentno, uz manje ili veće učešće ostalih stranaka, od samostalnosti države 1992. godine. Međutim, ovo i ne odražava u potpunosti stavove građana Bosne i Hercegovine ako se uzme u obzir da su u posljednjem mandatu – od 2014. do 2018. godine u Federaciji BiH – vlast činile Stranka demokratske akcije, koalicija članica Hrvatskog narodnog sabora predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom, te Savez za bolju budućnost sa ukupno 540.409 glasova, što je 54,5 odsto glasova građana koji su izašli na izbore, a svega 26,5 odsto od ukupnog broja registrovanih birača u Federaciji BiH koji iznosi 2.037.076. Članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, dobili su 247.235, odnosno 128.053 glasova. Matematički, proizilazi da u BiH manjina vlada nad većinom, iako je jedno od osnovnih demokratskih načela – poštivanje građanske većine.
 
Podjele opozicije

Ove brojke nesumnjivo pokazuju da bi opozicione partije, uz uslov zajedničkog izlaska na izbore i pretpostavku privlačenja građana koji apstiniraju od glasanja – nudeći konkretna rješenja za probleme s kojima žive građani, istinsku borbu protiv kriminala i korupcije koji uništavaju BiH, vraćanje osnovnih vrijednosti društvu, među kojima bi bilo i poštivanje i uvažavanje sposobnih, a ne podobnih, što bi sigurno smanjilo i odlazak mladih ljudi, uz istinsku odgovornost političara opozicije prema građanima, odnosno ispunjavanje predizbornih obećanja – mogli konstituisati vlast bez trenutno vladajućih (velikih nacionalnih) stranaka. No, tema ujedinjena opozicije u Bosni i Hercegovini uglavnom se spominje neposredno pred izbore i iako je bilo nekoliko pokušaja, ona ni pred nastupajuće Opšte izbore 2018. godine nije ostvarena u Federaciji.

Sadašnje kritike vlasti uglavnom se odnose na loš životni standard građana, slab ekonomski rast, i dalje visoku stopu nezaposlenosti, usporen put ka Evropskoj uniji i NATO-u, ali i neprovođenje ustavnih promjena koje je Bosna i Hercegovina nakon više presuda Evropskog suda za ljudska prava, koji se uglavnom tiču ugrožavanja pasivnog biračkog prava, dužna provesti. Što je više no dovoljno prostora za konkretno djelovanje (ozbiljne) opozicije.

Socijaldemokratska partija BiH nekada je predstavljala glavnu opozicionu snagu i legitimnog baštinika ljevičarske, odnosno socijaldemokratske tradicije u BiH. Kao takva uspjela je sudjelovati u vlasti od 2000. do 2002. kao predvodnica Alijanse za promjene, te od 2010. do 2014. godine. Međutim, kraj vlasti SDP-a u oba navrata, zbog brojnih grešaka (i afera), donosio je rasipanje kadrova i osnivanje novih političkih stranaka od nezadovoljnih bivših članova SDP-a. Tako je 2002. godine osnovana Socijaldemokratska unija BiH koja, međutim, nikada nije uspjela ostvariti zapaženiji rezultat. 

Godine 2013, međutim, član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, koji je na ovu funkciju došao kao kandidat SDP-a, osnovao je Demokratsku frontu, stranku koja će ostvariti zapažen uspjeh i čak početkom mandata 2014. ući u vlast sa SDA i HDZ-om, iz koje je vrlo brzo zbog neslaganja izašla, a zamijenio je SBB. Nakon toga iz Demokratske fronte odlaze Emir Suljagić i Reuf Bajrović i  zajedno osnivaju Građanski savez kojem će ovo biti prvi izlazak na opšte izbore. 

Trend je, dakle, proteklih godina bio suprotan od onoga koji bi mogao dovesti do promjene vlasti u FBiH – umjesto ukrupnjavanja opozicije i jačanja ljevice s manjim strankama prograđanske orjentacije, najjača opoziciona stranka u FBiH, Socijaldemokratska partija, podijelila se na više njih, tako da su lideri sadašnjih stranaka, koji sebe predstavljaju opozicionim i lijevim, uglavnom nekadašnji SDP-ovci. 

Partikularni interesi

Osim Socijaldemokratske unije, Demokratske fronte i Građanskog saveza, u posljednjih desetak godina na političkoj sceni se pojavila i Naša stranka, koja sebe definiše socijalno-liberalnom, a koja bilježi rastući trend kada je u pitanju broj glasova, te ima svoje članove u više kantonalnih skupština i Parlamentu FBiH. Ovim strankama bi se mogle dodati još neke manje stranke koje zajedno, međutim, mogu privući veliki broj glasova. Ipak, čini se kako opozicija, bez obzira da li govorimo o ljevici koju je danas vrlo teško i definisati, ili o opoziciji uopšte, nikada nije bila razjedinjenija. 

Odgovornost za takvu situaciju teško se može usmjeriti na konkretnu političku stranku ili pojedinca, već je ispravnije reći da određenu odgovornost dijele svi. Razlozi se, uglavnom, mogu pronaći u partikularnim interesima, ali i u sujetama i željom za vlašću pojedinih lidera opozicije. Da je drugačije možda bi se i moglo govoriti o nekim ozbiljnijim promjenama vlasti nakon izbora, ovako, teško da će razjedinjena i sukobljena opozicija uspjeti napraviti značajniji rezultat, pogotovo bez konkretnijih programa i rješenja.

Deklarativno, do nekoliko mjeseci unazad, sve nabrojane političke opcije bile su za neki vid zajedničkog predstavljanja na izborima. Denis Bećirović, koji je danas jedan od tri kandidata tzv. građanskih stranaka za članove Predsjedništva BiH – druga dvojica su Željko Komšić iz DF-a i Boriša Falatar iz NS-a – u februaru ove godine pozivao je da se imenuje jedan zajednički kandidat građanskih stranaka, bez obzira iz koje stranke i naroda dolazio. Komšić je pozivao na zajedničko suprotstavljanje “etničkoj paradigmi BiH”, a Bajrović poručivao kako je “život prekratak da bi se proveo u opoziciji”. Naša stranka je, sad već tradicionalno, bila uzdržana, naglašavajući kako nije za potpuno ujedinjenje ali da je spremna na zajednički nastup zarad viših državnih interesa. 

Iako su svi deklarativno bili za ujedinjenje, praksa je pokazala nešto sasvim drugo i sve ove partije su se uglavnom odlučile za samostalan nastup na Izborima 2018. Liste kandidata za kantonalne, entitetski i državni parlament su različite. Jedina tačka spajanja je zajedničko kandidovanje Željka Komšića od strane DF-a i GS-a, uz podršku nekih manjih stranaka Denisu Bećiroviću, među kojima ima i onih desno orjentisanih što otvara neka druga pitanja o kandidatu SDP-a, koji bi, valjda, trebao zastupati socijaldemokratske ideje. Ostaje, međutim, činjenica, da su ove četiri partije ponudile ukupno tri kandidata za članove Predsjedništva BiH. 

U pokušaju ujedinjenja DF je bio najkonkretniji kad je SDP-u, NS-u i GS-u poslao prijedlog da formiraju jednu, zajedničku partiju, uz prestanak rada postojećih, no, odbijenica od SDP-a, pa čak i NS-a, bila je očekivana. S druge strane, oni osim kritika te ideje nisu izašli sa kontraprijedlozima. Također, treba reći da je DF prvi najavio kandidaturu Komšića za člana Predsjedništva BiH, bez, kako su iz ostalih opozicionih stranaka isticali, konsultacija sa njima, ostavljajući im mogućnost davanja ili uskraćivanja podrške Komšiću. Tako da izostanak volje da se odustane od vlastitih kandidatura određenih pojedinaca, ili jednostavnije rečeno lični i partikularni interesi, ostaju kao jedino objašnjenje izostanka ujedinjenja opozicije i pred ove izbore.

Savez za pobjedu

Da ujedinjene može polučiti određene rezultate primjer je Savez za promjene, osnovan pred Opšte izbore 2014. godine od strane četiri opozicione partije u Republici Srpskoj, koji, iako nije uspio osigurati vlast na entitetskom, postao je dio vlasti na državnom nivou, a iz njihovih redova je i član Predsjedništva BiH iz RS-a Mladen Ivanić. Na predstojećim izborima ova koalicija, sada preimenovana u Savez za pobjedu, ima zajedničke kandidate za predsjednika RS-a i člana Predsjedništva BiH – Vukota Govedarica iz Srpske demokratske stranke i Mladen Ivanić iz Partije demokratskog progresa. Iako u smislu nacionalne retorike ne nudi nešto novo građanima ovog bh. entiteta, obećanja o promjeni ekonomskog i, što je u posljednje vrijeme posebno u fokusu javnosti, sigurnosnog stanja u RS-u, može dovesti do promjena vlasti u RS.  

S druge strane stranke sa sjedištem u FBiH, nisu uspjele da zadrže koaliciono partnerstvo ni na području RS-a. Protekli mandat u Narodnoj skupštini RS-a sjedilo je pet poslanika iz koalicije Domovina, koalicije šest probosanskih strana – SDA, SBB-a, DF-a, Stranke za BiH i Hrvatske stranke prava – a aktuelni potpredsjednik RS-a iz reda bošnjačkog naroda Ramiz Salkić bio je zajednički kandidat Domovine. Ni tada sve stranke, koje su se smatrale probosanskim, između ostalih i SDP, nisu pristupile ovoj koaliciji. Domovina, međutim, nakon raznih događaja (političkih sukoba, ali i sukoba pojedinaca), a pogotovo gubitka lokalnih izbora u Srebrenici, nije opstala. 

Za potpredsjednika RS-a su se za Opšte izbore 2018. kandidirali Ramiz Salkić iz SDA, Ćamil Duraković kao nezavisni kandidat, dok su predsjednici SDP-a, DF-a, SBB-a, NS Radom za boljitak, Hrvatske stranke BiH, Naše stranke i Nezavisnog bloka potpisali politički akt kojim su potvrdili opredjeljenje za zajednički nastup na oktobarskim izborima ove godine. “Neke stranke su dale prijedloge za predsjednika i potpredsjednika RS, one će ići samostalno u tu trku. Mi imamo kandidate Sadika Ahmetovića ispred Nezavisnog bloka, Admira Čavku ispred SBB-a, Jozu Barišića ispred HS-a. Za državni nivo idemo pod firmom SDP-a” – izjavio je Enes Suljkanović, potpredsjednik SDP BiH, nakon potpisivanja ovog dogovora.
















Činjenice govore da je ukrupnjavanje opozicije, ako ne jedini, onda sigurno najefikasniji način promjene vlasti u Bosni i Hercegovini. Međutim, opozicija danas, osim deklarativno, djeluje potpuno nezainteresovano za takvo nešto. Dok se ideja o zajedničkim kandidatima s vremena na vrijeme i razmatra, rijetko se kada govorilo o zajedničkom programu opozicionih stranaka, ekonomskom i političkom programu obnove, što bi trebala biti i suština bilo kakvog ujedinjenja. Izostanak takvog programa ide na ruku tezi da su i pregovori oko zajedničkih kandidata, ustvari, tek pregovori oko raspodjele ministarskih i drugih pozicija, a neuspjeh oko zajedničkog izlaska na izbore dodatni je argument koji opravdava tu tezu. 

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi