Zavjera šutnje

Piše: Prof. dr. Dubravko Lovrenović

Nakon razdoblja srednjovjekovne državne samostalnosti kada je, prema feudalnim kriterijima, Bosna posjedovala karakter homogene političke zajednice sa vlastitim identitetom oličenim u bosanskoj kruni, saboru (stanku) i državnoj crkvi (Crkvi bosanskoj), u osmanskoj epohi (1463.-1878.) razorena je podloga za zajednički politički identitet triju vjerski i konfesionalno podijeljenih etničkih zajednica – današnjih Srba, Hrvata i Bošnjaka
Nakon općih izbora u Bosni i Hercegovini održanih 12. X 2014. obilježenih pobjedom HDZ BiH uputio je Ratko Perić, biskup Mostarsko-Duvanjske i Trebinjsko-Mrkanske biskupije, čestitku predsjedniku Stranke Draganu Čoviću u kojoj se između ostalog kaže: “Znana nam je težina puta na koji ste ovim izborima stavljeni. Vjerujemo ipak da ćete istom jasnoćom i snagom danih i ustrajnih obećanja u predizbornim ogledima, kao legitiman predstavnik hrvatskog naroda, učiniti sve što je u Vašoj osobnoj i koalicijskoj moći da se očekivano i ostvari. Službena je Crkva i ovoga puta, kao uostalom i kod svih izbora do sada, pozvala pripadnike svoje zajednice da izvrše svoje građansko pravo i dužnost izlazeći na izbore, glasajući po savjesti i uprisutnjujući temeljne kriterije po kojima katolički glasači trebaju birati svoje političke zastupnike. Gledano na rezultate glasovanja, može se zaključiti da je velika većina takvih birača u Vašem programu i programu Hrvatskoga narodnog sabora prepoznala ono što su i odgovorni crkveni predstavnici u svojoj poruci i pozivu istaknuli.”

Trauma hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, obavijena “zavjerom šutnje”, nazdravičarstvom ili senzacionalističkim izjavama, guta pozitivne energije i izmiče tlo pod nogama svakoj smislenoj političkoj i kulturnoj akciji
Sročena u ime “demokracije”, Perićeva čestitka čelniku HDZ BiH asocira na dojučerašnje čestitke-pamflete upućene iz raznih komiteta “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”, istina u njihovoj karikaturalno-tragičnoj verziji. Naime, zar treba podsjećati koliko je upravo HDZ svojom slijepom politikom etnocentričnosti pridonio današnjem poraznom stanju bh. Hrvata, za razliku od vremena prijašnjeg u kojem je taj isti narod doživio svoju punu političku, kulturnu i državotvornu afirmaciju u BiH – za sada  prvu i posljednju u povijesti. Kao što se nekad prilagodila feudalizmu, tako se danas Crkva prilagodila (neoliberalnom) kapitalizmu (Fromm, 1980, 167. i d.).

Kategorija nepostojećih

Biskupu Periću “odgovorio” je još prije izbora fra Ivan Šarčević, ex-urednik Svjetla riječi, nazvavši HNS (Hrvatski narodni sabor) Čovićevom “pozlaćenom močvarom nacionalnog jedinstva”, precizno dijagnosticirajući aktualno stanje tzv. “stožerne stranke” zasnovano na “nepriznavanju, nevrednovanju, preziru bosanskih Hrvata, podcjenjivanju njihove tradicije, pogotovo one vezane za Bosnu…” (Šarčević, I., 2014). Sve to nije sporno, sporno je to da se, istina implicitno, traži pristanak na takav degradirajući položaj?

Ratko Perić
Oba ova glasa dolaze iz Crkve. Razlika među njima “samo” je u tome što je jedan “služben” (“konstitutivan”) dok drugi to nije. Našim pravnim rječnikom kazano: On pripada kategoriji Sejdić-Finci, kategoriji “nepostojećih”. 

Toj kategoriji “nepostojećih” pripada i Ivan Stanić koji se pita: “Gdje će ti duša biskupe Ratko? (…) Umjesto zaključka kratko ću samo reći; jadno, cinično i nadasve sramotno od jednog biskupa” (Stanić, 2014).

Uglavnom: vrijeme je za bh. Hrvate predvođene biskupima tipa Perića zaustavljeno: Prvi hrvatski katolički sastanak, Zagreb, 3.-5. IX 1900. Kao pokretačka snaga svake političke akcije: Ugroženost tada – ugroženost sada, izdvajanje iz svoga primarnog povijesnog i kulturološkog iskustva i okruženja. Zato je moguće, kako to čini poluslužbeno glasilo Vatikana L’ Oservatore Romano pozivajući se na banjalučkog biskupa Komaricu (Oslobođenje, 4. novembar/studeni, 2014, 6-7), zbog stanja katolika, BiH stavljati uz bok Siriji, Iraku, Izraelu, Nigeriji i Ukrajini! Tradicija, u najvećoj mjeri izmišljena, u režiji careva, kraljeva i svećenika, služi njihovim potrebama i legitimira njihovu vladavinu. Ponašati se u skladu s tako formuliranom tradicijom kao “spremnikom mudrosti” znači ne postavljati pitanja o alternativama (Giddens, 2005, 56-57).

Trauma hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, obavijena “zavjerom šutnje”, nazdravičarstvom ili senzacionalističkim izjavama, guta pozitivne energije i izmiče tlo pod nogama svakoj smislenoj političkoj i kulturnoj akciji.

Svoju političku poziciju, ali i poziciju većinskog “vlasnika” Nacije, Katolička crkva nastoji osigurati proglašenjem Franje Tuđmana za hrvatskog državnog “sveca”. Na misi zadušnici, održanoj za prvog hrvatskog predsjednika u zagrebačkom svetištu Svete Mati Slobode, biskup sisački Vlado Košić poručio je vjernicima: “Sjećam se, to sam čuo iz kardinalovih (Kuharićevih) usta, kada je rekao da je Hrvatska doživjela tri čuda. Prvo je bilo da se Hrvatska obranila, drugo je čudo bilo da je postala ponovo samostalna država, a treće da su nas priznale i one države koje nas nisu željele. Dakle, tko je učinio ta čudesa? Bog! Jedino je Bog autor djela koja se čine nemoguća i zato ih mi, kada se ipak dogode, nazivamo čudesima. Tako je, bez sumnje, Franjo Tuđman bio izabranik Božji, Božje oruđe, po kojemu je Bog nama Hrvatima darovao konačno ispunjenje vjekovnog sna, da živimo u samostalnoj Domovini, kao svoji na svomu, bez tuđih gospodara. To čudo ostvario je Bog po prvom predsjedniku i vrhovniku Franji Tuđmanu!“ (Dežulović, 2014).

Religijski nacionalizam

Ivan Šarčević
Ovo je klasičan primjer upotrebe religije u nereligijske svrhe, primjer religijskog nacionalizma stopljenog sa etničkim nacionalizmom – pojava koja ima svoje dublje zakonomjernosti i uzroke među kojima je gubitak povjerenja u sekularne institucije samo jedan (Kecmanović, 2014, 300-302). “Krv” naroda nerazdvojivo je povezana sa “tlom” nacionalne teritorije. Državi, u koju se očito nema povjerenja, nastoje se priskrbiti božanski atributi u vidu hrvatskog nacionalnog “Vjerovanja”. Od vremena hrvatskih narodnih vladara do prvog predsjednika Hrvatske hrvatskom sudbinom upravljaju natplemenski, nacionalni oci (Škiljan, 2002, 229). Oci nicejski – oci hrvatski!     
Siva slika samoproglašene “Države Božje” ne može se, međutim, ni uz najbolju volju, uskladiti sa slikom Evropskoj uniji pridružene Hrvatske. Na primjedbu Večernjakova novinara da se “Crkvi, tj. njezinom vodstvu često predbacuje da nije dovoljno socijalno osjetljivo”, glavni urednik Glasa koncila, velečasni Miklenić, odgovara: “Pošteno je reći da nitko od bolje i srednje stojećih hrvatskih građana nije dovoljno socijalno osjetljiv dok god ima u Hrvatskoj oko 800 tisuća ljudi koji žive ispod praga siromaštva” (Lucić, 2014).

Da li je to Hrvatska u kojoj smo svjedočili i još uvijek svjedočimo o “tri čuda”? Da li smo tu “svoji na svomu, bez tuđih gospodara”? Za to vrijeme, tokom posjete Vatikanu, član Predsjedništva BiH Dragan Čović prenosi papi Franji poruku svih ljudi iz BiH, posebno “onih koji danas teško žive”. Tom prilikom uručio je papi poklon: statuu blažene bosanske kraljice Katarine, rad kipara Florijana Mićkovića. Papa je zauzvrat Čoviću poklonio reljef na kojemu je prikazan sv. Martin kako na leđa siromaha stavlja svoj ogrtač: “Političari i čelnici država i vlada”, poručio je papa, “trebali bi ogrnuti siromašne” (Lucić, 2014.a). A Čović jest sve samo ne i siromašan, osim toga ne bi se reklo da živi teško!

Kardinal Bozanić još se 1997., u svojoj prvoj božićnoj poruci, kritički odredio prema politici upozoravajući na “grijeh (političkih) struktura”, istupajući protiv osiromašenja stanovništva, gomilanja bogatstva od strane povlaštenih i nekontroliranog kapitalizma. U maju 1998. naglasio je razliku između “političkog i crkvenog katolicizma” (Velikonja, 2003, 274-275).

Gdje su se u međuvremenu izgubili ovi kritički tonovi?

Odgovor, u propovijedi održanoj na Bogojavljenje (6. I. 2015.), daje sam kardinal Bozanić istaknuvši da su kršćanstvo i katolištvo “naš nacionalni identitet” (http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=166475).

Sveta dužnost

Prema učenju Katoličke crkve nacija se shvaća kao “proizvod lokalnih poduhvata katolicizma i lokalne crkve”, a cilj lokalnih crkava je “sačuvati nacionalne karakteristike i tako jačati njihovu vjersku razliku” u odnosu na druge (I. Bakić, prema: Velikonja, 2003, 18). Budući da su mjesne crkve u osnovi biskupske, postaje jasno zašto je sve tako kako jest. U XIII stoljeću, koncem XIX stoljeća, početkom XXI – u svim varijacijama i modalitetima – u produženom srednjem vijeku biskup ostaje centralni crkveno-politički pojam jednoga naroda/nacije. “Trpeća Crkva” poistovjećena je s “trpećom nacijom”. Otuda nacionalizam postaje “sveta dužnost” (Velikonja, 2003, 16).

Tokom posjete Vatikanu, član Predsjedništva BiH Dragan Čović prenosi papi Franji poruku svih ljudi iz BiH, posebno “onih koji danas teško žive”. Tom prilikom uručio je papi poklon: statuu blažene bosanske kraljice Katarine, rad kipara Florijana Mićkovića. Papa je zauzvrat Čoviću poklonio reljef na kojemu je prikazan sv. Martin kako na leđa siromaha stavlja svoj ogrtač
Dio je to svehrvatskog scenarija (post)tisućljetnog sna. To jeste problem, ali ne i najveći. Daleko veći je stoljetni saldo biskupski ustrojene nacije koji unaprijed isključuje svaki laički i kritički intoniran glas, jednako laičko pripadanje hrvatskoj naciji. To za sobom povlači pitanje: da li bh. Hrvatima, s obzirom na povijesno iskustvo (recentno naročito), više odgovara laičko ili crkveno (biskupsko) političko vodstvo?

Biskupska autoritarnost ne može se izmiriti sa konceptom ljudskih prava i demokracije, zapadne naravno u koju se kunemo. Konstantinovska crkva nije u stanju riješiti famozno nacionalno pitanje. Njezina sprega sa politikom i njezina nacionalna eshatologija – riječima Giddensa (2005, 38) – završavaju u teritorijalnom nacionalizmu i etničkom intervencionizmu.

Nužan je, dakle, iskorak prema demitologizaciji osnovnih pojmova, najprije pojma “matere-zemlje” ili “matične zemlje”, čija je primjena u praksi cijeli narod/naciju ali i Crkvu dovodila i dovodi u sizifovsku poziciju vječnoga ispravljanja grešaka. Naime, logički postulati kažu da Hrvatska ne može biti “matična zemlja” bh. Hrvata, odnosno da je njihova jedina matična zemlja Bosna i Hercegovina. Među osnovnim značenjima riječi matica nalaze se “mjesto porijekla, zavičaj, postojbina, ono što je središte čega, mjesto odakle šta potječe i odakle se širi, izvorište, centrala, središnjica” (Halilović-Palić- Šehović, 2010, 634). 


Insistiranje na predstavljanju Hrvatske kao matične zemlje bh. Hrvata svoj je izraz dobilo u Izjavi HAZU o položaju hrvatskoga jezika iz 2005. godine (www.matica.hr/kolo/374/Izjava HAZU). Kad bi se i zanemario arbitrarni ton, koji tako podsjeća na dojučerašnju unitarizaciju čija su žrtva, upravo po pitanju jezika, bili Hrvati, morali bi se upitati o logičnosti nekih tvrdnji. Naprimjer: “Pitanje o položaju (statusu) hrvatskoga jezika u prvome je redu pravno pitanje (…)”. Zatim: “Bošnjački je (bosanski) standardni jezik još u nastajanju (…)”.

Ima tu cijeli niz materijalnih grešaka poput one kada se, uz pozivanje na Preambulu Ustava BiH, bosanski jezik (ponovo) naziva bošnjačkim. U skladu je to sa tvrdnjom hrvatskoga lingviste Stjepana Damjanovića da “ime jezika nikada i ni u jednoj sredini nije propisivala znanost”. Zato, na tragu ove formulacije, ni naziv “bošnjački jezik” nisu propisali znanstvenici nego – hrvatski akademici (Lucić, 2014.b). Dok se, na jednoj strani, uvaženi akademici pozivaju na pravne akte i konvencije koje jamče pravo na vlastiti (hrvatski) jezik, na drugoj strani ne predstavlja im problem bosanski jezik nazvati bošnjačkim. Izjava se tiče hrvatskog jezika, a bavi se negiranjem bosanskog.

Izgradnja identiteta

Franjo Tuđman
Umjesto policentričnosti kao funkcionalne prakse, budući da “i jako normirani jezici imaju različite standardizacije” (Kordić, 2010, 47)  – na djelu je monocentričnost. Hrvatski jezik jest važan strukturni element nacionalnog identiteta, ali ne u smislu devetnaeststoljetnih koncepcija nacija, već više kao još jedan trauma marker, odnosno element koji potvrđuje da se radi o identitetu baziranom na izabranim traumama. U tom smislu jezik je istovremeno i reprezent traumatski formiranog identiteta, ali i instrument kojim se takav identitet održava i ideološki zloupotrebaljava. Zato je priča o hrvatskom jeziku u sociolingvističkom smislu najmanje priča o jeziku, budući da je odnos prema njemu određen s obzirom na mitologizaciju i psihologizaciju mentalne reprezentacije (izabrane) traume, a moguće ga je promatrati i u odnosu Centra prema periferiji.

Svaka izabrana trauma ima povezujuću ulogu i podrazumijeva unošenje fantazija u cijeli koncept (Volkan, 2004). Tako biva i sa pozicijom jezika u konceptu izgradnje identiteta utemeljenog na izabranoj traumi, a čija je glavna karakteristika kolaps vremena. Zato se često čini da su hrvatski lingvisti izgubili iz vida i kontekst i lingvistiku, budući da pišu (i propisuju) kao da su aktualne najrigidnije odredbe u pogledu jezika iz Austro-Ugarske, ili pak kao da je na sceni unitarna beogradska jezična politika.

Zaboravili su da je temeljni zadatak jezične norme implicitnu konvenciju učiniti eksplicitnom i to tako da obuhvati ukupno jezično znanje, s ciljem da jezik bude upotrebljiv kao komunikacijski i stvaralački instrument kolektivu čija je svojina (Radovanović, 1986, 53-56). Iz suvremene hrvatske jezične politike i jezičnog planiranja slijedi da je on u funkciji obrazovanja kolektiva – bh. Hrvata – onakvim kakav je poželjan Centru – Zagrebu (političkom), u kojem se norma i propisuje. Ono što je propisano nije prošlo nijedan postupak koji je obavezan prema sociolingvističkoj teoriji u procesu stvaranja norme. Time je isključeno sve što je i lingvističko i sociolingvističko, a ostao je samo rigidni politički faktor.

Svoju političku poziciju, ali i poziciju većinskog “vlasnika” Nacije, Katolička crkva nastoji osigurati proglašenjem Franje Tuđmana za hrvatskog državnog “sveca”

Tako se hrvatska lingvistika (čast izuzecima) uglavnom svodi na vaganje što bi više spajalo, a što odvajalo, i protjerivanjem drugoga, čime se ne vodi nikakvog računa o unutarnjim jezičnim mehanizmima dostatnim za prirodnu selekciju. Međutim, kad je izabrana trauma jednom reaktivirana i iskorištena u nacionalističkoj ideologiji od strane političke propagande ona uglavnom pokreće nasilna djela. Jedino u tom kontekstu su objašnjivi aktualna hrvatska jezična politika i jezično planiranje. A to potvrđuje i tzv. “krug nasilja” koji je u osnovi identiteta baziranog na izabranoj traumi, jer je hrvatska jezična politika rigidnija i od nekadašnje srpske koju je anatemizirala (Volkan, 2004).

Takva politika nastoji ojačati povezivanje i identifikaciju, odnosno svjesno usmjeravanje u smislu identifikacije periferije s Centrom, ali i u smislu kolektivne self reprezentacije, gdje se periferija formira i realizira preko Centra, koji samo doprinosi njenoj potpunoj izgubljenosti u potrebi da mu odgovori na “odgovarajući” (dodvoravajući) način, budući da Centar stvara periferiju prema vlastitim potrebama, a ne prema svojoj slici (Lazić, 2002, 23). U takvom odnosu i sama periferija snažno pridonosi svemu tome jer sve što proizvodi, bilo u znanstvenom, političkom ili kulturnom smislu, rezultat je potrebe Centra.

Demokratska nesloboda

Periferija se definira preko svog odnosa sa Centrom, dok Centar definira sebe (Blagojević, 2005, 40-49). Ona je onda zavisna, troma, nijema, isključena, nemoćna, hendikepirana i sljedstveno tome, iskompleksirana. U budućnosti će se ove razlike samo ojačavati i produbljivati novim geopolitičkim i geostrateškim promjenama, kao i ne-znanjem o periferiji, dok će uvezeni kocepti, a posebno koncept identiteta pridonijeti samoteroru, budući da svi procesi periferije imaju drugačiji dinamizam i zahtijevaju nove i drugačije paradigme koje bi “pokrile” njenu realnost (Blagojević, 2005). Centar će imati apsulutnu kontrolu nad njom, u smislu odlučivanja i izrade gotovih rješnja, a ona će ostati kao izvor intelektualnih i svakih drugih resursa, potpuno nesvjesna svog položaja i nesposobna da proizvede znanje o sebi.  

Logički postulati kažu da Hrvatska ne može biti “matična zemlja” bh. Hrvata, odnosno da je njihova jedina matična zemlja Bosna i Hercegovina. Među osnovnim značenjima riječi matica nalaze se “mjesto porijekla, zavičaj, postojbina, ono što je središte čega, mjesto odakle šta potječe i odakle se širi, izvorište, centrala, središnjica”
“Demokratska nesloboda” nametat će se u ime tzv. nacionalnog interesa. To je moguće i zato što bh. Hrvati još uvijek nisu utvrdili svoje istinske potrebe: oni nisu autonomni, određeni stavovi im se nameću što znači da su objekt manipuliranja pa ni njihov odgovor ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti (Usp. Marcuse, 1989, 25). Naime njihove potrebe artikuliraju sebične i neodgovorne etnokapitalističke pseudoelite povezane sa određenim crkvenim krugovima. Razni “tribunali” koji nastupaju u to ime – u ovom slučaju HAZU – tu su ulogu prisvojili samovoljno, bez autorizacije ijedne od institucija bh. Hrvata.

Sve to prati jedna zakonomjernost: dok opada moć starijih nacija-država, raste snaga lokalnih nacionalizama kao odgovora na globalizaciju. I komunistički politički autoritet nastojao je uspostaviti ideološku i kulturalnu kontrolu ali pri tom nije računao na globalne medije (Giddens, 2005, 34-35). Stoljetne dihotomije – u hrvatskom slučaju – nastoje se premostiti preskriptivnim dogmama i naredbodavnim tonom. Pitanje je da li bi jedan, znanstveno utemeljen, prikaz kulturnog, političkog i civilizacijskog prostora periferije, doveo do potpuno drukčijih rješenja. I – sljedstveno tome – kako bi na to pitanje tada odgovorili, odnosno da li bi jezik i mitologija ostali temeljnim kriterijima nacionalnog identiteta (Škiljan, 2002, 225. i d.).

Za razliku od hrvatske lingvistike koja se, uz časne iznimke tipa Dubravka Škiljana (2002) i Snježane Kordić (2010) svesrdno upustila u (poništavajuće) patroniziranje bh. Hrvata, hrvatska historiografija, uz nekoliko beznačajnih iznimki, nije pala u tu zamku. Ova pažnje vrijedna činjenica u budućnosti može uroditi plodnim partnerskim odnosom bosanskohercegovačke i hrvatske historiografije. 

                                                                                            * * *

Nacionaliziranje/kroatizacija jedne balkanske etnokonfesije – bh. katolika – proizvelo je dihotomiju između kulturnog i državnog identiteta koja od kraja XIX stoljeća prati ovu sastavnicu bh. povijesti. Izvršena u simbiozi romantičarskog pravaštva i političkoga katolicizma kroatizacija bh. katolika  zamišljena je u funkciji stvaranja buduće hrvatske države. Tako konstruirana, sve do međunarodnog priznanja Hrvatske i BiH 1991./92. – osim razdoblja kvislinške NDH (1941-1945) – ostala je to bezdržavna nacija. Sa raspadom Jugoslavije i nastankom ovih država našli su se bh. Hrvati u novoj povijesnoj situaciji, između dviju mogućnosti: mitskog tisućljetnog sna o Hrvatskoj kao “matere-zemlje” i Bosne i Hercegovine kao (ne)željenog geopolitičkog realiteta. 

Dok se, na jednoj strani, uvaženi akademici pozivaju na pravne akte i konvencije koje jamče pravo na vlastiti (hrvatski) jezik, na drugoj strani ne predstavlja im problem bosanski jezik nazvati bošnjačkim. Izjava se tiče hrvatskog jezika, a bavi se negiranjem bosanskog
Zato novi državno-politički kontekst zahtijeva novi nacionalni “tekst”, što znači usklađivanje kulturnoga i državnog identiteta. Ratno i postratno iskustvo (1992-2014) pokazuje da rješavanje tzv. “Hrvatskog pitanja” putem etnoteritorijalizacije nije u stanju otkloniti postojeću dihotomiju nego da je, naprotiv, samo produbljuje, osim toga otuđujući bh. Hrvate od njihove primarne životne sredine. U tom pravcu usmjereno je konstantno manipuliranje nacionalnim identitetom u režiji etnonacionalnih političkih stranaka, crkvenih poglavara i etnoznanstvenih krugova.

Ostaje, međutim, neizbježno pitanje: da li i dalje slijediti stoljetni nacionalno-vjerski integralni obrazac kulturnog i državno-političkog identiteta ili ga iznova osmisliti sukladno postojećim okolnostima? Konkretno: da li sve ono što je u međuvremenu imenovano hrvatskim, a što se manipulativnim tehnikama po svaku cijenu nastoji održati naročito kada su u pitanju povijest, jezik i književnost, i dalje tako imenovati ili ga (pre)imenovati u izvorno – bosansko? Povijesno iskustvo, uz duhovnu otvorenost i spremnost na “herezu inicijative”, ne ostavlja puno prostora za to koji put izabrati. Bio bi to jedan od načina suprotstavljanja duhu relativizma neoliberalnog kapitalizma.

Sve se u BiH, i ne samo kad je o bh. Hrvatima riječ, vrti oko identiteta. Jednom smo već preimenovani, zašto ne  bismo to uradili ponovo, samo u suprotnom smjeru?

(Kraj)

Vezani tekstovi:

Hrvati u BiH (I): Bosanski identitet – hrvatska trauma

Hrvati u BiH (II): Dva koncepta “hrvatstva”

Hrvati u BiH (III): Kako pomiriti nacionalnu, državnu i kulturološku pripadnost?

Hrvati u BiH (IV): Multikulturalizam je mrtav u Evropi
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi