Zlo koje čine žene

Piše: Emina Žuna

Sharp Objects, Gillian Flynn, 2006/HBO, 2018; Serija govori o temi koja je skoro tabu na televiziji ili je veoma rijetko prisutna. Govori o zlu koje čine žene, i to onom koje čine jedne drugima.
Oči Amy Adams u retrovizoru, pauk, djevojčica koja se ljulja, ventilator, svinjogojilište, gramofonska ploča, pusta ulica američke provincije, razvodne žice... sve su ovo prizori koje vidimo u intru koji otvara HBO seriju Sharp Objects (Oštri predmeti). Uz soundtrack Franza Waxmana i vintage filter, intro nas odlično uvlači u depresivnu atmosferu serije obilježenu elementima misterije i lične drame. Zbog ovih elemenata žanra, pomislili bi da se radi o seriji sličnoj drugim iste tematike, ali vrlo brzo bi se razuvjerili. Osim što se radi o formalno uspjelom uratku koji nas u tolikoj mjeri zaokupi da mjestimično osjećamo ljepljivu sparinu koju osjećaju likovi, serija govori o temi koja je skoro tabu na televiziji ili je veoma rijetko prisutna. Govori o zlu koje čine žene, i to onom koje čine jedne drugima.

Tajna ožiljaka

Serija je nastala prema debitanskom romanu Gillian Flynn, istog naziva, objavljenom 2006. godine. Roman na našem jeziku je dostupan u Frakturi i Laguni i preporučujem ga za čitanje, bez obzira na seriju, jer se radi o kvalitetnom štivu. Serija je sama po sebi odlično urađena, ali nam ona, kao što to obično biva, ne donosi sve elemente prisutne u djelu prema kojem je nastala. Roman je detaljniji i dodatno rasvjetljava likove i neke događaje, iako je suština prisutna i u samoj seriji – samo predstavljena izražajnim mogućnostima tog medija, a za što je zaslužna američka scenaristica i producentica Marti Noxon.

I u jednom i drugom pratimo dolazak novinarke Camille Preaker u rodni grad, Wind Gap, koji se nalazi u peti države Missouri. Radi se o ubogom gradiću koji postoji zahvaljujući svinjogojilištu koje je glavni izvor prihoda i u kojem su dosada i čemer svakodnevnica. Sve dok monotoniju ne naruši ubistvo. I to ne bilo kakvo, nego ritualno ubistvo jedne djevojčice pa potom i druge. Samo to bi predstavljalo dovoljan začin za uradak ovog žanra, međutim ono ovdje predstavlja samo pozadinu za dramu glavne protagonistice i tajne koje tek trebaju da izađu na vidjelo.

Camille je na prvi pogled stereotipna novinarka sklona alkoholu, ali se brzo uviđa da se ispod te poze krije mnogo toga. U seriji kroz maestralnu glumu Amy Adamns čak dobijamo bolju sliku njene “oštećenosti” i vulnerabilnosti te razloga zbog kojih se ozljeđivala veći dio odraslog života. Naime, Camille se sjekla po tijelu, ispisujući riječi koje su imale posebno značenje u tom momentu. U jednom trenutku života je uspjela prestati, ali joj je tijelo ostalo trajno prekriveno ožiljcima zbog kojih sve vrijeme nosi duge rukave iako je nesnosna sparina. Tajnu njenih ožiljaka znaju samo najbliži.

Samoozljeđivanje je ponašanje koje obično otpočinje u tinejdžerskoj dobi i sklonije su mu djevojčice nego dječaci. Povezano je s niskim osjećajem samopoštovanja i osjećajem neadekvatnosti koje može biti uzrokovano odsustvom roditeljske ljubavi i podrške. Sama Camille je imala veoma problematično djetinjstvo i tinejdžerski period. Komplikovan odnos s emotivno distanciranom majkom koja je svu pažnju posvećivala njenoj bolesnoj sestri koja je na kraju i umrla. Nakon što je Camille otišla, majka je dobila drugu kćerku, Ammu, prema kojoj je imala sličan odnos kao i prema Camillinoj sestri. Obasipala je ljubavlju dok će Camille u jednom momentu reći da je nikad nije voljela, baš kao što njena majka nije voljela nju.

Odnosi zasnovani na interesu

Ženski likovi apsolutno dominiraju. Osim odnosa Camille s majkom Adorom i sestrom Ammom, pratimo i odnose svih njih sa njihovim prijateljicama. Ti odnosi su zasnovani najviše na interesu, a održavaju se u osjećaju superiornosti prema drugim ženama/djevojčicama. Amma je glavna u školi i ima tri najbolje prijateljice koje je obožavaju i rade sve što ona poželi, a aktivnosti im se najviše svode na zlostavljanje i kinjenje drugih djevojčica koje nisu tako lijepe i kul kao one.

Flynn ovime progovara o ženskom vršnjačkom nasilju koje je također prisutno, ali koje ostaje u sjeni muškog jer nije tako očito – ne mora biti u obliku fizičkog nasilja. Camille se prisjeća kako je ona u srednjoj školi također pripadala takvoj kliki koja je mučila druge djevojčice, dok je sada, bivajući odrasla single žena u tridesetima koja nema djecu, i sama postala objektom mržnje i prezira. Činjenica da nije rodila je čini manje vrijednom u očima nekadašnjih prijateljica.

Dok se pred nama raspetljava napeti krimić u pokušaju otkrivanja ubice, stalna pretpostavka je da se radi o muškarcu i svima se ideja da bi to mogla biti žena čini nevjerovatna. Zašto? Iz razloga što su žene veoma rijetko serijske ubice i uvjerenja da nisu sposobne za nasilje koje je izvršeno nad ubijenim djevojčicama. Flynn nastoji da nam poljulja to predubjeđenje i u jednom momentu veoma efektno, jer je za njega bilo malo naznaka, uvodi pojam Munchausen sindroma. Radi se o poremećaju koji u dijagnostičkom priručniku DSM-V podrazumijeva nasilno ponašanje usmjereno prema sebi ili prema drugima. U potonjem slučaju najčešće predstavlja nasilje majke prema djetetu koje može dovesti do djetetove smrti. Nije ovo prvi put da je ovaj sindrom predstavljen na filmu ili u seriji i on se spominje i u npr. veoma popularnoj švedsko-danskoj seriji “Most”. Međutim, kroz rekonstrukciju događaja u krimi maniru, ovdje je ovaj sindrom detaljno prikazan.

Začarani krug

Camilleina majka Adora je pokazivala ljubav i pažnju prema djetetu samo kada je ono potpuno ovisilo o njoj – bilo bolesno. Da bi ga održala u tom stanju, u malim količinama mu je davala otrove ili lijekove za životinje. Camille je imala sreću što je kao dijete bila svojeglava i nije htjela da uzima lijekove koje joj je majka davala, dok je njena sestra Marian želeći da ugodi majci i time zasluži njenu ljubav uzimala sve, što je na kraju dovelo do njene smrti. Zbog čega je Adora razvila taj sindrom, ostaje nejasno mada se povezuje s teškim djetinjstvom koje je ona imala sa svojom strogom i emotivno distanciranom majkom. Ovime Flynn uvodi generacije majki koje čine nasilje nad svojom djecom i time dovode do novog nasilja. Začarani krug.

Camille mu je uspjela pobjeći tako što je razvila nasilje prema samoj sebi, dok njena najmlađa sestra Amma nije bila te “sreće”. Naime, ona je osim što je bila zločesta prema djevojčicama iz škole na više “dječije” načine, ispoljila i ultimativno nasilje, sve sa svojim prijateljicama kao saučesnicama. Jedan od predmeta koji se uvodi kroz priču jeste Ammina opsjednutost igračkom – lutkinom kućom. Amma se igra kućom koja predstavlja identičnu repliku njihove porodične kuće i veoma je zanesena svih detaljima enterijera. Tako navlake na sofi moraju biti baš iste nijanse, a pod koji je u stvarnosti od slonove kosti mora biti od nekog sličnog, organskog materijala. O čemu se zapravo radi, ostavljam gledateljicama ili čitateljicama da otkriju. Suština je da se bezazlenost igračke kakva je kuća za lutke i naivnost i nevinost prirode djevojčice koja se s njome igra, premeću u svoje suprotnosti. Stvari doista nisu onakve kakve se čine.

Naravno, bitno je istaći da roman Flynn, kao i serija rađena po njemu, govore o fiktivnom događaju. Međutim, nasilje koje čine žene, makar je ono ovdje zbog zahtjeva žanra predstavljeno u ekstremnom obliku, nikako nije fiktivno. Ono postoji i ono je svakodnevno, dešava se u školi, na poslu, u kući..., samo se ne manifestuje na tako očit fizički način kao muško. Žene i djevojčice su sposobne za zlo i one čine zlo, a Flynn je željela pokazati u kojoj je mjeri to zlo usmjereno prema drugim ženama. Zato su nam ovaj roman i serija, i pored njihove umjetničke uspjelosti, možda i bitniji kao podsjetnik na to.



-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi