Vjerovanje koje je preživjelo i rat i mir

Piše: Ljupko Mišeljić

Minaret kao i džamija obilježja su muslimana koji su u ratnoj histeriji Banjaluci najednom postali nepoželjni. Usred ratnog stanja, premda nije bilo otvorenog ratnog sukoba, bilo je bitno obilježiti javni prostor, istaći njegovu pripadnost dominantnoj zajednici. Tome je pomogla promjena naziva ulica, trgova, škola i drugih institucija. Tadašnja vlast nije gradila vjerske ili kulturne objekte koji su – prema mišljenju današnje vlasti – čuvari nacionalnog identiteta. Stoga je bilo potrebno uništiti sve objekte koji govore o prisutnosti nacionalne zajednice koja je u tom momentu označena kao nepoželjna.
U istoričara morate imati povjerenja kao u gataru. Vjerovali u istoriografiju ili u sudbinu, princip je isti: bitno je šta je zapisano, ali je bitno ko i kako čita zapis, kako ga tumači i interpretira.

“Grad ne prepričava svoju istoriju. Sadrži je poput linije jedne ruke” – piše Italo Calvino u Nevidljivim gradovima. Ovaj citat vidio sam u Puli, na betonskoj klupici, nekoliko metara od iste takve na kojoj je ploča sa citatom Nikole Tesle: “Mir u svijetu može doći samo kao posljedica univerzalnog prosvjećenja.”

Minaret na krovu hotela

Hoda li glavnom banjalučkom saobraćajnicom nazvanom prema kralju Petru I Karađorđeviću (nekada prema maršalu Josipu Brozu Titu), čovjek može uočiti mnoge prizore koji mogu djelovati začudno: repertoar 88. sezone Narodnog pozorišta Republike Srpske (koja postoji 26 punih godina), ćevapijadu ispred Muzeja savremene umjetnosti, betonirane ostatke rimskog kupatila. A sjedi li u gradskom parku nazvanom prema Petru Kočiću i gleda li na drugu stranu ulice, može vidjeti detalj koji će ga natjerati da zaboravi sve prethodne začudnosti: minaret na krovu hotela.

Da ste se na tom mjestu zadesili 1994. godine bio bi to jedini minaret koji biste mogli vidjeti u cijeloj Banjaluci. Činjenica čija je faktičnost definitivno provjerljiva, odrediće rakurs gledanja na taj minaret. Prema zvaničnoj verziji, nepoznati počinioci su tokom 1993. godine u vazduh digli banjalučke džamije, a s njima i minarete. Ostao je samo jedan. Iako bi pravo pitanje trebalo da bude zašto bi uopšte neko rušio džamije, u ovom slučaju ne možemo a da se ne zapitamo zašto je ostao samo ovaj minaret. Dati odgovor na ovo pitanje, međutim, znači dati odgovor i na ono prethodno.

Minaret kao i džamija obilježja su muslimana koji su u ratnoj histeriji Banjaluci najednom postali nepoželjni. Usred ratnog stanja, premda nije bilo otvorenog ratnog sukoba, bilo je bitno obilježiti javni prostor, istaći njegovu pripadnost dominantnoj zajednici. Tome je pomogla promjena naziva ulica, trgova, škola i drugih institucija. Tadašnja vlast nije gradila vjerske ili kulturne objekte koji su – prema mišljenju današnje vlasti – čuvari nacionalnog identiteta. Stoga je bilo potrebno uništiti sve objekte koji govore o prisutnosti nacionalne zajednice koja je u tom momentu označena kao nepoželjna.

Budući da su nepoznati počinioci srušili već sve banjalučke džamije i minarete samo da Muslimanima pokažu koliko su nepoželjni, zašto onda nisu završili svoj krvavi pir, zatrli i posljednje obilježje kulturnoistorijske baštine muslimana? Zar nisu mogli prežaliti jedan hotel da do kraja pokažu odlučnost da se riješe svog arhetipskog neprijatelja?

Rušilački sentiment

Opstanak ovog minareta najpreciznija je poruka tog rušilačkog sentimenta. U tom slučaju problem nije minaret, nego objekat što se nalazi pored ili ispod minareta, i oni koji borave u tom prostoru.

Kako su muslimani nepoželjni dok su u džamiji a nisu nepoželjni dok su u hotelu? Tako što u džamiju dolaze prvenstveno muslimani, i tako što u džamiji mogu ono što u hotelu ne mogu: boraviti besplatno. Šta zaključujemo odatle? Da nije problem minaret dok se ispod njega troši, kao što nisu problem ni muslimani dok troše. Problem su obilježja, tradicija, kultura i baština te zajednice, vidljivi znaci njihovog postojanja od koga sistem nema baš nikakve materijalne koristi. Štaviše, postojanje obilježja koja podsjećaju na kulturu i baštinu drugačiju od one koja vlada ili treba da vlada veći je problem od nepostojanja adekvatnih kulturnih obilježja zajednice koja je zapravo dominantna.



Dvadeset i tri godine nakon rata, Banjaluka pokazuje neko drugo, mnogo tolerantnije lice. No, vjerovanje da su drugi i drugačiji dobrodošli ako će trošiti preživjelo je sve ratne i poratne turbulencije.

U tom konzumerističkom smjeru, čini se, ide i banjalučka kandidatura za Evropsku prestonicu kulture 2024. godine. Govori li se o tom procesu, stavovi zašto je ta kandidatura dobra izriču se kao mantra: privući će strane turiste, donijeće profit, povećaće ekonomsku moć.

No, najvažnije je pitanje može li se Banjaluka riješiti svih fobija zbog kojih bi se desetine hiljada drugih i drugačijih u njoj osjećali neprijatno. Reći će neko, pak, od toga se ne živi, i tu počinje polemika kojoj nema mjesta u razgovoru o budućnosti evropske prestonice kulture. Želimo li ući u takvu polemiku, moramo postaviti neka pitanja.

Gdje će izlagati fotografi, skulptori, vajari, slikari? Gdje će nastupati muzičari koje prate desetine ili stotine hiljada fanova? Gdje će spavati ti fanovi? Gdje će svoje predstave izvoditi respektabilne pozorišne trupe? Gdje će nastupiti opera? Gdje će prijateljsku utakmicu s banjalučkim Borcem odigrati Bayern ili Arsenal? Gdje će sletjeti svi birani i viđeni gosti? Kuda će voziti bicikl? Kakav sadržaj grad mora imati da nekog neznanca zadrži duže od sedam dana i da mu ne bude dosadno? Kakvu infrastrukturu mora imati da primi desetine hiljada ljudi koje očekujemo? Šta potencijalnom milioneru, koji ne želi da investira nego da troši, Banjaluka može ponuditi? Kakvu zabavu može ponuditi onima koji nemaju toliki novac pa su zato i najbrojnija skupina?

Problemi nisu nerješivi

Ova pitanja mogu biti teška onoliko koliko neko misli da su problemi iza njih nerješivi. Promjene koje Banjaluka mora doživjeti mogu djelovati megalomanski. Možemo reći da mogu biti vrlo skupe. No, znamo li da koncert Banjalučke filharmonije ne košta više od malo ozbiljnijeg predizbornog šatora, odnosno dobre pozorišne premijere, pitanje je samo šta doživljavate kao (vrlo) skupo.

Bez obzira na to, vjerujem da Banjaluka može biti Evropska prestonica kulture baš kao što vjerujem da ne može biti ugodno mjesto gdje će turisti u konačnici trošiti svoj novac ako ne bude ugodno mjesto za život svih njenih građana. To ne znači da sam skeptik. Zapravo istinski vjerujem u Banjaluku kao evropsku prestonicu kulture 2024. godine. Pod pretpostavkom, naravno, da Evropa u narednih šest godina ne postane toliko islamofobna da ispadne da je Banjaluka te 1993. godine bila Evropa prije Evrope.

Uostalom, ako je grupa nepoznatih počinilaca mogla u nepunih šest mjeseci uništiti petvjekovno kulturnoistorijsko nasljeđe, zašto grupa poznatih činilaca ne bi za šest godina Banjaluku mogla urediti kao pravu prestonicu kulture?

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi