Čović i njegovi sokolovi

Piše: Dženana Karup Druško

Ko kontrolira politiku HDZ-a u BiH? Koliko i kako je ona povezana s politikom Hrvatske, a koliko sa ruskom politikom u BiH i regionu? Samo naivni mogu vjerovati da Dragan Čović sam osmišljava sve akcije i povlači poteze bez puno ozbiljnijih igrača iz pozadine koji su ga i isturili na poziciju predsjednika HDZ-a BiH i koji, itekako, utiču na politiku u BiH, ali i u Hrvatskoj. Ti centri moći, ujedinjeni s retrogradnim snagama koje predvodi Milorad Dodik, a povezani s ruskim interesima, predstavljaju ozbiljnu opasnost za BiH, ali i za Hrvatsku, pa i region. Što je dovelo i do raskola u hrvatskom korpusu u BiH, bez obzira koliko ga Čović želio pokazati jedinstvenim. Potvrdila je to kandidatura Diane Zelenike za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali potvrđuje to već duže vrijeme i nezadovoljstvo Hrvatskog generalskog zbora koji se nije ni javno libio više puta ga javno kritizirati: “Ako Dodik kaže da Dragan Čović bolje brani srpske interese od Mladena Ivanića, a Miro Musić da je drug Čović ’projekt od nacionalnog interesa’ postavlja se pitanje, čije interese zastupa Miro Musić hrvatske ili orjunaške, te po čijim preporukama djeluje, Moskve ili Beograda. Pored toga postavlja se pitanje koliko je puta zadnjih dvije godine drug Čović pohodio Beograd (više od 20 puta), a koliko puta Zagreb. Kad god je poželio putovati u Beograd na raspolaganju je imao zrakoplov Vlade RS-a”
Teško da je lider HDZ-a BiH, Dragan Čović, u jeku prošlogodišnje kampanje (nastavljene i početkom ove godine) za izmjene Izbornog zakona BiH po željama HDZ-a, čije usvajanje bi značilo i uvođenje trećeg entiteta na mala vrata, očekivao da će se njegova argumentacija svedena na legitimnog predstavnika i ugroženost Hrvata u BiH (kao i o političkom i medijskom Sarajevu), završiti njegovim konfrotiranjem s Uredom OHR-a, američkom ambasadom, ali i skoro cjelim diplomatskim korom u BiH. I to u izbornoj godini.

Iznenađeni Čović

Reagirala je Američka ambasada na izjave Dragana Čovića (s kraja prošle godine) kada je u emisiji HRT-a rekao da je “treći entitet realna mogućnost za BiH i da o tome treba razmišljati”, navodeći da oni “odlučno odbacuju bilo kakvu daljnju geografsku podjelu BiH, uključujući i mogućnost formiranja trećeg entiteta”. A reagirali su i nakon izjava Dragana Čovića da izmjene Izbornog zakona “ne dolaze u obzir” nakon raspisivanja izbora, komentirajući kako “gospodin Čović nije bio ni ranije zainteresiran za postizanje kompromisa, a nije zainteresiran za kompromis ni sada”.

Ambasade Kanade, Francuske, Njemačke, Japana, Holandije, Španije, Turske, Velike Britanije SAD-a, te OHR i OSCE (krajem maja) izrazili su “duboku zabrinutost zbog očigledne činjenice da u HDZ BiH i SNSD-u ne postoji istinski interes za provođenje odluke Ustavnog suda BiH o Zakonu o krivičnom postupku BiH”, navodeći kako je “jasno da njih ne brine to što će njihovo nedjelovanje ozbiljno ugroziti borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala u BiH”. Čović je bio “neugodno iznenađen” njihovom reakcijom.

Dugo Čović (uspješno) balansira između omiljenog zagrebačkog političara, “europejca” koji želi BiH odvesti u Evropsku uniju, i lidera koji štiti “ugrožene” Hrvate u BiH. No, hoće li politika koju  vodi Draganu Čoviću napokon početi dolaziti na naplatu? Ne samo zbog reakcija predstavnika diplomatskog kora u BiH, nego i nezadovoljstva njegovih birača, kao i dijela HDZ-a BiH, zbog otvorene koalicije s Miloradom Dodikom i pakta Banja Luka-Mostar-Beograd. Jasno je da se sve Dodikove i Čovićeve akcije svode na kontrolu moći od strane uticajnih političkih elita u regionu, kojih su i oni dio, a koje održavajući postojeću političku situaciju finansijski iscrpljuju BiH. Takvo djelovanje i jeste najdjelotvorije u atmosferi stalnih kriza, kojima svjedočimo svako malo, a koje se nerijetko proizvode u određenim centrima u Zagrebu i Beogradu – afera oko predmeta Orašje, afera oko OSA-e u Beogradu, afera oko Aluminija u koju su hrvatski mediji također uključili OSA-u, itd. – čime kompletnu BiH drže taocem blokirajući njen put ka euroatlanskim integracijama.

Samo naivni mogu vjerovati da Dragan Čović sam osmišljava sve ove akcije i povlači poteze bez puno ozbiljnijih igrača iz pozadine koji su ga i isturili na poziciju predsjednika HDZ-a BiH i koji, itekako, utiču na politiku u BiH, ali i u Hrvatskoj. Ti centri moći, ujedinjeni s retrogradnim snagama koje predvodi Milorad Dodik, a povezani s ruskim interesima, predstavljaju ozbiljnu opasnost za BiH, ali i za Hrvatsku, pa i region. Što je dovelo i do raskola u hrvatskom korpusu u BiH, bez obzira koliko ga Čović želio pokazati jedinstvenim. Potvrdila je to kandidatura Diane Zelenike za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali potvrđuje to već duže vrijeme i nezadovoljstvo Hrvatskog generalskog zbora koji se nije ni javno libio više puta ga javno kritizirati.

U pismu generala HVO-a, koje se početkom prošle godine pojavilo u medijima, između ostalog se navodi: “Više je nego očito da na odgovornim pozicijama gotovo da i nema nikog od istinskih domoljuba iz braniteljske populacije. Ukoliko je, pak, neki branitelj i zalutao u tabor Dragana Čovića, najprije je morao dušu vragu prodati i sa svojom glavom nipošto ne razmišljati, a za sve  velikog vođu dopuštenje tražiti, i ne daj Bože hrvatske nacionalne interese štititi. Jedini interesi koji se moraju bezuvjetno štititi su interesi velikog vođe Čovića i njegove kriminalne grupacije zvane ’Sokolovi’. Doista smo željeli vjerovati da referenca za ulazak u hrvatsku kvotu vlasti nije sluganstvo pokazano prema nekim drugim središtima moći, beogradskim, sarajevskim, banjalučkim ili međunarodnim, no, užasno smo se razočarali uvidjevši zajedničku igru sa srbijanskim i ruskim paraobavještajnim strukturama…

(…) Nije slučajno zadužen upravo srpski agent R. Bošnjak da umiri generalsku strukturu, nastojeći s istima stupiti u kontakt i ublažiti udare koji su uslijedili prema Čoviću. Bošnjak se trenutno nalazi na poziciji direktora ZZO HNŽ, a istovremeno je dioničar i član Uprave banjalučke firme Sector Security u vlasništvu rezidenta BIA-a u BiH Slaviše Krunića. (…) U sadašnjim strukturama nemali je broj i onih koji su u bivšem totalitarnom sustavu, tijekom Domovinskog rata i poraća radili kao agenti bivšeg SDB-a, KOS-a JNA, i sl. (…)

Truditi se po svaku cijenu oprati obraz Čovića i predstaviti ga kao projekt od nacionalnog interesa, to može samo netko tko je i u bivšem jugosustavu radio protiv interesa vlastitog naroda, netko poput Miroslava Mire Musića. Ne smatraju ga zabadava Čovićevim potrčkom i čovjekom od posebnog povjerenja odnedavnog stanovnika njemačkih zatvora Josipa Perkovića, koji je osuđen u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog ubojstva hrvatskog emigranta i domoljuba Stjepana Đurekovića. No, takvo što ne treba ni čuditi kada je i Miro Musić proizvod iste strukture i iste UDBA-ine kuhinje na čelu sa Stankom Čolakom i njegovim bliskim prijateljem Ivanom Bandićem generalnim konzulom RH u Tuzli, s kojim je skupa radio na problematici hrvatske emigracije i katoličkog klera kao mladi agent UDBA-e, a što mu je bio i obiteljski biznis računajući i da mu je i otac bio agent UDBA-e. Znakovito je istaknuti kako je Musića i Bandića u nekadašnji SDB, primio osobno Slobodan Šarenac, nekadašnji pomoćnik saveznog sekretara za unutarnje poslove, a u ratu savjetnik Radovana Karadžića za poslove ’bezbednosti’.

(…) Stoga ako Dodik kaže da Dragan Čović bolje brani srpske interese od Mladena Ivanića, a Miro Musić da je drug Čović ’projekt od nacionalnog interesa’ postavlja se pitanje, čije interese zastupa Miro Musić hrvatske ili orjunaške, te po čijim preporukama djeluje (Moskve ili Beograda). Pored toga postavlja se pitanje koliko je puta zadnjih dvije godine drug Čović pohodio Beograd (više od 20 puta), a koliko puta Zagreb. Kad god je poželio putovati u Beograd na raspolaganju je imao zrakoplov Vlade RS, koji je po njega dolazio u Mostar i vozio za ga Beograd.”

Kako je HDZ spašavao BiH?!

Nekoliko je faktora, na prvi pogled nepovezanih, koji su ubrzali raskrinkavanje politike Dragana Čovića i hrvatskih političkih lobija u BiH i regionu (koje u svom pismu pominju i generali HVO-a). Nesumnjivo se treba podsjetiti (po)vezanih pritisaka Mostara i Zagreba za izmjene Izbornog zakona BiH. Krajem prošle godine na zvaničnoj stranici HDZ-a BiH objavljen je tekst (Hrvatskog medijskog servisa) pod nazivom “Detalji hrvatske diplomatske akcije spašavanja BiH – što su dužnosnici HDZ-a BiH rekli predstavnicima SAD-a i EU?” No, već u prvoj rečenici jasno je o kakvom “spašavanju” BiH se radi, jer se navodi da su “najviši hrvatski dužnosnici u BiH poduzeli svojevrsnu diplomatsku ofanzivu kako bi upoznali najvažnije međunarodne dužnosnike u BiH, europske parlamentarce i čelnike EU s prijedlozima izmjena Izbornog zakona i opasnostima po BiH ukoliko se taj zakon ne izmjeni. ”

No, kako se završila ta “ofanziva” govore informacije s početka teksta, a “diplomatske akcije” hrvatskih dužnosnika komentirali su brojni mediji. Njemački Der Standard krajem aprila objavio je analizu u kojoj se govori o ustavnoj krizi u BiH, te mogućnosti da se nakon izbora u BiH ne formiraju Parlament i Vlada FBiH, kao i da je “najodgovorniji za krizu nacionalista i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, Dragan Čović.”

Drugi važan faktor je jačanje ruskog prisustva i uticaja u BiH (ali i Hrvatskoj – po informacijama koje su se pojavljivale u hrvatskim medijima nakon afere Agrokor, prvenstveno kroz ekonomsku politiku i gospodarstvo, odnosno banke i kompanije povezane s energetskim sektorom). Podsjetimo i na izjave Dragana Čovića nakon dolaska Valentine Matvijenko u Sarajevo i njenih skandaloznih poruka s govornice državnog parlamenta, nakon kojih joj se Čović izvinjavao jer su je mediji – napali.

I treći faktor, koji samo na prvi pogled nema puno veze s politikom HDZ-a u BiH i Draganom Čovićem, jeste slučaj Josipa Perkovića, koji je procesuiran pred njemačkim sudom zbog ubistva jugoslovenskog migranta u Njemačkoj, a koji je u Hrvatskoj, još i prije Perkovićevog izručenja, nekoliko godina podizao veliku prašinu. Perković je prije rata bio visoki dužnosnik Službe državne bezbjednosti SFRJ, a od 1991. do 1998, u Hrvatskoj je vodio Službu za zaštitu ustavnog poretka i Sigurnosno-informativu službu poznatiju pod skraćenicom SIS. Pažljivijim iščitavanjem  onoga što je pratilo ovaj slučaj, od dokumenata do svjedočenja u njemačkoj sudnici, informacija u medijima, kao i kroz podatke upućenih, vidljivo je da su mnogi akteri ovog slučaja bili povezani sa predratnim, ali i ratnim ratnim dešavanjima u BiH utičući direktno na izbijanje sukoba između Armije Republike BiH i HVO-a, do uticaja na današnju politiku, odnosno promjenu odnosa u BiH ulaženjem Čovića u koaliciju s Dodikom i njihovo zajedničko djelovanje koje, između ostalog, omogućava i jačanje ruskog uticaja u BiH.

Ko kontrolira politiku HDZ-a u BiH? Koliko i kako je ona povezana s politikom Hrvatske, a koliko sa ruskom politikom u BiH i regionu?

Prošle godine je portal dnevno.ba objavio tekst u kome se, pored ostalog, navodi: “Što povezuje u čvrstu cjelinu dr. Dragana Čovića, Dragu Čolaka, bivšeg šefa odjela za borbu protiv neprijateljske emigracije Centra državne bezbjednosti Mostar, Ivana Bandića, veleposlanika Republike Hrvatske u Budimpešti, Miroslava Musića, čelnika Hrvatske SOE-e, a nekada djelatnika Hrvatskog veleposlanstva u Moskvi i Stanka Čolaka, bivšeg šefa savezne UDBE ili Službe bezbjednosti Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove SFRJ? (…) Kako se posljednjih godina rade detaljne analize o nastanku i formiranju HDZ-a BiH, sve je više pristalica teorije da je taj proces vođen pod monitoringom jugoslavenske udbe, dok jedan dio teoretičara smatra da nikako ne treba odbaciti teoriju da je u njeno stvaranje uključena KOS-JNA, odnosno nekada moćni KGB, kao dio ustroja Sovjetskog Saveza koji je kasnije postao FSB Ruske federacije. (…)

Interesantno je napomenuti da su čelnici HDZ-a BiH, mahom regrutirani iz bivših partijskih struktura koji su vrlo spremni dočekali demokratske procese koji su slijedili padom Varšavskog pakta, odnosno od bivše suradničke mreže Službe državne bezbjednosti, kao kadar kojem se treba vjerovati. (…) Put dr. Dragana Čovića vezan je za partijsku strukturu Saveza komunista, a njegovo strelovito napredovanje je vezano za strukture koje su upravljale procesima u vojnoj tvornici SOKO u Mostaru, te je bitno napomenuti da bez čvrstih garancija nitko tko nije provjeren i podoban, nije mogao dobiti posao u prestižnom gigantu koji je proizvodio vojne avione za potrebe JNA. Detaljnu provjeru i garanciju su davali ljudi Službe državne bezbjednosti i organi bezbjednosti JNA, poznati kao KOS. Poznato je da je Čović bio blizak i jednim i drugim i da se kao student potpisivao ćirilicom i izjašnjavao kao Jugoslaven.”

Željko Kekić, bivši agent SZUP-a hrvatskog MUP-a, još prije nekoliko godina je ustvrdio: “Moje kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas drmaju sustavom, jer su, u odnosu na obične političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju.”

Broj 1, Stanko Čolak

Već godinama se kao najuticajnije ime, kad je pitanju politika Hrvata u BiH, spominje Stanko Čolak (rodom iz Širokog Brijega), bivši visoki funkcioner Državne bezbjednosti SFRJ, za koga mediji tvrde da je u bliskim vezama sa Barišom Čolakom (navodno su čak prvi rođaci). Zatim, Ivan Bandić, sadašnji generalni konzul Republike Hrvaske u Tuzli, a po izvorima hrvatskih medija prvi je rođak Milana Bandića, gradonačelnika Zagreba, inače rođenog u Donjim Mamićima kod Gruda (koji je trenutno u BiH, izbjegavajući hrvatske pravosudne organe).

Neizostavno ime među uticajnim Hrvatima u Hrvatskoj i BiH je i Miljan Brkić zvani Vaso (rođen u Ljubuškom), zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske i potpredsjednik Hrvatskog sabora. Milijan Brkić godinama slovi kao jedan od najuticajnijih Hercegovaca u vrhu hrvatskog HDZ-a. Među onima je koji su prvi podržali izmjene Izbornog zakona BiH po Čovićevim amandmanima uz tvrdnje: “Hrvati kroz izmjene Izbornog zakona moraju osigurati da im drugi više ne biraju predstavnike u institucijama BiH, kao što je Predsjedništvo BiH”, ali i “federalizaciju Bosne i Hercegovine, kao garant jednakopravnosti Hrvata na cijelom teritoriju BiH”. Po Brkiću je veliki problem “proces iseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji već dugo traje i kojeg treba zaustaviti”, a uzrok tome je (po njemu) “neravnopravnost Hrvata u BiH”, pri čemu to što je veliki broj Hrvata otišao s područja koja su skoro potpuno etnički čista i u kojima svu vlast ima HDZ, za njega ne igra nikakvu ulogu. Kao ni hiljade Hrvata bosanske Posavine prognane u zajedničkim akcijama srpskih snaga BiH i Srbije.

Brkić već dugo slovi za nekoga ko koordinira sva važnija politička pitanja o kojima odlučuju HDZ Hrvatske i HDZ BiH, a po upućenim izvorima najdirektnije je uključen i u sigurnosnu politiku HDZ-a u BiH, koja se realizira preko provjerenih kadrova u OSA-i, Graničnoj policiji, SIPA-i. Ta sigurnosna mreža u državnim institucijama BiH se gradila godinama, s ciljem ostvarivanja sve većeg uticaja. Sam Brkić je obavještajno-sigurnosno iskustvo stekao radeći za Sigurnosno-obavještajnu agenciju Hrvatke (bio je u ovoj agenciji kad je vodio Tomislav Karamarko; Zoran Milanović u vrijeme dok je bio premijer izjavio je da su Karamarko i Brkić SOA sveli na razinu tamnog vilajeta), kao i na poslovima zamjenika ravnatelja policije Vladimira Fabera dok je Tomislav Karamarko bio ministar unutarnjih poslova. Glavni tajnik HDZ-a Brkić je postao 2012, nakon što je Karamarko izabran za predsjednika.

Uz njih se redovno spominje i Miroslav Musić, također bivši uposlenik DB SFRJ, šef Operativno-tehničkog centra Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske, a nekadašnji djelatnik hrvatskog veleposlanstva u Moskvi, gdje je otišao upravo na preporuku Perkovića. I Josip Jurčević je neko ko igra važnu ulogu u HDZ-u BiH. Njegovo ime se u Hrvatskoj najčešće vezuje uz Tomislava Karamarka, koga su neki hrvatski mediji optužili da je blisko povezan sa strujom koja je “težila otvaranju prema Rusima”. Pišući o sukobima oko MUP-a i Tajne službe u Hrvatskoj zagrebački Jutarnji list je za Jurčevića naveo da je osim Karamarku blizak i “glavnim tajniku HDZ-a, Brkiću. Inače, veza između Jurčevića i Karamarka datira iz vremena kada je Karamarko bio ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije. Tada je Jurčević bio šef kadrovske službe u SOA-i”. Brkić, koji je bio angažiran u kampanji predsjednice Grabar Kitarović, kasnije je došao u sukob s njom jer nije u svom kabinetu na poziciju savjetnika za nacionalnu sigurnost postavila njegovog favorita – Josipa Jurčevića. Jurčević je danas vlasnik kompanije i uvozi plin iz – Rusije, povezan s energetskim poslovima i u Hrvatskoj i u BiH.

“Trnovit” put

Hrvatski mediji su krajem prošle godine objavili: “Iz današnje perspektive nije jasno kako su i čime povjerenje zaslužili Miroslav Musić i Ivan Bandić, te kako su i kojim zaslugama postali operativci ili djelatnici Centra službe državne bezbjednosti Mostar, te tko ih je regrutirao. Samo na prvi pogled ovo izgleda jednostavno, no ako se vidi da će obojica vrlo brzo završiti kao djelatnici Hrvatske izvještajne službe Republike Hrvatske, poznate kao HIS i to sredinom devedesetih godina, neposredno pred kraj rata u BiH, realno je se zapitati koja to moćna ruka upravljala njjihovim sudbinama, te ih je kasnije odvela na mjesta veleposlanika odnosno konzula... Miroslav Musić je prevalio ’trnovit’ put, od borca protiv neprijateljske ustaške emigracije, pa do operativca HIS-a kojim rukovode Miroslav Tuđman i Josip Perković, pa do konzula u Moskvi i danas čelnika SOE. Koji su pravi razlozi da bivši djelatnici mostarske udbe, Musić i Bandić, postignu velike i uspješne karijere samo možemo pretpostaviti, no obojici je ključna veza Drago, odnosno Stanko Čolak, po svemu sudeći mentor Dragana Čovića i skoro čitavog vodstva bosanskohercegovačkog HDZ-a. Da li se vrh te hobotnice nalazi u Beogradu ili Moskvi teško je dokazati, ali niz činjenica upućuje na takav zaključak.”

I portal e-Posavina je pisao o ovim lobijima: “Kad se analizira klan Čolak, vidljivo je da je bio jedan od najjačih za vrijeme Jugoslavije, a posebno je jak danas, jer je uspio pokriti i sigurnosni sustav cijele Bosne i Hercegovine, infiltrirati se u najveće gospodarske subjekte na području bivše Jugoslavije – od Gruda, Zagreba do Beograda, gdje Stanko Čolak i živi. Taj klan uspio je na čelo hrvatskog naroda, na čelo najjače hrvatske stranke u BiH i čelo Hrvatskog narodnog sabora – instalirati svog poslušnika Dragana Čovića. Time je završio svoju misiju raspoređivanja, a trenutno na niža mjesta raspoređuje svoje poslušnike i njihovu djecu i zetove koji misle da su Hrvati, a neki i ne znajući pomažu tu udbašku hobotnicu.”

Bariša Čolak je preuzeo HDZ BiH 2002. godine nakon odstupanja Ante Jelavića (biši oficir JNA) usljed pritisaka međunarodne zajednice i afere oko Hercegovačke banke (prebacivanje miliona eura iz Hrvatske u BiH zbog čega je Jelavić procesuiran i osuđen, ali je pobjegao u Hrvatsku) i vodio ga do 2005. Dolazak Bariše Čolaka na mjesto prvog u HDZ-u direktno je povezivan s Beogradom, odnosno Stankom Čolakom. Bariša Čolak je prije rata bio sudija Općinskog suda u Širokom Brijegu. U ratu je bio u Vladi HZ-HB, gdje je uz svesrdnu pomoć Ivana Bandića (blizak suradnik Josipa Perkovića koji je u to vrijeme vodio sigurnosnu službu u Hrvatskoj), postavljen na čelo SIS-a. Poslije rata je bio predsjednik Vlade Zapadno-hercegovačkog kantona, ministar pravde Vlade FBiH kao i u Vijeću ministara BiH. Njegovo predsjedavanje HDZ-om, po nekim medijima, ostat će upamćeno i po tome što je na Saboru HDZ-a kojim je predsjedavao od svih međunarodnih delegacija bila samo kineska. Što se, opet, povezivalo sa Stankom Čolakom koji je u to vrijeme obavljao poslove instruktora kineskih obavještajnih službi.

Uz Čolaka i Dragana Čovića brojni su pojedinci u državnim institucijama preko kojih ovi lobiji ostvaruju svoj uticaj. Sarajevski portal žurnal, objavio je u aprilu ove godine da pravosuđe, zatvore, izbore, poreze izravne i neizravne, carinu, granicu, nebo, policiju, domove naroda, vlade entitetske, Vijeće ministara, NOS, Elektroprenos, i kulturu, i budžete, i mehanizam koordinacije... (navodeći imena i institucije), kontrolira Dragan Čović (kao predsjednik HDZ-a BiH) u suradnji s Miloradom Dodikom.

(U sljedećem nastavku: Kičma UDB-e Jugoslavije bili su Hrvati iz Hercegovine)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi