Kako pomiriti nacionalnu, državnu i kulturološku pripadnost?

Piše: Prof. dr. Dubravko Lovrenović

Nakon razdoblja srednjovjekovne državne samostalnosti kada je, prema feudalnim kriterijima, Bosna posjedovala karakter homogene političke zajednice sa vlastitim identitetom oličenim u bosanskoj kruni, saboru (stanku) i državnoj crkvi (Crkvi bosanskoj), u osmanskoj epohi (1463.-1878.) razorena je podloga za zajednički politički identitet triju vjerski i konfesionalno podijeljenih etničkih zajednica – današnjih Srba, Hrvata i Bošnjaka
Identitet zasnovan na naciji apstraktan je pojam jer se temelji na kolektivitetu, a nacija se uozbiljuje kroz državu kao legitimacijsku osnovu suverenosti, čime kulturni prerasta u politički identitet nacije (Sunajko, 2010, 175-176). Da je za pretvaranje etničke grupe u naciju potrebno političko djelovanje bh. Hrvati poučan su primjer. Problem se javlja s obzirom na činjenicu da Hrvati, osim kao poželjan cilj, stoljećima nisu imali nacionalnu državu. Drugim riječima, nije bilo političke zajednice identične s državom u kojoj bi bio smješten kulturni i politički identitet.

Ovu prazninu teško mogu popuniti različite teorije nacije, čak i ona koja naciju definira kao “izmišljenu tradiciju ili zamišljenu zajednicu”. Od sredine XX stoljeća država se, iako ne posvuda, ipak osamostaljuje od nacije i nacionalnog identiteta priznavanjem prava i dužnosti na temelju državljanstva bez obzira na nacionalnu pripadnost. Od početka 70-ih godina samo 10 odsto država postoje kao nacionalne države uz poklapanje državnih s nacionalnim granicama, sa stanovništvom kojemu je svojstvena jedna etnička kultura, a taj postotak globalizirajući svijet učinio je i manjim (Sunajko, 2010, 177, nap. 12 i 13).

Teritorijalna pripadnost

U odgovoru na pitanje – koji su to konstitutivni elementi nacije bh. Hrvata – od znatne su pomoći dva osnovna modela nacije i njihovih vrijednosnih legitimacija, odnosno dva oblika pripadajućeg identiteta: zapadni i istočni model nacije.

Zapadni (građanski) koncept nacije zasnovan je na teritorijalnoj pripadnosti, na poistovjećenosti s povijesnom zemljom – domovinom, kojoj su “dorasli jedino samosvjesni pripadnici koji imaju razvijenu svijest o zajedničkim sjećanjima, mitovima, simbolima i cjelokupnoj tradiciji, što svjedoči o specifičnoj zajednici kulture” (Sunajko, 2010, 177).

Kao što je to za bh. muslimane – Bošnjake pitanje islamizacije, traumatsko povijesno mjesto bh. Hrvata njihova je kroatizacija: u oba slučaja radi se o promjeni identiteta, u prvom slučaju
Pripadnost kulturi po rođenju, uz identifikaciju sa zajednicom rođenja, svojstven je istočnom modelu nacije. Dok u zapadnom modelu pojedinac stoji pred mogućnošću odabira vlastitoga pripadanja naciji, etnički model suprotstavljen je takvom izboru: pripadanje naciji dano je jednom za svagda jer poništenje rodbinskih veza nije moguće. U zapadnom modelu nacije pojedinac se identificira sa “zajedničkim zakonima i institucijama”, dok je nezapadnome modelu svojstveno identificiranje “s kulturom, jezikom i običajima (etnonacionalizam)”. Tu se uspostavlja razlika između “političkog nacionalista” identificiranog s državom, i “kulturnog nacionalista” koji se s nacijom identificira “na temelju prirodne, organske solidarnosti koja proizvodi jedinstvenu kulturu, povijest i zemljopisni profil” (Sunajko, 2010, 178).

Uza sve rezerve, nacije se mogu podijeliti na “kulturalne nacije i državne nacije, u takve koje počivaju prvenstveno na bilo kakvom zajednički doživljenom posjedovanju kulture, i takve koje počivaju prvenstveno na ujedinjujućoj snazi zajedničke političke povijesti i ustrojstva” (Altermatt, 1997, 25). Sukladno ovim kriterijima bh. Hrvati se mogu pribrojiti u kulturalne nacije. Kulturološki shvaćena nacija međutim “nudi beskonačne mogućnosti za pravljenje konflikata” (Kordić, 2010, 247).

Od šest elemenata koji tvore hrvatski identitet najmanje dva pojma – tisućljetna kultura i državno područje – (može im se slobodno pridodati i jezik) traže novi pristup. Sintagma “tisućljetna kultura” ostaje zakovana u granicama defanzivno-ofanzivnog mitologema, dok je “državno područje” postalo realnošću, ali ne sa jednom, nego sa dvije države: Hrvatskom u kojoj Hrvati predstavljaju većinu i BiH gdje Hrvati imaju status manjinske nacije.

Stvarnost i utopija

Kulturna homogenizacija ostvarena kroz nacionalizam, mehanizmima industrijalizacije, birokracije, masovne edukacije i javne kulture, nije premostila raspon između stvarnosti i utopije. “Nacionalistički mit o linearnoj sudbini je samo to, mit” (Muharemović, 2010, 15, 21-22). Konstelacija “matere-zemlje” i periferije, učitelja i učenika, gubi posljednji povijesni smisao. Sada, iako desetkovani i politički zapušteni, posjeduju bh. Hrvati (barem na papiru) infrastrukturu političkog, vjerskog i kulturološkog karaktera, tako da u vlastitoj primjereno vrednovanoj povijesti, koja uključuje dugo razdoblje predhrvatske nacionalne kulture mogu naći sve sadržaje političke, nacionalne i državne bosanskohercegovačke samoidentifikacije. Za novu paradigmu nužno je novo, humanizirano znanje, novija i strožija definicija određenog područja (Kuhn, 2002, 31), u ovom slučaju područja nacionalnog identiteta.

Stvarajući nove političke, socijalnopsihološke i kulturološke modele, ostajući do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske 1991. u raskoraku sa idejom poklapanja države i nacije, nacionalno-integracijski koncept “katoličkoga hrvatstva” marginalizirao je kulturološke sadržaje iz predhrvatskog povijesnog razdoblja
To se jednom već odigralo, i tada u izmijenjenoj političkoj paradigmi, “utapanjem” bh. katoličanstva u hrvatsku naciju. Obje ove povijesne situacije jasno očituju da se proces integracije društva odvija putem politike koja kanonizira kulturološke sadržaje, a budući da je politika promjenljiva, varijabilna kategorija, modaliteti nacionalne i kulturološke integracije podložni su stalnom propitivanju i formiranju novog, otvorenog jezika. Drugim riječima, nedostaje kultura koja će okupiti različite ljude pod isti krov zajedničke memorije i uzajamnog nasljeđa. Potrebna je nova antirežimska kultura, uočljiva je potreba napuštanja elitnih krugova i metropolitanskih centara, potrebna je kritička kultura na koju se može položiti konstrukcija mosta koji vodi u prošlost i tradiciju (Czyźewski, 2014, 32-33).

To pitanje potencira aktualno duhovno stanje bh. Hrvata obilježeno sa tri redukcionistička oslonca: “Jedan je pripadnost zajedničkoj vjeri (zapravo: crkvi, što u sasvim određenom, baš onom duhovno-etičkom smislu znaju biti skoro diskrepantni pojmovi!). Druga dva su povijesno-politički događaji iz suvremene povijesti: Pavelićeva NDH, njezina propast i s njome povezan Bleiburg, te Tuđman-Bobanova Herceg-Bosna, njezina propast i s njome povezan Haag“ (Lovrenović, I, 2010, 226).

Ako je napredak razumijevanje onoga što je učinjeno pogrešno u prošlosti, da te greške nikad ne bi ponovili (Burtea, 2014, 47), postavlja se pitanje: Može li se nacija oslanjati – trajno i uspješno – na ove katastrofične povijesne reference? Jasno je da ne može, pogotovo u jednoj stalno obnavljajućoj formi retradicionalizacije kao konzerviranog stanja suprotstavljenog duhu epohe. Sličan proces retradicionalizacije odvija se unutar “muslimanskog (bh.) političkog subjekta” koji od 1990-ih razgrađuje svoju tradiciju sekularizma vežući se nekritički za predmoderna bliskoistočna društva, čime ne samo svoju nego i sudbinu BiH vezuje za “sasvim neizvjesnu sudbinu islamskog svijeta” (Haverić, 2014, 61-84).

Vidljivo je da se radi o komplementarnim neprijateljima koji se, uključujući bh. Srbe, utrkuju u povratku u prošlost, u njezine najrigidnije forme kao što je etnizacija političkog predstavljanja, suprotstavljene svim postulatima moderniteta koji prije svega uključuje princip sekularnosti političkog života. Nasuprot tome odvija se proces konfesionalizacije društva i države uz pojačan utjecaj vjerskih zajednica na politiku i državne institucije (Komšić, 2014, 194). Time se pojedinačno ali i zajedno dodatno mitologiziramo i udaljavamo od Zapada koji se naprotiv stalno demitologizirao čime je, otkrivanjem znanstvenih istina, i “nezaustavljivo jačao” (Haverić, 2014, 76).

Fundirajuća povijest

Kao što je to za bh. muslimane-Bošnjake pitanje islamizacije, traumatsko povijesno mjesto bh. Hrvata njihova je kroatizacija: u oba slučaja radi se o promjeni identiteta, u prvom slučaju vjerskog, u drugome nacionalnog! Ta se promjena, dogmatski interpretirana, vjerno reflektira kroz njegovanje kulta “svetačke” čistoće i nepogrešivosti personificiranog u povijesnim ličnostima “Očeva” Nacije: Starčević – Stadler – Radić – Maček – Pavelić – Stepinac – Tuđman.

Formirajući prostor nacionalnog Otajstva oni su postali metafore nacionalnog mučeništva, niz “biblijskih” proroka koji zasnivaju fundirajuću povijest religijske i pravne, tj. obvezujuće naravi (Usp. Asman, 2011, 79, 238-239). Svaki na svoj način, osim Pavelića ni jedan iz Bosne i Hercegovine, oni su proizvodili i proizvode kulturu “žrtvoslovljâ”. “Izabrana trauma” (Nacije), obavijena “zavjerom šutnje”, postala je transgeneracijska: “Sjećanje na psihotraumu praćeno je brojnim emocijama koje se u dubokoj tišini prenose s generacije na generaciju i ostavljaju duboki trag u ličnostima, grupama i vrlo velikim grupama” (Klain, 2009, 6).

Stvarajući nove političke, socijalnopsihološke i kulturološke modele, ostajući do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske 1991. u raskoraku sa idejom poklapanja države i nacije, nacionalno-integracijski koncept “katoličkoga hrvatstva” marginalizirao je kulturološke sadržaje iz predhrvatskog povijesnog razdoblja.
Bh. Hrvati su pod pritiskom kulturne povijesti svojih predaka dospjeli u infantilnu poziciju prema Hrvatskoj, sa naglašenim kompleksom manje vrijednosti. Budući da im je u takvom odnosu nametnut obrazac “matere-zemlje” internalizirali su u svoju primarnu, bosanskohercegovačku kulturu, sve ono što je nekad zamišljeno u vidu hrvatskog kulturnog i političkog identiteta, kao što dijete u transgeneracijskoj traumi internalizira roditeljski superego (Klain, 2009, 6). Zato taj narod/nacija politički nikako ne odrasta.

Političari tipa Dragana Čovića i crkveni poglavari tipa kardinala Vinka Puljića – ne jednom udruženi na oltaru kao personifikacija sprege političke i duhovne vlasti – usmjereni su na održavanje te malodobnosti. Tako, i prije nego se rodimo, ono što je jednom bilo, dodatno ojačano viktimizacijom i mitologizacijom, postaje naše vječno sada. Rađamo se sa već “isklesanim” nacionalnim identifikacionim kartonima! Taj “tekst” međutim postaje naš epitaf sa potpisom Nacije. 

Duhovna i nacionalna kultura


Riječ kultura višeznačna je, a u najširem smislu podrazumijeva “sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava” (Klaić, 1978, 765). Duhovni aspekt kulture definira se kao skup “rezultata društva u nauci, umjetnosti, u organizaciji društvenoga i državnoga života”, dok nacionalna kultura uključuje “historijske tradicije, moral i običaje, jezik, književnost i umjetnost svakoga naroda” (Klaić, 1978, 765-766). U ovom semantičkom polju biva jasnije kako su nastale kanonske vrijednosti integralnog “hrvatstva”.

Stvarajući nove političke, socijalnopsihološke i kulturološke modele, ostajući do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske 1991. u raskoraku sa idejom poklapanja države i nacije, nacionalno-integracijski koncept “katoličkoga hrvatstva” marginalizirao je kulturološke sadržaje iz predhrvatskog povijesnog razdoblja. Sintagma “hrvatska kultura” obuhvatila je imaginarnu političku zajednicu i postala “katekizmom” političkog djelovanja sa vjerskom pozadinom. Nacionaliziranje kulture u međusobnu je opreku dovelo dva pojma: duhovnu i nacionalnu kulturu. Izvršena je naturalizacija historije i historizacija prirode uz “internalizaciju prostora, domovine, bojnog polja, grbova, hramova, heroja, spomenika, svetoga tla, planina i mnogih drugih prepoznatljivih tačaka prošlosti koje su odsutne za ‘istinitost’ sadašnjosti i uvjet su svake budućnosti” (Muharemović, 2010, 29).

Uza sve prethodne veze crkvene, političke, gospodarske i kulturne naravi, čiji početak pada u rani srednji vijek, programski osmišljena politička integracija dvaju jednovjernih naroda s obje obale rijeke Save i obje strane planine Dinare započela je sredinom XIX st. s pojavom ilirizma, zatim jugoslavenstva, konačno s operacionalizacijom hrvatske nacionalne ideje. Sve kulturne vrednote stvorene u tom razdoblju dužem od 150 godina mogu se smatrati integralnom kulturnom baštinom i dijelom nacionalnog identiteta hrvatskih i bh. Hrvata. Ostaje, međutim, pitanje primjerenog vrednovanja povijesti predmodernih društava, a to traži analitičku kritiku i mentalnu otvorenost u dekonstrukciji nacionalnog identiteta iz razdoblja bezdržavnosti, o srednjem vijeku kada je riječ: o dva odvojena tipa državnosti – preciznije: o više oblika državnosti, računa li se sa političkom autonomijom dalmatinskih komunalnih društava koja su svoj izraz dobila u komunalnim statutima.

U povijesnoj memoriji bh. katolika upravo je srednjovjekovna epoha – iako politički mrtva nakon 1463. – ostala stalnom referentnom tačkom, tradicijskim osloncem i “orijentacijskim povijesno-političkim pojmom” kroz cijelo osmansko razdoblje (1463.-1878.) (Lovrić, 2002, 275-283). Ostale dvije bh. konfesije – muslimani i pravoslavni – takav odnos prema ovoj povijesnoj epohi nisu izgradile. S druge strane, nacionalna je historiografija povijesno “pamćenje” bh. Hrvata sa bosanskog (pre)usmjerila na hrvatsko srednjovjekovlje; na kneza Trpimira,  kraljeve Tomislava i Zvonimira, dok je bosanske vladare – banove i kraljeve – proglasila hrvatskim. U Napretkovim kalendarima o tome je između dva svjetska rata, u duhu nacionalnog romantizma, ispisano na desetine stranica (Lovrenović, 2014, 233-239).

Afirmacijom autohtone kulture do vlastitog političkog subjektiviteta

Sanjali su se tisućljetni snovi, ali umjesto u svenacionalnom Raju našli smo se, poniženi, obezvrijeđeni i ismijani, u novom obliku neslobode smišljajući nove iskrivljene ideale žrtve i žrtvoslovlja. Umjesto socijalne pravde na društvenoj sceni caruje divlji kapitalizam kombiniran s divljim etnicizmom i rasizmom, u zastrašujućoj mješavini politike i društvenih praksi koja rezultira držanjem mnogih ljudi, pa čak i cijelih zemalja i kontinenata, dolje i izvan. Umjesto predviđenog kraja historije i kraja ideologije, prisustvujemo monumentalnom društvenom i političkom lapsusu – povratku primitivnim historijskim i ideološkim praksama i putevima.

Tržišta, politika, politika (obrazovna, kulturna, naučna, zdravstvena) iskorištavanja i marginalizacije – za sve je potreban ideološki temelj. Takve ideologije zahtijevaju proizvodnju i reprodukciju putem javnog teksta i govora, koji se u našim modernim vremenima uglavnom generiraju putem masovnih medija (Dijk Van, www.discourses.org.pdf). Nerijetko, i sve češće, na univerzitetskim katedrama i novoosnovanim etnonacionalnim akademijama dobivajući, temeljem pseudoznanstvenog znanja, status nacionalnih dogmi. Tako kultura, pored ekonomije i politike, postaje treći domen moći, ali koji sebe ne prepoznaje, samu sebe dovodi u poziciju sluškinje politike (Bjelić, 2002).

Današnja Hrvatska – klanovsko-tuđmanovski privatizirana čime i prevarena – koja ne može konzumirati vlastiti državni suverenitet, financijski pokorena preko inozemnih banaka, sa visokom stopom nezaposlenosti, jedva vidljiva na političkoj karti Evrope, “deindustrijalizirana, prezadužena i ubrzo deslavenizirana, Hrvatska – baš takva – savršeno ukopava austrijsko prisustvo dublje u balkansko tkivo”
Paralelno s ovim odvija se, slično prijelazu iz srednjovjekovnog u kapitalističko društvo, proces nagle i ničim pripremljene transformacije jedne karakterne strukture u drugu pri čemu čovjek-pojedinac, kao i društvo u cjelini, gube svoja sigurna tradicionalna identitarna uporišta bivajući izloženi osjećajima usamljenosti, nemoći i nespokojstva (Fromm, 1986, 49, 51, 71). Rješenje se očekuje odnekud izvana, ali ono ne dolazi i neće doći. Recidiv je to, već duboko ukorijenjene, koliko ratne i postratne humanitarne psihologije, toliko i novih društvenih okolnosti koje su čovjeku donijele novi vid slobode – slobode izbora: Pojedinac je prepušten sam sebi, sve zavisi od njegovog vlastitog truda a ne od sigurnosti njegovog tradicionalnog položaja (Fromm, 1986, 45).

Slično ekonomskom tržištu, i na tržištu ideja, kao “regulator” vlada osobna inicijativa. To, prije svega, uključuje mogućnost izbora čime se, već u startu, potvrđuju osobine našega sebstva. Oni koji prihvate ovaj izazov sročen u ime života samoga, u nepoznato će ići sa poznatim, provjerenim vrijednostima kulture koja ni danas nije izgubila na svojoj univerzalnosti. Naprotiv, upravo danas ona očituje svoja iscjeljiteljska svojstva, rođena u pobjedi duha nad materijom. To znači: okretanje sebi radi spašavanja sebe, povratak potisnutim kulturnim vrijednostima i njihovo usuglašavanje sa aktualnim državno-političkim okvirom Bosne i Hercegovine na putu vlastite emancipacije i individuacije.

Nužno je “dekonstruirati, tj. dekolonizirati identitet”, kao “potencijal za otpor bilo kojem centru moći” da bi, prema Foucaultu, započeo “pravi subjektivitet nebivanjem onim što se od nas očekuje” (Bjelić, 2002). Nužno je iskoračiti iz projiciranoga straha i, umjesto izvan sebe, centar naći u sebi. Taj proces, da bi polučio rezultat, morao bi biti dvosmjeran: iz BiH prema Hrvatskoj i obratno. Za početak to znači brisanje besmislene starateljske sintagme iz Ustava Republike Hrvatske o ustavnoj obavezi pružanja pomoći bh. Hrvatima.

Nacionalna je historiografija povijesno “pamćenje” bh. Hrvata sa bosanskog (pre)usmjerila na hrvatsko srednjovjekovlje; na kneza Trpimira,  kraljeve Tomislava i Zvonimira, dok je bosanske vladare – banove i kraljeve – proglasila hrvatskim
Alternativa je daljnja dekadencija uz istrajavanje na idealima koji su u međuvremenu izgubili životnu vitalnost, što se može objasniti jedino kolektivnim mazohizmom jer, kako nazvati ideal koji je u suprotnosti sa samoptvrđivanjem?  Istinski ideal “potpomaže razvitak, slobodu i sreću ličnog ja” dok je lažni ideal “usmjeren prinudnim i iracionalnim ciljevima koji su subjektivno privlačni doživljaji (kao što je nagon za potčinjenošću), ali koji su stvarno štetni po život. Čim prihvatimo ovu definiciju, slijedi da istinski ideal nije neka skrivena sila iznad pojedinca, već jasan izraz krajnjeg potvrđivanja ličnog ja. Svaki ideal koji je u suprotnosti sa ovim potvrđivanjem dokazuje da nije ideal već patološki cilj“ (Fromm, 1986, 185). 

Bosanskohercegovački Hrvati prema Hrvatskoj

Današnja Hrvatska – klanovsko-tuđmanovski privatizirana čime i prevarena – koja ne može konzumirati vlastiti državni suverenitet, financijski pokorena preko inozemnih banaka, sa visokom stopom nezaposlenosti, jedva vidljiva na političkoj karti Evrope, “deindustrijalizirana, prezadužena i ubrzo deslavenizirana, Hrvatska – baš takva – savršeno ukopava austrijsko prisustvo dublje u balkansko tkivo” (Bajrektarević, 2014, 78). Aktualna slika daleko je od ideala tisućljetne kulture i navodno isto toliko stare državnosti.

Hrvatska samoj sebi ostaje Utopija. Je li išta kao ova slika Hrvatske moglo tako brutalno ismijati mitologeme o “europskoj uljudbi” i “predziđu kršćanstva”? Čekali smo i zazivali kršćansku Evropu, ali ne ovu, nadali joj se, ali ne ovakvoj. Stiglo nam je evropsko političko mišljenje pripremljeno protestantskim učenjem koje je individualiziralo čovjekov odnos prema Bogu, da bi ga razvoj kapitalističkog društva natjerao na “prinudnu i iracionalnu aktivnost”, odnosno na isti, individualistički odnos, u svjetovnoj sferi (Fromm, 1986, 78, 82). Tako je nastala sučeljenost dvaju egoizama: individualističkog identiteta koji je “čovjekovo ja pretvorio u idola” i kolektivističkog koji “je to učinio sa svojim kolektivom”. “I jedan i drugi identitet je nesposoban za moralno djelovanje jer kod obaju vlada posvemašnja odsutnost moralne svijesti. Time su oba identiteta proizvela kraj etike” (Babić, 2014, 5).

Dok politička budućnost Evropske unije ostaje neizvjesna (…), malim članicama poput Hrvatske prijeti “život u potpunoj pustoši” (Lasić, 2004, 251). Iluzorno je od takve Hrvatske očekivati da u Bosni i Hercegovini rješava tzv. “hrvatsko pitanje”.  Jer, kako vidimo, jedva se nosi sa “hrvatskim pitanjem” u Hrvatskoj! Daljnja kulturološka unitarizacija prikriveno ili otvoreno vođena iz Hrvatske gubi svoj posljednji smisao, kao i njezina ustavna obaveza da pomaže bh. Hrvate. Time sama ne stječe nikakvu prednost, upravo obrnuto srlja u jednu neizvjesnu avanturu, dok od bh. Hrvata pravi politički, ikulturološki i humanitarni problem.

Dosad su bh. Hrvate, prema svojim afinitetima i aršinima, definirali drugi. Žele li opstati i dostojanstveno živjeti u svojoj domovini i državi na bh. Hrvatima je da definiraju sami sebe. Ovo tim prije što je monopolistički kapitalizam pogubno ujecao na “čitavu karakternu strukturu čovjeka” prouzrokujući “veću usamljenost i izdvojenost pojedinca” ispunivši ga “osećanjem beznačajnosti i nemoći” (Fromm 1986, 78, 81). Značaj kulture, kao pribježišta i simboličkog kapitala, time ponovo u ovoj dijalektičkoj slici dobiva na cijeni. To, između ostalog, znači novi vizualni identitet bosanske/bosanskohercegovačke provenijencije: novu himnu, novi grb, novo povijesno znakovlje – novo povijesno utemeljenje.

Kultura je u prošlosti proizvela simbole koje kontrolira, to je početak njezine moći, centar je nametnuo periferiji svoj identitet i to kao fiksirani koji pomno kontrolira (Usp. Bjelić, 2002). Periferni bosanski identitet pri tom je izgubio svoju „bitku“ bez ikakvog pružanja smislenog otpora. Iz tako shvaćene vlastite povijesne uloge nastao je gubitnički povijesni mentalitet.

Etničko preporađanje

U Evropi se, međutim, preko gubitka identitarnih svojstava ne prelazi šutke. Nakon što je tokom proteklih stoljeća postojao trend redukcije jezične raznolikosti, odnedavno su mnoge evropske države iskusile “etničko preporađanje”, naročito među etničkim grupama perifernih oblasti. Kao glavni problem njihovog dosadašnjeg zanemarivanja i gubitka jezičnog identiteta pokazuje se pitanje političke neovisnosti (Jordan, 1988, 104-106). Te bi primjere trebalo slijediti da bi, nakon eksternalizacije duže od jednog stoljeća, pristupili saniranju višestrukih raskida: između čovjeka i povijesti, čovjeka i kulture, čovjeka i zavičaja, čovjeka i države – konačno: između čovjeka i političke kulture. Za takvu jednu akciju već postoje “alati” usvojeni na svjetskoj razini, poput UNESCO-ve “Konvencije o zaštiti i promoviranju različitosti kulturnih izraza” objavljene u Parizu 20. oktobra 2005. 

Sada, iako desetkovani i politički zapušteni, posjeduju bh. Hrvati (barem na papiru) infrastrukturu političkog, vjerskog i kulturološkog karaktera, tako da u vlastitoj primjereno vrednovanoj povijesti, koja uključuje dugo razdoblje predhrvatske nacionalne kulture mogu naći sve sadržaje političke, nacionalne i državne bosanskohercegovačke samoidentifikacije
Znači to prekinuti zavjeru šutnje, progovoriti iskrenim, čovjeku razumljivim jezikom. Priznati grešku otaca i svoju grešku u duhu Krležine misli: “Priznati svoje nesnalaženje vrhunac je intelektualno-moralne smionosti, a ostalo je uglavnom prevara” (Prema Lasić: 2004, 5). Pogledati, riječima Branka Matana, otvorenih očiju u sablast identiteta.

Radi se, kuhnovski rečeno, o odgovoru na krizu: “Odluka da se neka paradigma odbaci uvijek je istodobno i odluka da se prihvati druga, a prosuđivanje koje vodi k toj odluci uključuje usporedbu obje paradigme s prirodom, kao i međusobno” (Kuhn, 2002, 89).

Tu vrstu usporedbi već sam napravio i osvjedočio se da je stara paradigma rekla svoju posljednju riječ. Nema jednom zauvijek riješenih problema i datih egzistencijalnih odgovora, postoji samo njihovo trajno rješavanje secundum loca et tempora.

(U sljedećem nastavku: Multikulturalizam je mrtav u Evropi)

Vezani tekstovi:

Hrvati u BiH (I): Bosanski identitet – hrvatska trauma

Hrvati u BiH (II): Dva koncepta “hrvatstva”

Hrvati u BiH (IV): Multikulturalizam je mrtav u Evropi

Hrvati u BiH (V): Zavjera šutnje
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi