Važno je da zavoliš čovjeka u sebi

Piše: Ognjen Pjano

Svaka opresija i socijalna izolacija predstavlja bitne rizike po mentalno zdravlje ljudi koji se nalaze u poziciji marginalne manjine, gdje im se oduzimaju temeljna ljudska prava i jednakosti na dostojanstven život. Upravo takva situacija potlačenosti i izloženosti nasilju čini osobe sa invaliditetom vulnerabilnim. Negacija seksualnosti, mogućnost intimnosti u partnerskim odnosima i tjelesne privlačnosti mogu voditi u ozbiljno narušavanje psihičkog zdravlja i razvoju simptoma kao što su anksioznost, depresija, autodestruktivnost, suicidalnost.
Pisati i razgovorati o seksualnosti uvijek predstavlja pomalo klizavo tlo, pogotovo kada je takvo tlo na brdovitom Balkanu gdje su u opštoj populaciji duboko utemeljni patrijarhalni tabui, negativne predrasude i stereotipi o ljudskoj seksualnosti. U takvoj kulturi svaka priča o seksualnosti drugačijih od opšte populacije predstavlja dvostruki tabu: različitost identiteta koji nadilaze granice heteronormativnosti de facto predstavlja izazov sam po sebi, a pogotvo tema seksualnosti koja je sastavni dio života svake osobe, pa tako i osoba sa invaliditetom.

Postoje brojna pogrešna uvjerenja i određena socijalna distanca kada je u pitanju seksualnost osoba sa invaliditetom koja potencijalno nosi i brojne psihosocijalne posljedice za njih, tako da posebnu pažnju treba posvetiti osvješćivanju i razotkrivanju predrasuda u vezi sa seksualnosti pomenutih osoba. Raspon takvih predrasude nije nužno fizičko nasilje, već često i iznijansiranost ljudske destruktivnosti: podsmjeh, gađenje, izolacija, pervertirana fantazija, crni humor, izbjegavanje. S druge strane se nalazi targetirana skupina, često obespravljena, potisnuta na marginu egzistencije i kako to psihoanaliza hirurškom preciznošću objašnjava: manjine, slabiji, drugačiji često predstavljaju platno za pojedinačne i kolektive, nesvjesne i svjesne, projekcije svih onih dijelova koje većina/masa ne podnosi u sebi samima, te želi da ih se što prije riješi smještajući ih u izabranog “žrtvenog jarca”. Tako se čuva i održava idealna slika nacije, naroda, grupe.

Biti bestidan

Online zajednica se ovih dana susrela sa jednim veoma hrabrim i autentičnim TEDx govorom koji je održan u Mostaru, a potom i postavljen u virtualni prostor. Riječ je o Merimi Dervović, master studentkinji na Italijanskom jeziku i književnosti i aktivistkinji koja je korisnica kolica. U svom javnom govoru pod nazivom “Osnovni vodič za samoprihvatanje: Prihvatiti sebe u tri koraka”, ova hrabra djevojka se osvrće na svoju ličnu i dugogodišnju borbu protiv predrasuda koje su sveprisutne u našem društvu.

Kao što to obično biva prvi koraci su uvijek najteži za napraviti, pa je tako i za Merimu put izlaska iz društvenih osuda i pogleda bio prožet svakodnevnim borbama protiv njih. Međutim, ona upravo naglašava važnost tih svakodnevnih, malih bitki koje su nju vodile do prihvatanje sopstvenosti, od trenutka kada je prvi put odlučila da obuče ljetnu haljinu pa do fotografija sa umjetnikom Damirom Prljačom, u kojima je odlučila pokazati ličnu ženstvenost, senzualnost i seksualnost.

“Često se čini da se sekusalnost smatra samo privilegijom jedne grupe ljudi: heteroseksualnih, zgodnih, lijepih i tjelesno sposobnih ljudi, a to naravno nije istina. Svako osjeća potrebu da bude intiman i da bude voljen. U trenutku kad sam dobijala poglede sažaljenja odlučila sam biti više otvorena za raspravu o intimnosti i u konačnici o seksualnosti”, navodi Merima u svom TEDx govoru. Međutim, ova djevojka ne podliježe apatičnom pesimizmu i dodaje da se u modnim industrijama, koje diktiraju ideale ljepote, ta fantazija o savršenosti polako mijenja, naglašavajući da se na današnjim naslovnicama časopisa često možemo susreti i s modelima koji nisu isključivo bijele kože, ali i plus-size modelima čija tijela nose celulit, ožiljke, strije.

Kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, Merima u svom javnom nastupu objašnjava da se takve osobe percipiraju “kao slabe i neprivlačne, a ta percepcija može uticati na sve djelove života jednog čovjeka: u pronalasku partnera, na samopoštovanje te osobe, potencijalno roditeljstvo, a može uticati čak i na profesionalni život. Te zablude mogu oduzeti ogromne djelove našeg identiteta, a time i ogroman dio moći koju osoba ima. Zato sam postala više bestidna jer mi to pomaže da uzmem dio moći natrag sebi. Takođe, biti bestidan znači govoriti ono što ti je na umu i dopustiti sebi da budeš ono što jesi.”

Da li ste imali seks u invalidskim kolicima?

O svom iskustvu i izazovima odrastanja za Avangardu govori i Borislav Đurić, društveno angažovani aktivista: “U tom nekom periodu odrastanja bio sam zatvoren za priče o seksu i intimnosti. Više sam bio zabrinut da li će iko ikada željeti da ima seks sa mnom. Zato naglašavam bitnost psihološke podrške i seksualnog obrazovanja za mlade osobe sa invaliditetom. Ako stalno gledaš na svoje ili nečije tijelo kao na oštećeno, onda sigurno imaš pogrešan pristup. Važno je da zavoliš čovjeka u sebi. To se odnosi na sve nas, bez obzira da li si osoba sa invaliditetom ili ne. Tek onda si spreman da voliš i budeš voljen, da prihvatiš i budeš prihvaćen. Osobe sa invaliditetom uglavnom ne mogu biti atletičari u krevetu, ali imaju mnogo pristupa koji im može pomoći da bi dobili i pružili vrhunac. Pitanje za vaše čitaoce je: Da li ste imali seks u invalidskim kolicima? Vjerujte, može biti baš uzbudljiv.” Naš sagovornik naglašava da u društvu postoje specifične predrasude glede seksualnosti osoba sa invaliditetom, a pitanja koja se nameću i koja niko ne izgovara ostaju pod tepihom i tako pojačavaju već postojeće predrasude.  

“Osobe sa invaliditetom su aseksualne, ne mogu doživjeti vrhunac u polnom činu, ne mogu imati djecu, nemaju seksipila… To su neke od uobičajenih zabluda vezanih uz seksualnost osoba sa invaliditetom. Da se odmah razumijemo, kad si rođen sa invaliditetom, ili si ga stekao kasnije u životu, moraš da se adaptiraš, trebaš naučiti kako da obavljaš svakodnevne aktivnosti, ili da naučiš da ih obavljaš na drugačiji način. Tako je i u odnosu na seks. Imamo iste želje, mozak nam je isti, funkcionišemo kao i drugi ljudi. Sve što bilo ko od vas osjeća, razmišlja, želi, ista stvar je i kod nas”, kaže Borislav.

Svaka opresija i socijalna izolacija predstavlja bitne rizike po mentalno zdravlje ljudi koji se nalaze u poziciji marginalne manjine, gdje im se oduzimaju temeljna ljudska prava i jednakosti na dostojanstven život. Upravo takva situacija potlačenosti i izloženosti nasilju čini osobe sa invaliditetom vulnerabilnim. Negacija seksualnosti, mogućnost intimnosti u partnerskim odnosima i tjelesne privlačnosti mogu voditi u ozbiljno narušavanje psihičkog zdravlja i razvoju simptoma kao što su anksioznost, depresija, autodestruktivnost, suicidalnost.

Božana Vidaković, diplomirana psihološkinja i savjetnica transakciono-analitičke psihoterapije, za avangardu kaže: “Kad su u pitanju predrasude, pogotovo negativne, prema manjinskim grupama, u ovom slučaju prema osobama sa invaliditetom, nailazimo na mehanizam internalizacije. Tu se radi o pounutrenju i identifikaciji osoba sa negativnim predrasudama većine, odnosno, opresovane osobe počinju da se ’uklapaju’ u sistem razvijenih predrasuda i da o sebi počinju razmišljati na isti način na koji o njima razmišlja većina: da su one samo osobe sa invaliditetom, a da pri tome odbacuju jedan od važnih aspekata ljudskog funckionisanja – seksualnost i partnerske veze. Odbacivanje ove sfere života osobe sa invaliditetom vodi u mišljenje da nisu dovoljno vrijedne primjećivanja od strane partnera, jer kod njih postoji određeni deficit. To svakako dalje vodi socijalnom povlačenju, osjećaju bespomoćnosti, slabljenju samopouzdanja, razvoju depresije, paničnih napada, itd. Tako osoba gradi stav iz kojeg nastupa u minus poziciji, tj uvjerenju da ona nije dovoljno OK.”

“Stid me je da pitam”

U razgovoru sa našim sagovornicima, a i pažljivim slušanjem Meriminog TEDx govora, ostaje još činjenica koja predstavlja bitan dio temelja predrasuda prema osobama sa invaliditetom, a to je reakcija stida. Stid i nelagodnost otežavaju interpersonalne odnose u komunikaciji sa osobama sa invaliditetom i često vode u izbjegavanje kontakta kao i formiranju osjećaja sažanjenja prema tim osobama. Ove reakcije nisu prijatne, te kao što je Merima u svom TEDx govoru naglasila osjećaj sažaljenja vodi u nepotrebno oduzimanje moći i stavljanju osoba u zavisan i bespomoćan položaj.

Amera Delihasanović, psihološkinja i psihoterapeutkinja koja sarađuje sa Centrom za odgoj, obrazovanje i rehabilataciju “Vladimir Nazor” naglašava da je za sprečavanje stida prvenstveno bitan uticaj porodice: “Jedan od načina da smanjimo stid povezan sa seksualnoću mladih s poteškoćama i invaliditetom je da pružimo podršku roditeljima kroz relevantne pravovremene programe seksualne edukacije i savjetovanja, jer će onda oni moći sa većim pouzdanjem i sigurnošću pomoći svojoj djeci da ostvare temeljna ljudska prava i prirodne potrebe.

Gledano šire u društvenim relacijama, što se tiče stida i pitanja šta ne bi smjeli reći osobama sa invaliditetom, moja iskustva ukazuju na potrebu jednakog odnosa, prihvaćanja, gledanja u osobu, a ne poteškoću/invaliditet. Najviše smeta osjećaj sažaljenja. Ponekad je teško, više zbog nas samih i nekog našeg naučenog osjećaja da moramo drugačije postupati, da trebamo biti obazrivi. Potrebno je usmjeriti se na kvalitete koji posjeduju, sposobnosti koje imaju i ostati tu s njima u onom istinskom kontaktu duša gdje je sve ostalo nebitno.”

Tabui i negativne predrasude prema manjinskim grupama su, kao što su osobe sa invaliditetom u ovom slučaju, objektivno gledajući, sveprisutni u društvenom okruženju. Ipak, humanistička etika, bilo da dolazi sa naučne strane ili društvenog aktivizma, nosi sve one vrijednosti i načela koja teže da demaskraju pogrešena uvjerenja. U takvoj situaciji suočeni smo sa širom slikom: osoba više nije samo invalid, već osoba sa invaliditetom. Jer čovjek nosi oboljenje/deficit/teškoću, a nikako obrnuto!
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi