Dva koncepta “hrvatstva”

Piše: Prof. dr. Dubravko Lovrenović

Nakon razdoblja srednjovjekovne državne samostalnosti kada je, prema feudalnim kriterijima, Bosna posjedovala karakter homogene političke zajednice sa vlastitim identitetom oličenim u bosanskoj kruni, saboru (stanku) i državnoj crkvi (Crkvi bosanskoj), u osmanskoj epohi (1463.-1878.) razorena je podloga za zajednički politički identitet triju vjerski i konfesionalno podijeljenih etničkih zajednica – današnjih Srba, Hrvata i Bošnjaka
Nakon svih teško sagledivih promjena koje su se odigrale tokom posljednjih dviju decenija, jasno je da ne postoji više samo jedna hrvatska nacionalna “arhitektura”, niti jedna nacionalna “umjetnost”; ne postoji isključivo jedan kulturni pravac, jedan obrazac, najmanje unitarni, jer se barem nominalno, državno i crkveno središte bh. Hrvata nalazi u Sarajevu: Baščaršija nije Zrinjevac, sarajevski Kaptol nije zagrebački, Titova ulica nije Ilica, Marijin Dvor nije Kolodvor. Izgubili smo se u vlastitom pojmovlju, jer se staro znanje neda uskladiti sa novim stanjem činjenica. Ignorirana je potreba “znanstvene preorijentacije” kao procesa koji uključuje “baratanje s istim svežnjem činjenica kao i ranije, s tim što ih jedne prema drugima stavljamo u novi sustav odnosa, dajući im drugačiji okvir” (Kuhn, 2002, 97).

Povijesne mijene

Ako i jest riječ o nacionalnom koje ima svoje ime – hrvatsko – riječ je isto toliko o potrebi da ga se različito razvrsta i odjene u različita ruha, riječ je o nužnosti njihove različite političke artikulacije. Neotklonjiva je potreba izmirenja proturiječnosti i stvaranja novoga poretka vrijednosti, novoga smisla, novog svjesnog stava u ime potisnutih i zaboravljenih istina. Ukupna kulturnosociološka i povijesna dinamika zahtijeva novo tumačenje, etnocentrično poimanje kulture kao i njezina “erteelizacija” daleko su od produktivnog i osmišljenog “transformacijskog odgovora” (Katunarić, 2010, 110-111).

Svaka, ili gotovo svaka nacija, zbir je povijesnim mijenama oblikovanih komponenti: etničkih, regionalnih, kulturoloških, religijskih, političkih. Fragmenti se vremenom, pod unutrašnjim i vanjskim pritiskom, često tek stjecajem okolnosti, stapaju u cjelinu pri tome gubeći svoje izvorne osobine ili, još češće, zadržavajući ih. Tako nacija živi u stalnoj unutrašnjoj napetosti: imperativ nacionalnog traži “jedinstvo”, vitalna energija dijelova teži vlastitoj prepoznatljivosti u ukupnom nacionalnom mozaiku. Odnos između nosilaca i objekta autoriteta – da li demokratske naravi ili u totalitarnoj državi – kojim se legitimira nacija od presudnog je značaja.

Brisanje regionalnih identiteta u ime jednog jedinstvenog, prije svega stvaranjem jedne povijesti i jednoga jezika u nacionalnim ustanovama poput Sveučilišta, Akademije i Matice hrvatske, nikad nije uspjelo u cijelosti; mnogi su preživjeli a stvarani su čak i novi.
Razlika je u tome što se “s demokratskim autoritetom može poistovjetiti, umjesto da se mora zadovoljiti pukim participiranjem”, dok se u totalitarnom sustavu postavlja jedino pitanje odnosa “između onoga koji je rođen za naređivanje i onoga koji je rođen za poslušnost”. Ako se podloženi ne može poistovjetiti s totalitarnim autoritetom njegov je izbor unaprijed određen i sveden na to “da svoju sreću nalazi u radosnom potčinjavanju volji moćnijeg, da participira u njegovu sjaju ukoliko se ne može poistovjetiti” (Fromm, 1984, 101).

Nedavne nagle promjene u unutarnjim i/ili međunarodnim granicama, vezane za pad Berlinskog zida 1989, raspad Jugoslavije i novo preoblikovanje nacionalnih/etničkih grupa, rezultirale su u “novom raskoraku između kulturalnih i političkih granica” (Brubaker, 1996, 55). Nakon što je teritorijalna država ostvarila neovisnost od starog, osloboditeljskog i ujedinjujućeg nacionalizma, ostale su samo “neotkupljene manjine izvan granica nacionalne države” (Hobsbawm 1993, 152).

Teza o rezervnoj domovini

Jedna je to u nizu sukcesivnih promjena praćenih tokom zadnjih stotinu i više godina promjenama državnog okvira, od Osmanskoga carstva do današnje Bosne i Hercegovine. Problem se usložnjava time što je svaki sljedeći politički režim predstavljao negaciju prethodnog, tako da se započeti procesi nisu mogli dovršiti odnosno rezultirati demokratskom političkom kulturom. Tek u posljednjem od tih političkih sustava skrasili su se bh. Hrvati od 1992. u državi sa političkim središtem u BiH, ali to proizvodi dihotomiju, budući da je politički identitet bh. Hrvata modeliran prema obrascu “matere-zemlje”, u novije vrijeme tezom o “rezervnoj domovini”. Otud pitanje: da li i dalje slijediti stoljetni nacionalno-vjerski integralni obrazac političkog identiteta ili ga iznova osmisliti sukladno postojećim okolnostima?

Drugim riječima: da li je moguća identifikacija i sa predhrvatskim slojem vlastite kulture kao nosivim stupom ukupne nacionalne kulture? Ne smije se pritom izgubiti iz vida da je nacionalna kroatizacija bh. katolika izvršena također kao posljedica izmijenjenih političkih okolnosti u BiH poslije Berlinskog kongresa 1878. godine. Nakon međunarodnog priznanja BiH 1992., zatim nakon Daytona 1995. stekli su se svi uvjeti za nacionalnu renominaciju. Povijesno i životno iskustvo uči nas tome svaki dan, nakon što su tlapnje o naciji i nacionalnom grubo ismijane galopirajućim neoliberalnim kapitalizmom.

Berlinski kongres 1878. godine



















Odgovori na postavljena pitanja sadržani su u povijesti hrvatske “mikroglobalizacije” započete s Ilirskim pokretom, koja se zatim iz Banske Hrvatske širila na Dalmaciju, Slavoniju, Istru i BiH pri čemu je kao “žrtva” nacionalne unifikacije pao niz regionalnih identiteta (slavonstvo, dalmatinsko autonomaštvo, mađaronstvo, osjećaj pripadnosti austrijskoj kruni, ilirstvo, slovinstvo) (Budak, 2010, 5). Konačno: i katoličko bosanstvo srednjovjekovne i osmanske epohe.

Brisanje regionalnih identiteta u ime jednog jedinstvenog, prije svega stvaranjem jedne povijesti i jednoga jezika u nacionalnim ustanovama poput Sveučilišta, Akademije i Matice hrvatske, nikad nije uspjelo u cijelosti; mnogi su preživjeli a stvarani su čak i novi. Imajući u vidu to da je “hrvatski identitet postojao kao nikad ostvareni ideal” njegovim su se zajedničkim nazivnikom do Drugog svjetskog rata u većini smatrali:

    1. hrvatski jezik (uz minimalnu toleranciju dijalekata),

    2. latinično pismo (uz podsjećanje na nekadašnju uporabu glagoljice i – manje – ćirilice),

    3. pripadnost zapadnomu civilizacijskom krugu,

    4. pripadnost kršćanstvu, odnosno katoličanstvu (uz određenu toleranciju drugih oblika kršćanstva, pa čak i drugih religija: islama i židovstva),

    5. tisućljetna kultura, pri čemu se naglasak stavljao na djela nastala nakon pretpostavljenog doseljenja Hrvata početkom 7. st. i na književnost na hrvatskom jeziku,

    6. nepostojeća, ali željena država, čiji su korijeni traženi u ranosrednjovjekovnom kraljevstvu.

Idealni identiteti

U funkciji oblikovanja “idealnih identiteta” prilagođenih strankama ili ideologijama stvoreni su mitologemi: mit o Tomislavu i krunidbi na Duvanjskom polju, o Grguru Ninskom, Nikoli Šubiću Zrinjskom, uroti zrinsko-frankapanskoj, Rakovičkoj buni i banu Josipu Jelačiću. Sekundiraju im motiv borbe za kršćanstvo (“predziđe kršćanstva”) i mit o civilizacijskoj granici na Drini. To je bio zamišljeni, nikad ostvareni ideal, dok su u stvarnosti postojali samo “parcijalni hrvatski identiteti, prilagođeni ideološkim potrebama njihovih nositelja” (Budak, 2010, 6-7, 9). Svaki od ovih mitova, neraskidivo povezan sa politikom, uglavnom inkorporiran u političku funkciju religije, potvrđuje četiri osnovne značajke mitologije naročito “usađivanje osjećaja strahopoštovanja i čuđenja” i “podršku postojećem društvenom poretku” (Campbell: prema Bošković, 2010, 16). 

Bez obzira na to za koju se definiciju identiteta opredijelili – identitet kao pojmovni konstrukt, identitet kao formu individualne i društvene egzistencije ili identitet kao konceptualnu tvorbu (Kalanj, 2010, 118-126) –  to pitanje kao društveno uvjetovanoga pojma trajno je prisutno.
Ovakav koncept identiteta sa prevladavajućim nacionalnim vrednotama restriktivne je naravi, to nije bio identitet “za sebe”, nego prvenstveno identitet „protiv“ nekog drugog. U nosećemu sloju ruralne kulture egzistirali su istovremeno žilavi lokalni identiteti, čije postojanje nije isključivalo pripadnost “globalnom” hrvatskom identitetu. Posrednici toga identiteta bili su Crkva, obitelj, slike povijesnog sadržaja na Kraševim bonbonijerama i kalendarima Matice hrvatske, znanja stečena u školi, poneka manifestacija, nacionalni simboli (grb, zastava, himna) i hrvatski jezik.

Sa političkim promjenama 90-ih godina XX st. dolazi do protuudara ruralne kulture sa prevladavajućim elementima “balkanskog”, do zamjene pravnoga sustava neformalnim klanovskim vezama, do trijumfa kiča i neukusa, dolazi i do jačanja lokalnih identiteta, odnosno do vraćanja na stanje prije Drugog svjetskog rata (Budak, 2010, 9-12). Upravo ovo reverzibilno kretanje govori u prilog tezi da je pravljenje nacije na južnoslavenskim područjima “čak spriječilo proces moderniziranja jer je neumjeren dio oskudnih društvenih resursa koncentriran, odnosno rasipavan na homogeniziranje nacije, učvršćivanje i ekspanziju ’nacionalne države’ i na ostvarivanje prestižnih nacionalnih objekata” (Kordić, 2010, 219).

Bez obzira na to za koju se definiciju identiteta opredijelili – identitet kao pojmovni konstrukt, identitet kao formu individualne i društvene egzistencije ili identitet kao konceptualnu tvorbu (Kalanj, 2010, 118-126) –  to pitanje kao društveno uvjetovanoga pojma trajno je prisutno.
U tom, ekskluzivno vjerskom konceptu nacije, izgubila se bazična povijesna “biografija” bh. Hrvata, izbrisani su cijeli povijesni i kulturološki slojevi, ličnosti od formata, običajnosti, herojska pregnuća, reformatorski programi, nesagledne hijerarhije pojmova, nazivi Bošnjanin, Bosanac i Bošnjak pod kojima su bh. katolici proveli pretežni dio svoje povijesti dobili su prizvuk raskolničkih i heretičkih pojmova. Pretegnulo je unitarno hrvatsko nad bosanskim.

Gubitak referencijalnosti

U Hrvatskoj se, međutim, baš toliko i ne impresioniraju nacijom. Na vrjednosnoj ljestvici hrvatskog društva, pokazuju to istraživanja biračkoga tijela iz 1992, pitanje očuvanja nacionalnog jedinstva našlo se sa 17,1 odsto tek na osmom mjestu prioriteta. Na prvo mjesto stavljeni su socijalna pravda i sigurnost (50,2 odsto), na drugo suzbijanje nezaposlenosti (39,7 odsto), dok se razvoj privatnog poduzetništva našao na šestom mjestu (28,1 odsto).

Slična istraživanja iz 2008. nisu pokazala bitnija odstupanja jer su se pitanja jednakosti, socijalne pravde i poštivanja ljudskih prava našla ispred nacionalne ravnopravnosti (Sunajko, 2010, 184). To govori da je problem hrvatskog “globalnog” identiteta otvorena “knjiga” čiji sadržaj, kao poticajan a ne restriktivan, kao kompleksan i prilagodljiv, ne kako je sada slučaj sveden na niz “okamenjenih čestica”, kompatibilan sa demokratskim načelima Evropske unije, tek treba ispisati (Budak, 2010, 12-13).

U Republici Hrvatskoj, usprkos ponovljenim pokušajima, još uvijek ne postoji usvojen koncept državne kulturne politike ni “politike identiteta” (Katunarić, 2010, 107, 111-112). To ostavlja prostor da se u “globalnom” hrvatstvu odredi mjesto bh. Hrvata što podrazumijeva usklađivanje kulturnog i državnog identiteta. To neće biti moguće na temelju zagrebačkog kulturnog unitarizma koji se za bh. Hrvate pokazuje čak pogubnijim od jugoslavenskog unitarizma (Komšić, 2014, 200). Taj unitarizam, međutim, pustio je među bh. Hrvatima dubok korijen i postao sastavnim dijelom njihova kolektivnog mentaliteta. Samo u takvoj atmosferi podaništva, lišenoj minimalnog sebstva, mogla je rektorica Mostarskog sveučilišta Ljerka Ostojić istaknuti “važnost suradnje sveučilišta i politike”. Dalje rektorica kaže: “Suradnja Sveučilišta u Mostaru i politike, koju vodi Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine na čelu s dr. Draganom Čovićem, rezultat je i temelj preklapanja interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini” (Šarčević, F, 2014). Autonomija Sveučilišta bačena pod noge jedne političke stranke, Sveučilište kao oaza slobodnog mišljenja javno identificirano s Partijom! Toga bi se postidili čak i toliko ozloglašeni staljinisti!

Autonomija Sveučilišta bačena pod noge jedne političke stranke,
 Sveučilište kao oaza slobodnog mišljenja javno
identificirano s Partijom! Toga bi se postidili
čak i toliko ozloglašeni staljinisti!
U osnovi su suprotstavljena dva koncepta “hrvatstva”: bosnocentrični i kroatocentrični koji nužno povlače raspravu o odnosu nacionalnog centra i nacionalne periferije, između autoriteta i podložnosti, između zajedničkog ideala i jednakosti interesa. Postavljaju se pitanja: na čemu se zasniva autoritet nacije/nacionalnog? U kakvom su odnosu politika i kultura? Zašto jedna a ne druga nacija? Koji su konstitutivni elementi nacionalnog identiteta? Obuhvaćaju li oni cijelu povijest nekog naroda ili su tek izraz selektivnog, artificijelnog postupka? Je li nacija dana jednom za sva vremena, ili je tim pojmom obuhvaćen pulsirajući identitet koji se stalno mijenja, nadograđuje i modificira?

Bez obzira na to za koju se definiciju identiteta opredijelili – identitet kao pojmovni konstrukt, identitet kao formu individualne i društvene egzistencije ili identitet kao konceptualnu tvorbu (Kalanj, 2010, 118-126) –  to pitanje kao društveno uvjetovanoga pojma trajno je prisutno. U novoj političkoj stvarnosti – sa BiH i Hrvatskom kao dvjema državama u kojima žive Hrvati – javlja se identitet kao goruća tema, jer je postmodernost kao odgovor na “gubitak referencijalnosti” pluralizirala identitetsko pitanje odnosno “moć traganja za sebstvom” (Kalanj, 2010, 123-124).
Povijesno iskustvo življenja u istočno-centralnoj Evropi uči nas da isključivo politički projekti ili kruti projekti fokusirani na ekonomiju ili sigurnost nisu sposobni za izgradnju autentičnih udruživanja na tako teškom, bogatom i složenom tlu kao što je historijsko i kulturno nasljeđe ove regije. Evidentno se ispostavilo da je kulturna suradnja najdinamičnije područje ovog udruživanja, aktivno ulazeći u saveze sa poslovanjem, lokalnim upravama, obrazovanjem i turizmom (Czyźewski, 2014, 31). A upravo to nedostaje. Zatvorena vrata Zemaljskog muzeja u Sarajevu o tome rječito govore!

(U sljedećem nastavku: Kako pomiriti nacionalnu, državnu i kulturološku pripadnost?)

Vezani tekstovi:

Hrvati u BiH (I): Bosanski identitet – hrvatska trauma

Hrvati u BiH (III): Kako pomiriti nacionalnu, državnu i kulturološku pripadnost?

Hrvati u BiH (IV): Multikulturalizam je mrtav u Evropi

Hrvati u BiH (V): Zavjera šutnje
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi