Roman o književnosti i pisanju

Piše: Emina Žuna

Kada u “Lisici” prezrivo piše o Hrvatskoj danas, Ugrešić čini to na krajnje “literaran” način i njena kritika, iako veoma konkretna, lako može biti primjenjiva i na neko drugo vrijeme i druge političke okvire. Ona se u gađenju spram trenutne političke realnosti prije svega gadi onog suštinskog ljudskog što je dovelo do nje, onoga što nikako nije novina, te ima svoj pandan u prošlosti kao što će ga imati i u budućnosti. U slučaju ovog romana, Ugrešić pravi indirektne paralele sa političkom Rusijom prije Drugog svjetskog rata i njome prouzrokovanim sudbinama avangardnih pisaca koji su pripadali umjetničkoj grupi Obeiru.
Dubravka Ugrešić je ovogodišnja dobitnica nagrade Tportala za najbolji roman, a dobila je za roman “Lisica”. Obzirom da se radi o autorici koja je itekako vidljiva u europskim pa i svjetskim mjerilima – onoliko koliko je spisateljici s ovih područja uopće moguće, te onoj koja je dobila mnoge druge značajnije nagrade za pisanje od ove, ta vijest nam ne bi trebala predstavljati puno. Međutim, ako uzmemo da se radi o prvoj nagradi koju je u posljednjih trideset godina dobila u Hrvatskoj, onda stvari dobijaju drugo značenje.

I oni koji ne prate književni rad Dubravke Ugrešić, za nju su čuli zbog značaja koji je u hrvatskoj javnosti stekla kritikujući novonastali hrvatski nacionalizam početkom devedesetih. Autorica je tada zbog uvreda, prijetnji i straha za vlastiti život morala napustiti zemlju, a imidž izdajnice pratio je i u godinama koje su uslijedile jer je i u egzilu koji je dobila u Holandiji nastavila kritikovati savremenu Hrvatsku i njeno političko vodstvo. To je najviše (i najbolje) radila u svojim odličnim esejima, ali i u fiktivnim tekstovima – romanima, pa to nije propustila uraditi ni u ovom svom najnovijem romanu – “Lisica”.

Hrvatska danas

Međutim, Dubravka Ugrešić i kada poseže za političkim angažmanom u književnosti čini to na način da ne prestaje biti literarna, jer je ona prije svega odlična spisateljica. Mnogim piscima to ne uspijeva pa se u želji da iskažu svoje političke stavove u fiktivnom tekstu, posve pogube i pretvore ga u pamflet. Zato upravo ta sposobnost pisca, ili spisateljice, da razlikuje ta dva registra i uspješno vlada jednim ili drugim, može biti korištena i za procjenjivanje nečije spisateljske uspješnosti.

Kada u “Lisici” prezrivo piše o Hrvatskoj danas, Ugrešić čini to na krajnje “literaran” način i njena kritika, iako veoma konkretna, lako može biti primjenjiva i na neko drugo vrijeme i druge političke okvire. Ona se u gađenju spram trenutne političke realnosti prije svega gadi onog suštinskog ljudskog što je dovelo do nje, onoga što nikako nije novina, te ima svoj pandan u prošlosti kao što će ga imati i u budućnosti. U slučaju ovog romana, Ugrešić pravi indirektne paralele sa političkom Rusijom prije Drugog svjetskog rata i njome prouzrokovanim sudbinama avangardnih pisaca koji su pripadali umjetničkoj grupi Obeiru.

I sami prepušteni egzilantskoj sudbini – oni koji su imali sreće da ostanu živi i izbjegnu staljinističke čistke, ruski avangardisti su pobjegli u Zapadnu Evropu, Ameriku ili pak Aziju, stigavši i do Japana. Autorica se trudi da iz dostupnih pisanih izvora i biografija rekonstruiše životne putanje tih, danas gotovo posve zaboravljenih autora. Tako se jedan dio romana, da se poslužim tom didaktičkom podjelom, može gledati i kao naučni – prikupljanje materijala za akademski tekst, iako autorica i u taj dio upliće narativno ja i povezuje ga sa vlastitim (ili fiktivnim) doživljajima.

Drugi dio romana bio bi onaj u kojem autorica pripovijeda o vlastitom životu, suptilno ga povezujući sa životima ruskih avangardista, prvo kroz vlastiti naučni interes, a onda i kroz neke značajke biografije. Autorica je sedamdesete godine prošlog stoljeća provela u Moskvi s namjerom da se bavi temom upravo ruskog avangardizma, a kasnije se s njihovim odjecima susretala na različitim naučnima konferencijama u Evropi. Prema tim konferencijama i književničkim skupovima, Ugrešić je sarkastična na način sličan David Lodgeu, ali nam ona osim karikaturalnih prikaza tih događaja nudi još i sopstveno promišljanje budućnosti nauke o književnosti i uloge koju će zadobiti pisac. I konačno, u romanu imamo i “samo” tobože autobiografske momente u kojim autorica pripovijeda o vlastitoj intimi, životu u Holandiji, majci, bratu, nećaci, ljubavnoj vezi sa deminerom, te nekadašnjoj studentskoj avanturi, poigravajući se s validnošću memorije i uopće značenjem autobiografskog.

Skriveni mehanizmi

Ali i pored ovih naoko različitih književnih postupaka i tematskih registara, roman “Lisica” je prvenstveno roman o procesu pisanja i ulozi pisca danas. Ugrešić zanima kako nastaje priča i šta je garancija njene uspješnosti pa roman otpočinje rekonstrukcijom priče ruskog avangardiste Borisa Pilnjaka, a nastavlja propitivanjem sopstvene spisateljske uloge i značenja književnosti.

Roman završava detaljnim opisom lisice koju Ugrešić koristi kao metafora za pisca. Lisica je zapravo, osim same autorice i njene uloge, lajtmotiv, vezivno tkivo koje povezuje sve značenjske dijelove romana. Ugrešić preuzima simboličko značenje lisice iz raznih mitoloških tekstova i književnih zapisa – u kojim je ona po pravilu mudra, lukava, smutljivica i prevarantica, te je izjednačava s ulogom pisca. Ta uloga danas zbog promijenjenih historijskih okolnosti jeste naoko drugačija nego što je bila nekada, ali ono nešto spisateljsko, “lisičje” ostaje nepromijenjeno.

Kao osobi koja je i sama spisateljica, mogu reći da su mi zapisi Ugrešić o spisateljskom poslu i ulozi pisca danas pesimistični i demotivirajući, ali istovremeno i oslobađajući usljed njihove realističnosti. Ugrešić je raskrstila sa svim mitovima o važnosti pisanja i spisateljske uloge, te nam predstavlja stvari naprosto onakve kakve jesu, dodatno provučene kroz njen pesimistično-melanholični filter. Tako saznajemo ponešto o ”skrivenim mehanizmima” književnih događanja i pozivanja na iste, ulozi finansijera, sprezi izdavača, donatora i organizatora, načinima promovisanja autora koje se potpuno promijenilo s postojanjem socijalnih medija, itd. Od autora se danas zahtijeva da bude neka vrsta dvorske lude i da se proda i pri tome je puno bitnije da se proda kao autor, nego da stvarno bude autor.

Sjajnu crticu o jednom pravcu u kojem danas ide književnost – korporativnom, Ugrešić nam je predstavila kroz primjer privatne škole za “storytelling” koja se nalazi u Italiji i nosi naziv “Holden” – po glavnom liku romana “Lovac u žitu”. Namjena škole je da proizvede pisce u širem smislu riječi, a pod storytellingom se podrazumijevaju i priče koje nemaju veze s klasičnim pričanjem i književnošću. Autorica je imala (ne)sreću da bude pozvana da održi predavanje u toj školi gdje se susrela sa ogromnom količinom nesporazuma. Naime, studenti te škole književnost i pričanje priča gledaju na ponešto drugačiji način, te za spisateljske uzore imaju i ljude koji nužno ni nisu pisci. Da stvar bude bolja, Ugrešić se učinilo da je rijetko ko od njih pročitao i roman po kojem škola nosi ime. Sve joj je to dalo povoda za dodatno depresivno razmišljanje o oblicima buduće književnosti, međutim, valja istaći da se ona ni u kojem smislu ne postavlja superiorno niti smatra boljom u odnosu na te mlade ljude i buduće spisatelje.

Nova književna realnost

Prije toga, pokušava odgonetnuti oblike tih nekih budućih fiktivnih hibrida jer i pored svih promjena, jedno je izvjesno – potreba za pričanjem/gledanjem/slušanjem priča nikad neće zastarjeti. Tako navodi primjer crtanih likove koje gleda njena nećakinja, a koji predstavljaju prave frankeštajnovske hibride poznatih književnih likova – djecu Pepeljuge, Alise, Snjeguljice i drugih. Oni u spomenutom crtanom svi idu u jednu školu, međusobno se druže i zaljubljuju. Pripovjedačica pita svoju nećakinju da li bi željela da upozna književne roditelje od te djece, ali djevojčica ne pokazuje ni najmanji interes za tim i radije gleda crtani nego što bi čitala bajku. Bolje rečeno, zaluđena je tim crtanim i uživa u baš takvoj priči.

Sve to je dovoljno da se donese pretpostavka o novoj književnoj realnosti. Onoj koja proizvodi generacije koje smatraju da je funkcija priče (i književnosti) prvenstveno da zabavi i bude tržišno isplativa. Dakle, da opet ponovim, logično je da će se oblici priče mijenjati i da su već promijenjeni, ali ono što ostaje isto jeste potreba za pričom i njenom svojevrsnom magijom kao i lik onog koji je piše/priča, pisca-lisice.

Međutim, krajnje pogrešno bi bilo pretpostaviti da ovaj roman ima išta od toga i on nije ni zabavno ni lagano štivo. Ugrešić svoj roman nije pisala za te nove generacije čitalaca/pisaca i on prije svega zahtijeva strpljenje i posvećenost. Ali u konačnici – za one koji znaju čitati, nudi zaista mnogo. Prebačeno u korporativni rječnik u kojem je vrijeme novac, a čitanje privilegija koju rijetko ko ima, recimo da se tih nekoliko sati koliko nam je potrebno da ga pročitamo, itekako dugoročno isplati.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi