Bosanski identitet – hrvatska trauma

Piše: Prof. dr. Dubravko Lovrenović

Nakon razdoblja srednjovjekovne državne samostalnosti kada je, prema feudalnim kriterijima, Bosna posjedovala karakter homogene političke zajednice sa vlastitim identitetom oličenim u bosanskoj kruni, saboru (stanku) i državnoj crkvi (Crkvi bosanskoj), u osmanskoj epohi (1463.-1878.) razorena je podloga za zajednički politički identitet triju vjerski i konfesionalno podijeljenih etničkih zajednica – današnjih Srba, Hrvata i Bošnjaka
Ovaj tekst nastaje na tragu pokušaja rješavanja dihotomije između kulturne i državne pripadnosti bh. Hrvata, u čijoj osnovi leži “duboka sumnja u identitet” (Fromm, 1986, 176). Potrebno je uočiti “razliku između istinskih i lažnih ideala, koja je bitna, kao i razlika između istine i laži” (Fromm, 1986, 184). Drugim riječima, postavlja se pitanje: Mogu li i trebaju li ideali prošlih generacija to ostati i za živuće generacije? Jesu li jednom predložena i usvojena rješenja data za sva vremena ili ih povremeno treba kritički provjeriti i ispitati njihovu “nosivost”?

Brojčano prepolovljeni, oni koji su
još uvijek ostali – mentalno iseljeni i
suprotstavljeni svojome primarnom
okruženju: to je današnja slika bh.
 Hrvata i jedne politike
“po svaku cijenu” u kontinuitetu
prisutne od konca XIX stoljeća
Ako su data jednom zauvijek onda se svi mi rađamo sa unaprijed programiranim zadacima koje su nam odredili drugi. Empirijski se, naime, pokazalo da su nekadašnji ideali, neprimjereni našoj stvarnosti, na koncu usmjereni protiv samoga života. U vlastitome autizmu završava svaka kultura suprotstavljena i nadređena univerzalnim postulatima. Pokazuju to primjeri i tzv. velikih i malih naroda, pokazuje to naš slučaj međusobnog istrebljenja i stradanja u ime nacije – u ime fikcije čiji smisao većina teško da bi znala opisati.

Na djelu je novovjekovni oblik teofanije koja je od Boga napravila “poslovnog partnera” (Fromm). Srednjovjekovni savez između trona i oltara – između HDZ BiH i hijerarhije Katoličke crkve – jedan je od oblika takvog poslovnog aranžmana sklopljenog u ime Nacije. Ne može se, osim po cijenu guranja glave u pijesak, biti dijelom tog i takvog dehumaniziranog identiteta.

Povijest, jezik, književnost

Počet ćemo s generacijski potisnutim, a životno važnim pitanjima: može li se sve ono što je nekad atribuirano kao bosansko/bosanskohercegovačko – povijest, jezik, književnost i ukupna kultura – i dalje atribuirati kao hrvatsko? Može li hrvatska kultura održavati superiorni mit o sebi, dok istovremeno bosansku  etiketira kao manje vrijednu i ”heretičnu” namećući joj kompleks niže vrijednosti? Može li se i dalje insistirati na kulturološkoj standardizaciji i ujednačavanju po cijenu negiranja nepobitnih činjenica, iako je povijest, recentna pogotovo, na djelu pokazala neodrživost takve vrste saobražavanja koja bh. Hrvate lišava značenja suštinskih pojmova poput “historijske zemlje”, “domovine”, “kulture” i “države”?

Kao i u slučaju Srba, kod bh. Hrvata postoje jedinstvene i razlikovne osobine koje nisu identične sa nacionalnim kulturama tzv. matičnih zemalja Srbije i Hrvatske (Velikonja, 2003, 13). Šta uraditi s tim razlikama: afirmirati ih ili poništiti? Stoljeće poništavanja je za nama, tjeskoba identiteta u nama.

Odgovori na postavljena pitanja zahtijevaju otvaranje novih puteva u aritikulaciji vlastitog nacionalnog identiteta. Takvi odgovori zasnovani su koliko na teorijskom znanju toliko i na ličnom iskustvu, a uključuju princip autorefleksivnosti u smislu samorealizacije, odnosno samouspostavljanja. Iako izvana može djelovati da se radi o monolitu, hrvatski nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini daleko je od toga da je pozitivno, pogotovo trajno riješen pojam, i prije bi se moglo govoriti o izbjegavanju ili odlaganju prave rasprave na tu temu. To ukazuje da postoje skupine i pojedinci kojima je u interesu zadržavanje statusa quo i manipuliranje kategorijom nacionalnog identiteta.

Stavljanje povijesti u službu jedne više kulturne misije, izvršeno na temelju selektivnog pristupa činjenicama ili njihovog deformiranja, ili, što je još pogubnije, na temelju lakovjernog oduševljenja, potkrijepljeno je različitim vrstama racionalizacije. Mitologemi su njihov način izražavanja. Umjesto da bude, kako to kaže Stanko Lasić, u funkciji kulture, država je pretvorena u fetiš pod parolom: “Bog i Hrvati”.
Svako postavljanje ovog pitanja u institucionaliziranim crkvenim, etnoznanstvenim i političkim krugovima nailazi na šutnju, ili na odbijanje, na odbacivanje same pomisli da se o tome konstruktivno raspravlja. Pojedinci i institucije tako nastupaju u ulozi vlasnika identiteta. Onima koji napuste zadano etnokonfesionalno kulturno polje i drznu se o tome pisati izvan važećih kanona obično se lijepi etiketa izdajnika. “Karakteristično je, međutim, da bez momenata sukobljavanja nema preciznog profilisanja identiteta u procesu njegovog formiranja” (Mršević, 2002, 609).

Ključne prekretnice

A hrvatski identitet u BiH je, kao i svaki drugi identitet, pod znakom pitanja, naravno ako nije shvaćen dogmatski. Njegovo formiranje počelo je od “ključne prekretnice” koja nastupa sa godinom 1878. kada se “tamošnje rimokatoličko stanovništvo i dio muslimana postupno počinje poistovjećivati s modernim hrvatskim nacionalnim identitetom” (Stehlík, 2013, 197). Nacionaliziranje pretežno ruralnog bh. katoličanstva na prijelazu iz XIX u XX stoljeće, odvijalo se u integralnom pravaškom duhu Ante Starčevića i papinskoga političkoga katolicizma, a značilo je dovođenje jedne konfesionalno i orijentalno obojene etnije u procjep između kulturološke kroatizacije i zamišljene, a nikad ostvarene, hrvatske države, koja je u romantičarskim vizijama obuhvatila BiH.

Sam proces nacionaliziranja najprije se odvijao u malobrojnim, ako se može reći za ono vrijeme gradskim sredinama, bolje reći kasabama, posebno u uvjetima djelovanja Hrvatske (pučke – republikanske) seljačke – Radićeve stranke, naročito od njenog organizacionog prodora 1922.-1923. g. i intenzivne političke aktivnosti od drugih parlamentarnih izbora u Kraljevini SHS (Išek, 1981, 20). I pravaštvo i radićevština računali su a priori sa BiH kao “hrvatskim” političkim i nacionalnim mitskim prostorom.

Međutim, mitologem o velikohrvatskoj državi, sa BiH kao sastavnim dijelom, bio je i ostao samo to – mitologem – praćen monološkim karakterom hrvatske nacije i političkom kulturom podaničkog i parohijalnog tipa. S generacije na generaciju prenosila se jedna oduševljena misija, koja se na kraju, ovome kojemu svjedočimo, ipak pokazala obećanjem bez pokrića. I nije to prvi put. Postavljeni su politički “eshatološki” ciljevi, narcisoidno su slavljene naše žrtve, drugi su bili odgovorni za naše tragedije, Bog je ipak bio i ostao na našoj strani, čekalo se naše vrijeme.

Stavljanje povijesti u službu jedne više kulturne misije, izvršeno na temelju selektivnog pristupa činjenicama ili njihovog deformiranja, ili, što je još pogubnije, na temelju lakovjernog oduševljenja, potkrijepljeno je različitim vrstama racionalizacije. Mitologemi su njihov način izražavanja. Umjesto da bude, kako to kaže Stanko Lasić, u funkciji kulture, država je pretvorena u fetiš pod parolom: “Bog i Hrvati”. Ova sveta formulacija koja nastoji uspostaviti jednu istinu višega reda, kao izraz “religioznog tako i političkog mučeništva”, izraz je teologizacije historije i legalizacije upliva “božanskog u sferu ljudskog delanja” i to ne kao kontinuitet, nego kao diskontinuitet. Ona je derivat mitski shvaćene povijesti u kojoj postoji “doba nastanka” i historijsko doba koje je samo “nastavak nastanka”.

Kroatizacija se shvaća kao “harizmatični događaj” koji nastaje “božjom intervencijom, koja zadire u tok istorije” a ono što slijedi tumači se kao “harizmatična istorija” nastala iz “saveza u koji narod stupa sa božanstvom” (Asman, 2011, 76-77, 258-259). A, zapravo u osnovi, radilo se i još uvijek se radi o pokušaju dovođenja u sklad granica crkvene organizacije sa granicama države – praksi koju je 451. proklamirao koncil u Kalcedonu a koja je često vodila ozbiljnim sukobima (Velikonja, 2003, 16).

Sagledana u ovom svjetlu, bosanska trauma sa hrvatskim identitetom pojavljuje se prije svega kao generacijska trauma potrage za državom izgubljenom 1463. Ta izvorna bosanska država supstituirana je idejom o hrvatskoj državi, a toj ideji podređena je sveukupna kultura sa kroatizacijom kao centralnim pojmom.

Otuda danas nepremostiva prepreka između države i hrvatske kulture u BiH, kulture koja, kao svome posljednjem utočištu, pribjegava vlastitoj “enklavizaciji”. Istina to je samo jedan od triju paralelnih monologa koji, međusobno se hraneći, destruiraju državni i kulturni prostor BiH.

Pitanje vlastitoga imena

Povijest BiH, zemlje i države u kojoj osim Srba i Bošnjaka žive i Hrvati, odvijala se unutar sedam disparatnih civilizacijskih, političkih i pravnih paradigmi: u Bosanskoj banovini/kraljevstvu (IX st. – 1463); Osmanskom carstvu (1463.-1878.); Austro-Ugarskoj monarhiji (1878.-1918.); Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.); Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941.-1945.); Socijalističkoj Jugoslaviji (1945.-1992.), te u međunarodno priznatoj državi BiH (1992). Ta povijest nije tekla pravolinijski, “uhodanom” dinamikom prelaska iz jednoga stanja u drugo, nego pod djelovanjem vanjskih sila koje su prouzročile njezino dubinsko demografsko, kulturno i političko raslojavanje.

Nakon razdoblja srednjovjekovne državne samostalnosti kada je, prema feudalnim kriterijima, Bosna posjedovala karakter homogene političke zajednice sa vlastitim identitetom oličenim u bosanskoj kruni, saboru (stanku) i državnoj crkvi (Crkvi bosanskoj), u osmanskoj epohi (1463.-1878.) razorena je podloga za zajednički politički identitet triju vjerski i konfesionalno podijeljenih etničkih zajednica – današnjih Srba, Hrvata i Bošnjaka (Džaja, 1999, 217. i d.).

Međutim, to je tek jedna strana medalje. Ako je osmansko konfesionalno nasljeđe predstavljalo prepreku za formiranje zajedničkog političkog identiteta, tu dihotomiju još manje je mogao riješiti nacionalizam zapadnoevropskoga tipa kao podražavajući model, uz modernizaciju definiranu kao sustizanje, pri čemu su “glavne kategorije analize prošlosti vezane za prazninu”, a kao glavni razlozi zaostalosti identificirani vanjski faktori (Todorova, 2010, 49).

Nacija uspostavljena na temelju jezika ostala je do danas kost u grlu tako shvaćenih nacionalnih identiteta proizvodeći iracionalnost, nesuglasice i tragedije. Ovakvo stanje zahtijeva novi pristup i novo vrednovanje prošlosti BiH; za svaku historijsku epohu ujednačene znanstvene i metodološke postupke: dekonstrukciju postojećih znanja, demitologizaciju uvriježenih predrasuda i klišeja, humanizaciju znanja o historijskim događajima ili procesima i njihovim protagonistima, konačno dekontaminaciju historijske svijesti opterećene heroiziranom pseudohistorijom i viktimizirajućim diskursom. Ne radi se pri tom o popravljanju ili prepravljanju prošlosti, nego o njezinoj dekanonizaciji bez koje nema i neće biti smislene budućnosti tj. života izvan robotizirane pseudohistorijske svijesti koja funkcionira po principu copy-paste.

Dijalog s poviješću

Kao polazište u definiranju bh. hrvatstva do jučer smo se mogli osloniti na sljedeće teze Ivana Lovrenovića: “Uz višestoljetno negativno djelovanje krupnih datosti političkih granica među svjetovima, tako se stvara pojedinačni i kolektivni, psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus i profil (…) Kulturno (u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture), organizacijski (u okviru cjeline Franjevačkog reda i Katoličke crkve), nacionalno (u okviru hrvatskog nacionalnog i kulturnog totaliteta) – taj profil zadobiva status varijeteta. Taj varijetet, naravno, korespondira sa cjelinom, ali je u odnosu na nju i značajno diferenciran. Crte te diferenciranosti nisu toliko jake da bi od varijeteta načinile poseban entitet, ali su dovoljno jake da ni brzo ni lako ne prestaju biti smetnjom za totalnu korespondenciju, to jest – za stapanje u jedinstven identitet (Citirano prema: Lovrenović, 2012, 227).

Svodeći taj proces na njegovu najrazumljiviju dimenziju, na jezik kulture, fenomen “globalnog” nacionalnog hrvatstva bilo je moguće osvijetliti u njegovoj trovrsnoj pojavnosti, u tri markantna kulturno-civilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoeuropskom, balkansko-orijentalnom predstavljenim trima književnim paradigmama: Augustin (Tin) Ujević – Miroslav Krleža – Ivo Andrić (Lovrenović, I., 2005, 130).

Staro znanje, vezano za staro iskustvo međutim, više nije od pomoći jer je odgovaralo jučerašnjoj, a ne današnjoj geopolitičkoj stvarnosti, jučerašnjim, a ne današnjim životnim i povijesnim iskustvima i potrebama. Ono je bilo funkcionalno u političkom okviru Socijalističke Jugoslavije, danas, sa državom Bosnom i Hercegovinom, i novom geopolitičkom kartom jugoistočne Evrope “stapanje u jedinstven identitet” pokazuje se nemogućom misijom.

Preciznije: nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992. promijenjena je (do) tada važeća paradigma, čime su iscrpljena i pitanja koja je na osnovi nje bilo moguće postaviti. Zato je trebalo, već odavno, izvršiti “prijelaz s paradigme u krizi na novu”, prići “rekonstrukciji tog područja temeljem osnovnih novih stavova, rekonstrukciji koja mijenja neka od najelementarnijih teorijskih uopćavanja iz tog područja, kao i mnoge od njezinih paradigmatičnih metoda i primjena” (Kuhn, 2002, 96). Značilo je to, u isto vrijeme, potrebu otvaranja dijaloga s poviješću, ali s njezinom cjelokupnošću u čiju se regenerativnu snagu vjeruje i koja jest zalog budućnosti, a ne isključivu apologetsku okrenutost površinskoj, selektivnoj i ksenofobičnoj nacionalnoj povijesti.

Ovakvo stanje duha, koji ne propituje ni sebe ni drugoga, rezultat je prevlasti “korporacijske, industrijalizirane znanosti” koja je “silno izložena korupciji”. Znanje na kojem se temelji jedno dogmatsko razumijevanje nacionalnog identiteta niti je znanstveno, niti je rezultat kritičkog istraživanja. Takvu znanost može se ubrojiti među izrazito problematične kategorije suvremene znanosti: “traljavu znanost, poduzetničku znanost (u kojoj se igra zove dobivanje sredstava), bezobzirnu znanost i prljavu znanost”. Takva znanstvena metoda daleko je od toga da postane “paradigma univerzalnosti koja nije ograničena samo na jedno mjesto”, ona je zapravo samo “oportunistička logika i lokalno smješten oblik prakse ukorijenjene u lokalnom društvenom djelovanju” (Sardar, 2001, 39-43).

Kritičko samovrednovanje

Raspravljajući o imanju, znanju i spoznavanju Fromm ističe da je većina ljudi nesvjesna “kako je većina onoga što smatraju istinitim i samorazumljivim proizvedeno sugestivnim utjecajem društvenog svijeta u kojem žive”, i da spoznavanje započinje “uklanjanjem iluzija, deziluzioniziranjem” (Fromm, 1980, 91).

Još od devedesetih godina prošloga stoljeća politički desubjektivizirani od Tuđmana i HDZ-a, što je Daytonski sporazum samo potvrdio, bh. Hrvati danas predstavljaju, ne toliko brojčano koliko politički i psihološki, tek ostatke ostataka jedne groteskne politike, bez jasne perspektive u državi čijeg međunarodnog priznanja ne bi bilo bez njihovih glasova. Njihov ustavni položaj takav je “da uvijek mogu biti nadglasani”. Da stvar bude teža, na “državnoj razini, u skladu sa važećim Ustavom BiH, ravnopravnost ostvaruju političke elite, a ne narodi koje predstavljaju”
Pitanje je koliko uklanjanju tih iluzija može pridonijeti jedna od recentnih studija posvećena
hrvatskom kulturnom i političkom identitetu, koja kao ključne elemente “hrvatske kulturne i političke samosvojnosti” navodi: “jezik, duhovnu posebnost i njezine političke institucije i statute” (Kale, 1999, 51). Ne ulazeći ovdje u problem iznesene argumentacije ostaje za primjetiti da su u ovako koncipiranoj kulturnoj i političkoj shemi bh. Hrvati izostavljeni. Na jednoj strani izloženi su oni unitarizaciji, na drugoj ignoriranju. Ni jedan od ovih pristupa – osvrnimo se oko sebe – nije donio i ne donosi konstruktivno rješenje: izmirenje oprečnosti između državno-političkog i kulturnog identiteta. Konačno: kada bi se navedena shema dosljedno primijenila na bh. Hrvate tek onda bi na vidjelo izišla nasušna potreba da se njihova politička i kulturna “samosvojnost” opiše kao takva – kao samosvojnost!

Međutim, pod utjecajem višestruke nasljeđene inercije – jednako crkvene kao i znanstvene te političke provenijencije – hrvatska kultura u BiH nije još učinila ni prvi korak u pravcu vlastitog (pod)tipskog samoprepoznavanja unutar “globalne” hrvatske kulture, a pred njom se već otvara krupniji zadatak: zadatak vlastitoga deziluzioniziranja tj. (re)imenovanja. Hoće li se nakon toga – nakon kritičkog samovrednovanja – ona i dalje nazivati hrvatskom kulturom: Nomen est Omen ili Nomen est Problem? Današnjim rječnikom kazano: riječ je o geopolitici, o njezinoj racionalnoj, političkoj i emocionalnoj dimenziji. Vjerovanje u historijsku nužnost nije ništa drugo nego praznovjerje: “Samo planovi koji pogoduju opštem toku istorije mogu biti efikasni” (Poper, 2009, 9-10, 58-59).

Može li hrvatska kultura
održavati superiorni mit o
sebi, dok istovremeno bosansku
etiketira kao manje vrijednu
 i ”heretičnu” namećući joj
kompleks niže vrijednosti?
Potvrđuje to nesporna činjenica da dvadeset godina primjene Daytonskog mirovnog sporazuma Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu državu suštinski nije približio ni članstvu u NATO savezu ni Evropskoj uniji. Naprotiv sve su snažniji glasovi koji BiH proglašavaju “propalom državom”. Još od devedesetih godina prošloga stoljeća politički desubjektivizirani od Tuđmana i HDZ-a, što je Daytonski sporazum samo potvrdio, bh. Hrvati danas predstavljaju, ne toliko brojčano koliko politički i psihološki, tek ostatke ostataka jedne groteskne politike, bez jasne perspektive u državi čijeg međunarodnog priznanja ne bi bilo bez njihovih glasova. Njihov ustavni položaj takav je “da uvijek mogu biti nadglasani”. Da stvar bude teža, na “državnoj razini, u skladu sa važećim Ustavom BiH, ravnopravnost ostvaruju političke elite, a ne narodi koje predstavljaju” (Komšić, 2014, 175-190).

Sve što te tzv. elite rade u ime naroda rezultira njegovim siromašenjem, degradacijom i nestankom. Brojčano prepolovljeni, oni koji su još uvijek ostali – mentalno iseljeni i suprotstavljeni svojome primarnom okruženju: to je današnja slika bh. Hrvata i jedne politike “po svaku cijenu” u kontinuitetu prisutne od konca XIX stoljeća. Budući da se koncept jednog zajedničkog nadidentiteta, zbog teoloških opreka između kršćanstva i islama, te između katoličanstva i pravoslavlja pokazuje utopijskim, možda bi za početak, kao neku vrstu otpora nacionalnom nihilizmu, mogli izabrati ne-identitet – ne-pripadanje kao oblik vlastitoga pripadanja.

Za nacije stoljećima lišene državnosti (poput hrvatske) kultura je bila pouzdano, često jedino duhovno sidro i osnova za preživljavanje. U globalizirajućem i više međusobno ovisnom svijetu najveća je promjena solidarnost koja obuhvaća sve naše odnose kako sa ljudima tako sa prirodom. Ali takva duboka solidarnost zahtijeva duboku kulturu i proglašava ukupnu promjenu kulturne paradigme. Egocentrična kultura danas je kultura tjeskobe (Czyźewski, 2014, 28-29).  Takva kultura – kultura tjeskobe – hrvatska je kultura u Bosni i Hercegovini. Ona je rezultat kulture pamćenja, kulturnih konstrukcija i reprezentacije nastalih procesom kroatizacije.

Budući da kultura pamćenja nije nasljedna, ona se kroz generacije održava mnemotehnički, tj. memoriranjem. Tako se formira pojedinačni identitet kao izraz pamćenja i sjećanja, isto tako grupni identitet s tom razlikom što “grupno pamćenje nema neurološku osnovu”. Sa kroatizacijom započinje “zlatno doba” u kojem “zidine neće padati, a trnje neće bosti”. Na djelu je “mitomotorika čekanja i nade” (Asman, 2011, 82-83, 91). Takva se predodžba održava ritualizacijom kulturnog pamćenja, a sve što joj ne ide u prilog proglašava se subverzivnim sadržajima pamćenja. Tu se međutim javlja procijep između “komunikativnog” i “kulturnog pamćenja”, kao polaritet između “svakodnevnog pamćenja” i “pamćenja proslavljanja” (Asman, 2011, 52).

Ova se dihotomija nastoji razriješiti nametanjem (medijskim, obrazovnim i ritualnim) “pamćenja proslavljanja” kao jedinog relevantnog oblika pamćenja. Time kolektivni identitet gubi vezu sa stvarnošću i postaje izmješteni identitet bez domovine i države. Historijski smisao se međutim definira kao pranagon, kao “elementarna osobina čovjeka, koja je u vezi sa njegovom sposobnošću za kulturu” (Prema: Asman, 2011, 66). Hrvatska kultura u BiH pokazuje se kao kultura usmjerena protiv čovjeka, protiv njegovih suštinskih potreba nastalih iz stalnog dijaloga sa vlastitom poviješću i vlastitim primarnim okruženjem. Zato je ona kultura (samo)otuđenja.

(U sljedećem nastavku: Novo državno-političko ozračje i novi nacionalni tekst)

Vezani tekstovi:

Hrvati u BiH (II):
Dva koncepta “hrvatstva”

Hrvati u BiH (III): Kako pomiriti nacionalnu, državnu i kulturološku pripadnost?

Hrvati u BiH (IV): Multikulturalizam je mrtav u Evropi

Hrvati u BiH (V): Zavjera šutnje
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi