Neki orlovi nikad ne polete

Piše: Ahmed Burić

I baš kao što se Srbiji, ne samo u fudbalu, neće desiti ništa dobro dok se ne riješi posljednjeg traga hegemonije i stalnog guranja pod nos vlastite važnosti i ispravnosti – to je, između ostalog, uništilo i Jugoslaviju i njezin fudbal – tako je blesavo da mi ovdje slavimo Švicarce, jer eto, pored Albanaca koji mašu orlovima, ima i nesuđeni Zmaj (Seferović) koji je prije utakmice proučio fatihu. Kakvim se jeftinim folovima mediji bave, i kako smo svi skupa jadni. Sa svim tim simbolima, posvetama braniteljima (slučaj pobjede Hrvatske nad Argentinom), tri prsta, orlovima, haagovima…
Kad je u 95. minuti utakmice između Njemačke i Švedske, realov vezist Toni Kroos ispalio šut s vrha šesnaesterca i pogodio gornji lijevi ugao, spasivši adlere od bruke ispadanja u prvom kolu pomislio sam na priču J.L. Borgesa Deutsches Requiem. U njoj bivši zapovjednik koncentracionog logora Otto Dietrich zur Linde, osuđen na smrt zbog zločina protiv čovječnosti, piše svoj testament, noć prije nego će stati pred streljački stroj. Rekapitulirajući svoj život, pripadnik njemačkog plemstva koji je bezrezervno stao uz nacizam, kaže: Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. (…) Sutra ću umrijeti, ali ja sam simbol budućih naraštaja. (…) Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i obe koje je napao i mrzio. Nije važno što njegovo ja to nije znalo; to je znala njegova krv, njegova volja.”

Da je teško je živjeti u zabludama predaka, tome nas uči historija civilizacije: Njemačka se, nakon godina podijeljenosti i čekanja katarze, uspjela otrgnuti od mračnih projekcija o vlastitoj veličini, o dominaciji orla nad ostatkom Evrope, i danas je to što jeste. Najvažnija i najodgovornija evropska zemlja, koja nas svako malo, pa makar i golom iz skraćenog kornera podsjeti na onaj otrcani Linekerov poučak o igri u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci. I na nesalomivost duha, koja isto može biti mit, kojeg se ni u predsmrtnom času ne odriče junak Requiema.

Čiji je orao?


Slično kao što se svojeg orla nisu htjeli “odreći” ni napadači Švicarske albanskoga porijekla, Granit Xhaka i Xherdan Saqiri. Dva kažiprsta zakačena jedan za drugi i mahanje prstima su novost na fudbalskim terenima, a u osnovi imaju isti efekat na mase, kao i tri prsta kod Srba. To je znak dominacije, koji protivnik shvaća kao provokaciju, a obično se ne kažnjava. No, čini se da je i tome došao kraj. FIFA je nakon disciplinskog postupka odlučila da kazni i švicarske napadače, i selektora i Savez Srbije, koji su skočili na sudiju “Nemca” Felixa Brycha, koji je svojim suđenjem namjerno “belom orlu potkresao krila.”

Izjava srbijanskog selektora Mladena Krstajića od prije nekoliko mjeseci da se divi Aleksandru Vučiću bila je, nema sumnje, najbolja preporuka da dobije taj posao. Manirom najgoreg jugo – driblanja i manipulacije, smijenjen je iskusni Slavoljub Muslin, dokazan igrač i trener, i stavljen je podobni Krstajić. Koji je daleko od neznanja, ali, izgleda, i od bilo kakve etike i odgovornosti: nekada vrhunski odbrambeni igrač u Bundesligi odigrao devet sezona za Werder i Schalke 04. Radio je gastarbajterski posao, a to ne može nego dobro, tamo nema laprdanja, troprstašenja i orlovanja, i osim što biste čuli da je tu i tamo s Rakitićem i ostalim kolegama negdje znao uskočiti na narodnjake i zabljesnuti punim kafanskim sjajem, nije se mogao steći dojam da ga politika zanima, i da bi se nešto puno protezao oko “orlova” i njihovog leta.

Lola iz Zenice nosi potkoljenice


No, kada stvari krenu loše, ili kad se uozbilje, sve pokaže pravo lice. Nakon što protiv Švicarske nije sviran očigledan penal na Mitroviću, lola iz Zenice je na Instagramu napisao: “Samo su Srbi osuđeni na selektivnu pravdu. Nekada prokleti Haag, danas VAR.” Tako je sistem video suđenja koji pomaže sudijama odmah postao još jedan sastavni dio antisrpske zavjere, a Krstajić, otprilike, pokazao šta bi bilo da kao jedva punoljetan mladić, sa Čelikovim kopačkama i štucnama, nije iz Zenice, odakle je rodom, izbjegao u Kikindu i nastavio šutati lopte. Sve ostalo bi ga, sudeći po njegovim izjavama,  odvelo u neki drugi “sport”, čije su posljedice nesagledivo teže. 

I baš kao što se Srbiji, ne samo u fudbalu, neće desiti ništa dobro dok se ne riješi posljednjeg traga hegemonije i stalnog guranja pod nos vlastite važnosti i ispravnosti – to je, između ostalog, uništilo i Jugoslaviju i njezin fudbal – tako je blesavo da mi ovdje slavimo Švicarce, jer eto, pored Albanaca koji mašu orlovima, ima i nesuđeni Zmaj (Seferović) koji je prije utakmice proučio fatihu. Kakvim se jeftinim folovima mediji bave, i kako smo svi skupa jadni.  Sa svim tim simbolima, posvetama braniteljima (slučaj pobjede Hrvatske nad Argentinom), tri prsta, orlovima,  haagovima…

Tom ikonografijom requiema koja nikada neće nestati. Ovaj će dio svijeta progledati kad se u njemu ne budu smjele raditi stvari koje ljudi odavde, kad su negdje TAMO, inače ne čine. 

Jer, za neke orlove izgleda da uvijek lete.

A neki drugi, nikad ne polete. Jer, jednostavno, ne odrastu.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi