Sukobi u Podrinju

Piše: Paulina Janusz

Koliko su priče o “velikom uspjehu” Domovine istinite, a koliko je to samo predstava za javnost koja treba da sakrije svu bezidejnost i licemjerje predstavnika povratnika u Republiku Srpsku
Poslednjeg dana marta 2014. godine u Potočarima je, uz posredovanje Prvog marta, potpisan sporazum devet stranaka – Demokratska fronta, Hrvatska stranka prava, Posavska stranka, Savez za bolju budućnost, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, Stranka demokratske akcije, Stranka dijaspore, Socijaldemokratska unija i Stranka pravde i povjerenja – o zajedničkoj listi za entitetski i državni nivo iz entiteta RS na oktobarskim izborima.

Ovo je ujedno bio i nezvanični početak predizborne kampanje, koja se pokazala kao borba, prije nego za glasove, za unutar i međustranačku nadmoć.

Podjele u SDA


Ubrzo nakon potpisivanja sporazuma dogodilo se nešto što je Domovinu koštalo znatno više od odustajanja SDP-a od zajedničkog nastupna na izborima. Pripreme za kongres i borba za pozicije na listama prerasli su u ozbiljan sukob unutar podrinjske SDA. Podjela ove stranke na pristalice Bakira Izetbegovića i Sulejmena Tihića je od samog početka imala uticaj na formiranje timova za pregovore. Sadik Ahmetović, tada blizak Tihićev saradnik, nije u njima učestvovao bez pratnje Edina Ramića, Izetbegovićevog savjetnika. Prava Pandorina kutija otvorena je ipak tek prilikom određivanja prvog kandidata SDA u Izbornoj jedinici broj sedam, odnosno broja četiri na listi.

Za ovo su mjesto bila zainteresovana dvojica Zvorničana – Nedim Čivić i Muhamed Čikarić, koji su iza sebe imali potpredsjednika stranke Sadika Ahmetovića, odnosno predsjednika Regionalnog odbora Srednje Podrinje Dževada Mahmutovića, nekad najbliže saradnike, koji su zbog svojih pulena krenuli u bespoštednu borbu. Ahmetović je optuživao Mahmutovića da su u pozadini upornog “guranja” Čikarića njegove lične frustracije jer nije dobio mjesto na listi, dok je Mahmutović Ahmetoviću zamjerio da želi biti prvi na listi i za državni parlament i na kompenzacionoj listi što bi, prema tadašnjim procijenama, za SDA značilo gubitak jednog poslaničkog mjesta u slučaju da Ahmetović dobije direktni mandat.

Nedim Čivić i Sadik Ahmetović
Početkom maja prošle godine je u vikendici Nasera Orića na Karauli održan sastanak predstavnika SDA i boraca koji je trebao smiriti strasti, no bez rezultata. Rješenje nije pronađeno ni na sastanku Regionalnog odbora SDA u Zvorniku početkom jula, a svađu koja je na njemu izbila je u jednom trenutku prekinuo potpredsjednik Opštinskog odbora SDA Srebrenica Hamdija Fejzić koji je izašao iz sale zajedno s još nekolicinom funkcionera, kako je kasnije objašnjavao, zbog toga što su neke od iznesenih optužbi bile jednostavno neukusne.

U konačnici je Mahmutović odbio da potpiše liste s Čivićem kao kandidatom, pa se Ahmetović obratio direktno Centrali, koja je zarad mira u kući popustila pred argumentima potpredsjednika. Obračun ipak nije bio završen što je na vidjelo izašlo tokom kampanje – na terenu su tada radile dvije paralelne ekipe iz SDA od koji je jedna lobirala za Čivića dok je druga umjesto Čikarića, koji je ostao van lista skupljala glasove za Edina Ramića. Već je tada postalo jasno da se ovdje zapravo ne radi o nečijem mandatu u NSRS već o tome ko će preuzeti Regionalni odbor.

Izglede na uspjeh Domovine je konačno pokopala kandidatura Emira Suljagića za bošnjačkog člana Predsjedništva ispred DF-a, koja je objelodanjena početkom jula. Negdje u vrijeme komemoracije u Potočarima za potrebe predizborne kampanje počeo je proces “brisanja” dotadašnjeg lidera Koalicije iz čitave priče.
Zanimljivo je da se ovaj sukob prenio i na prijedorsku izbornu jedinicu, gdje je protiv Senada Bratića lobirao Nedžad Bešić, povjerenik Gradskog odbora SDA Prijedor, a sve to u dogovoru sa Sadikom Ahmetovićem.

Otpisani Prijedorčani i Hrvati

Sukob u srednjem Podrinju je imao značajan uticaj na stanje unutar Domovine upravo zato što je srednje Podrinje u svakom smislu okosnica Koalicije.

Kao prve su se iz Koalicije Prvi mart povukle organizacije iz Prijedora. Politički predstavnici ove izborne jedinice su, pak, eliminisani postepeno. Prvi mart je tokom kampanje u Srebrenici koristio uhodane puteve i tako su tokom putovanja po Evropi predstavnici Koalicije okupljali prije svega dijasporu iz Podrinja. I u političkim pregovorima su tada učestvovali uglavnom Podrinjci, ako ne računamo Prijedorčanina Mirsada Duratovića koji se razišao s Koalicijom nakon odluke da se ona odrekne nezavisnih kandidata. Njegovo mjesto kasnije nije popunjeno – Senad Bratić iz Bosanskog Novog, nosilac liste za NSRS iz ove izborne jedinice, rijetko se pojavljivao u Prijedoru, a kamoli u Sarajevu, a kao rezultat toga, iako se radi o najvećoj izbornoj jedinici s najvećom povratničkom populacijom, čitav je zapadni dio RS-a reprezentovao kandidat iz Banjaluke Admir Čavka (iz SBB-a).

Prijedorčani nisu dospijeli ni na glavne pozicije na listama. Senad Bratić teško da je mogao pridobiti glasače iz ovog kraja, ionako već razočarane evidentnom nadmoći Podrinjaca, a i kao kandidat nije se on previše trudio da postane pravi lider ove regije. Rezultat toga je zapostavljenje Prijedora, koje se najbolje vidjelo u već pomenutom slučaju Have Tatarević – dok su saopštenja u vezi Konjević Polja štancana gotovo svakodnevno ­ – koja nije mala kome da se obrati javnosti uzaludno čekajući da je bilo ko iz vrha vlasti posjeti.

Potpisivanje Domovine, Potočari, 31. mart 2014. godine






















Ovu marginalizaciju čitavog jednog djela RS-a s izuzetno jakom povratničkom populacijom najbolje oslikava činjenica da je najbliža Prijedoru predstavnica povratnika u NSRS Ivana Lovrić  iz HSP-a koja je mandat dobila sa samo 322 glasa zahvaljujući drugom mjestu na kompenzacijskoj listi. Iako dolazi iz sela Šurkovac kod Ljubije, Lovrić današ živi u Orašju, a u njenoj izbornoj jedinici sve do neobične pobjede niko za nju nije ni čuo.

Uostalom, Ivana Lovrić osim simbola marginalizacije Prijedora odličan je i pokazatelj odnosa Domovine prema Hrvatima. Uključeni u rad Koalicije predstavnici hrvatskih stranaka (HSP i SPP) mahom žive u Federaciji, a hrvatski kadar koji se u njenom djelovanju najviše isticao je bivši, u javnosti kompromitovani direktor fondacije OdRaz, Vinko Jakić. Također, simptomatično je da je Koalicija mogla imati samo jednog kandidata za predsjednika/potpredsjednika RS i opredljelila se odmah za bošnjačkog, što je umalo dovelo do još jedne pobjede Emila Vlajkija, u finišu svrgnutog glasovima dijaspore.

Brisanje Emira Suljagića

Svoje pravo lice je Domovina pokazala i prilikom iftara, organizovanog početkom jula u Banja Luci, od strane Ramiza Salkića. Upskos službenom neprijateljstvu među RS-ovskim Bošnjacima i SNSD-om okupila se na njemu čitava vrhuška SDA zajedno s predsjednikom NSRS Igorom Radojčićem (finansijerom ovog događaja) i premijerkom Željkom Cvijanović. Dileme oko ispravnosti ovakvog ponašanja najbolje je pokazala (dan poslije) briga Sadika Ahmetovića koji se nervozno raspitivao da li ga je neko od prisutnih fotografa uslikao.

Mahmutović je odbio da potpiše liste s Čivićem kao kandidatom, pa se Ahmetović obratio direktno Centrali, koja je zarad mira u kući popustila pred argumentima potpredsjednika. Obračun ipak nije bio završen što je na vidjelo izašlo tokom kampanje – na terenu su tada radile dvije paralelne ekipe iz SDA.
Izglede na uspjeh Domovine je konačno pokopala kandidatura Emira Suljagića za bošnjačkog člana Predsjedništva ispred DF-a, koja je objelodanjena početkom jula. Negdje u vrijeme komemoracije u Potočarima za potrebe predizborne kampanje počeo je proces “brisanja” dotadašnjeg lidera Koalicije iz čitave priče. Njegove osnove smjernice je najbolje predstavio u intervjuu za bportal Edin Ramić:

Bportal: U javnosti se stekao dojam da je Emir Suljagić najzaslužniji za priču o Koaliciji Domovina. Je li to tačno?

Ramić: Projekat zajedničke liste je ideja stara koliko i sam entitet RS. U projekat Domovina su u početku bile uključene sve probosanske stranke, a onda se Emir Suljagić počeo slikavati i objavljivati po portalima slike kako nas okuplja kao “kvočka piliće”, zahtijevati učešće na listama i predstavnika 1. marta i slično. To je prvo razljutilo bivše mu partijske drugove, pa su odustali od zajedničke liste. Nakon toga su i neke manje stranke sa velikim ambicijama napustile taj projekat, da bi na kraju i on sam digao ruke od toga i ozbiljno se posvetio brizi za Bošnjake u FBiH. Od tada je njegov mrski neprijatelj postao onaj koji je taj projekat sve vrijeme podržavao na sve moguće načine. Tačno je dakle da nas je sve prevario. O Suljagiću toliko.

Nije slučajno upravo Ramić rekao ono šta su ostali izbjegavali – Suljagićevi odnosi sa čelnikom jače “druge struje” u RS-u (neprijateljske prema Bakiru Izetbegoviću), Sadikom Ahmetovićem, nikad nisu bili do kraja narušeni i čak i u najvrelijim momentima kampanje je među ovom dvojicom postojala određena – i to vrlo prjateljska – komunikacija.

Prava misterija je ipak komunikacija između Sadika Ahmetovića i Željke Cvijanović, odnosno Domovine i SNSD-a. U jednom je trenutku na portalima osvanuo instruktivni glasački listić Domovine iz Kozarca na kojem je kako preporučen član Predsjedništva iz RS-a zaokruženja bila kandidatkinja SNSD-a, no postoje indicije da je lobiranje za Cvijanovićku imalo mjesto ne samo u Krajini već i u Podrinju. Nedim Čivić, na primjer, u jednoj izjavi pokušavao je slična nagađanja otpisati kao neprijateljsku propagandu “druge struje” u  SDA, no činjenica je da je Čivić u ovom periodu obnašao funkciju savjetnika SNSD-ovog načelnika Zvornika, Zorana Stevanovića, te da je u nekoliko povratničkih naselja u ovoj opštini (Kula grad, Klisa, Divič) nadmoćno pobijedila upravo Cvijanovićka.

Neumoljive brojke

Kakav je konačni ishod djelovanja Domovine najbolje pokazuju brojke. Umjesto zacrtanih 12 poslanika u Narodnoj skupštini RS ima ih pet, dakle tačno toliko koliko je u prošlom sazivu imao klub SDA-SDP. Pomak je vidljiv jedino u slučaju državnog parlamenta u koji je ušao jedan bošnjački poslanik iz RS-a ali i to preko kompenzacije što se već dogodilo 2006. godine. Pobijedio je i kandidat Domovine za potpredsjednika RS-a.

Dosta toga o Domovini govore i imena novoizabranih poslanika – većinom stranačkih prvaka koji su već imali priliku da pomognu svojim sunarodnjicima u manjem entitetu i koji to nisu uradili. Direktne mandate su ostvarili SDA-ovci Adil Osmanović, Senad Bratić i Nedim Čivić. Preko kompenzacije su u NSRS ušli Edin Ramić i Ivana Lovrić. U državnom parlamentu, pak, RS-ovske će Bošnjake reprezentovati Sadik Ahmetović, dok je Ramiz Salkić osvojio potpredsjedničko mjesto.

Početkom maja prošle godine je u vikendici Nasera Orića na Karauli održan sastanak predstavnika SDA i boraca koji je trebao smiriti strasti, no bez rezultata. Rješenje nije pronađeno ni na sastanku Regionalnog odbora SDA u Zvorniku početkom jula.
Poražavajući su tek podaci vezani za izlaznost na izbore. Stranke okupljene unutar Domovine su u glasanju za NSRS dobile 794 glasa manje nego 2010. godine, 4.612 glasa manje kad je u pitanju državni parlament i čak 10.000 glasa manje za predsjednika, odnosno potpredsjednika RS. Zanjimljivo je da je najveći pad u glasovima za državni parlament zabilježila treća, podrinjska, izborna jedinica sa čak 2.167 glasova manje u odnosu na 2010. godinu. Ne ohrabruje ni izlaznost koja je u povratničkim mjestima iznosila u prosjeku 20-25 posto.

Interesantno je da je najviše glasova 2014. dala Domovini diskirminisana prijedorska izborna jedinica. 12.710 je dobila lista Koalicije u prvoj izbornoj jedinici za državni parlament i 8.092 za NSRS, dok su favorizovani Podrinjci za Domovinu u državnom parlamentu dali 9.237 glasa, a za NSRS 7.974. Što ipak nije imalo nikakvog uticaja na sastav pomenutih tijela jer su upravo Podrinjci Sadik Ahmetović i Edin Ramić bili nosioci kompenzacijskih listi.

Poseban neuspjeh Domovine je registracija novih glasača na području RS-a. Za glasanje izvan BiH je ove godine bilo prijavljenih 42.008 birača (za Federaciju i RS) – nije dakle Prvi mart uspio ispuniti megalomanski cilj 100.000 registrovanih glasača. Samo sedam dana prije kraja registracije Koalicija je izašla u javnost sa saopštenjem: “Posao sa glasanjem putem pošte nije završen do 12. oktobra, te je pred nama da sada osiguramo ono što objektivno možemo očekivati, a to je postići rast od 100 posto važećih glasačkih listića iz inostranstva za područje RS-a u odnosu na 2010. godinu. Da napomenemo, da je tada za područje entiteta RS poštom glasalo 12 549 osoba.” Taj nagovještavan “objektivan” cilj nije postignut – putem pošte je za državni parlament stiglo 17.356 glasova, za NSRS 17.381, a za Predsjednika RS 17.444. Umjesto 100.000 imamo dakle 4.500 hiljade novih glasača.

Ramiz Salkić, Senad Bratić i Muharem Murselović






















Zanimljivo je da je “rast od 100 posto” zabilježen samo u Podrinju i to samo u izborima za državni parlament. 2014. je u njima učestvovao 3.264 glasača (2010. godine – 1.610) dok je u glasanju za NSRS broj taj iznosio 2.373 (2010. – 1.599). Uprkos tome da je broj birača udvostručen to se nije odrazilo na broj glasova prvog na listi u ovoj izbornoj jedinici Sadika Ahmetovića koji je ove godine dobio 6.374 glasa dok ih je 2010. imao 4.686. “Rastom od 100 posto” može se u ovoj jedinici pohvaliti samo Edin Ramić koji je iz 1.051 skočio na 2.584 glasova.

Ovdje valja napomenuti i da se rezultat Domovine ne bi promijenio ni da se koaliciji priključila SDP. Ova stranka je zabilježila katastrofalne rezultate na svim nivoima vlasti, što se odrazilo i na njen položaj u RS-u tako da, sve da dodamo njene glasove ovim domovinskim, ne bi to probosanskim strankama donijelo nijedan dodatni mandat.

S obzirom na sve navedeno, teško je objasniti pobjedičko raspoloženje bošnjačkih političara – osim ako im je glavni cilj bio pronalaženje radnog mjesta za Sadika Ahmetovića. Ako su, pak, dvogodišnje deklaracije i velike riječi bile išta drugo do puke propagande njegovog izbornog štaba onda je Domovina doživjela debakl. I kao debakl a ne “istorjiski uspjeh” treba biti zapamćena.

(Kraj)

Vezani tekst:

Domovina (I):
Bitno je biti Bošnjak
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi