Poruke – mislimo na vas, Solun nije mrtvo slovo na papiru – očito su maksimum koji su sve zemlje Zapadnog Balkana u ovom momentu mogle da dobiju od EU

: Tamara Nikčević

Predsjednik Evropskog pokreta u Srbiji, redovni profesor na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju u Beogradu i nekadašnji ambasador SFRJ pri EU, Mihailo Crnobranja, komentarišući poruke Samita EU-Balkan u Sofiji, objašnjava da li je predsednik Emanuel Makron državama pretendentima za članstvo u EU zaista “sasuo kofu hladne vode na glavu”: “Poručivši da EU, pre prijema novih članica, mora da izvrši unutrašnje reforme, predsednik Makron donekle je zaista obeshrabrio države regiona. Doduše, da sam na njegovom mestu, rekao bih isto. Jer, šta je predsedniku Makronu u ovom momentu važnije: da zadovolji Francuze ili da ohrabri zemlje Zapadnog Balkana? Odgovor je jasan!”; šta je poručeno Bosni i Hercegovini na Samitu u Sofiji: “Bakir Izetbegovć je u Sofiju došao sa dva zacrtana cilja: prvo, da BiH do 2018. dobije status zemlje kandidata za članstvo u EU; drugo, da pristupni pregovori BiH budu otvoreni nedugo nakon dobijanja kandidature… Mislim da će put BiH u EU ići veoma sporo. Tim pre što problem u ovom momentu nisu samo nesuglasice na relaciji Federacija-Republika Srpska, nego i činjenica da je unutar Federacije otvoren problem Hrvata, koji pokušavaju da dostignu status RS u BiH, odnosno da Mostaru dodijele status glavnog grada novog entiteta”; gdje bi Jugoslavija danas bila da devedesetih nije srušena na onako bestijalan način: “Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. veka, u diplomatskim krugovima nezvanično se moglo čuti da bi Jugoslavija, koja je svoju kandidaturu za članstvo predala pre svih država Istočne Evrope, u EU, zajedno sa Austrijom, Finskom i Švedskom, mogla biti primljena već 1996. godine. E, a pogledajte gde smo danas!”
Iako zamišljen kao “Solun 2”, nedavno održani Samit EU-Balkan u Sofiji očito je veoma razočarao lidere gotovo svih zemalja Zapadnog Balkana koji su se, valjda, nadali da će, tokom susreta sa najvišim zvaničnicima EU, dobiti konkretne rokove za pridruživanje svojih država Evropskoj uniji. Naročito razočaran bio je premijer Albanije Edi Rama, koji je, stigavši “ispražnjenih baterija” na nešto kasnije održan panel Bečkog ekonomskog foruma, odnos EU prema zemljama Zapadnog Balkana nazvao – “tough love”. “EU govori o zamoru od proširenja, a mi bi trebalo da izbegnemo zamor od strpljenja, jer je za nas od ključne važnosti da napredujemo ka Briselu i da što više nas postane deo tog kluba”, kazao je premijer Rama.
 
Predsjednik Evropskog pokreta u Srbiji Mihailo Crnobrnja kaže za Avangardu da nakon svega što smo u Sofiji vidjeli i čuli, ostaje pitanje zašto je EU uopšte organizovala ovaj sastanak na Balkanu i za Balkan. “Jasno je da EU ima dve publike: jedna su države Zapadnog Balkana, druga su one zemlje kojima je EU imala nameru da poruči da je i dalje veoma zainteresovana za naš region”, kaže Crnobrnja.

AVANGARDA: Kome je to EU poručila?

CRNOBRNJA:
Kini, Rusiji, Americi i Turskoj. Tim državama je na ovaj način stavljeno do znanja da EU nastavlja da brine o Balkanu, tj. da ne odustaje od integracije našeg regiona. Doduše, istovremeno je poručeno da EU u ovom momentu nema naročito veliku volju da Zapadni Balkan proglasi prioritetom na način na koji je, recimo, 2004. to za njih bila Istočna Evropa.

AVANGARDA: Zašto Zapadni Balkan nije prioritet EU?

CRNOBRNJA:
Zato što je odavno postalo bespredmetno dokazivati da i bivše komunističke zemlje ulaze u EU. Deset takvih država već su postale članice EU, čime je Evropa pokazala da je na starom kontinentu uspela da uspostavi mir i stabilnost.

AVANGARDA: Na koji način je EU, kako kažete, poručila da joj je stalo do država Zapadnog Balkana? Gdje ste to tačno prepoznali? Pitam zato što je, po ocjeni pojedinih zapadnih analitičara i medija, francuski predsjednik Emanuel Makron u Sofiji zapravo “izručio kofu hladne vode” na evropske aspiracije zemalja Zapadnog Balkana.

CRNOBRNJA:
Poručivši da EU, pre prijema novih članica, mora da izvrši unutrašnje reforme, predsednik Makron donekle je zaista obeshrabrio države regiona. Doduše, da sam na njegovom mestu, rekao bih isto. Jer, šta je predsedniku Makronu u ovom momentu važnije: da zadovolji Francuze ili da ohrabri zemlje Zapadnog Balkana? Odgovor je jasan. Pritom, ne zaboravite da EU u ovom momentu prolazi kroz možda najteži period od svog postojanja, odnosno da je pred zemljama članicama EU trenutno nekoliko teških izazova sa kojima se moraju suočiti: Bregzit, dužnička kriza, migrantska kriza, loša konkuretnost u odnosu na ostatak sveta, zatim i problem Španije i Katalonije, koji pokazuju da populizam i lokalnacionalizam na neki način nagrizaju temelje ideje koja je trebalo da bude nadnacionalna.

AVANGARDA: Zašto onda države Zapadnog Balkana i dalje žele u ovakvu EU?

CRNOBRNJA:
Čini mi se da sve zemlje Zapadnog Balkana, uprkos svemu, većinski dele isti stav: ulazak u EU ipak je najmanje loš izbor. Ne kažem, dakle, da je najbolji, ali je svakako najmanje loš. Evidentno je da na Zapadnom Balkanu jača evroskepticizam. Koji, istina, jača i u Evropi, pa zato nije čudno što oni koji na članstvo u EU čekaju godinama i decenijama polako počinju da gube početni entuzijazam.

Po mom sudu, za sve države bivše Jugoslavije koje su ostale izvan EU veoma je važno da nastave da ispunjavaju uslove koje je propisala EU: da otvaraju poglavlja, da polako prihvataju i realizuju evropske vrednosti, evropske principe, da nastave reformu pravosuđa, unaprede organizaciju države, slobodu medija, borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, ljudska prava i slobode, a datum pridruživanja će doći kad dođe. Ne zaboravite da je Hrvatska u EU ušla mnogo teže nego sve države pre nje. Zašto? Zbog Bugarske i Rumunije. U međuvremenu, EU je očito nešto naučila iz iskustva pridruživanja te dve države, baš kao i iz vlastitih propusta i grešaka i, u slučaju Hrvatske, prvi put uvela monitoring. Jasno je, dakle, da će se preostale zemlje Zapadnog Balkana suočavati sa sve težim uslovima, sa sve ozbiljnijim zahtevima da se doslovno ispune svi uslovi za članstvo u EU. Crna Gora i Srbija, kao najozbiljnije države kandidati, itekako osećaju te pooštrene kriterijume Brisela. Ostalima će, kažem, biti još teže.

AVANGARDA: Ako predsjednik Makron, kako kažete, zaista više vodi računa o tome da se svidi svojim francuskim biračima, a zanemaruje uvijek turbulentni Balkan, imaju li pravo analitičari koji kažu da je u EU na djelu kriza liderstva?

CRNOBRNJA:
Bojim se da imaju. Jer, ko je tačno Donald Tusk, znate li? Koliko Španaca, na primer, danas prepoznaje Tuska? Nažalost, veoma mali broj. Sa druge strane, Zapad danas ipak ima i ozbiljne lidere.

AVANGARDA: Koje?

CRNOBRNJA:
Angelu Merkel, na primer.

AVANGARDA: Zaista mislite da je kancelarka Merkel lider na nivou nekadašnjih velikih zapadnih političkih autoriteta?

CRNOBRNJA:
Mislim da je Angela Merkel ozbiljan evropski lider. Pa, jedan od razloga izlaska Velike Britanije iz EU je to što Englezi nisu hteli da slušaju Angelu Merkel. Koja, naravno, ne sedi u Briselu. Hoću da kažem da je problem EU nedostatak lidera na pravim mestima.

AVANGARDA: Kako je Srbija reagovala na poruke Samita u Sofiji? Pretpostavljam da ste vidjeli da je predsjednik Vučić, odgovarajući na pitanje da li će Srbija 2025. ući u EU, prilično rezignirano odgovorio: “Mislite da to zna bilo ko u EU?!”.

CRNOBRNJA:
Vučićeva reakcija je očekivana. Pokazalo se, naime, da je vezivanje za konkretan datum pridruživanja EU i neozbiljno i nezahvalno. Što, naravno, ne znači da to predsednika Vučiča i Vladu Srbije lišava obaveze doslednog sprovođenja svih obaveza koje će dovesti do toga da i pre 2025. Srbija završi pregovore sa EU i, na primer, 2023. kaže – evo, mi smo svoje završili; izvolite, primite nas u članstvo.

AVANGARDA: Što tačno za Srbiju znači završetak pregovora sa EU, posebno ako znamo da je uslov za članstvo potpisivanje takozvanog pravno obavezujućeg sporazuma Beograda i Prištine? Ministar Aleksandar Vulin, koji je trbuhozborac predsjednika Vučića…

CRNOBRNJA:
I više od toga…

AVANGARDA: Vulin, dakle, kaže da bi, ako je priznanje Kosova uslov za članstvo u EU, Srbija “trebalo da razmisli o promeni prioriteta svoje spoljne politike”. Kako ste razumjeli ovu izjavu?

CRNOBRNJA:
Pitanje Kosova zaista je najteži problem sa kojim se Srbija suočava i njega će, bojim se, biti veoma teško rešiti. Predsednik Vučić poslednjih meseci čini sve kako bi podelio odgovornost oko rešavanja pitanja Kosova, očito nastojeći da u istoriji ne ostane zapisan kao ličnost koja je Albancima “poklonila Kosovo”. Pritom, Kosovo je izgubljeno onog momenta kada su se naša vojska i policija odatle povukle, odnosno kada je 1999. potpisan Kumanovski sporazum. Srbija na Kosovu odavno nema ni “s” od suvereniteta. Međutim, oni koji žele da nastave “bitku za Kosovo” nadaju se da će se neko sa Zapada u jednom momentu pridružiti Rusima i Kinezima i pozvati se na Rezoluciju 1244 UN. Neće! Verujem da je maksimum koji Beograd u ovom momentu može dobiti zaštita Srba, srpskih religioznih, istorijskih i kulturnih spomenika. Na tome bi, po mom sudu, trebalo insistirati.

AVANGARDA: Možete li predvidjeti reakciju javnost u Srbiji kada se, i ako se jednoga dana zaista potpiše pravno obavezujući sporazum sa Kosovom?

CRNOBRNJA:
To je veoma teško predvideti. Ipak, nadam se da će, paralelno sa evroskepticizmom o kojem smo već govorili, u Srbiji postepeno rasti uverenje da Kosovo nije moguće vratiti u okvire Srbije onako kako je to zamislio Vojislav Koštunica, ubacivši ga u preambulu Ustava Srbije. Što pre se dogodi to suočavanje sa realnošću, to bolje po Srbiju, po njeno društvo i građane. Ovo što Vučić trenutno radi veoma je inteligentno.

AVANGARDA: Što je inteligentno?

CRNOBRNJA:
Vučićev pokušaj da u velikoj igri oko Kosova Srbija ne ostane totalni gubitnik, a Kosovo totalni dobitnik. U tom bi komprimisu trebalo tražiti rešenje. Pritom, druga strana u ovom procesu nije Priština, nego Amerika, čijem su bivšem predsedniku Bilu Klintonu kosovski Albanci u Prištini podigli spomenik. Nadam se, dakle, da će EU pomoći da se nađe ne apsolutno, nego kompromisno rešenje ovog trenutno gorućeg problema u Srbiji.

AVANGARDA: Pojedinini njemački mediji su, nakon Samita u Sofiji, nagovijestili da Srbija polako odustaje od EU.

CRNOBRNJA:
Nemam takav utisak. Ukoliko bi Beograd u jednom momentu zaista digao ruke od članstva u EU, to bi odustajanje, verujem, bilo kratkog daha. Srbija bi, naime, veoma brzo otkrila da ide u pogrešnom smeru i vratila bi se na evropski kolosek. Sa druge strane, Rusija danas ima toliko problema – Krim i Ukrajina, situacija na Bliskom istoku – da Balkan svakako ne može očekivati neko veliko i aktivnije rusko angažovanje.

AVANGARDA: Kako ne može? A oktobar 2016. u Crnoj Gori?!

CRNOBRNJA:
Nemam dovoljno informacija o tom događajima.

AVANGARDA: Niste čitali londonski Guardian, ili New York Times, Washington Post? Niste čuli šta su o ruskom miješanju u izborni proces u Crnoj Gori i pokušaju ubistva Mila Đukanovića govorili potpredsjednik SAD Majk Pens i šef diplomatije Velike Britanije Boris Džonson, na primjer?

CRNOBRNJA:
Iznosim svoje mišljenje… Drugo, bez uvrede, Crna Gora ima 650.000 stanovnika, što je trećina Beograda, tako da zainteresovanost Rusije…

AVANGARDA: Bez uvrede, gospodine Crnobrnja, Crna Gora je – država; tako je ušla u NATO, tako će ući u EU, bez obzira, dakle, na broj stanovnika.

CRNOBRNJA:
Formalno, Vi ste u pravu. Međutim, politički gledano, Malta i Nemačka takođe su države, ali – da li je njihova moć unutar EU jednaka?

AVANGARDA: Nije, ali su obje u EU ušle ne kao “stanovništvo”, nego kao – države!

CRNOBRNJA:
Sada govorite meni u prilog. Dakle, situacija u Srbiji mnogo je komplikovanija nego situacija u Crnoj Gori, i to pre svega zbog Kosova, zbog Bosne…

AVANGARDA: Naravno, komplikovanija je, budući da Crna Gora nije u sukobu sa susjedima, nema teritorijalnih pretenzija u odnosu na bilo koju državu regiona, članica je NATO, otvorila je 30 poglavlja u pregovorima sa EU… Ali, pustimo Crnu Goru i njenih 650.000 stanovnika! Pominjete Bosnu i Hercegovinu – kako je ona prošla na Samitu u Sofiji?

CRNOBRNJA:
Bakir Izetbegović je u Sofiju došao sa dva zacrtana cilja: prvo, da BiH do 2018. dobije status zemlje kandidata za članstvo u EU; drugo, da pristupni pregovori budu otvoreni nedugo nakon dobijanja kandidature. Šta je realnost? Mislim da će put BiH u EU ići veoma sporo. Tim pre što problem u ovom momentu nisu samo nesuglasice na relaciji Federacija-Republika Srpska, nego i činjenica da je unutar Federacije otvoren problem Hrvata, koji pokušavaju da dostignu status RS u BiH, odnosno da Mostaru dodijele status glavnog grada novog entiteta. Ovako ozbiljni problemi iziazivaju i ozbiljne tenzije, što dodatno usložnjava situaciju. Poseban problem predstavlja to što time očito ne žele da se bave političari unutar BiH, verovatno očekujući da se ta pitanja razreše dok je BiH u fazi čekanja ulaska u EU.

AVANGARDA: “Brisel Bosancima neprekidno poručuje – dogovorite se!”, ispričao mi je svojevremeno profesor Zdravko Grebo. “Pa, jeb’o vas dogovor! Da smo se mogli dogovoriti, ne bismo se klali! Nemojte nas baš toliko praviti budalama!”

CRNOBRNJA:
Turska je, ne zaboravite, duže od dve decenije kandidat za članstvo u EU, a danas je od Evrope dalje nego što je to bila u momentu kada je podnela kandidaturu. EU je, već sam kazao, očito veoma oprezna i ne bi želela da ponavlja greške.

AVANGARDA: Iz Sofije su ovoga puta veoma razočarani otišli i predsjednik Albanije Edi Rama i premijer Makedonije Zoran Zaev. Jesu li imali razloga za razočarenje?

CRNOBRNJA:
Iako su to očekivale, ni jedna od te dve države nije dobila konkretan rok za pridruživanje EU, pa su, u tom smislu, imale razloga za razočarenje. Posebno Makedonija, koja već dvadeset i šest godina ne može da napravi dogovor sa Grčkom oko imena. Najčudnije je to što u tim pregovorima posreduju SAD. Pritom, Grčka je, kao što znamo, prilično nejak partner u EU, pogotovu ako se u obzir uzmu dugovi koje ima. Ipak, vidimo da Grcima polazi za rukom da Makedonce zaustavljaju na putu evroatlanskih integracija. Čini mi se da opisana situacija veoma slikovito pokazuje koliko je Evropi zapravo stalo do rešenja kriza na Balkanu.

AVANGARDA: Koliko joj je stalo?

CRNOBRNJA:
Malo. Jer, kažem, ako nije u stanju da toliko dugo reši jedan ne naročito komplikovan problem, onda… Razumeo bih da se promeni imena Makedonije protivi Nemačka, Francuska ili Velika Britanija; ali ako Grčka sa osam miliona stanovnika može da zaustavi EU u nečemu što svi žele, onda tu nešto debelo nije u redu. Neko će reći da je ime države važna stvar, ali ne vidim šta tačno fali Južnoj Koreji, kojoj ime uopšte ne smeta da postane respektabilna sila u svetu tehnike, automobila.

AVANGARDA: Da, ali smetnja rješavanju imena Makedonije su kako grčki, tako i makedonski nacionalizam.

CRNOBRNJA:
Tako je. Takođe, čak mnogo više nego Grčka, Makedonija se danas suočava sa problemom prisustva Albanaca.

AVANGARDA: Šta to znači?

CRNOBRNJA:
Jeste li znali da je Skoplje drugi najveći albanski grad na svetu? Zapadna Makedonija se strahovito poalbanila i zbog toga će Makedonija imati ozbiljnih unutrašnjih problema.

AVANGARDA: Oprostite, nisam Vas razumjela…

CRNOBRNJA:
Ne tvrdim da je to već počelo, ali imam utisak da se pripremamo za kreiranje Velike Albanije. Pored Kosova i Makedonije, to će iziazvati turbulencije u Grčkoj, u Crnoj Gori…. Evo, čuo sam, na primer, da je Ulcinj čak devedeset procenata albanski.

AVANGARDA: U Crnoj Gori se građani ne prebrojavaju na taj način. Uostalom, crnogorski Albanci, Bošnjaci i Hrvati uvijek su bili lojalni svojoj državi Crnoj Gori; za razliku od velikosrpskih nacionalista i agenata, koji dvjesta godina rade na tome da Crna Gora nestane.

CRNOBRNJA:
Je li tako?

AVANGARDA: Tako je…. Nakon svega što smo čuli u Sofiji, što zemlje Zapadnog Balkana mogu da očekuju? Ako se 2025. briše kao projektovani rok novog proširenja EU…

CRNOBRANJA:
Iskreno se nadam da će do 2025. Crna Gora i Srbija ne ući u EU, nego da će se svakako približiti zadatom cilju. Poruke – mislimo na vas, Solun nije mrtvo slovo na papiru – očito su maksimum koje su sve zemlje Zapadnog Balkana u ovom momentu mogle da dobiju od EU. Nekoliko sporazuma koji su potpisani u Sofiji idu u dosta dobrom pravcu, a cilj je da se u ekonomskom, infrastrukturnom i energetskom domenu države našeg regiona povežu. Upravo je to i takvo povezivanje svojevremeno bio evropski put ka stabilnosti EU.  

AVANGARDA: Da li porukama o nemogućnosti proširenja do 2025. EU zapravo otvara prostor prodoru Rusije i Turske na Balkan?

CRNOBRNJA:
Ne. Već sam rekao da je jedan od razloga održavanja Samita u Sofiji taj da se pošalje signal pretendentima i svim zainteresovanim stranama da se ne mešaju u političke prilike u regionu, odnosno da će se ubuduće Balkanom baviti isključivo EU. To će raditi sa manje snage i sa manje intenziteta, ali će biti tu. Sa druge strane, ni mi ne bismo smeli sebi pridavati preterano veliki značaj. Naš cilj će, dakle, biti sporo ostvariv, ali svi moramo da radimo na tome da zbog nas, zbog naših potreba, zbog naših uslova života poboljšavamo unutrašnje standarde i da ispunjavamo uslove koje nam je zadala EU.

AVANGARDA: Bili ste ambasador SFRJ pri EU u periodu pred njen raspad (1989-1992), možete li reći gdje bi Jugoslavija danas bila da nije na onako bestijalan način srušena i uništena?

CRNOBRNJA:
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. veka, u diplomatskim krugovima nezvanično se moglo čuti da bi Jugoslavija, koja je svoju kandidaturu za članstvo predala pre svih država Istočne Evrope, u EU, zajedno sa Austrijom, Finskom i Švedskom, mogla biti primljena već 1996. godine. E, a pogledajte gde smo danas!
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*