Bitno je biti Bošnjak

Piše: Paulina Janusz

Koliko su priče o “velikom uspjehu” Domovine istinite, a koliko je to samo predstava za javnost koja treba da sakrije svu bezidejnost i licemjerje predstavnika povratnika u Republiku Srpsku
“Koalicija organizacija civilnog društva Prvi mart osnovana je u decembru 2012. godine sa ciljem registracije i mobilizacije povratnika, izbjeglih i raseljenih lica na glasanje za Opće izbore 2014. godine na prostoru entiteta Republika Srpska s ciljem povećanja njihove političke zastupljenosti u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i Narodnoj skupštini RS-a. S tim u vezi, želimo postići da politički subjekti koji okupljaju povratnike osvoje minimalno dva mjesta u Predstavničkom domu PS BiH iz entitetske kvote RS-a, te minimalno 12 mjesta u Narodnoj skupštini RS-u, te ih tako učiniti presudnim faktorom u formiranju vladajuće većine u ovom bh. entitetu. Koalicija Prvi mart će podržati one kandidate koji dijele vrijednosti postavljene u ovom programu, te su spremni stati iza zahtjeva postavljenih od strane povratnika, izbjeglih i raseljenih lica. Osnovni cilj nam je voditi kampanju zasnovanu na pozitivnim vrijednostima, te ohrabriti povratnike da učestvuju u izbornom procesu i izaberu one kandidate za koje smatraju da će najbolje zastupati njihove interese.”

                                                                                             ***

Trebalo je, dakle, biti tako – principijelno, konstruktivno i zasnovano na vrijednostima. Skoro pet mjeseci nakon izbora jasno je da je ovaj uvod u programsku deklaraciju Prvog marta samo popis lijepih želja u najboljem, a gruba obmana javnosti u najgorem slučaju. Tokom dvije godine djelovanja koalicije principe i vrijednosti su, naime, pojela famozna “kadrovska rješenja”, dok je Domovina, nastala na istim idejnim temeljima, prošla dug put od jednog od najperspektivnijih i najzanimljivih projekata u poslijeratnoj BiH, do izbornog štaba potpredsjednika SDA Sadika Ahmetovića, kao i još nekih kompromitovanih političara.

No, krenimo redom.

Pravac Bratunac

Bosanci i Hercegovci su za Koaliciju Prvi mart prvi put čuli 7. oktobra 2012. godine od Emira Suljagića, koji je prilikom proglašavanja pobjede na izborima za načelnika Srebrenice, kandidata inicijative “Glasaću za Srebrenicu” Ćamila Durakovića, najavio “nastavak borbe za manji entitet”. On je tada, u svom prepoznatljivom maniru, iskoristio slikovit izraz Ratka Mladića u vrijeme kad je zauzeo Srebrenicu – “Pravac Bratunac” – što je trebalo da znači da ono što je urađeno u Srebrenici treba da se proširi na čitavu Republiku Srpsku.

Prvobitni cilj bio je vrlo ambiciozan – broj bošnjačkih poslanika u državnom parlamentu koji bi obesmislio entitetsko glasanje i omogućio ustavne promijene, čak i bez pristanka srpske većine. Entuzijazam koji je izazvala pobjeda Durakovića bio je tada ravan ambicioznosti projekta, pa ipak je taj prvi talas entuzijazma splasnuo relativno brzo, kad se pokazalo da je pobjeda bošnjačkog kandidata jedno, a politička realnost nešto sastvim drugo.

Već krajem 2012. u Srebrenici je dogovorena takozvana Platforma svih – i srpskih i bošnjačkih – stranaka, koje su u punoj slozi podijelile opštinski plijen, prije svega radna mjesta u javnim ustanovama. Iz predizbornog programa samog Durakovića nije ostalo puno, no upitno je da li su u srebreničkoj stranačkoj džungli uopšte postojali uslovi da se išta slično realizuje.

Ovo je ujedno bilo prvo upozorenje za Emira Suljagića, koji nije krio razočaranje raspletom situacije u Srebrenici, ali koji je uprkos svemu krenuo u prikupljanje saveznika za novi projekat. Prvi rezultati njegovog rada prezentovani su već krajem decembra 2012. u hotelu Evropa u Sarajevu, gdje je značajan broj okupljenih predstavnika udruženja povratnika i žrtava rata odsvirao zvaničan početak djelovanja Prvog marta.

U tadašnjim izjavama Emir Suljagić je definisao glavni razlog osnivanja koalicije: “Svim onim ljudima koji su 1. marta 1992. godine živjeli na području kojeg danas nazivaju Republika Srpska treba biti omogućeno da na istim tim mjestima glasaju i danas. Cilj nam je da u dvije godine registrujemo 100.000 građana, te na narednim Opštim izborima kroz našu mulitietničku listu ostvarimo izborni rezultat iskazan kroz naših pet mandatara iz RS-a u Parlamentarnoj skupštini BiH. Pred nama je ogroman posao, ali ako smo za koji mjesec uspjeli registrovati 4.500 ljudi u Srebrenici, mislim da možemo u dvije godine uraditi ovaj posao na cijelom entitetu.”

Sam sporazum o djelovanju Prvog marta dopunio je i kao konačnu ambiciju označio kao “osvajanje dovoljnog broja zastupničkih mjesta u zakonodavnim tijelima na Općim izborima 2014. godine na entitetskom i državnom nivou koji će omogućiti ustavne promjene, te otkloniti postojeće barijere na putu Bosne i Hercegovine ka euroatlantskim integracijama, osigurati održiv povratak u Republiku Srpsku, te postaviti
U prvoj fazi djelovanja Prvog marta još uvijek je izuzetno bila
naglašena upotreba riječi “genocid” i razlikovanje
Koalicije od onih koji genocid poriču
temelje za obnovu bosanskohercegovačkog društva na principima tolerancije, istine, pravde, ravnopravnosti i zaštite ljudskih prava na cijelom prostoru države Bosne i Hercegovine.”

Ipak, već nakon ovog prvog sastanka vrlo se brzo počeo smanjivati broj učesnika Koalicije iz reda nevladinih organizacija. Kao prva počela se osipati podrška velike povratničke zajednice iz Prijedora. Prijedorčani su imali dosta zamjerki na račun neuređenog funkcionisanja Prvog marta – pojavile su se primjedbe na netransparentnost finansiranja, zatim potreba da se rukovodstvo izabere demokratski, a kasnije se skretalo pažnju i na nadreprezentaciju Podrinja u čitavom projektu i to u situaciji u kojoj je upravo podrinjsko, a posebice srebreničko biračko tijelo najmalobrojnije. Ova se prijedorska skepsa s vremenom pokazala opravdana – ne samo da je sjedište Prvog marta smješteno u Srebrenicu, već je iz Srebrenice porijeklom i Suljagićeva desna ruka, a kasnije i njegov nasljednik, Almir Salihović.

Medijska ofanziva

Odmah nakon formiranja Koalicije počela je terenska kampanja u Bosni i Hercegovini i dijaspori, ali i ona medijska koja je možda i najveće (iako kontroverzno) naslijeđe Domovine. Iako najavljena kao “zasnovana na pozitivnim vrijednostima” i iako je značajno doprinjela popularizaciji problema povratnika ofanziva u “sarajevskim” medjima, ona je, ipak, svojom agresivnošću dovela do preuveličavanja pojedinih događaja i stvaranja toliko mračne slike Republike Srpske da je na društvenim mrežama pojam “prespavati u RS-u” počeo funkcionisati kao znak neviđenog herojstva.

Ova se pogubna pojava odlično vidi na primjeru dva bajramska incidenta iz 2013. i 2014. godine – premlaćivanju Nezira Dardagana u Zvorniku na putu na Bajram-namaz i ubistvu dva povratnika u Trnopolju. Prvi slučaj bio je poprilično jednostavan – pijani mladići srpske nacionalnost napali su Dardagana i njegovog sina na nacionalnoj osnovi – no zanimljivo je da, iako je ton samog oštećenog bio tada poprilično blag u medijima njegove pomirljive poruke nisu dobile puno prostora, dok je u prvi plan izbila pompezna akcija aktivista Prvog marta koji su krenuli na teren sa (želimo vjerovati) dobronamjernom asistencijom u vidu transporta u bolnicu i sređivanju za liječenje neophodnih formalnosti. Od ovih terenskih ambicija Koalicije u narednih nekoliko mjeseci nije ostalo ništa – prijedorsku povratnicu Havu Tatarević kojoj je u avgustu ove godine oduzeta invalidnina niko iz Prvog marta nije ni posjetio, ako ne računamo Emira Suljagića, koji je tada ipak već bio kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.















Terenske aktivnosti Koalicije su u tom periodu pokušavali preuzeti političati koji su na primjeru Dardagana naučili da slični događaji znaju biti vrlo profitabilni, pa su godinu dana nakon zvorničkog slučaja odlučili profitirati što je više moguće – i pretjerali. Povod za medijske egzibicije pružilo im je ubistvo dva Bošnjaka u kafiću u Trnopolju. Slijed je bilo lako predvidjeti – RS-ovski stranački funkcioneri krenuli su u takmičenje čija će izjava biti nepromišljenija i radikalnija.

Tako je, na primjer, potpredsjednik Narodne skupštine RS-a Ramiz Salkić rekao: “Prema prvim indicijama, zločin su izvršile osobe srpske nacionalnosti. To je, nažalost, jako uznemirujuće. Pogotovo jer je Trnopolje mjesto stradanja mnogih Bošnjaka i Hrvata. Tu je bio stravičan logor. Nažalost, ovaj događaj potvrđuje da tamo ima još uvijek mnogo onih koji su spremni da ubijaju one koji su drugačiji.” Izvor Salkićevih “prvih indicija” bio je Nedžad Bešić, odbornik iz Kozarca, koji za medije izjavio: “Sasvim je jasno da nijedan Bošnjak ne bi nešto ovako napravio, sve upućuje na to da je ubica srpske nacionalnosti.”

Ubica, kako se ispostavio, niti je bio srpske nacionalnosti, niti je u pitanju bila netrpeljivost prema povratnicima. Nikome ipak nije palo na pamet ni da se izvini ili barem da pokuša ublažiti situaciju.

Treba ovdje napomenuti da Prvi mart ima i velika postignuća kad se radi o obezbijeđivanju medijskog prostora povratnicima, što se najbolje vidjelo na primjeru problema djece iz Konjević polja koji,  zahvaljujući toj “novoj klimi” u odnosu medija prema Bošnjacima iz manjeg entiteta, mjesecima nije silazio sa naslovnih stranica svih novina širom BiH. No, ovdje se pokazalo i ko je zapravo “medijski gazda”, te da se nikakve građanske inicijative ne mogu izboriti protiv tužne medijske stvarnosti. Naime, sudbinu roditelja iz Konjević polja u jeku protesta ispred OHR-a zapečatili su upravo novinari, konkretno Federalna televizija koja je emitovala montirani, lažni prilog o navodnom povratku učenika u školu. Na čiju želju – ostaje da se nagađa, no činjenica je da je od ove emisije interes za djecu splasnuo, roditelji su se morali snaći sami, a političari su nastavili sa svojom “borbom” saopštenjima.

SDP negira genocid

Današnji pandani Domovine vole isticati da bi postignuća Koalicije bila puno veća da joj se  priključio SDP, no ovdje treba sagledati sve razloge odustajanja SDP-a od čitavog ovog projekta.

SDP je prema Domovini uvijek bio skeptičan, no zvanični kamen spoticanja je postao Zakon o prebivalištu, dio famoznog paketa reformi koji su dogovorili Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija. Zakon je omogućavao provjere mjesta prebivališta MUP-u RS što je izazvalo optužbe da je uperen u povratničku populaciju, ali i kontraoptužbe da se pod krinkom odbrane povratnika daje dozvola na pravne apsurde, poput prijavljivanja na adresama koje nemaju veze sa stvarnim mjestom stanovanja.

Prijedorčani su imali dosta zamjerki
na račun neuređenog funkcionisanja
 Prvog marta – pojavile su se primjedbe
na netransparentnost finansiranja,
zatim potreba da se rukovodstvo
izabere demokratski.
Koliko je u svim ovim argumentima bilo istine ostaje upitno, budući da se malo ko bavio ozbiljnom raspravom, a više ličnim prepucavanjima. Uvjerila se u to i Duška Jurišić koja je u svojoj emisji Pošteno na Federalnoj televiziji ugostila Mehmeda Bradarića iz SDP-a i Emira Suljagića koji se nisu štedili otrovnih strijela – prvi je spočitavao drugome da je “frustriran” bivšom strankom, dok je isprovocirani Suljagić, u naletu emocija čak uspio da polomi čašu s vodom.

Zanimljivo je da je u toj fazi djelovanja Prvog marta još uvijek izuzetno bila naglašena upotreba riječi “genocid” i razlikovanje Koalicije od onih koji genocid poriču. Ova konstrukcija se prije svega odnosila na SNSD i u nešto manjem obimu SDS, no tokom bitke za Zakonu o preblivalištu SDP je postala metom u najmanju ruku apsurdnih optužbi o negiranju genocida, čime je Prvi mart sam sebi dao za pravo da arbitralno presuđuje ko jeste a ko nije negator genocida. Da je genocid korišten u svrhe manipulacije javnošću svjedoči i činjenica da je u kasnijem periodu djelovanja Koalicije i tokom porasta tenzija među bošnjačkim političarima, priča o genocidu i njegovom negiranju skoro pa zaboravljena.

Kad je u pitanju konačni razlaz Domovine i SDP-a naglašava se uloga Emira Suljagića koji, zaista, o svojim nekadašnjim partijskim drugovima nema najbolje mišljenje, zbog čega im i nije pružao ruku na pretjerano uvjerljiv način, a niti ga je vrhuška Stranke gledala blagonaklono. SDP-ovski prvaci u RS-u, s Mirsadom Đapom na čelu, stali su na braniku svojih kadrovskih šema, a pojedinim stranačkim funkcionerima nije nedostajalo antidomovinskih argumenata. Njih je najviše u koaliciji plašila SDA sa svojim izrazito jednonacionalnim konceptom i svođenjem Domovine na ideju da je bitno biti Bošnjak (čak i nekvalitetan kao političar), na šta SDP, koja pretenduje na mutinacionalnost, nije mogla pristati. Iste dileme je vjerovatno imala i Demokratska fronta, koja je ipak problem riješila na vrlo mudar način i odrekla se svojih mjesta na listama, s tim da bude član Domovine, ali da ne potpisuje njene strogo nacionalističke ideje.


Adib Đozić





















Kasniji sastav lista je potvrdio SDP-ovu skepsu – Domovina je oživila brojne “političke mrtvace” poput Adiba Đozića i Muharema Murselovića, te se stavila u službu vječitih RS-ovskih Bošnjaka iz Tuzle, Ramiza Salkića i Sadika Ahmetovića.

SDP se dakle odrekao Domovine, ali vjerovatno više od gubitka kandidata ove stranke je Koaliciju koštala odluka da na listama ne bude nezavisnih i nestranačkih ličnosti. Ovo se dogodilo pod uticajem velikih stranaka, prije svega SDA, koje nisu htjele izgubiti kandidatska mjesta u korist onih koji bi zaista mogli privući glasače. Iz ove perspektive je, dakle, nepostizanje dogovora sa SDP-om bilo SDA po volji jer je ostavljalo više prostora za njene kadrove.

(U sljedećem nastavku: Sukobi u Podrinju)

Vezani tekst:

Domovina (II):
Sukobi u Podrinju
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi